USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), na sjednici održanoj 29. rujna 2000. godine, donio je
ODLUKU
Apelacija S. i Z. E. iz Mostara, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-87/99 od 14. listopada 1999. godine i broj GŽ-85/99 od 21. listopada 1999. godine se usvaja.
Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-87/99 od 14. listopada 1999. godine i broj GŽ-85/99 od 21. listopada 1999. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Mostaru na odlučivanje u meritumu, sukladno važećim zakonskim propisima.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Republike Srpske".
Obrazloženje
1. Činjenično stanje
Činjenice, koje su predočili apelanti, a koje drugi sudionici u postupku nisu pobijali, su sljedeće.
Apelanti, gosp. S. E. i gđa Z. E., su stekli pravo na mirovinu 17. siječnja 1981. godine, odnosno 1. siječnja 1991. godine. Oni su 15. listopada 1997. godine pokrenuli postupak protiv Zavoda za mirovinsko i invalidno osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: "Zavod") pred Općinskim sudom u Mostaru, tražeći retroaktivno isplaćivanje mirovina za period od 1. travnja 1992. godine do 1. lipnja 1997. godine, kada su živjeli u inozemstvu. Mirovine nisu bile isplaćene zbog rata. Tražena svota iznosi 1.887 KM za gđu Z. E., a 2.589 KM za gosp. S. E.
Zavod je, 16. listopada 1997. godine, odgovorio na zahtjev apelanata jednim neformalnim dopisom (broj 04-610/1-97), u kojem je izjavio da apelanti nemaju pravo na mirovine u narečenom periodu, već samo od srpnja 1997. godine, kada su se vratili u Bosnu i Hercegovinu.
Apelanti su se tužbama 2. lipnja 1998. godine obratili Općinskom sudu u Mostaru tražeći isplatu mirovina. Općinski sud je svojim rješenjima od 8. travnja 1999. godine (broj P 783/97) odnosno 3. travnja 1999. godine (broj P 871/97), odbacio obje tužbe. Sud je ustanovio da su apelanti, prema čl. 81. i 82. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidnog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 i 44/90), te članku 68. točka 1. republičkog Zakona o mirovinskom i invalidnom osiguranju ("Službeni list SR BiH", br. 38/99 i 22/91, i "Službeni list RBiH", broj 24/92), dužni pokrenuti upravni postupak pred Zavodom za mirovinsko i invalidno osiguranje Bosne i Hercegovine, a ne sudski postupak. Općinski sud se smatrao nemjerodavnim razmatrati predmet.
Ponovno su se, 5. lipnja 1999. godine, obratili Zavodu tražeći isplatu svojih mirovina. Zavod na ovaj zahtjev nije odgovorio.
Kantonalni sud u Mostaru je potvrdio rješenja Općinskog suda u Mostaru svojim rješenjima broj GŽ-87/99 od 14. listopada 1999. godine, odnosno broj GŽ-85/99 od 21. listopada 1999. godine. U svom obrazloženju, Kantonalni sud je istaknuo da je Općinski sud ispravno primijenio materijalno pravo. Niži sudovi nisu bili mjerodavni u ovom pitanju, a postupak za ostvarivanje prava na mirovine su apelanti trebali pokrenuti u formi upravnog postupka pred Zavodom.
2. Apelacija
Apelanti navode da su stekli prava na mirovine za određeni period, ali da mirovine nisu primili. Oni tvrde da je povrijeđeno njihovo pravo na sudsku zaštitu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav), jer niži sudovi nisu odlučili o njihovom pravu da prime stečene mirovine, već su smatrali upravne organe mjerodavnim za rješavanje ovog spora.
