USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Djelimičnu odluku broj u 5/98 III
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 35., 37., 54., 57., 58., 59. i 71.. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 30. juna i 1. jula 2000. godine, donio je
DJELIMIČNU ODLUKU BROJ U 5/98 III
A) U pogledu Ustava Republike Srpske:
Ustavni sud proglašava sljedeće odredbe, odnosno dijelove odredbi, neustavnim:
- a)stavove 1., 2., 3. i 5. Preambule, dopunjene amandmanima XXVI i LIV,
- b)riječi: "država srpskog naroda i" člana 1., dopunjenog Amandmanom XLIV.
B) U pogledu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine:
Ustavni sud proglašava sljedeće dijelove odredbi neustavnim:
- a)riječi: "Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i" kao i "ostvarujući svoja suverena prava" člana I.1. (1), zamijenjenog Amandmanom III.
Odredbe ili dijelovi odredbi Ustava Republike Srpske i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud ocijenio da su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine prestaju važiti danom objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH".
Ova odluka će se objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I - Postupak pred Ustavnim sudom
- 1.Gospodin Alija Izetbegović, u to doba predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, je zahtjevom od 12. februara 1998. godine pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom radi ocjenjivanja saglasnosti Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav RS) i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav Federacije) sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH). Ovaj zahtjev je 30. marta 1998. godine dopunjen podneskom u kojem je podnosilac specificirao odredbe entitetskih ustava koje smatra neustavnim. Podnosilac je zahtijevao od Ustavnog suda da preispita sljedeće odredbe ustava entiteta:
A. U pogledu Ustava RS
- a)Preambulu u dijelu u kojem navodi pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezivanjem njihove države sa drugim državama srpskog naroda;
- b)Član 1. prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana;
- c)Član 2. stav 2. koji se odnosi na tzv. granicu između Republike Srpske i Federacije;
- d)Član 4. prema kojem Republika Srpska može da uspostavlja specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama, kao i član 68. stav 1. tačka 16. prema kojoj Republika Srpska uređuje i osigurava saradnju sa srpskim narodom izvan Republike;
- e)Član 6. stav 2. prema kojem građanin Republike Srpske ne može biti ekstradiran;
- f)Član 7. u onom dijelu u kojem se odnosi na službenu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma;
- g)Član 28. stav 4. prema kojem država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti;
- h)Član 44. stav 2. prema kojem strani državljani i lica bez državljanstva mogu dobiti azil u Republici Srpskoj;
- i)Amandman LVII tačka 1. koji dopunjava poglavlje Ustava o ljudskim pravima i slobodama, i prema kojem se, u slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava RS i odgovarajućih odredbi Ustava BiH, primjenjuju one odredbe koje su za pojedinca povoljnije;
- j)Član 58. stav 1., član 68. tačka 6. i odredbe čl. 59. i 60. koji se odnose na različite oblike svojine, nosioce svojinskih prava i na pravni sistem koji uređuje korištenje svojine;
- k)Član 80. izmijenjen Amandmanom XL tačka 1. koji propisuje da predsjednik Republike Srpske obavlja poslove iz oblasti odbrane, sigurnosti i odnosa sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, te član 106. stav 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske postavlja, unapređuje i razrješava oficire vojske, sudije vojnih sudova i vojne tužioce;
- l)Član 80. izmijenjen amandmanima XL i L tačka 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske ima nadležnost da postavlja i opoziva šefove predstavništava Republike Srpske u inozemstvu i da predlaže ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, kao i član 90. dopunjen amandmanima XLI i LXII, koji Vladi Republike Srpske dodjeljuje pravo da odlučuje o uspostavljanju predstavništava Republike Srpske u inozemstvu;
- m)Član 98. prema kojem Republika Srpska ima Narodnu banku, kao i član 76. stav 2. izmijenjen Amandmanom XXXVIII tačka 1. stav 2. koji dodjeljuje Narodnoj banci nadležnost da predlaže zakone vezane za monetarnu politiku, i
- n)Član 138. izmijenjen amandmanima LI i LXV, koji ovlašćuje organe Republike Srpske da donose akte i poduzimaju mjere za zaštitu prava i interesa Republike Srpske protiv akata institucija Bosne i Hercegovine ili Federacije Bosne i Hercegovine.
B. U pogledu Ustava Federacije
- a)Član I.1. (1), utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima;
- b)Član I.6. (1), utoliko što propisuje da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici u Federaciji;
- c)Član II.A.5. c) izmijenjen Amandmanom VII, u dijelu koji se odnosi na dvojno državljanstvo;
- d)Član III.1. a) utoliko što propisuje nadležnost Federacije da organizira i vodi odbranu Federacije i
- e)Član IV.B.7. a) i član IV.B.8., utoliko što se predsjedniku Federacije povjerava dužnost imenovanja šefova diplomatskih misija i oficira u armiji.
- 2.Zahtjev je dostavljen Narodnoj skupštini Republike Srpske i Parlamentu Federacije BiH. Narodna skupština Republike Srpske je 21. maja 1998. godine dostavila svoja gledišta na zahtjev u pismenom obliku, a Predstavnički dom Parlamenta Federacije je dostavio svoj odgovor 9. oktobra 1998. godine.
- 3.Prema odluci Ustavnog suda od 5. juna 1998. godine, u Sarajevu je 15. oktobra 1998. godine održana javna rasprava pred Ustavnim sudom, na kojoj su predstavnici i eksperti podnosioca zahtjeva i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije iznijeli svoja gledišta na predmet. Javna rasprava je nastavljena u Banjoj Luci 23. januara 1999. godine. Na javnoj raspravi, ispred podnosioca zahtjeva, prisustvovali su punomoćnik prof. dr. Kasim Trnka i ekspert Džemil Sabrihafizović, ispred Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso i ekspert Sead Hodžić, ispred Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Mato Zovko i ekspert Ivan Bender, ispred Narodne skupštine RS prof. dr. Radomir Lukić i ekspert prof. dr. Petar Kunić. Tom prilikom izneseni su argumenti predstavnika i eksperata podnosioca, Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije, kao i Narodne skupštine Republike Srpske.
- 4.Predmet je razmatran na sljedećim sjednicama Suda: 25. i 26. februara 1999. godine, 7. i 8. juna 1999. godine, 13. i 14. augusta 1999. godine, 24. i 25. septembra 1999. godine, te 5. i 6. novembra 1999. godine. Na sjednici Suda održanoj 3. i 4. decembra 1999. godine zaključeno je da se na narednoj sjednici, po osnovu pripremljenog Nacrta odluke, pristupi vijećanju i glasanju u ovom predmetu.
- 5.Na sjednici Ustavnog suda održanoj od 28. do 30. januara 2000. godine Sud je donio prvu Djelimičnu odluku u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH, broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00 i "Službeni glasnik RS", broj 12/00).
- 6.Na sjednici Ustavnog suda održanoj 18. i 19. februara 2000. godine Sud je donio drugu Djelimičnu odluku u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 17/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 26/00 i "Službeni glasnik RS", broj /00).
- 7.Prema odluci Ustavnog suda od 5. maja 2000. godine, u Sarajevu je 29. juna 2000. godine preotvorena javna rasprava o preostalom dijelu predmeta pred Ustavnim sudom, na kojoj su ispred podnosioca zahtjeva prisustvovali punomoćnik prof. dr. Kasim Trnka i ekspert Džemil Sabrihafizović, ispred Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso i ekspert Sead Hodžić i ispred Narodne skupštine RS prof. dr. Radomir Lukić i ekspert prof. dr. Petar Kunić. Punomoćnik i ekspert Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, koji su prema Poslovniku Suda bili pozvani da učestvuju, nisu prisustvovali ovoj javnoj raspravi.
