USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
DJELIMIČNU ODLUKU
DJELIMIČNU ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
A) U pogledu Ustava Republike Srpske:
Ustavni sud proglašava sljedeće odredbe neustavnim:
- a)član 68. tačka 16. zamijenjen Amandmanom XXXII
- b)član 7. stav 1.
- c)član 28. stav 4.
Zahtjev podnosica se odbija u pogledu sljedećih odredbi:
- a)član 4. izmijenjen i dopunjen Amandmanom LVI tačka 2.
- b)član 80. stav 1. dopunjen Amandmanom XL tačka 1.i član 106. stav 2.
B) U pogledu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine:
Ustavni sud proglašava sljedeće dijelove odredbi neustavnim:
- a)član I.6 (1).
Zahtjev podnosioca se odbija u pogledu sljedećih odredbi:
- a)član III.1 a), izmijenjen i dopunjen Amandmanom VIII
- b)član IV.B.7 a) (I) do (III) i član IV.B.8.
Odredbe ili dijelovi odredbi Ustava Republike Srpske i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud ocijenio da su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine prestaju važiti danom objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH".
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Postupak pred Ustavnim sudom
- 1.Gospodin Alija Izetbegović, u to doba predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, je zahtjevom od 12. februara 1998. godine pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom radi ocjenjivanja saglasnosti Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav RS) i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav Federacije) sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH). Ovaj zahtjev je 30. marta 1998. godine dopunjen podneskom u kojem je podnosilac specificirao odredbe entitetskih ustava koje smatra neustavnim. Podnosilac je zahtijevao od Ustavnog suda da preispita sljedeće odredbe ustava entiteta:
A. U pogledu Ustava RS
- a)Preambulu u dijelu u kojem navodi pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezivanjem njihove države sa drugim državama srpskog naroda;
- b)Član 1. prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana;
- c)Član 2. stav 2. koji se odnosi na tzv. granicu između Republike Srpske i Federacije;
- d)Član 4. prema kojem Republika Srpska može da uspostavlja specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama, kao i član 68. stav 1. tačka 16. prema kojoj Republika Srpska uređuje i osigurava saradnju sa srpskim narodom izvan Republike;
- e)Član 6. stav 2. prema kojem građanin Republike Srpske ne može biti ekstradiran;
- f)Član 7. u onom dijelu u kojem se odnosi na službenu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma;
- g)Član 28. stav 4. prema kojem država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na očuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti;
- h)Član 44. stav 2. prema kojem strani državljani i lica bez državljanstva mogu dobiti azil u Republici Srpskoj;
- i)Amandman LVII tačka 1. koji dopunjava poglavlje Ustava o ljudskim pravima i slobodama, i prema kojem se, u slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava RS i odgovarajućih odredbi Ustava BiH, primjenjuju one odredbe koje su za pojedinca povoljnije;
- j)Član 58. stav 1., član 68. tačka 6. i odredbe čl. 59. i 60. koji se odnose na različite oblike svojine, nosioce svojinskih prava i na pravni sistem koji uređuje korištenje svojine;
- k)Član 80. izmijenjen Amandmanom XL tačka 1. koji propisuje da predsjednik Republike Srpske obavlja poslove iz oblasti odbrane, sigurnosti i odnosa sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, te član 106. stav 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske postavlja, unapređuje i razrješava oficire vojske, sudije vojnih sudova i vojne tužioce;
- l)Član 80. izmijenjen amandmanima XL i L tačka 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske ima nadležnost da postavlja i opoziva šefove predstavništava Republike Srpske u inozemstvu i da predlaže ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, kao i član 90. dopunjen amandmanima XLI i LXII, koji Vladi Republike Srpske dodjeljuje pravo da odlučuje o uspostavljanju predstavništava Republike Srpske u inozemstvu;
- m)Član 98. prema kojem Republika Srpska ima Narodnu banku, kao i član 76. stav 2. izmijenjen Amandmanom XXXVIII tačka 1. stav 2. koji dodjeljuje Narodnoj banci nadležnost da predlaže zakone vezane za monetarnu politiku i
- n)Član 138. izmijenjen amandmanima LI i LXV, koji ovlašćuje organe Republike Srpske da donose akte i poduzimaju mjere za zaštitu prava i interesa Republike Srpske protiv akata institucija Bosne i Hercegovine ili Federacije Bosne i Hercegovine.
B. U pogledu Ustava Federacije
- a)Član I.1. (1), utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima;
- b)Član I.6. (1), utoliko što propisuje da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici u Federaciji;
- c)Član II.A.5. c) izmijenjen Amandmanom VII, u dijelu koji se odnosi na dvojno državljanstvo;
- d)Član III.1. a) utoliko što propisuje nadležnost Federacije da organizira i vodi odbranu Federacije i
- e)Član IV.B.7. a) i član IV.B.8, utoliko što se predsjedniku Federacije povjerava dužnost imenovanja šefova diplomatskih misija i oficira u armiji.
- 2.Zahtjev je dostavljen Narodnoj skupštini Republike Srpske i Parlamentu Federacije BiH. Narodna skupština Republike Srpske je 21. maja 1998. godine dostavila svoja gledišta na zahtjev u pismenom obliku, a Predstavnički dom Parlamenta Federacije je dostavio svoj odgovor 9. oktobra 1998. godine.
- 3.Prema odluci Ustavnog suda od 5. juna 1998. godine, u Sarajevu je 15. oktobra 1998. godine održana javna rasprava pred Ustavnim sudom, na kojoj su predstavnici i eksperti podnosioca zahtjeva i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije iznijeli svoja gledišta na predmet. Javna rasprava je nastavljena u Banjoj Luci 23. januara 1999. godine. Na javnoj raspravi, ispred podnosioca zahtjeva, prisustvovali su punomoćnik prof. dr. Kasim Trnka i ekspert Džemil Sabrihafizović, ispred Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso i ekspert Sead Hodžić, ispred Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Mato Zovko i ekspert Ivan Bender, ispred Narodne skupštine RS prof. dr. Radomir Lukić i ekspert prof. dr. Petar Kunić. Tom prilikom izneseni su argumenti predstavnika i eksperata podnosioca, Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije, kao i Narodne skupštine Republike Srpske.
- 4.Predmet je razmatran na sljedećim sjednicama Suda: 25. i 26. februara 1999. godine, 7. i 8. juna 1999. godine, 13. i 14. augusta 1999. godine, 24. i 25. septembra 1999. godine, te 5. i 6. novembra 1999. godine. Na sjednici Suda održanoj 3. i 4. decembra 1999. godine zaključeno je da se na narednoj sjednici, po osnovu pripremljenog Nacrta odluke, pristupi vijećanju i glasanju u ovom predmetu.
- 5.Na sjednici Ustavnog suda održanoj 28. do 30. januara 2000. godine Sud je jednoglasno odlučio i donio prvu Djelimičnu odluku u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00 i "Službeni glasnik RS", broj 12/00).
- 6.Na sjednici Ustavnog suda održanoj 18. i 19. februara 2000. godine Sud je donio drugu Djelimičnu odluku u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 17/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 26/00 i "Službeni glasnik RS", broj 31/00).
- 7.Prema odluci Ustavnog suda od 5. maja 2000. godine, u Sarajevu je 29. juna 2000. godine preotvorena javna rasprava o preostalom dijelu predmeta pred Ustavnim sudom, na kojoj su ispred podnosioca zahtjeva prisustvovali punomoćnik prof. dr. Kasim Trnka i ekspert Džemil Sabrihafizović, ispred Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso i ekspert Sead Hodžić i ispred Narodne skupštine RS prof. dr. Radomir Lukić i ekspert prof. dr. Petar Kunić. Punomoćnik i ekspert Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, koji su prema Poslovniku Suda bili pozvani da učestvuju, nisu prisustvovali ovoj javnoj raspravi. Nakon javne rasprave, Sud je ponovo pristupio vijećanju i glasanju te je 30. juna i 1. jula 2000. godine donio treću Djelimičnu odluku u predmetu ("Službeni glasnik BiH" broj 23/00, "Službene novine Federacije BiH" broj 39/00 i "Službeni glasnik RS" br. _ )
- 8.Rasprava u ovom predmetu je nastavljena na sjednici Suda 18. i 19. augusta 2000. godine, na kojoj se vijećalo i glasalo o sljedećim preostalim odredbama:
- 2.