- 8.Rasprava u ovom predmetu je nastavljena na sjednici Suda 30. juna i 1. jula 2000. godine, na kojoj se vijećalo i glasalo o sljedećim odredbama:
- 2.
A. U pogledu Ustava RS
- a)Preambuli, dopunjenoj amandmanima XXVI i LIV u dijelu u kojem navodi pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezi- vanjem njihove države sa drugim državama srpskog naroda;
- b)Članu 1. dopunjenom Amandmanom XLIV, prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana.
B. U pogledu Ustava Federacije
- a)Članu I.1. (1), zamijenjenom Amandmanom III, utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima.
II - Dopustivost zahtjeva
- 9.Ustavni sud je o dopustivosti cijelog zahtjeva već odlučio u svojoj Djelimičnoj odluci od 29. i 30. januara 2000. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00 i "Službeni glasnik RS", broj 12/00 ).
III - Suština zahtjeva
A. U pogledu Ustava Republike Srpske
- a)Osporene odredbe Preambule Ustava RS, dopunjene amandmanima XXVI i LIV, glase:
"Polazeći od prirodnog, neotuđivog i neprenosivog prava srpskog naroda na samoopredelewe na osnovu koga, kao i svaki slobodan i suveren narod, samostalno odlučuje o svom političkom i državnom statusu i obezbeđuje svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj,
poštujući vekovnu borbu srpskog naroda za slobodu i državnu samostalnost,
izražavajući odlučnost srpskog naroda da stvori svoju demokratsku državu zasnovanu na socijalnoj pravdi, vladavini prava, poštovawu qudskog dostojanstva, slobode i jednakosti,
(...)
uvažavajući prirodno i demokratsko pravo, voqu i odlučnost srpskog naroda iz Republike Srpske da svoju državu svestrano i tesno povezuje sa drugim državama srpskog naroda,
imajući u vidu spremnost srpskog naroda da se zalaže za mir i prijateqske odnose među narodima i državama,
(...)",
što na bosanskom jeziku glasi:
"Polazeći od prirodnog, neotuđivog i neprenosivog prava srpskog naroda na samoopredjeljenje na osnovu koga, kao i svaki slobodan i suveren narod, samostalno odlučuje o svom političkom i državnom statusu i osigurava svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj;
poštujući vjekovnu borbu srpskog naroda za slobodu i državnu samostalnost;
izražavajući odlučnost srpskog naroda da stvori svoju demokratsku državu zasnovanu na socijalnoj pravdi, vladavini prava, poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti;
(...)
uvažavajući prirodno i demokratsko pravo, volju i odlučnost srpskog naroda iz Republike Srpske da svoju državu svestrano i tijesno povezuje sa drugim državama srpskog naroda;
imajući u vidu spremnost srpskog naroda da se zalaže za mir i prijateljske odnose među narodima i državama;"
- 10.Podnosilac zahtjeva tvrdi da navedene odredbe Preambule nisu u saglasnosti sa posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH, čl. II/4, II/6. i III/3. (b) Ustava BiH, budući da prema ovom ustavu postoje tri konstitutivna naroda - Bošnjaci, Hrvati i Srbi - koji, zajedno sa ostalim građanima, ostvaruju svoja suverena prava na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je, među ostalim, nacionalno porijeklo. Podnosilac se također poziva i na član 1. Ustava RS kako bi podržao ovu svoju tvrdnju o nesaglasnosti Preambule Ustava RS sa Ustavom BiH. Prema tome, po njegovom mišljenju, nije opravdano nazivati Republiku Srpsku nacionalnom državom samo jednog - srpskog naroda. Nadalje, Republika Srpska se ne može definirati državom "u punom kapacitetu" jer je ona određena kao entitet članom I/3. Ustava BiH.
- 11.Narodna skupština Republike Srpske je, u svom pismenom odgovoru, uglavnom iznijela prigovor da Preambula nije operativni dio Ustava RS i da nema normativni karakter. Isto bi vrijedilo i za Preambulu Ustava BiH, budući da ona ne čini dio Ustava stricto sensu, i da stoga nema normativni karakter. Prema mišljenju Narodne skupštine, tekst preambule može služiti samo kao pomoćna metoda u tumačenju ustava čiji je ona uvod. Prema tome preambula ne može služiti kao osnova za preispitivanje Ustava RS. Tokom javnih rasprava, predstavnik i ekspert Narodne skupštine su se, dalje, pozivali na nekoliko akademskih mišljenja o normativnom karakteru Preambule Ustava SAD i na stav Hansa Kelsena da preambule "obično" ne određuju nikakve specifične norme za ljudsko ponašanje te da, stoga, nemaju nikakav pravno relevantan sadržaj, već da je njihov karakter više ideološki nego pravni. Nadalje su citirali iz odluke Arbitraže za Brčko da preambula Općeg okvirnog sporazuma za mir "sama po sebi nije stvarala obaveze" za strane. In conclusio, preambula ne bi imala nikakav normativni karakter jer niti pojedinačna prava niti konkretne obaveze državnih vlasti ne slijede iz njenog teksta.
- 12.Nadalje, Narodna skupština je u svom pismenom odgovoru izjavila da Ustav RS sadrži mnoge odredbe koje zabranjuju diskriminaciju, te da riječ "država" može biti korištena za "političko-teritorijalnu formaciju" koja ima svoj ustav i koja se naziva republikom. Korištenje termina "država" u članu 1. Ustava RS tako ne bi aludiralo na nezavisnost Republike Srpske. Tokom javnih rasprava, predstavnik i ekspert Narodne skupštine su se također pozivali na neke članove Ustava BiH s ciljem da dokažu karakter državnosti koji entitetima dodjeljuje i sam ovaj ustav, utoliko što član III/3. (a) Ustava BiH spominje "državne funkcije" entiteta, dok član I/7. govori o "državljanstvu" entiteta. Odgovarajući na pitanja, predstavnik Narodne skupštine je ponovo tvrdio da se Republika Srpska ne treba smatrati državom u smislu međunarodnog prava, već u smislu ustavnog prava.
- 13.Konačno, ekspert Narodne skupštine RS je istakao da je suverenitet entiteta ključna karakteristika njihove državnosti i da je Dejtonski sporazum priznao teritorijalnu odvojenost. Nadalje, narodi ovih entiteta bi imali kolektivno pravo "samoorganizovanja" njihove vlastite države tako da bi se entiteti ponašali "u skladu sa odlukama donesenim na nivou zajedničkih institucija samo ako se ove slažu sa njihovim sopstvenim interesima". Ekspert Narodne skupštine RS je na javnoj raspravi zaključio: "Sasvim je jasno da se Republika Srpska može zvati državom jer je njena državnost izraz njenog izvornog, ujedinjenog, istorijskog nacionalnog pokreta, njenog naroda koji ima jedinstvenu etničku osnovu i čini samostalan sistem moći s ciljem zaista nezavisnog života, iako kao nezavisan entitet u okviru složene državne zajednice."
- 14.Suprotno ovim stavovima, ekspert Predstavničkog doma Parlamenta Federacije je, na javnoj raspravi, istakao da je jedino Bosna i Hercegovina država, i da nijedan dio Ustava niti bilo kojeg od aneks Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH ne naziva entitete drugačije nego entitetima. Prema međunarodnom javnom pravu, jedino je BiH država koja nastavlja postojati pod imenom BiH, sa "modificiranom unutrašnjom strukturom". Prema tome, princip teritorijalizacije suvereniteta, pogotovo pravo secesije, ne može se primijeniti u multietničkoj zajednici. Za razliku od termina "državne funkcije" u prijevodu koji je koristio ekspert Narodne skupštine RS, u engleskom tekstu člana III/3. (a) Ustava BiH se koristi termin "governmental functions" ("vladine funkcije"). A s obzirom da postoji niz institucija, kao što su općine ili javni bilježnici, koji zasigurno ne uživaju atribut državnosti iako vrše vladine ovlasti, slijedi da bi entiteti mogli vršiti čak i "državne funkcije" a da pri tom sami nisu države.
- 15.Predstavnik podnosioca zahtjeva je na javnoj raspravi dalje istakao da u ustavnim teorijama zaista postoje različiti stavovi o tome da li preambula ustava ima normativni karakter ili ne. Međutim, kako on navodi, nesporno je da preambula čini dio ustava ako sadrži ili ustavne principe ili jasna određenja za izvjesna pitanja, ili ako je preambulu usvojila ista institucija u istoj proceduri. On se dalje pozivao na Odluku Ustavnog vijeća Francuske Republike od 16. juna 1971. godine, prema kojoj odredbe Preambule francuskog Ustava imaju normativni i obavezujući karakter.
- 16.U odgovoru na iskaz podnosioca, predstavnici Narodne skupštine RS su istakli da je ovaj primjer jedini izuzetak općem pravilu da preambula ne čini dio ustava, jer francuski Ustav ne sadrži odredbe o ljudskim pravima i slobodama u normativnom dijelu Ustava, te njegova preambula, pozivanjem na francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građana, inkorporira ove odredbe u Ustav. Preambula Ustava BiH međutim - niti po formi niti po sadržini - ne bi ispunjavala pretpostavke pravnih normi, te stoga nikada ne bi mogla poslužiti kao ustavna osnova za preispitivanje ustava entiteta.
Ustavni sud je ocijenio:
- 17.U pogledu normativnog karaktera preambul ustav, dva tijesno povezana pitanja proizilaze iz primjedbi predstavnik Narodne skupštine Republike Srpske iznesenih u njihovom zaključku da ovaj sud nije nadležan da preispituje, kako Preambulu Ustava RS tako i ostale odredbe ustava entiteta, na osnovu teksta Preambule Ustava BiH: prvo, da li preambula koja nije uključena u "normativni" dio ustava predstavlja "sastavni" dio teksta tog ustava, i drugo, da li uopće može imati normativni karakter budući da jezik preambule, prema njihovom mišljenju, ne određuje prava ili obaveze.
- 18.Što se tiče akademskih mišljenja o pravnoj prirodi preambul ustav općenito, koja su citirali predstavnici strana in abstracto, odlučivanje o takvim naučnim debatama, zasigurno nije zadatak ovog suda - dužnost Suda je da se ograniči na sudsko presuđivanje spora koji je pred njim. Stoga, Ustavni sud mora odlučiti na osnovu Ustava BiH i njegovog konteksta u okviru Općeg okvirnog sporazuma. U ovom pogledu, Sud nije uvjeren pozivanjem predstavnika Narodne skupštine na Odluku Arbitraže za Brčko. Istina je da obrazloženje Tribunala počinje u paragrafu 82. riječima: "da preambularni jezik ŠOpćeg okvirnog sporazumaĆ, međutim, sam po sebi ne stvara obavezu; (...)". Međutim, ovaj argument se nastavlja navodeći da su "obaveze strana iznesene u tekstu Općeg okvirnog sporazuma, koji je izmijenio princip 51:49 (uključujući neznatno različitu razdiobu) i ostavio neriješenom teritorijalnu podjelu u području koridora Brčko. Nedostatak rješenja je razlog ove arbitraže. Ukratko, Opći okvirni sporazum nije ratificirao niti produženje kontrole Republike Srpske nad spornim područjem niti teritorijalni kontinuitet za Republiku Srpsku." Gledano u kontekstu cjelokupne argumentacije da predanost određenim preddejtonskim "dogovorenim osnovnim principima" u Preambuli Općeg okvirnog sporazuma nije stvaralo konkretne obaveze za strane, jer je ovo prepušteno arbitraži prema Aneksu II Općeg okvirnog sporazuma, ovdje se radi naprosto o jednoj pretjeranoj generalizaciji strane u ovom sporu pred Ustavnim sudom, koja zaključuje da preambula općenito, odnosno Preambula Općeg okvirnog sporazuma, nema normativnu snagu.
- 19.Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu 4. Dejtonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu - koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su prema članu III/3. (b) Ustava BiH "sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta" - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH. Ovaj član glasi:
"Član 31. Opće pravilo o tumačenju
- 1.Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja.
- 2.U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujuči preambulu i anekse:
- a)svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora;
- b)svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor.
- a)
(...)"
Prema formulaciji stava 2. ovog člana, tekst koji se tumači uključuje preambulu i anekse. Preambula Ustava BiH se, stoga, mora smatrati sastavnim dijelom Ustava.
- 20.Isto vrijedi i za Preambulu Ustava RS, ali iz drugog razloga: tekst Preambule Ustava RS je izmijenjen Amandmanima XXVI i LIV ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 28/94 i 21/96) kojima se expressis verbis ističe da "ovi amandmani čine sastavni deo Ustava Republike Srpske...".
- 21.Ovo, inače, predstavlja suprotan argument u odnosu na argumentaciju predstavnika Narodne skupštine RS da tekst preambule nije "sastavni dio" odgovarajućeg ustava, pretpostavljajući da nema "normativni" karakter jer je odvojen od "normativnog" dijela ustava. Čitavo pitanje je tako svedeno na problem normativnog karaktera ustavne odredbe.
- 22.Već u prvoj Djelimičnoj odluci u ovom predmetu, u stavu 10. ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00, "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/00), Ustavni sud je ustanovio da njegova moć sudske kontrole ne ovisi o broju osporenih odredbi, te da ne postoji nikakva normativna razlika između odredbi i "temeljnih principa" Ustava.
- 23.Šta je, međutim, "priroda" ustavnih principa kojima su prožete odredbe preambule i tzv. "normativnog dijela" ustava? Kako je kanadski Vrhovni sud ustanovio u predmetu "Reference re Secession of Quebec" Š1998Ć, 2.S.C.R. u st. 49. do 54, "ovi ustavni principi potkrepljuju i održavaju ustavni tekst: oni su vitalne neizrečene pretpostavke na kojima je tekst baziran... Iako ovi temeljni principi nisu eksplicitno uključeni u Ustav nijednom pisanom odredbom, osim u nekim pogledima indirektne reference u preambuli Akta o Ustavu, bilo bi nemoguće zamisliti našu ustavnu strukturu bez njih. Principi diktiraju glavne elemente arhitekture samog Ustava i kao takvi predstavljaju njegov životni sok (engl. lifeblood) (...) Principi pomažu u tumačenju teksta i opisivanju sfera nadležnosti, dosega prava i obaveza, i uloge naših političkih institucija". Tako, "principi nisu čisto opisni, već također posjeduju moćnu normativnu snagu, te su obavezujući kako za sudove tako i za vlade." Odgovarajući na retoričko pitanje kako može Vrhovni sud upotrijebiti ove temeljne principe inkorporirane u Ustav preambulom, Sud je ponovo potvrdio svoj stav iz predmeta "Reference re Remuneration of Judges of the Provincial Court of Prince Edward Island", Š1997Ć, 3.S.C.R.3, u stavu 95. "Kao takva, preambula nije samo ključ za tumačenje izričitih odredbi Akta o Ustavu, već također omogućava upotrebu organizacijskih principa radi popunjavanja praznina u eksplicitnim terminima ustavne sheme. Ona je sredstvo kojim logika u pozadini Akta može dobiti normativnu snagu."