A. U pogledu Ustava RS
- a)Član 4. izmijenjen i dopunjen Amandmanom LVI tačka 2., koji predviđa da Republika Srpska može da uspostavlja specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama, kao i član 68. koji, prema tački 16. izmijenjenoj i dopunjenoj Amandmanom XXXII, predviđa da Republika Srpska uređuje i osigurava saradnju sa srpskim narodom izvan Republike;
- b)Član 7. u onom dijelu u kojem se odnosi na službenu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma;
- c)Član 28. stav 4. prema kojem država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti;
- d)Član 80. izmijenjen Amandmanom XL tačka 1. koji propisuje da predsjednik Republike Srpske obavlja poslove iz oblasti odbrane, sigurnosti i odnosa sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, te član 106. stav 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske postavlja, unapređuje i razrješava oficire vojske, sudije vojnih sudova i vojne tužioce.
B. U pogledu Ustava Federacije
- a)Član I.6 (1), utoliko što propisuje da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici u Federaciji;
- b)Član III.1 a), izmijenjen i dopunjen Amandmanom VIII, utoliko što propisuje nadležnost Federacije da organizira i vodi odbranu Federacije;
- c)Član IV.B.7 a) (I) do (III) i član IV.B.8 Ustava Federacije, utoliko što se tiču civilne komande Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
II - Dopustivost zahtjeva
- 9.Ustavni sud je o dopustivosti cijelog zahtjeva već odlučio u svojoj Djelimičnoj odluci od 29. i 30. januara 2000. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00 i "Službeni glasnik RS", broj 12/00 ).
III - Suština zahtjeva
A. U pogledu Ustava Republike Srpske
- a)Osporene odredbe člana 4. izmijenjenog i dopunjenog Amandmanom LVI tačka 2. i člana 68. tačka 16. izmijenjenog i dopunjenog Amandmanom XXXII Ustava RS glase:
Član 4.
���������� ����, ������ ������ ����� - �����������, �� ��������� ��������� ��������� ������ �� �������� ���������� ����������� - ����� ����������� ���������."
što u prevodu na bosanski glasi:
"Republika može, shodno Ustavu Bosne i Hercegovine, uspostavljati specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama."
Član 68. tačka 16.
���������� ����� - ��������:
(...)
16.������ �� ������� ������� ����� ���������;
(...)"
što u prevodu na bosanski glasi:
"Republika uređuje i osigurava:
(...)
- 16.saradnju sa srpskim narodom izvan Republike;
(...)"
- 10.Podnosilac tvrdi da navedeni član 4. nije u skladu sa članom III/2. (a) Ustava BiH. Ova odredba određuje pravo entiteta da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine. Podnosilac tvrdi da time entiteti nisu ovlašteni da uspostavljaju takve odnose sa sastavnim dijelovima susjednih država. Nadalje, podnosilac tvrdi da član 68. tačka 16. ima diskriminatorski karakter, jer ta odredba dozvoljava saradnju samo sa srpskim, a ne i sa drugim narodima izvan Republike.
- 11.Na javnoj raspravi održanoj 15. oktobra 1998. godine, predstavnik podnosioca je dopunio ovaj argument tvrdnjom da Ustav BiH dozvoljava specijalne paralelne odnose sa svim susjednim državama, dok Ustav RS - suprotno tom pravilu - ograničava takve odnose na Saveznu Republiku Jugoslaviju (u daljem tekstu: SRJ). Nadalje, predstavnik podnosioca je tvrdio da spomenuta odredba Ustava RS narušava teritorijalni integritet BiH budući da ne uključuje odgovarajuća ustavna ograničenja člana III/2. (a) Ustava BiH. Čak i ako bi se na navedenu odredbu Ustava RS gledalo kao na puko deklaratorno ponavljanje teksta Ustava BiH, njegovo nepotpuno citiranje bi promijenilo pravno značenje teksta, te bi stoga bilo u suprotnosti sa Ustavom BiH.
- 12.Što se tiče saradnje sa srpskim narodom izvan Republike, predstavnik podnosioca je dalje istakao da pripadnici drugih naroda osim srpskog naroda Republike Srpske mogu sarađivati samo sa srpskim narodom, ali ne i sa ostalima. Osim toga, prema navodima predstavnika podnosioca, član III/2. (a) Ustava BiH dodjeljuje pravo na uspostavljanje specijalnih paralelnih odnosa sa susjednim državama, ali tu nema prava entiteta da uspostavljaju takve odnose sa narodima.
- 13.Narodna skupština RS osporava u svom pismenom odgovoru nesaglasnost sa Ustavom BiH, tvrdeći da član 4. Ustava RS navođenjem SRJ naprosto specificira pravo iz Ustava BiH da slobodno bira s kojom od susjednih država RS može uspostaviti specijalne paralelne odnose. Nadalje tvrdi da izraz "susjedne države" ne isključuje mogućnost uspostavljanja specijalnih paralelnih odnosa sa sastavnim jedinicama ukoliko ustavi susjednih država predviđaju takvu mogućnost. U stvari, ovo ovisi o njihovoj ustavnoj strukturi. Konačno, Narodna skupština tvrdi da odredbe o saradnji sa srpskim narodom izvan Republike nemaju nikakav diskriminatorski karakter, niti dovode u pitanje teritorijalni integritet BiH. Osporene odredbe su stoga, prema mišljenju Narodne skupštine RS, u saglasnosti sa članom III/2. (a) Ustava BiH jer ova odredba ne zabranjuje kulturnu, umjetničku i naučnu saradnju sa svojim narodom gdje god on živio.
- 14.Na javnoj raspravi održanoj 23. januara 1999. godine, predstavnik Narodne skupštine RS je ponovo iznio tvrdnju da je pravo na uspostavljanje specijalnih paralelnih odnosa pravo, a ne obaveza, tako da su donosioci Ustava RS odlučili da uspostave takve odnose samo sa SRJ. Nadalje, diskriminacije nema jer saradnja drugih pored pripadnika srpskog naroda sa njihovim sunarodnjacima nije zabranjena.
Ustavni sud je ocijenio:
- 15.Član III/2. (a) Ustava BiH zaista dodjeljuje pravo entitetima da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa državama susjednim Bosni i Hercegovini kao što je SRJ. Ustavni problem koji se postavlja stoga nije ta specifikacija spram SRJ, već da li takva formulacija odredbe isključuje specijalne paralelne odnose sa drugim susjednim državama. Međutim, kako se vidi iz teksta člana 4. da RS "može, shodno Ustavu Bosne i Hercegovine, da uspostavlja specijalne paralelne odnose...", Ustav RS niti uspostavlja takve odnose sa SRJ ili sa njenim republikama članicama ex constitutione, niti eksplicitno isključuje mogućnost uspostavljanja specijalnih paralelnih odnosa sa drugim susjednim državama. Što se tiče sastavnih jedinica susjednih država, uspostavljanje specijalnih paralelnih odnosa sa tim jedinicama stoga ovisi o njihovom postojanju u susjednim državama i o pravima koja su im dodijeljena prema ustavima tih država, budući da Ustav BiH, uz ustavno ograničenje u pogledu suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, ne zabranjuje takvu mogućnost. Što se tiče ovog ograničenja, istina je da tekst člana 4. ne spominje eksplicitno suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Ali u ovom ustavnom ograničenju se mora uočiti općenitije pozivanje na Ustav BiH tako da se Ustav RS povinuje tim ograničenjima iz Ustava BiH.