- 24.Konačno, pozivanjem na princip "promoviranja tržišne privrede" iz alineje 4. Preambule Ustava BiH, i ovaj Ustavni sud je u drugoj Djelimičnoj odluci u ovom predmetu, u stavu 13. ("Službeni glasnik BiH", broj 17/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 26/00 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. /00) smatrao da Ustav BiH sadrži "osnovne ustavne principe i ciljeve za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao i katalog ljudskih prava i osnovnih sloboda koje treba shvatiti kao ustavne vodilje ili ograničenja za izvršavanje nadležnosti kako Bosne i Hercegovine, tako i entiteta". Nadalje, Sud je već u predmetu U-1/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 22/98), zaključio iz prve rečenice člana VI/3. Ustava BiH, koja kaže da će Ustavni sud podržavati ovaj ustav, princip efektivnosti cijelog teksta Ustava koji se stoga mora primjenjivati i na Preambulu. Dakle, "normativno značenje" Preambule Ustava BiH se ne može svesti na "pomoćnu metodu" u tumačenju tog istog ustava.
- 25.In conclusio, ne može se u apstraktnim riječima reći da preambula, kao takva, nema normativni karakter. Ovaj argument predstavnik strana stoga nije valjan argument za osporavanje nadležnosti Ustavnog suda da preispita ustave entiteta na osnovu teksta Preambule Ustava BiH.
- 26.Budući da svaka odredba ustava entiteta mora biti konzistentna sa Ustavom BiH, uključujući i Preambulu ovog ustava, odredbe Preambule pružaju pravnu osnovu za preispitivanje svih normativnih akata nižeg reda u odnosu na Ustav BiH dok god spomenuta preambula sadrži ustavne principe koji, prema riječima kanadskog Vrhovnog suda, opisuju sfere nadležnosti, doseg prava i obaveza, ili uloge političkih institucija. Odredbe preambule onda nisu samo opisne, već im je također data moćna normativna snaga, te one predstavljaju valjan standard za sudsku kontrolu Ustavnog suda. Dakle, u narednom dijelu Ustavni sud treba u suštini da elaborira koja konkretna prava i obaveze slijede iz ustavnih principa preambul Ustava BiH s jedne strane, i Ustava RS s druge.
- 27.Ustavni sud primjećuje da Preambula Ustava RS, izmijenjena i dopunjena nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, navodi "neotuđivo pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje" da bi "samostalno" odlučio o svom političkom i "državnom statusu" u alineji 1, "državnu samostalnost" u alineji 2, "stvaranje svoje demokratske države" u alineji 3. i "demokratsko pravo, volju i odlučnost srpskog naroda iz Republike Srpske da svoju državu svestrano i tijesno povezuje sa drugim državama srpskog naroda" u alineji 5. Kako ove odredbe koriste izričite termine "prava srpskog naroda", te "državnog statusa" i "samostalnosti" Republike Srpske, Sud ne može zaključiti da je tekst Preambule Ustava RS čisto opisnog karaktera jer ove ustavne odredbe, u vezi sa članom 1. Ustava RS, očito određuju kolektivna prava i politički status Republike Srpske.
- 28.Nadalje, što se tiče pitanja da li se entiteti na osnovu njihovog suvereniteta mogu, kao što je ekspert Narodne skupštine istakao, nazivati državama, Sud zaključuje da postojanje ustava, naziv "Republika" ili državljanstvo nisu per se dokaz državnosti. Iako je u saveznim državama često slučaj da sastavni entiteti imaju ustav, čak i da mogu biti nazivani republikama ili davati državljanstvo, svi ti institucionalni elementi su dodijeljeni ili garantirani saveznim ustavom. Isto vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu.
- 29.Član I/1. Ustava BiH očigledno ustanovljuje činjenicu da jedino Bosna i Hercegovina nastavlja "svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom". Zatim član I/3. uspostavlja dva entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku kao sastavne dijelove države Bosne i Hercegovine. Dalje, kao što se može vidjeti npr. iz člana III/2. Ustava BiH, entiteti su podređeni suverenitetu Bosne i Hercegovine. Za razliku od primjera sastavnih jedinica saveznih država koje se i same nazivaju državama, u slučaju Bosne i Hercegovine je iz ovoga jasno da Ustav BiH nije priznao Republiku Srpsku niti Federaciju Bosne i Hercegovine kao "države", već ih, umjesto toga, naziva "entitetima".
- 30.Prema tome, suprotno tvrdnjama predstavnika Narodne skupštine RS, Ustav BiH ne ostavlja prostora za bilo kakav "suverenitet" entiteta ni za pravo na "samoorganizovanje" zasnovano na ideji "teritorijalne odvojenosti". Državljanstvo entiteta se, tako, dodjeljuje prema članu I/7. Ustava BiH i nije dokaz njegove "suverene" državnosti. Na isti način su članom III/3. (a) Ustava BiH "vladine funkcije" dodijeljene institucijama BiH odnosno entitetima, tako da ovlasti entiteta nisu ni na koji način izraz njihove državnosti, već proizilaze iz ove raspodjele ovlasti iz Ustava BiH.
- 31.Ideje kolektivnog prava na "samoorganizovanje", tako da se "odluke donesene na nivou zajedničkih institucija" sprovode "samo u slučaju da su u skladu sa interesima entiteta", se ne slažu ni sa historijskim tumačenjem ni sa tekstom Dejtonskog ustava. Nadalje, tvrdnja eksperta Narodne skupštine RS da se Republika Srpska može zvati državom zbog "istorijskog nacionalnog pokreta njenog naroda koji ima jedinstvenu etničku osnovu i čini samostalan sistem moći" mora biti uzeta kao dokaz da osporene odredbe Preambule Ustava RS, u vezi sa formulacijom člana 1., zaista "ciljaju ka nezavisnosti Republike Srpske". Ovo se posebno može vidjeti i iz tačke 8. "Deklaracije o ravnopravnosti i samostalnosti Republike Srpske" Narodne skupštine Republike Srpske od 17. novembra 1997. ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 30/97):
"8. Narodna skupština Republike Srpske ponovo ističe svoju odlučnost, da na bazi Sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama između SR Jugoslavije i Republike Srpske, u svakom pogledu doprinese jačawu veza srpskog naroda s obe strane Drine i wegovom konačnom ujediwewu.
Narodna skupština upozorava na stvarawe saveza onih snaga u Republici Srpskoj i u Jugoslaviji koje su za daqe cepawe Jugoslavije i rasparčavawe Republike Srpske, koje nikada nisu podržale ovaj sporazum i koje narod mora da prepozna. Wima je ciq da se Republika Srpska i Jugoslavija nikada ne spoje u jednu državu, da srpski narod ostane večno razdeqen i podeqen na nekakve regije, odvojen od pravoslavqa i naših tradicionalnih, duhovnih i istorijskih vrednosti. Wima je ciq da se Republika Srpska utopi u unitarnu BiH.
(...)"
(naglasak dodat),
što na bosanskom jeziku glasi:
"8. Narodna skupština Republike Srpske ponovno ističe svoju odlučnost, da na bazi Sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama između SR Jugoslavije i Republike Srpske, u svakom pogledu doprinese jačanju veza srpskog naroda s obje strane Drine i njegovom konačnom ujedinjenju.
Narodna skupština upozorava na stvaranje saveza onih snaga u Republici Srpskoj i u Jugoslaviji koje su za dalje cijepanje Jugoslavije i rasparčavanje Republike Srpske, koje nikada nisu podržale ovaj sporazum i koje narod mora prepoznati. Njima je cilj da se Republika Srpska i Jugoslavija nikada ne spoje u jednu državu, da srpski narod ostane vječno razdijeljen i podijeljen na nekakve regije, odvojen od pravoslavlja i naših tradicionalnih, duhovnih i historijskih vrijednosti. Njima je cilj da se Republika Srpska utopi u unitarnu BiH.
(...)"
(naglasak dodat)
Citat ovog stava u cijelosti odražava očit kontekst ovog dijela Deklaracije Narodne skupštine RS, naime nadjačavanje dvije frakcije SDS-a u to vrijeme. Ipak, to je jedan službeni akt zakonodavnog organa Republike Srpske koji, pogotovo na svoj indirektan način, jasno odražava namjeru zakonodavnog organa. Može se tvrditi, naravno, da se ova namjera mora staviti u kontekst spomenutog nadjačavanja iz tog konkretnog doba. Ali ovaj službeni akt Narodne skupštine RS, objavljen u "Službenom glasniku RS", nije nikada formalno bio proglašen nevažećim niti opovrgnut na bilo koji način od novoizabranih skupštin sve do odluke ovog suda, i stoga može služiti kao dokaz za "namjeru" zakonodavnog organa Republike Srpske sa kojom se tekst Preambule Ustava RS mora tumačiti.
- 32.Ustavni sud, stoga, zaključuje da sva navođenja suvereniteta, državne samostalnosti, stvaranja države te svestranog i tijesnog povezivanja Republike Srpske sa drugim državama srpskog naroda u odredbama Preambule Ustava RS krše član I/1. u vezi sa članom I/3, članom III/2. (a) i 5. Ustava BiH. koje garantiraju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, tako da nije nužno da Sud u ovom kontekstu preispita osporene odredbe Preambule Ustava RS u odnosu na Preambulu Ustava BiH, a posebno u odnosu na njenu alineju koja navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode.
- 33.Stoga Ustavni sud proglašava st.1., 2., 3. i 5. Preambule Ustava RS neustavnim.
b) Osporena odredba člana 1. Ustava RS, u formulaciji Amandmana XLIV glasi:
"Republika Srpska je država srpskog naroda i svih wenih građana.",
što na bosanskom jeziku glasi:
"Republika Srpska je država srpskog naroda i svih njenih građana."
- 34.Podnosilac zahtjeva tvrdi da navedena odredba nije u saglasnosti sa posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH, te čl. II/4. i II/6. Ustava BiH. On tvrdi da su prema ovim odredbama Ustava BiH sva tri naroda, tj. Bošnjaci, Hrvati i Srbi, konstitutivni narodi na cijeloj teritoriji BiH. Prema tome, Republika Srpska se ne može označavati kao nacionalna država samo jednog naroda - srpskog naroda. Nadalje, on tvrdi da bi današnje funkcioniranje Republike Srpske na toj osnovi, tj. kao "nacionalno isključiva" vlast, spriječilo ostvarivanje osnovnih prava svih prognanih osoba da se vrate svojim domovima, dakle i obnavljanje nacionalne strukture stanovništva koja je bila poremećena ratom i etničkim čišćenjem.
Argumenti strana u pogledu pitanja da li se Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju smatrati konstitutivnim narodima također i na nivou entiteta:
Argumenti u vezi sa nejasnim značenjem termina "konstitutivni narodi" i historijskog tumačenja
- 35.U pogledu značenja potpisivanja Aneksa 4. Okvirnog sporazuma od predstavnika Federacije BiH "u ime svojih konstitutivnih naroda i građana", ekspert podnosioca zahtjeva je istakao da je tada već postojao Vašingtonski sporazum koji je ustanovio konstitutivni status Bošnjaka i Hrvata na teritoriji Federacije u okviru BiH. Formulacija dana u deklaraciji bila je rezultat težnje da se ovim potpisom osigura pravni kontinuitet konstitutivnih naroda od Vašingtonskog do Dejtonskog sporazuma.
- 36.Predstavnik podnosioca zahtjeva je, na javnoj raspravi, dalje podržao tvrdnju da sva tri naroda moraju biti konstitutivni na cijeloj teritoriji BiH sa činjenicom da je "državnost BiH uvijek bila zasnovana na jednakosti naroda, vjera, kultura i građana koji tradicionalno žive na ovoj teritoriji". Kroz čitavu historiju BiH etnički kriteriji nikad nisu bili primjenjivani u organizaciji državne strukture, niti su nacionalne teritorije bile element ustavnog poretka. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, multietničko društvo je postojalo na cijeloj teritoriji BiH.
- 37.Ekspert Doma naroda Parlamenta Federacije je, na javnoj raspravi, istakao da je u arbitracijskom procesu Međunarodna zajednica sigurno imala na umu postojanje tri konstitutivna naroda i da je konstitutivni status određen na način kako je to napisano u odgovarajućim ustavima. Pri pisanju Vašingtonskog sporazuma i Ustava BiH nije bilo ideje da se definira treći konstitutivni narod u Federaciji. Ako bi neko želio uspostaviti konstitutivni status tri naroda u entitetima, već bi sam naziv Republike Srpske predstavljao prepreku.
- 38.Predstavnik Narodne skupštine RS je, na javnoj raspravi, izjavio da nema smisla raspravljati o konstitutivnom statusu jer on nigdje u normativnom dijelu Ustava nije ustanovljen kao pravni princip ili norma. Istakao je da pravo na kolektivnu jednakost, koje podnosilac zaključuje iz termina "konstitutivni narod", nije spomenuto nigdje u dokumentima o ljudskim pravima.
- 39.Dalje, predstavnik Narodne skupštine Republike Srpske je istakao primjedbu da u posljednjoj alineji Preambule Ustava Bosne i Hercegovine ne stoji doslovno da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Dodatak izraza "na cijeloj teritoriji" značajno mijenja značenje čitave rečenice. Prema njegovom mišljenju konstitutivni status jednog ili dva naroda u jednom entitetu ne znači da oni nisu konstitutivni u Bosni i Hercegovini, već upravo obrnuto: "Čim je jedan narod konstitutivan u jednom entitetu, on je istovremeno konstitutivan u Bosni i Hercegovini, jer entiteti čine prostor Bosne i Hercegovine." Međutim, kako ističe, nigdje u Ustavu se ne može naći odredba da su svi narodi konstitutivni u entitetima.
- 40.Nadalje, ovo "nikada ne bi mogao biti slučaj" ako se uzme u obzir procedura donošenja Ustava BiH, kao i proces stvaranja entiteta kao specijalnih teritorijalnih jedinica u okviru BiH: Ponovno uspostavljanje zajedničkih državnih struktura se, prema njegovom mišljenju, desilo najprije između dva konstitutivna naroda, Bošnjaka i Hrvata, koji su Vašingtonskim sporazumom iz 1994. godine stvorili Federaciju BiH i čiji Ustav eksplicitno navodi da su samo Bošnjaci i Hrvati konstitutivni u ovoj zajednici, dok je Republika Srpska ostala zasebna do septembra 1995. godine. Ona je, zatim, učestvovala u Njujorku i Ženevi kao ravnopravan učesnik kada su određivani osnovni principi o budućoj državnoj zajednici. Tom prilikom je postojanje Republike Srpske priznato izjavom da će ona nastaviti postojati u skladu sa današnjim Ustavom pod uvjetom amandmanske izmjene i dopune navedenim principima. I na kraju je došlo do Dejtonskog sporazuma koji su zaključili predstavnici bivše Republike Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske. Ispred Federacije BiH ga je potpisala ovlaštena osoba uz riječi "Federacija Bosne i Hercegovine u ime svojih konstitutivnih naroda i građana odobrava Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu 4. Općeg okvirnog sporazuma." Prema mišljenju eksperta Narodne skupštine, iz ovoga slijedi "van sumnje da je srpski narod konstitutivan samo u Republici Srpskoj" jer se ne spominje u Ustavu Federacije. Prema tome, posljednja alineja Preambule Ustava BiH znači, bez sumnje, da su Srbi, Bošnjaci, Hrvati i drugi građani konstitutivni na nivou Bosne i Hercegovine kada odlučuju o pitanjima u nadležnosti institucija BiH, koje su, konsenzusom entiteta, ovima dodijeljene Ustavom BiH, ali ne kada odlučuju o izvornim odgovornostima entiteta. Iz toga bi bilo očigledno da Bošnjaci i Hrvati nisu konstitutivni u Republici Srpskoj, dok Srbi nisu konstitutivni u Federaciji BiH.