- 16.Stoga, pridržavajući se utemeljenog principa tumačenja da sve pravne odredbe treba tumačiti u saglasnosti sa Ustavom dok je to god moguće, Ustavni sud zaključuje da se član 4. može tumačiti na način saglasan sa članom III/2. (a) Ustava BiH kao i sa principom nediskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH. Prema tome, član 4. Ustava RS ne krši Ustav BiH.
- 17.U pogledu saradnje sa srpskim narodom izvan Republike iz člana 68. tačka 16. Ustava RS, Ustavni sud naglašava upadljivu razliku u tekstu ove odredbe. Za razliku od člana 4., formulacija prve alineje člana 68. stvara ustavnu obavezu za vlasti RS, kao što se može vidjeti iz izraza "uređuje i obezbjeđuje". Iako se i ova odredba opet može tumačiti na način saglasan sa Ustavom BiH tako da ne isključuje saradnju, u prvom redu pripadnika drugih naroda, sa njihovim sunarodnjacima izvan Republike, niti da im nameće obavezu da sarađuju sa srpskim narodom izvan Republike, mora se iz ustavne obaveze zaključiti da bi ta pravila trebala imati efekt stvaranja konkretne preferencije za srpsko stanovništvo Republike Srpske. Namjera stvaranja takve preferencije se također može zaključiti iz argumenta predstavnika Narodne skupštine RS da su "većina građana Republike Srpske Srbi", tako da su donosioci Ustava RS odlučili o stvaranju ovog pravila za tu "vrlo praktičnu stvar". Međutim, suprotno razumijevanju jedne od strana, ne samo isključenje, već i preferencija predstavlja diskriminaciju što se može vidjeti iz definicije člana 1. stav 1. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, koja se, prema Aneksu I Ustava BiH, direktno primjenjuje. Stav 4. pomenutog člana dozvoljava preferencije "samo s ciljem osiguranja adekvatnog unapređenja određene rasne ili etničke grupe ili pojedinaca kojima je takva zaštita neophodna radi osiguranja jednakog uživanja ili vršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda za te grupe ili pojedince". Adekvatno unapređenje srpskog naroda u RS međutim, na osnovu njihovog faktičkog većinskog položaja, zasigurno nije "neophodno" da bi im se osigurao jednak tretman.
- 18.Stoga slijedi da tačka 16. člana 68. Ustava RS, stvarajući preferenciju koja ne može biti legitimizirana prema članu 1. stav 4. Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, krši obaveze ustanovljene članom 2. stav 1. tačka (c) Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije koja glasi: "Svaka država potpisnica će poduzeti efikasne mjere za kontrolu vladinih, nacionalnih i lokalnih politika, i izmijeniti, ukinuti ili poništiti svaki zakon ili propis koji ima efekt stvaranja ili održavanja rasne diskriminacije gdje god postojala." Ista obaveza slijedi iz člana I stav 3. podstav (a) i člana II stav 1. Aneksa VII, a u vezi sa članom II stav 5. i članom III stav 2. podstav (c) Ustava BiH.
- 19.Prema tome, tačka 16. člana 68. Ustava RS je neustavna.
b) Osporena odredba člana 7. Ustava RS glasi:
�� ��������� �� - �������� �������� ����� ��������� - �������� �������� - ��������� �����," ��������� ����� �� ����� ������ �������."
što u prijevodu na bosanski glasi:
"U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom."
- 20.Podnosilac smatra da je ova odredba u suprotnosti sa čl. I/2, II/1, II/3. (h) i II/4. Ustava BiH. On tvrdi da osporena odredba predstavlja diskriminaciju na etničkoj osnovi, pogotovo imajući u vidu multietnički sastav stanovništva koje je prije rata živjelo na teritoriji današnje Republike Srpske i pravo na povratak njihovim domovima prema članu II/3. i 5. Ustava BiH kao i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma. Naglašava se da povratnici moraju biti tretirani kao jednaki građani.
- 21.Predstavnici podnosioca su istakli na javnoj raspravi pred Sudom da osporena odredba stvara specijalno pravo samo za Srbe nasuprot neophodnosti osiguranja pune jednakosti jezika i pisama konstitutivnih naroda. Sve ispod ovog standarda bi predstavljano diskriminaciju jer je ovo jedan od preduvjeta za njihovu političku, pravnu i kulturnu jednakost. Nadalje, pojedinci moraju imati ista prava kao i grupe kojima pripadaju, tj. pravo da službeno komuniciraju na svom jeziku. Također je naglašeno da bi ograničenja za korištenje bosanskog i hrvatskog jezika, koja slijede iz osporene odredbe, kršila druga prava i slobode pojedinaca koja su zajamčene članom II/3. Ustava BiH, kao što su sloboda izražavanja i pravo na obrazovanje. Osim toga, ističe se da ova restrikcija predstavlja jedan od glavnih razloga zašto se protjerane osobe nisu vratile u svoje predratne domove u Republici Srpskoj.
- 22.Narodna skupština RS je u svom pismenom odgovoru istakla prigovor da član 7. ne krši odredbe Ustava BiH kao što je to navedeno u zahtjevu. Osporena odredba u stavu 1. propisuje službenu upotrebu srpskog jezika u oba oblika i ćiriličnog pisma sa ovlaštenjem za zakonsko regulisanje upotrebe latiničnog pisma, dok se stav 2. odnosi na službenu upotrebu jezika drugih jezičnih grupa u područjima gdje one žive. Ustav RS se stoga ne miješa u privatno korištenje jezika i pisama, koje se štaviše eksplicitno jamči članom 34. Ustava RS.
- 23.Na javnoj raspravi održanoj 23. januara 1999. godine, predstavnik Narodne skupštine RS je istakao distinkciju koja se mora povući između službene i privatne upotrebe jezika i pisama, pri čemu je ova druga zajamčena kao osnovno pravo članom 34. Ustava RS. Dalje se pozivao na slučaj Kvibeka kao primjer gdje je službena upotreba engleskog u potpunosti zabranjena i na rješenje Međunarodnog suda pravde da nema kršenja prava na korištenje svog jezika ako se barem u privatnim školama dozvoli upotreba manjinskih jezika. Nijedna od ovih mogućnosti se ne isključuje u Republici Srpskoj.
- 24.Ekspert Doma naroda Parlamenta Federacije je na javnoj raspravi postavio problem da li entiteti imaju nadležnost da propisuju službenu upotrebu jezika, te je po tom pitanju potvrdno odgovorio jer entiteti imaju ovlasti da propisuju sva pitanja koje nisu izričito dodijeljena institucijama BiH.
Ustavni sud je ocijenio:
- 25.U pogledu osnovne distinkcije između službene upotrebe srpskog jezika i prava na upotrebu svog jezika, tj. "u privatnim poslovima", Sud mora razjasniti doseg značenja koje se može dati izrazu "službena upotreba" u članu 7. Ustava RS.
- 26.Prema tome, potrebno je uzeti u obzir "Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma" ("Službeni glasnik RS", broj 15/96). Odredbe ovog zakona određuju sve oblasti u kojima se srpski jezik i ćirilično pismo moraju koristiti, tj. kao nastavni jezik i u udžbenicima u cjelokupnom školskom sistemu, u štampi i u elektronskim medijima, u svim javnim institucijama za njihovu internu i vanjsku komunikaciju. Nadalje, nazivi firmi i svi komercijalni natpisi kao i znakovi na cestama i topografske oznake moraju biti napisane ćiriličnim pismom. Jedini izuzeci koji se mogu naći su ustanovljeni za korištenje latiničnog pisma. Tako, prema članu 3., ovo pismo se mora koristiti u drugom, trećem i četvrtom razredu osnovne škole jedan dan sedmično, i, prema članu 5. stav 3., vjerske zajednice i nacionalno-kulturna društva drugih naroda i nacionalnih manjina u Republici Srpskoj mogu koristiti oba oblika srpskog jezika, tj. ekavski i ijekavski oblik, te oba pisma. Štaviše, Ustavni sud Republike Srpske je sve odredbe ovog zakona koje su propisivale korištenje samo ekavskog oblika proglasio neustavnim ("Službeni glasnik RS", broj 7/98).
- 27.Kao što se može vidjeti iz ovog zakona, značenju izraza "službena upotreba" je dakle dat vrlo širok obim primjene, ne samo u odnosu na vlasti nego i u oblasti medija i ekonomije. Čak i ako se te jezičke odredbe ne poštuju strogo u Republici Srpskoj, iz takve nelegalne prakse se ne može zaključiti da te odredbe nisu na snazi ili da ih se ne mora poštovati.
- 28.Što se tiče zakonskog dozvoljavanja službene upotrebe drugih jezika iz drugog stava člana 7. Ustava RS, jedino zakoni o osnovnoj i srednjoj školi ("Službeni glasnik RS", broj 4/93), nasuprot Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisama (vidi gore), propisuje da se u razredima sa više od dvadeset odnosno trideset učenika čiji maternji jezik nije srpski, njihov jezik mora podučavati, dok je u školama u kojima svi učenici pripadaju drugoj etničkoj grupi, njihov jezik čak nastavni jezik. Predavanje srpkog jezika je obavezno u oba slučaja.
- 29.Međutim, te zakonske specifikacije o učenju drugih jezika osim srpskog kao takve nisu od interesa za tumačenje osporenih ustavnih odredbi, već njihova teritorijalna restrikcija na područja nastanjena drugim jezičkim grupama. Član II/5. Ustava BiH "u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma" - prema eksplicitnom tekstu te ustavne odredbe - postavlja ustavnu obavezu za osiguranje prava svih izbjeglica i raseljenih lica na slobodan povratak njihovim domovima kao i prava na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine. Stoga je neophodno uzeti u obzir situaciju iz 1991. godine, kao što je to Ustavni sud već učinio u svojoj trećoj Djelimičnoj odluci u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00) u st. 85. do 87. Kao što se može vidjeti činjenica koje je Sud utvrdio, teritorija na kojoj je kasnije ustanovljena Republika Srpska je zaista predstavljala područje sa tzv. "mješovitim stanovništvom", kao što je to bio slučaj i svuda na teritoriji bivše Republike Bosne i Hercegovine. Stoga, zbog ove činjenice o teritorijalno integriranoj strukturi stanovništva, teritorijalno odvojena "područja gdje žive druge jezičke grupe", koja su čest slučaj u zapadnoj Evropi, nisu postojala, niti je ovo "zbog neprijateljstava od 1991." slučaj sada. Jezičke odredbe zakon" o osnovnoj i srednjoj školi su daljnji dokaz u ovom pogledu, s obzirom da su važeće na cijeloj teritoriji RS i nisu teritorijalno ograničene.
- 30.In conclusio, Sud konstatuje da značenje termina "službena upotreba" srpskog jezika i ćiriličnog pisma seže mnogo dalje od relacija u pogledu organa vlasti i zalazi u sfere medija i ekonomije, na koje se u demokratskim društvima obično gleda kao na "privatne poslove". Nadalje, "područja gdje žive druge jezičke grupe", u formulaciji stava 2. člana 7., ne postoje. Takva područja se mogu stvoriti samo kroz teritorijalnu segregaciju u procesu povratka izbjeglica i raseljenih lica, tako da je ova odredba inherentno diskriminatorskog karaktera.
- 31.Međutim član II/3. (m) Ustava BiH jamči pravo na slobodu kretanja i prebivališta što je u direktnoj vezi sa konkretnim pravom svih izbjeglica i raseljenih lica na povratak njihovim domovima. Na ova prava se ne može gledati samo u negativnom smislu, kao na zaštitu od nametanja javnih organa vlasti, već sadrže također i pozitivnu obavezu zaštite tih prava i sloboda. Ovo se može vidjeti već iz teksta člana I/4. Ustava BiH koji kaže da, između ostalog, "...entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala po cijeloj Bosni i Hercegovini". Štaviše, član II/1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma, na koji se poziva član II/5. Ustava BiH, eksplicitno navodi da strane, pa i Republika Srpska, moraju da "stvore na svojim teritorijama političke, ekonomske i društvene uvjete koji pridonose dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica, bez preferiranja bilo koje posebne grupe". Stoga, u konačnoj analizi, na pojedinačna prava treba gledati kao na efektivna prava koja treba sprovoditi u stvarnoj praksi na nediskriminatorski način.
- 32.Široki obim značenja "službene upotrebe" srpskog jezika i ćiriličnog pisma, i teritorijalna restrikcija službene upotrebe drugih jezika u članu 7. Ustava RS, međutim, idu mnogo dalje od per se legitimnog cilja regulisanja korištenja jezika utoliko što te odredbe imaju efekt sprječavanja uživanja u pravima iz člana II/3. (m) i 5. Ustava BiH. Štaviše, one su također i u suprotnosti sa članom I/4. Ustava BiH. Ustavni sud stoga proglašava član 7. stav 1. Ustava RS neustavnim.
- 33.Prema tome nije potrebno da Ustavni sud razmatra tvrdnju podnosioca da Ustav BiH zahtijeva punu jednakost jezika i pisama konstitutivnih naroda ili da ulazi u navedeno kršenje slobode izražavanja i prava na obrazovanje. Ista je situacija i u pogledu primjera kvibeškog zakona o jeziku koji dozvoljava jedino korištenje francuskog i na kojeg se pozivao predstavnik Narodne skupštine RS da podrži tvrdnju da član 7. Ustava RS ne krši Ustav BiH, posebno pojedinačna prava koje ovaj jamči. Suprotno zaključcima predstavnika u postupku, Vrhovni sud Kanade je proglasio odredbe Kvibeške povelje francuskog jezika neustavnim zbog kršenja Kanadske povelje o pravima (vidi Državni tužilac Kvibeka protiv Udruženja odbora protestantskih škola Kvibeka 1984. godine, i Kvibek protiv Forda 1988. godine).
- 34.Propisivanje jezika od entitet" je jedan legitiman cilj per se, ali bi mogao povrijediti prava pojedinaca i gore citirane pozitivne obaveze koje služe kao institucionalni garant "pluralističkog društva" i "tržišne ekonomije" prema Preambuli Ustava BiH. Zbog jasne i prisutne opasnosti koje propisi bez ograničenja o službenim jezicima kroz entitete stvaraju u pogledu ovih osnovnih normativnih principa i institucionalnih garanta Ustava BiH, postoji implicitna ali neophodna odgovornost države BiH da osigura minimum standarda za upotrebu jezika kroz okvirno zakonodavstvo. Pri tome zakonodavstvo BiH mora uzeti u obzir efektivnu mogućnost jednakog korištenja bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ne samo pred institucijama BiH, već također i na nivou entiteta i svih njihovih administrativnih jedinica, pri zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima kao i u javnom životu. Najviši standardi čl. 8. do 13. Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina bi trebali služiti kao smjernica za spomenuta tri jezika, tako da osnivanje privatnih škola, koje je spominjao predstavnik Narodne skupštine RS, ne bi bilo dovoljno za zadovoljavanje ovih standarda. Niži standardi, spomenuti u Evropskoj povelji, bi mogli - uzimajući u obzir odgovarajuće uvjete - biti dovoljni samo za ostale jezike.
c) Osporena odredba člana 28. stav 4. Ustava RS glasi:
"Država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu, sarađuje s wom u svim oblastima, a naročito na očuvawu, wegovawu i razvijawu kulturnih, tradicionalnih i drugih vrijednosti."
što u prijevodu na bosanski glasi:
"Država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu, sarađuje s njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti."
- 35.Podnosilac u svom zahtjevu tvrdi da navedena odredba predstavlja očiglednu diskriminaciju na vjerskim osnovama i da, stoga, krši čl. I/2, II/1, II/3. (g) i član II/4. Ustava BiH kao i međunarodne konvencije i instrumente za zaštitu ljudskih prava koje predstavljaju sastavni dio Ustava BiH.