Argumenti u vezi sa institucionalnom strukturom institucija BiH
- 41.Prema pismenom odgovoru Narodne skupštine RS, sam Ustav BiH određuje Republiku Srpsku kao izbornu jedinicu za srpskog člana Predsjedništva i za pet srpskih delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ove odredbe, kako se ističe, garantiraju nacionalnu jednakost Srba u odnosu na ostala dva naroda, čiji se predstavnici u istim tijelima biraju iz Federacije BiH a ne iz Republike Srpske.
- 42.U odgovoru na ovu izjavu, predstavnici podnosioca zahtjeva i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije su istakli da upravo te odredbe Ustava BiH, garantiraju konstitutivni status i, stoga, jednakost sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH jer su oni jednako zastupljeni u tim institucijama čija se vlast prostire cijelom teritorijom BiH. Izborni mehanizmi za te institucije su, međutim, samo tehničke prirode.
Argumenti u vezi sa tumačenjem "autentičnog teksta" člana 1. Ustava RS
- 43.Ekspert Narodne skupštine je, na javnoj raspravi, istakao primjedbu da tekst člana 1. Ustava RS ne definira srpski narod kao konstitutivan niti određuje Republiku Srpsku kao nacionalnu državu samo srpske nacije, nego da autentični tekst glasi drugačije, naime "Republika Srpska je država srpskog naroda i svih (sic!) ostalih građana." Nasuprot navodima podnosioca, tekst osporene odredbe stoga, kako se navodi, ima drugačije značenje.
- 44.Na pitanje da li se definicija člana 1. Ustava RS može smatrati kompromisnim rješenjem u sukobu između pojedinačnih prava i prava grupa, predstavnik podnosioca zahtjeva je odgovorio da je termin "konstitutivnost" širi od pojedinačnih prava pripadnika jednog naroda, ali uži od suvereniteta. Suverenitet pretpostavlja isključivo pravo na određenoj teritoriji uključujući pravo na samoopredjeljenje i secesiju. Prema shvaćanju predstavnika, međutim, nemoguće je provoditi princip teritorijalizacije suvereniteta ili prava na secesiju u multinacionalnoj zajednici kao što je Bosna i Hercegovina, pogotovo imajući u vidu visok nivo ravnoteže i mješavine nacionalnih struktura. Prema tome, kako ističe predstavnik podnosioca zahtjeva, termin "konstitutivnost", za razliku od navedenog, garantira kolektivna nacionalna prava i punu nacionalnu jednakost između naroda.
Argumenti u vezi sa funkcijom Dejtonskog sporazuma
- 45.Predstavnik podnosioca zahtjeva je, na javnoj raspravi, istakao da nije slučajnost što odredba Ustava BiH koja slijedi onu o strukturi države Bosne i Hercegovine (član I), zahtijeva da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta "osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda" (član II). Dugoročna stabilizacija u ovom području se, stoga, gradi upravo na poštovanju ljudskih prava i sloboda.
- 46.Predstavnik Doma naroda Parlamenta Federacije je ponovio svoje primjedbe u pogledu dopustivosti konkretnog zahtjeva, također i u pogledu funkcije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Izjavio je da bi kontrola ustava Federacije BiH i Republike Srpske vodila potpunoj reviziji Dejtonskog sporazuma. Osnovni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u njegovom današnjem obliku, koji su prihvatili Republika Srpska i Federacija BiH, je u tome da osigura mir u ovom području. Zaključio je da: "konstitutivni status sva tri naroda u oba entiteta bi vratio Bosnu i Hercegovinu u stanje iz 1991. godine, kada su sva tri naroda bili konstitutivni prema bivšem Ustavu BiH. Nije potrebno ponavljati kako se to završilo... Čini se da podnosilac zaboravlja šta se desilo u BiH u toku osam godina koje su prošle od tada."
Argumenti strana u vezi sa pitanjem da li iz člana 1. Ustava RS proizilazi diskriminacija u uživanju pojedinačnih prava
- 47.Na javnoj raspravi su predstavnici podnosioca zahtjeva dalje istakli da član 1. Ustava RS razlikuje pripadnike srpskog naroda i građane, time stvarajući dvije posebne kategorije lica. Ovo, prema njima, vodi "automatskom isključenju" nesrba. Nadalje, iz privilegiranog položaja srpskog naroda prema članu 1., Ustav RS "rezerviše" određena prava samo za pripadnike srpskog naroda, naime pravo na samoopredjeljenje, saradnju sa srpskim narodom izvan Republike Srpske, privilegirani položaj Pravoslavne crkve i "isključivo pravo" službene upotrebe srpskog jezika, iako je jednakost jezika u institucijama BiH minimalni standard, tako da sve ispod ovog standarda predstavlja diskriminaciju. Ova činjenica i etnički jednoobrazna izvršna vlast Republike Srpske - za koju član 1. pruža pravnu osnovu - sprječava povratak prognanih osoba i povrat imovine, kao i ponovno uspostavljanje multietničkog društva. Predstavnici podnosioca pogotovo vide povratak izbjeglica ne samo kao pojedinačno pravo, već također kao suštinski element ustavnog poretka s ciljem ponovnog uspostavljanja multietničkog sastava stanovništva prema popisu stanovništva iz 1991. godine, prije izbijanja rata.
- 48.Predstavnici Narodne skupštine RS su, na javnoj raspravi tvrdili da je jednakost pojedinaca garantirana nizom odredbi Ustava RS kao što su čl. 10., 16., 19., 33., 34., 45. i 48., te da, posebno imajući u vidu član II/6. Ustava BiH, član 1. Ustava RS zasigurno ne zabranjuje uživanje u ljudskim pravima koja predviđa spomenuti član II Ustava BiH. Zaključili su time da nijedna odredba Ustava RS ne sprječava nijednog građanina nesrbina da jednako uživa u svim svojim pravima niti postoji bilo kakva odredba koja bi onemogućila nesrbinu da vrši javnu dužnost na osnovu svog nacionalnog porijekla.
- 49.Nadalje, predstavnici Narodne skupštine RS su podsjetili strane na tekst člana 1. Ustava RS, tvrdeći da upravo kompromisna formulacija osigurava to da je svaki nesrbin jednak i da, ustvari, i osobe nesrbi također učestvuju u izvršnoj vlasti. U pogledu povratka izbjeglica, ekspert Narodne skupštine je istakao da se u obzir mora uzeti cjelokupna historija Republike Srpske i da je povratak izbjeglica mnogo složeniji problem, koji uključuje socijalne i ekonomske uvjete, tako da se ovaj problem ne može svesti na diskriminaciju građana nesrpskog porijekla.
Ustavni sud je ocijenio:
- 50.U pogledu "uobičajenog smisla" (član 31. stav 1. Bečke konvencije o ugovornom pravu) termina "konstitutivni narod", Sud konstatira - kao što su istakli predstavnici Narodne skupštine RS - da u Ustavu BiH nema definicije termina "konstitutivni narod", te da zadnja alineja Preambule ne uključuje expressis verbis frazu "na cijeloj teritoriji".
- 51.Međutim, pitanje koje je Sud prethodno elaborirao (st. 23. do 26.) - da li posljednja alineja Preambule, posebno označavanje "Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima)," sadrži ustavni princip u vezi sa ostalim odredbama koje bi mogle služiti kao standard kontrole, Sud zaključuje:
- 52.Kako god neodređen bio jezik Preambule Ustava BiH zbog ovog nedostatka definicije statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, ona jasno označava sve njih kao konstitutivne narode, tj. kao narode. Nadalje, član II/4. Ustava zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi kao što je, između ostalih, povezanost sa nacionalnom manjinom, i time pretpostavlja postojanje grupa označenih kao nacionalne manjine.
- 53.Gledano u vezi sa članom I Ustava, tekst Ustava BiH stoga jasno razlikuje konstitutivne narode od nacionalnih manjina, sa namjerom afirmacije kontinuiteta Bosne i Hercegovine kao demokratske multinacionalne države, koju, inače, strane nisu osporile. Pitanje koje se, stoga, postavlja u terminima ustavnog prava i doktrine je kojeg se koncepta multinacionalne države drži Ustav BiH u kontekstu cijelog Općeg okvirnog sporazuma, i posebno, da li je Dejtonski sporazum sa svojim teritorijalnim rasporedom, uspostavljanjem dva entiteta, također priznao i teritorijalno razdvajanje konstitutivnih naroda, kako tvrde predstavnici Republike Srpske.
- 54.Najprije, član I/2. Ustava BiH određuje da je Bosna i Hercegovina demokratska država, što je dalje specificirano predanosti u alineji 3. Preambule "da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva". Ova ustavna predanost, koja je pravno obavezujuća za sve javne organe, ne može se izolirati od ostalih elemenata Ustava, posebno od etničkih struktura, i stoga mora biti interpretirana uz pozivanje na strukturu Ustava kao cjeline (vidi kanadski Vrhovni sud - predmet "Reference re Secession of Quebec", Š1998Ć, 2.S.C.R., stav 50.). Stoga, elementi demokratske države i društva i pretpostavke u pozadini - pluralizam, pravične procedure, miroljubivi odnosi koji slijede iz teksta Ustava - moraju služiti kao smjernica za dalje elaboriranje pitanja kako je BiH konstruirana kao demokratska multinacionalna država.
- 55.Nije slučajno kanadski Vrhovni sud istakao u predmetu "Reference re Secession of Quebec", Š1998Ć, 2.S.C.R., u stavu 64., da se Sud mora voditi vrijednostima i principima koji su od suštinske važnosti za slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostalog, poštovanje inherentnog dostojanstva čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštovanje kulturnog identiteta i identiteta grupa, i vjera u društvene i političke institucije koje unapređuju učestvovanje pojedinaca i grupa u društvu. Nadalje, općepriznat princip, koji proizilazi iz liste međunarodnih instrumenata iz Aneksa I Ustava BiH, jeste da vlada mora predstavljati čitav narod sa teritorije bez bilo kakvih razlika, time zabranjujući - posebno članom 15. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina koja je inkorporirana u Ustav BiH putem Aneksa I - više ili manje potpunu blokadu svog efektivnog učestvovanja u procesu donošenja odluka. Budući da je efektivno učestvovanje etničkih grupa važan element demokratskih institucionalnih struktura u multinacionalnoj državi, demokratsko donošenje odluka bi bilo preobraženo u etničku dominaciju jedne ili više grupa ako bi im npr. bila dodijeljena apsolutna i/ili neograničena moć veta, time omogućavajući brojnoj manjini predstavljenoj u vladinim institucijama da zauvijek nameće svoju volju većini.
- 56.In conclusio, slijedi iz utemeljene ustavne doktrine demokratskih država da demokratska vlada zahtijeva - osim efektivnog učestvovanja bez ikakvog oblika diskriminacije - kompromis. Mora se, stoga, zaključiti u okolnostima multinacionalne države, da predstavljanje i učestvovanje u vladinim strukturama - ne samo kao pravo pojedinaca koji pripadaju pojedinim grupama, već također i etničkih grupa kao takvih u smislu kolektivnih prava - ne krše temeljne pretpostavke demokratske države.
- 57.Nadalje, iz tekstova i duha Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina i Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, mora se zaključiti da ne samo u nacionalnim državama, već također i u kontekstu multinacionalnih država kakva je BiH, zaštita kultura i etničkih grupa zabranjuje kako njihovu asimilaciju, tako i njihovu segregaciju. Prema tome, segregacija u principu nije legitiman cilj u demokratskom društvu. Stoga nije upitno da etnička razdioba teritorijalnim rasporedom ne zadovoljava standarde demokratske države i pluralističkog društva utemeljene članom I/2. Ustava BiH, u vezi sa trećom alinejom Preambule. Teritorijalni raspored, stoga, ne smije služiti kao instrument etničke segregacije, već - baš naprotiv - mora ugađati etničkim grupama putem očuvanja lingvističkog pluralizma i mira u cilju doprinošenja integraciji države i društva kao takvih.
- 58.Razlikovanje između kolektivne jednakosti kao pravnog pojma i manjinskog položaja kao činjenice je, također, odraženo i u pojašnjavajućem izvještaju Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina, koja se primjenjuje u BiH prema Aneksu I Ustava BiH. Iako član 1. Povelje jasno razlikuje službene jezike od jezika manjina, pojašnjavajući izvještaj pod dijelom "Osnovni koncepti i pristupi", ističe u stavu 18. da se termin "manjina" odnosi na situacije u kojima jezikom govore ili osobe koje nisu koncentrirane na određenom dijelu teritorije države, ili grupa lica koja je, iako koncentrirana na dijelu teritorije države, brojno manja nego populacija te oblasti koja govori većinskim jezikom države: "Oba slučaja se stoga odnose na činjenični kriterij, a ne na pravne pojmove."
- 59.Čak ako su konstitutivni narodi u stvarnosti u većinskom ili manjinskom položaju u entitetima, izričito priznanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u Ustavu BiH može samo značiti da nijedan od njih nije ustavno priznat kao većina, tj. drugim riječima, da oni uživaju jednakost kao grupe. Mora se, stoga, zaključiti, na isti način kao što je švicarski Vrhovni sud izveo iz priznanja nacionalnih jezika obavezu kantona da ne potiskuju ove jezičke grupe, da priznanje konstitutivnih naroda i ustavni princip koji leži u pozadini - princip kolektivne jednakosti, nameću obavezu entitetima da ne diskriminiraju, u prvom redu, one konstitutivne narode koji su, u stvarnosti, u manjinskom položaju u odgovarajućem entitetu. Stoga, tu nije samo jasna ustavna obaveza da se ne krše pojedinačna prava na diskriminacijski način, koja slijedi iz člana II/3. i 4. Ustava BiH, već također i ustavna obaveza nediskriminacije u smislu prava grupa ako npr. jedan ili dva konstitutivna naroda imaju specijalni povlašteni tretman kroz pravni sistem entitet.
- 60.In conclusio, ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizilazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju.
- 61.Van sumnje je da su Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska - prema riječima Dejtonskog sporazuma o implementaciji Federacije potpisanog u Daytonu 10. novembra 1995. godine - priznati kao "konstitutivni entiteti" Bosne i Hercegovine Općim okvirnim sporazumom, posebno članom I/3. Ustava. Ali ovo priznanje im ne daje nikakvu carte blanche! Dakle, uprkos teritorijalnim rasporedom Bosne i Hercegovine uspostavljanjem dva entiteta, ovaj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćenja.