- 36.Na javnoj raspravi održanoj oktobra 1998. godine, predstavnik podnosioca je ponovio tvrdnje iz zahtjeva utoliko što osporena odredba stavlja Pravoslavnu crkvu u privilegovan položaj tako da su time diskriminisane ostale vjere i vjerske zajednice. Osporena odredba tako ne krši samo odredbu o nediskriminaciji člana II/4. Ustava BiH, već također i slobodu vjeroispovijesti drugih vjerskih grupa prema članu II/3. (g). To da ova tvrdnja nije hipotetička može se vidjeti iz neprekidnog diskriminatorskog ponašanja vlasti Republike Srpske sprječavanjem rekonstrukcije džamija koje su bile uništene u toku rata. On dalje tvrdi da je ovo ponašanje bilo i jedan od razloga koji sprječavaju povratak izbjeglica i raseljenih lica.
- 37.U svom pismenom odgovoru, Narodna skupština RS se protivi tvrdnji da odredba stava 4. člana 28. krši pravo na vjeroispovijest ili da diskriminira na vjerskim osnovama ako se ta odredba čita u vezi sa st. 1. i 2. istog člana, jer ove odredbe jamče slobodu vjeroispovijesti i jednakost vjerskih zajednica. Nadalje, tvrdi da je stav 4. samo deklarativnog karaktera i sličan članu 3. grčkog Ustava ili članu 16. stav 3. španskog Ustava. U bilo kojem slučaju, ove odredbe ne predstavljaju diskriminaciju niti krše slobodu vjere uvodeći tzv. državnu vjeru.
Ustavni sud je ocijenio:
- 38.Sve tvrdnje podnosioca postavljaju dva pitanja ustavne prirode. Prvo, da li postoji diskriminacija drugih crkvi i vjeroispovijesti, i drugo, da li postoji kršenje slobode vjeroispovijesti u vezi sa diskriminacijom na etničkim osnovama.
- 39.U pogledu navedenog "privilegovanog položaja Pravoslavne crkve" s obzirom na ostale crkve i vjeroispovijesti, Ustavni sud ne može uvažiti zahtjev. Za razliku od člana 28. stav 2. Ustava RS, koji propisuje kolektivo pravo na jednakost vjerskih zajednica, nema sličnih odredbi sadržanih u Ustavu BiH niti u bilo kojem od međunarodnih instrumenata, uključujući i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Štaviše, i Evropska komisija za ljudska prava je smatrala da se čak ni sistem "državne crkve" sam po sebi ne može smatrati kršenjem člana 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, pod uvjetom da sadrži konkretne garante za slobodu vjeroispovijesti pojedinaca (vidi Darby protiv Švedske, Izvještaj Evropske komisije za ljudska prava od 9. maja 1989. godine, serija A broj 187, stav 45.). Ni na nivou međunarodnog prava ni u Ustavu BiH se ne mogu naći eksplicitna pravila o razdvajanju crkve i države ili o jednakosti raznih vjeroispovijesti ili vjerskih zajednica. Niti je sam Ustav RS standard kontrole! Ustavni sud BiH ovdje uočava pažljivo domen nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske. Stoga je zahtjev podnosioca u ovom pogledu iz samog početka neosnovan.
- 40.Međutim, iz gore navedene sudske prakse slijedi da će Ustavni sud posvetiti posebnu pažnju pitanju da li postoje konkretni garanti za slobodu vjeroispovijesti pojedinaca, koja mora biti zajamčena prema članu 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Evropski sud za ljudska prava, u pogledu općih principa sadržanih u članu 9., je u slučaju Kokkinakis protiv Grčke (serija A, tom 260-A, 1993.) istakao da "sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti predstavlja jedan od temelja 'demokratskog društva' u okviru značenja Konvencije. Ona je, u svojoj vjerskoj dimenziji, jedan od najvitalnijih elemenata koji stvaraju identitet vjernika i njihovu koncepciju života, ali ona također predstavlja i veliku vrijednost za ateiste, agnostike, skeptike i one kojih se ta pitanja ne tiču. Pluralizam, nerazlučiv od demokratičnog društva, za kojeg se dragocjeno borilo tokom vjekova, ovisi o njoj." (stav 31.). Potpuno isti odnos tih osnovnih vrijednosti, kao institucionalnih pretpostavki demokracije, se također može vidjeti i u alineji 3. Preambule Ustava BiH.
- 41.Iako 'države' mogu imati "široku marginu razumijevanja" u svojim odnosima sa crkvama, što se može vidjeti u primjerima Velike Britanije i Grčke, sloboda vjeroispovijesti mora biti efektivno zajamčena. Na Ustavnom sudu je da odredi da li su pretpostavke ispoštovane. Ili kao što je to Evropski sud izrazio u jednom drugom kontekstu, "mora se ispuniti da uvjeti ne umanjuju prava u pitanju do te mjere da oslabe njihovu samu suštinu i da ih liše efektivnosti" (Mathieu-Mohin i Clairfayt protiv Belgije, 9/1985/95/143, stav 52.). Na kraju, odredbe st. 1. i 2. člana 28. Ustava RS, na koje se pozivao predstavnik Narodne skupštine RS, su neophodan preduvjet, ali nisu dovoljne za zaključak da suština i efektivnost slobode vjeroispovijesti u RS ne mogu biti narušeni.
- 42.Prema tome, uz pozitivne obaveze koje propisuje Ustav BiH, kao što je već ranije istaknuto u vezi sa osporenim članom 7. Ustava RS, Evropski sud za ljudska prava je zaključio, u slučaju Kokkinakis (vidi gore), te Institut Otto-Preminger protiv Austrije (serija A, tom 295, 1994.), da sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti sadrži obavezu vlasti ne samo da se uzdrže od uskraćivanja ove slobode, već i da stvore sve neophodne uvjete za svakog pojedinca da bude u stanju da slobodno ispoljava svoju vjeroispovijest. U praksi ovo znači da se "vlastima ne dozvoljava da stvore javnu atmosferu koja sprječava ispoljavanje vjeroispovijesti" (Institut Otto-Preminger, stav 47.).
- 43.Međutim, već sam jezik člana 28. stav 4. stvara ozbiljne sumnje da li može biti takve "javne atmosfere" s obzirom da ova odredba uspostavlja specijalnu vezu između Republike Srpske i Pravoslavne crkve s ciljem zajedničkog djelovanja za "čuvanje, njegovanje i razvijanje kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti." Ova odredba, stoga, nije samo pukog "deklarativnog" karaktera, već je njen jasno ustanovljen cilj ustavno zajamčen uticaj Pravoslavne crkve na "javnu atmosferu" u pogledu sistem" vrijednosti i vjerovanja. To da li se ovo svodi na sprječavanje slobodnog ispoljavanja vjeroispovijesti u kombinaciji sa diskriminacijom na etničkoj ili vjerskoj osnovi, se može vidjeti iz prakse.
- 44.U pogledu takve prakse, Sud je ustanovio sljedeće činjenično stanje: druge vjeroispovjesti i crkve pored Pravoslavne crkve, poput katoličke vjere ili islama, su oduvijek činili sastavni dio multireligijskog života u Bosni i Hercegovini u smislu pluralizma koji Evropska konvencija i Ustav BiH zahtijevaju kao neophodnu pretpostavku za demokratsko društvo, sve dok zbog neprijateljstava od 1992. godine većina džamija i drugih vjerskih objekata nisu bili uništeni.
- 45.U predmetu br. (B)842/00 o povredi imovinskih prava Katoličke crkve i povrede prava vjeroispovijesti katoličkih vjernika u Banjalučkoj biskupiji, adresiranom Miloradu Dodiku, premijeru Republike Srpske, Ombudsmen Bosne i Hercegovine je zaključila u svom specijalnom izvještaju da su organi Katoličke crkve, njeni vjerski službenici i sami katolički vjernici, spriječeni da se vrate u crkvene objekte koje trenutno koriste treća lica, usljed propusta nadležnih vlasti Republike Srpske da preduzmu efikasne i odgovarajuće mjere da bi im vratili tu imovinu u posjed. Ona, zbog toga, smatra da su oni spriječeni u vršenju svojih vjerskih obreda i slobodnom ispoljavanju svojih vjerskih uvjerenja, korištenjem postojećih kapaciteta u potpunosti, te da to predstavlja povredu člana 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima.
- 46.Nadalje, nijedna od džamija na cijeloj teritoriji RS, koje su bile uništene u toku rata, dosad nije bila obnovljena, na što se može gledati kao na dokaz za sistem kontinuirane diskriminacije, u prvom redu protiv Islamske zajednice, kao što je Dom za ljudska prava nedavno presudio u slučaju Islamska zajednica Bosne i Hercegovine protiv Republike Srpske (broj CH/96/29). Dom se uzdržao od razmatranja odredbe koja je u konkretnom slučaju osporena, ali je istakao ozbiljnu zabrinutost "da li privilegovan tretman koji je dat srpskoj Pravoslavnoj crkvi, sam po sebi, predstavlja diskriminacijski tretman prema institucijama ili pojedincima koji ne predstavljaju dio te crkve" i zaključio da "manje povoljni uvjeti koje Ustav tužene strane nameće članovima podnosioca prijave je još jedan element koji treba imati na umu pri razmatranju pitanja da li je postupanje prema njima u cjelini predstavljalo diskriminaciju" (stav 157). Nadalje, postoje brojni prijavljeni incidenti koji predstavljaju dokaz "javne atmosfere koja sprječava slobodno ispoljavanje vjere" u Republici Srpskoj, budući da je Dom za ljudska prava ustanovio, u spomenutom slučaju, da su muslimanski vjernici bili izloženi napadima i provokacijama prilikom javnih sahrana i tokom molitvi bez ikakve intervencije lokalne policije (stav 167.). Dom za ljudska prava je, stoga, zaključio da je ovaj stav vlasti sputavao - i nastavlja sputavati - lokalne muslimanske vjernike da uživaju u njihovom pravu na slobodu vjeroispovijesti iz razloga i u mjeri koji su "sveukupno uzevši, jasno diskriminatorski" (stav 173.). Međutim, kao što se može vidjeti iz zajedničkog saopštenja za štampu OHR-a, OSCE-a i UNMBiH-a od 5. maja 2000. godine, vlasti Republike Srpske su prekršile svoje obaveze iz Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma da sprovedu ovu odluku Doma za ljudska prava.
- 47.In conclusio, Ustavni sud zaključuje da vlasti Republike Srpske nisu ispunile svoju pozitivnu obavezu stvaranja svih potrebnih pretpostavki da svako lice bude u stanju da slobodno ispoljava svoju vjeroispovijest. Osporena odredba člana 28. stav 4., koja daje Pravoslavnoj crkvi važan uticaj na stvaranje sistem" vrijednosti i vjerovanja, mora se gledati kao ustavna osnova koja dozvoljava vlastima da "stvaraju javnu atmosferu koja sprječava slobodno ispoljavanje vjeroispovijesti".
- 48.Što se tiče materijalne pomoći Pravoslavnoj crkvi, ona je ovom ustavnom odredbom dobila privilegiju koja se ne može legitimizirati ustavnim terminima, te je stoga inherentno diskriminatorskog karaktera.
- 49.Član 28. stav 4. Ustava RS je, stoga, neustavan.
d) Osporene odredbe člana 80. stav 1. Ustava RS, dopunjenog Amandmanom XL tačka 1., i člana 106. stav 2. Ustava Republike Srpske, glase:
Član 80. stav 1. (relevantni dijelovi)
����������� ���������:
(...)
- 1)obavqa, u skladu s Ustavom i zakonom, poslove iz oblasti obrane, bezbjednosti i odnosa Republike s drugim državama i međunarodnim organizacijama."
što u prijevodu na bosanski glasi:
"Predsjednik Republike:
(...)
- 1)obavlja, u skladu s Ustavom i zakonom, poslove iz oblasti obrane, sigurnosti i odnosa Republike s drugim državama i međunarodnim organizacijama."
Član 106. stav 2. Ustava RS
"Predsjednik Republike postavqa, unapređuje i razrješava oficire vojske Republike Srpske u skladu sa zakonom, postavqa i razrješava predsjednike, sudije i sudije porotnike vojnih sudova i vojne tužioce."
što u prijevodu na bosanski glasi:
"Predsjednik Republike postavlja, unapređuje i razrješava oficire vojske Republike Srpske u skladu sa zakonom, postavlja i razrješava predsjednike, sudije i sudije porotnike vojnih sudova i vojne tužioce."
- 50.Podnosilac zahtjeva tvrdi da ove odredbe krše član V/5. (a) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojima svaki član Predsjedništva Bosne i Hercegovine ima civilnu komandu nad oružanim snagama. Predsjednik Republike Srpske, stoga, ne može vršiti nadležnosti vezane za odbranu u oblasti civilne komande nad oružanim snagama.
- 51.Na javnoj raspravi, održanoj 5. oktobra 1998. godine, ekspert podnosioca je dalje naglasio da očito slijedi iz člana V/5. (a), kao ustavni koncept, da sve oružane snage moraju djelovati u saglasnosti sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.
- 52.Na javnoj raspravi, održanoj 29. i 30. juna 2000. godine, punomoćnik podnosioca zahtjeva je istakao da je očigledna nesaglasnost odredbi ustava entiteta sa odredbom člana V/5. (a) Ustava Bosne i Hercegovine u kojoj se govori da članovi Predsjedništva BiH vrše civilno zapovijedanje oružanim snagama. Nesumnjivo je da je u pojmu civilnog zapovijedanja sadržano, između ostalog, i pitanje imenovanja i razrješenja najviših oficira oružanih snaga.
- 53.Narodna skupština Republike Srpske, u svom pismenom odgovoru, osporava nesaglasnost osporenih odredbi sa članom V/5. (a) Ustava Bosne i Hercegovine na osnovu toga da civilna komanda i vrhovna komanda nisu identični pojmovi i stoji pri tome da su oružane snage instrumenti entiteta, tako da vrhovnu vojnu komandu moraju uistinu vršiti institucije entiteta, dok se aktivnosti koordinacije oružanih snaga u Bosni i Hercegovini trebaju vršiti kroz Stalni komitet za vojna pitanja. Iz istog razloga, Narodna skupština, također, osporava navodnu nesaglasnost člana 106. stav 2 . Ustava Republike Srpske.
- 54.Na javnoj raspravi predstavnik Narodne skupštine Republike Srpske je, dalje, naglasio da, prema članu III/1. Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost za uređivanje vojnih pitanja nije pod nadležnostima institucija Bosne i Hercegovine. Entiteti su, stoga, ovlašteni da uređuju pitanja odbrane. Nadalje, Ustav Bosne i Hercegovine ne definiše pojam "civilne komande" tako da je čitav termin "besmislen". Prema tome, vrhovna komanda u vrijeme rata i mira bi bila nešto drugo, niti u nadležnosti Stalnog komiteta za vojna pitanja niti u nadležnosti bilo koje druge institucije BiH, tako da entiteti mogu vršiti zakonodavne nadležnosti u ovom domenu. Konačno, prema njegovom mišljenju, nije potrebno naglašavati velike razlike u organizaciji odbrane i oružanih snaga u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine budući da su ove "prirodne", i entiteti bi tako vršili svoje pravo na "samoorganizovanje".
Ustavni sud je ocijenio:
- 55.Status oružanih snaga u Bosni i Hercegovini je specifičan. Bosna i Hercegovina nema jedinstvenih oružanih snaga na njenom nivou. Ustavom Bosne i Hercegovine nije predviđeno da postoje oružane snage Bosne i Hercegovine kao jedinstvena organizaciona struktura BiH, tj. nije predviđeno da je formiranje, organizacija, niti pak komandovanje, jedinstvenim oružanim snagama nadležnost Bosne i Hercegovine.