- 62.Nadalje, nasuprot argumentima predstavnika Narodne skupštine RS i Doma naroda Parlamenta Federacije, historijsko tumačenje i tekst Dejtonskog ustava očito pokazuju da tada postojeći ustavi entiteta nisu bili prihvaćeni kao takvi bez uzimanja u obzir neophodnosti amandmanskih izmjena. U Osnovnim principima dogovorenim u Ženevi 8. septembra 1995. godine, pod stavom 2., podtačka 2., rečeno je da će "oba entiteta nastaviti postojati sa njihovim sadašnjim ustavima", međutim "amandmanski izmijenjenim da zadovolje ove osnovne principe". A taj princip je onda dalje razrađen u Dejtonskom ustavnom sistemu klauzulom o supremaciji člana III/3. (b) - prema kojoj će se "entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, (...)" - kao i obavezom entiteta iz člana XII stav 2. da "u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog Ustava, entiteti će amandmanskim postupkom izmijeniti svoje ustave da bi se osigurala saglasnost sa ovim ustavom u skladu sa članom III, stav 3., tačka (b)."
- 63.Nadalje, utoliko što je termin konstitutivnih naroda ubačen u nacrtni tekst Dejtonskog ustava tek u kasnijoj fazi pregovora, mora se zaključiti da donosioci Dejtonskog ustava ne bi označili Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, sa istaknutim kontrastom u odnosu na ustavnu kategoriju nacionalne manjine, da su željeli da ih ostave u takvom manjinskom položaju u odgovarajućim entitetima kao što su faktično bili u vrijeme zaključivanja Dejtonskog sporazuma, kao što se može vidjeti niže. Da su donosioci Ustava priznali ovu činjenicu, oni ne bi uveli označenja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda uz pretpostavku u pozadini o njihovoj kolektivnoj jednakosti, ili bi potpuno izostavili sintagmu "konstitutivni narodi" s obzirom da se odredbe o etničkom sastavu institucija BiH odnose direktno na Bošnjake, Hrvate i Srbe, te u ovim odredbama nije potrebno dodatno označavanje ovih kao "konstitutivnih" naroda. Ovo označavanje u Preambuli, stoga, mora biti shvaćeno kao jedan natkrovljujući princip Ustava BiH kojem se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članu III/3. (b) Ustava BiH.
- 64.U pogledu institucionalnih struktura institucija BiH, Sud ne podržava argumente predstavnika Narodne skupštine RS i Doma naroda Parlamenta Federacije da odredbe Ustava BiH u vezi sa sastavom dva doma Parlamentarne skupštine BiH, Predsjedništva, Vijeća ministara i Ustavnog suda, kao i odgovarajući izborni mehanizmi, dozvoljavaju generalizirajući zaključak da ti mehanizmi zastupanja odražavaju teritorijalnu odvojenost konstitutivnih naroda prema entitetima.
- 65.Striktna identifikacija teritorije sa određenim, etnički definiranim članovima institucija BiH s ciljem predstavljanja određenih konstitutivnih naroda, nije istinita čak ni za odredbe o sastavu Predsjedništva propisane članom V, prva alineja: "Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske." Pri tome se ne smije zaboraviti da srpskog člana Predsjedništva, na primjer, nisu izabrali samo birači srpske nacionalnosti, već svi građani Republike Srpske, sa ili bez posebne etničke pripadnosti. Prema tome, on ne predstavlja niti Republiku Srpsku kao entitet, niti isključivo srpski narod, već sve građane izborne jedinice Republike Srpske. Isto vrijedi i za bošnjačkog i hrvatskog člana koji se biraju sa teritorije Federacije.
- 66.Na sličan, ali nikako identičan način, član IV/1. Ustava BiH propisuje da se Dom naroda sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba) koji su "birani" (sic!), prema podtački (a), od hrvatskih i bošnjačkih delegata u Domu naroda Federacije, dok delegate iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske. Ako se izuzme razlika da ih biraju parlamentarna tijela entiteta, a ne direktno, glasanjem naroda, kao članove Predsjedništva BiH, Sud uočava upadljivu razliku u tome da srpske delegate bira Narodna skupština bez ikakvih razlika po etničkim linijama. Ova odredba, stoga, sadrži ustavnu garanciju da članovi Narodne skupštine nesrbi imaju ista prava kao i članovi Srbi da učestvuju u izboru pet srpskih delegata u Domu naroda BiH. Dakle, ne postoji striktan jednoobrazan model etničkog zastupanja koji je osnov ovih odredbi Ustava BiH. Da je to bila namjera ustavotvoraca, oni ne bi ove izborne procese propisali drugačije.
- 67.Isto se može zaključiti i iz sastava Predstavničkog doma BiH. Ponovo se dvije trećine, od 42 člana ovaj put, biraju sa teritorije Federacije, jedna trećina sa teritorije Republike Srpske. Međutim, ove odredbe ne propisuju etničku pripadnost kandidata, i u stvarnosti, na zadnjim općim izborima 1998. godine, bilo je članova Bošnjaka koji su bili izabrani sa teritorije Republike Srpske i članova Srba koji su bili izabrani sa teritorije Federacije. S obzirom da se određen broj ministara imenuje sa teritorije Federacije ili Republike Srpske prema članu V/4. (b), dok određene članove Ustavnog suda biraju odgovarajuća parlamentarna tijela entiteta prema članu VI/1. (a), sve te odredbe ne pokazuju ništa drugo već činjenicu da ili teritorija ili određene institucije entiteta služe kao pravna ishodišna tačka za izbor članova institucija BiH. Ovo je, opet, očigledno za ministre koje, konačno, bira Predstavnički dom BiH koji, zasigurno, ne predstavlja samo jedan, dva, pa ni sva tri konstitutivna naroda, već sve građane BiH bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
- 68.Osim toga, nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti također i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminaciji, kao što će biti pokazano niže, ona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav BiH predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta, ne moraju zadovoljavati globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava BiH prema članu II/4. Ustava BiH, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda.
- 69.Naravno, ne može se osporiti, iz ove detaljne analize institucionalnih struktura institucija BiH, da su svim trima konstitutivnim narodima, na nešto različite načine, data specijalna kolektivna prava u pogledu njihovog zastupanja i učestvovanja u institucijama BiH. U krajnjoj analizi, međutim, zasigurno ne postoji specifičan model etničkog zastupanja koji je temelj odredbi o sastavu institucija BiH i odgovarajućih izbornih mehanizama, koji bi, regulirajući sastav institucija BiH, dozvolio generalizirajući zaključak da Ustav BiH predstavlja teritorijalnu raspodjelu konstitutivnih naroda na nivou entiteta. Dakle, taj institucionalni sistem sigurno ne iskazuje niti pruža ustavnu podlogu da se podrži teritorijalna raspodjela konstitutivnih naroda na nivou entiteta.
- 70.U pogledu "autentičnog teksta" člana 1. Ustava RS, predstavnik Narodne skupštine RS je ispravno istakao da ova odredba ne naziva srpski narod "konstitutivnim narodom", niti definira Republiku Srpsku kao "nacionalnu" državu samo jednog - srpskog naroda. Sud zaključuje da ta odredba zaista sadrži kompromisnu formulu nazivajući Republiku Srpsku >državomlapsus linguae vrlo ilustrativan u pogledu duha na kojem počiva osporena odredba - koristeći mješavinu etničkog i neetničkog principa za legitimizaciju vršenja vladinih ovlasti i funkcija entiteta. Nadalje, istina je da Ustav RS sam prima facie ne predviđa nikakvu etničku distinkciju u sastavu vladinih organa tako da bi kompromisna formula člana 1. u vezi s ovom institucionalnom strukturom mogla dozvoliti jednaku zastupljenost svih građana.