- 56.Prema Ustavu, u Bosni i Hercegovini postoje oružane snage entiteta te je, u skladu sa navedenim, njihov položaj i nadležnost nužno posmatrati u svjetlu odredbi čl. III/1, V/3. i 5. Ustava BiH. Naime, u članu V/5. Ustava BiH govori se o oružanim snagama entiteta, kao o oružanim snagama u BiH, a ne kao o oružanim snagama Bosne i Hercegovine. To su dva potpuno različita pojma. Iz člana V/5. Ustava BiH, koji glasi: "a) Svaki član Predsjedništva će, po službenoj dužnosti, vršiti funkciju civilnog zapovjednika oružanih snaga. Nijedan entitet neće prijetiti silom niti upotrebljavati silu protiv drugog entiteta i ni pod kakvim okolnostima oružane snage jednog entiteta ne smiju ući niti boraviti na teritoriji drugog entiteta bez saglasnosti njegove vlade i Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Sve oružane snage u Bosni i Hercegovini će funkcionisati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.", jasno se može vidjeti priroda tih oružanih snaga i njihova eventualna upotreba, te i priroda samog komandovanja u konkretnom slučaju. Dakle, sve oružane snage u BiH obavezne su djelovati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH, što nužno podrazumijeva njihovu funkciju u tom smislu, ali i izvjesnu koordinaciju među njima, nužnu za ostvarivanje te funkcije. Međutim, u ovom slučaju je najvažnije pravilno tumačiti odredbu člana III/1. Ustava BiH, gdje se među nadležnostima BiH nigdje ne pominju zajedničke oružane snage. Pored toga, u članu V/3. Ustava BiH, koji propisuje nadležnosti Predsjedništva BiH i način donošenja odluka u njemu, nigdje se ne pominje nadležnost civilne komande nad oružanim snagama u BiH. Stoga se odredbe člana V/5. Ustava BiH, koje govore o Stalnom komitetu (takav naziv nosi ovo poglavlje Ustava BiH koje se inače nalazi u dijelu Ustava koji se odnosi na Predsjedništvo BiH), koji nije institucija BiH, već jedno tijelo koordinacionog karaktera, moraju sistematski tumačiti, tj. dovesti u vezu sa odredbama člana III/1. i člana V/3. To praktično znači da se mora ustanoviti kako oružane snage u Bosni i Hercegovini mogu ispuniti svoju funkciju iz člana V/5. (a) - funkcionisati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH - iako nisu organizovane na jedinstven način na nivou BiH.
- 57.Ustav BiH jasno kaže da u BiH postoje oružane snage entiteta. Ustav također propisuje da one ne mogu preći na teritoriju drugog entiteta bez saglasnosti vlade tog entiteta i odluke Predsjedništva BiH. Ustavima entiteta regulisan je status i nadležnost oružanih snaga, kao i komandovanje njima. Međutim, postavlja se pitanje kakva je nadležnost članova Predsjedništva BiH predviđena članom V/5. (a) koji glasi - svaki član Predsjedništva će, po funkciji, imati civilnu komandu nad oružanim snagama. U tumačenju ovog člana mora se zaključiti sljedeće:
Prvo, ovaj član ne propisuje nad kojim oružanim snagama, niti pak decidno određuje značenje pojma civilna komanda.
Drugo, iako je Predsjedništvo BiH kolegijalni organ (institucija), ovdje se govori o nadležnosti svakog od članova Predsjedništva pojedinačno.
Treće, u istom članu se propisuje da oružane snage jednog entiteta neće preći na teritoriju drugog entiteta bez pristanka vlade tog entiteta i, u ovom slučaju je drugačije rješenje, Predsjedništva BiH. Postavlja se pitanje: zašto je ovo nadležnost Predsjedništva za razliku od prethodne odredbe prema kojoj član Predsjedništva ima civilnu komandu nad oružanim snagama u BiH.
Za pravilno tumačenje ovog člana, tj. statusa oružanih snaga u Bosni i Hercegovini i komande nad njima, treba razdvojiti funkciju (upotrebu) oružanih snaga u entitetima i eventualno na nivou BiH, saglasno članu V/5.(a), kada bi koordinacija, tj. nadležnosti članova Predsjedništva iz člana V/5. a došle do izražaja. Naime, ukoliko bi se radilo o zajedničkim aktivnostima oružanih snaga u Bosni i Hercegovini, došla bi u obzir civilna komanda članova Predsjedništva, ali ne i Predsjedništva kao kolegijalnog tijela (zbornog organa). Upravo stoga, postavlja se pitanje zašto je u Ustavu Bosne i Hercegovine predviđena civilna komanda svakog člana Predsjedništva, a ne Predsjedništva kao institucije i šta ona znači i nad kojim oružanim snagama se vrši. Ukoliko je potrebno zajednički upotrebiti oružane snage u BiH, recimo zbog opasnosti spolja, određena koordinacija u komandovanju njima je nužna i to bi praktično značilo donošenje odluke o načinu upotrebe oružanih snaga u BiH. Ako tu komandu imaju samo članovi Predsjedništva, logično je da odluku o upotrebi oružanih snaga entiteta donosi član Predsjedništva iz tog entiteta, svakako uz saglasnost entitetskih vlasti, odnosno u dogovoru s njima, što je suština ove odredbe.
Međutim, u ovom slučaju odlučujuće je to da se ove odredbe ne nalaze u odredbama o nadležnosti Predsjedništva BiH već u odredbama o Stalnom komitetu, član V/5. (a), što nameće zaključak da bi do ovakve komande došlo samo u slučaju iz tog člana - ugrožavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH kao i u slučaju kompetencije Stalnog komiteta - koordinacija, čemu u prilog ide i činjenica da su članovi Predsjedništva i članovi Stalnog komiteta. Ona se na nivou BiH može obezbjediti jedino na ovaj način s obzirom da BiH nema jedinstvene oružane snage te u tom smislu ne može ni postojati jedinstvena komanda Predsjedništva BiH kao kolegijalnog organa (institucije). Ovo upravo govori o karakteru oružanih snaga BiH. Upravo zbog ovoga u BiH ne postoji civilna komanda Predsjedništva BiH, već civilna komanda članova Predsjedništva nad oružanim snagama entiteta iz kojih su izabrani, ali samo u slučaju iz člana V/5. (a) Ustava BiH. To, međutim, ne znači da oružane snage nisu i dalje oružane snage entiteta i da se vrhovna komanda nad njima ne obezbjeđuje u entitetima, saglasno njihovim ustavima.
- 58.Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporene odredbe člana 80., stav 1. Ustava Republike Srpske, dopunjene Amandmanom XL tačka 1. i člana 106. stav 2. Ustava Republike Srpske nisu u suprotnosti sa Ustavom BiH.
B. U pogledu Ustava Federacije
- a)Osporena odredba člana I.6 (1) Ustava Federacije glasi:
"(1) Službeni jezici Federacije su bosanski jezik i hrvatski jezik. Službeno pismo je latinica."
- 59.Podnosilac smatra da osporene odredbe krše posljednju alineju Preambule Ustava BiH koja označava Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, i odredbu o nediskriminaciji člana II/4. Ustava BiH. Osporena odredba, prema njemu, sprječava uživanje u ustavnim pravima svih prognanih lica da se vrate svojim domovima i ponovno uspostavljanje nacionalne strukture stanovništva koja je bila uništena ratom i etničkim čišćenjem.
- 60.Na javnoj raspravi predstavnik podnosioca je, dalje, istakao da jednakost tri naroda podrazumijeva punu jednakost njihovih jezika i da svi argumenti izloženi protiv srpskog jezika kao službenog jezika RS također stoje i u slučaju Federacije BiH.
- 61.Predstavnik Doma naroda Parlamenta Federacije je, na javnoj raspravi, porekao neustavnost osporene odredbe. On je istakao nadležnost Federacije da propisuje sva pitanja koja ne spadaju pod nadležnost institucija Bosne i Hercegovine, kao što su jezici. Nadalje, propisivanje službenog jezika nije istovremeno i diskriminacija, jer Ustav Federacije jamči osnovna prava i slobode tako da se pravo na korištenje svog jezika može naći u članu II.2 (d) ovog Ustava. On, dalje, sumnja u namjeru ustavotvoraca za uvođenje jednake upotrebe jezika tri konstitutivna naroda kada su upotrijebili ovaj termin, i ističe da je tekst Ustava Federacije usvojen i objavljen u Službenim novinama na hrvatskom i bošnjačkom jeziku. Međutim, u međuvremenu je objavljen novi "službeni tekst" u kojem se dva službena jezika nazivaju hrvatski i bosanski. Prema njegovom mišljenju, korištenje termina bosanski treba biti shvaćeno kao pokušaj diskriminacije čak i među dva službena jezika na nivou Federacije, tako da treba sumnjati u dobru volju za uvođenje još i trećeg jezika u Ustav.
Ustavni sud je ocijenio:
- 62.Kako je Ustavni sud već prije konstatovao (vidi stav 33.), nije potrebno razmatrati tvrdnju podnosioca da Ustav BiH pretpostavlja punu jednakost jezika i pisama konstitutivnih naroda zbog ovog statusa. Nadalje, Ustavni sud je već istakao da član II/3. (m) u vezi sa stavom 5. pomenute odredbe Ustava BiH sadrži također i pozitivnu obavezu zaštite tih prava i sloboda. Iako je propisivanje jezika od entiteta per se legitiman cilj, ali bi mogao povrijediti pojedinačna prava i gore citirane pozitivne obaveze, Ustavni sud je zaključio da je država BiH nadležna da osigura minimum standarda za korištenje jezika kroz okvirne zakone. Kriterij za ove standarde - razrađen u stavu 34. gore - mora ovdje služiti kao standard za kontrolu osporenih odredbi Ustava Federacije.
- 63.Pri odlučivanju o ustavnosti osporene odredbe, Sud mora uzeti u obzir kontekst odredbe i tumačiti stav 1. u sistematskoj vezi sa st. 2. i 3.
Drugi i treći stav člana I.6 Ustava Federacije glase:
"(2) Ostali se jezici mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave.
(3) Dodatni jezici mogu se odrediti kao službeni većinom glasova svakog doma Parlamenta Federacije, uključujući većinu glasova bošnjačkih delegata i većinu glasova hrvatskih delegata u Domu naroda."
Stav 2. očito pokazuje da se ostali jezici mogu koristiti kao sredstvo komunikacije, privatno i javno, i kao nastavni jezik na svim nivoima sistema javnog obrazovanja uključujući i univerzitete. Ova odredba osigurava ustavom zajamčeno pojedinačno pravo za koje nije potrebna daljnja zakonska specifikacija za primjenu.
Stav 3. omogućava dodatne službene jezike, doduše samo uz saglasnost većine bošnjačkih ili većine hrvatskih izaslanika u Domu naroda Parlamenta Federacije. Na taj način prilično mala, etnički definisana manjina od oko 8% članova Parlamenta Federacije bi mogla efektivno staviti veto na svaki zakon koji bi uvodio npr. srpski jezik kao službeni jezik. Ovaj sistem veto blokade samo za bošnjačke i hrvatske izaslanike isključuje sve druge iz učešća u zakonodavnom procesu, iako bi moglo biti posebno u njihovom interesu da uvedu dodatni službeni jezik.
Isključivanjem svih drugih iz efektivnog učestvovanja u zakonodavnom procesu u ovom domenu - što je ustavna obaveza koja slijedi iz člana 15. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koja se prema Aneksu I Ustava BiH direktno primjenjuje - bošnjačkim i hrvatskim delegatima je data privilegija koja se nikako ne može legitimizirati prema članu 1. stav 4. Konvencije o rasnoj diskriminaciji, koja se opet direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini na osnovu Aneksa I Ustava BiH. Štaviše, stav 3. člana I.6 ne daje zakonodavno ovlaštenje za službeno korištenje drugih pisama jer stav 1. određuje da je latinično pismo u službenoj upotrebi uz hrvatski i bosanski jezik, time čineći distinkciju između jezika i pisama.
- 64.Tumačeći tako stav 1. u vezi sa stavom 3. člana I.6 Ustava Federacije, stav 1. se mora uočiti kao ozbiljna prepreka za uživanje u pravima zajamčenim članom II/3. (m) i II/5. Ustava BiH, te stoga krši gore istaknute pozitivne obaveze i član II/4. ovog Ustava.
- 65.Stoga Ustavni sud proglašava član I.6 stav 1. Ustava Federacije neustavnim.
b) Osporena odredba člana III.1(a) Ustava Federacije, dopunjenog Amandmanom VIII, u dijelovima koji se odnose na ovlast civilne komande Predsjedništva BiH, glasi:
"U isključivoj su nadležnosti Federacije:
- a)organiziranje i vođenje odbrane Federacije, zaštita njene teritorije, uključujući osnivanje zajedničkog zapovjedništva svih vojnih snaga u Federaciji, nadzor nad vojnom proizvodnjom, zaključivanje vojnih sporazuma u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te saradnja sa Stalnim komitetom za vojna pitanja i sa Vijećem ministara u odbrani Bosne i Hercegovine.
(...)"
- 66.Podnosilac zahtjeva smatra da ova odredba nije u saglasnosti sa članom V/5. Ustava BiH prema kojem svaki član Predsjedništva Bosne i Hercegovine ima civilnu komandu nad oružanim snagama.
- 67.Ekspert podnosioca je, na javnoj raspravi, dalje istakao da bi prenošenje nadležnosti u domenu civilne komande nad oružanim snagama od države Bosne i Hercegovine ka entitetima ugrozilo suverenitet i teritorijalni integritet BiH.
- 68.Ekspert Doma naroda Parlamenta Federacije BiH je, na javnoj raspravi, porekao neustavnost osporene odredbe. Budući da član V/5. (a) Ustava BiH propisuje civilnu komandu, hijerarhija vojne komande je ostavljena entitetima te se može propisivati njihovim ustavima i zakonima. Podnosilac, prema njemu, potpuno ignoriše nadležnost entiteta u ovom domenu i pokušava homogenizirati oružane snage. Zahtjev cilja ka cjelokupnoj reviziji vojne organizacije, raspuštanju postojećih vojnih formacija i svih zakonskih odredbi o hijerarhijskom uređenju vojnog segmenta. Ali organizacija oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske je uređena njihovim ustavima i zakonima koji su bili poštovani kada je Daytonski sporazum bio izrađen. Bilo bi potpuno apsurdno misliti da bi Daytonski sporazum bio usvojen a da nije ispoštovana podjela ovlasti, pogotovo u pogledu vojnih pitanja.
Ustavni sud je ocijenio:
- 69.Na osnovu tumačenja člana V/5. (a) Ustava BiH prilikom odlučivanja o saglasnosti Ustava Republike Srpske sa njim, Ustavni sud i u ovom slučaju zaključuje da osporena odredba člana III.1 a) Ustava Federacije BiH nije u suprotnosti sa Ustavom BiH.
- c)Pošto je Ustavni sud proglasio neke dijelove osporenih odredbi člana IV.B.7 a) (I) do (III) i člana IV.B.8 Ustava Federacije neustavnim, tako da su oni prestali da važe ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00), osporene odredbe u relevantnim dijelovima glase:
- c)
Član IV.B.7 a) (relevantni dijelovi):
"a)Predsjednik Federacije nadležan je za:
(I) imenovanje Vlade, oficira u armiji, sudija federalnih sudova, u skladu sa članovima IV.B.5, IV.B.8 i IV.C.6;
(II) vršenje funkcije vrhovnog komandanta oružanih snaga Federacije;