Oni dalje navode da su povrijeđena njihova prava kao izbjeglih i raseljenih osoba iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naglašuju da ova prava uključuju i pravo da im se vrati sva imovina koje su bili lišeni tijekom ratnih sukoba, i traže da im se nadoknadi svaki gubitak takve imovine. Nadalje, oni ističu da su ta prava na imovinu također zajamčena člankom 1. Protokola br. 1. Europske konvencije i člankom II/3. (k) Ustava. Konačno, podnositelji apelacije tvrde da su pobijana rješenja također povrijedila prava zajamčena člankom II/5. Ustava i toč. 3., 7. i 8. Aneksa I Ustava, koji pobraja dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
3. Postupak pred Ustavnim sudom
Gđa Z. E. i gosp. S. E. su, 2. prosinca 1999. godine, uložili apelaciju pred Ustavnim sudom protiv narečenih rješenja Kantonalnog suda u Mostaru. U ovom postupku ih zastupa gospodin A. Z., odvjetnik iz Mostara.
Ustavni sud je, 3. veljače 2000. godine, zatražio od odvjetnika apelanata da dopuni apelaciju i da navede zašto apelanti smatraju da su iscrpili pravne lijekove, te koja prava zajamčena Ustavom smatraju povrijeđenim. Dodatne informacije su potom blagovremeno dostavljene.
Ustavni sud je, 16. veljače 2000. godine, zatražio od Kantonalnog suda u Mostaru da se izjasni o apelaciji, ali ovaj sud nije dostavio odgovor.
Zavod za mirovinsko i invalidno osiguranje u Sarajevu je 21. ožujka 2000. godine Ustavnom sudu dostavio opažaje glede dopustivosti i biti apelacije.
4. Dopustivost
Prema članku VI/3. (b) Ustava, Ustavni sud ima apelacijsku ovlast u ustavnim pitanjima kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prema članku 11. Poslovnika Suda, apelacija mora zadovoljiti dva uvjeta. Prvo, apelanti moraju predbježno iscrpiti sve pravne lijekove protiv presude. Drugo, apelacija mora biti uložena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
Ustavni sud primjećuje da članak 364. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) predviđa da je apelacija pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine izvanredni pravni lijek. Ovaj članak, dalje, predviđa da takva apelacija nije dopuštena ako se predmet tiče imovinskog spora s novčanim potraživanjima koji ne premašuju 15.000 KM. Slijedi da se, u konkretnom predmetu, odluke Kantonalnog suda u Mostaru trebaju smatrati konačnim. Prema tome, svi pravni lijekovi su iscrpljeni sukladno članku 11. Poslovnika Ustavnog suda.
Gđa Z. i gosp. S. E. su primili rješenja Kantonalnog suda u Mostaru 3. studenoga 1999. godine. Apelacija Ustavnom sudu je datirana 2. prosinca 1999. godine. Ustavni sud, zato, zaključuje da je apelacija uložena u predviđenom roku i da je dopustiva.
5. Ustavni sud je ocijenio
5.1. Relevantni zakoni
Članak 200. stavak 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) glasi:
"Na temelju činjenica utvrđenih u postupku organ mjerodavan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmetom postupka."
Članak 204. istog zakona detaljno specificira formu upravnih rješenja. Ovaj članak glasi:
"(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Iznimno, ako je to nužno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv.
(2) Rješenje se donosi pismeno. Iznimno, u slučajevima predviđenim ovim zakonom, rješenje se može donijeti i usmeno.
(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i nadnevak, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, naputak o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na temelju zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može sadržavati faksimil mjerodavne službene osobe.
(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, sukladno ovom zakonu.
(5) Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prepisu."
Glede obvezne pouke o pravnom lijeku, koja mora biti sadržana u rješenju, članak 208. Zakona o upravnom postupku predviđa:
"(1) Naputkom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.
(2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u naputku se navodi naziv organa kome se žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.
(3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u naputku se navodi naziv i sjedište suda kom se tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može obratiti i u kom roku.
(4) Kad je u rješenju dat pogrešan naputak, stranka može postupiti po važećim propisima ili po naputku. Stranka koja postupi po pogrešnom naputku ne može zbog toga imati štetnih posljedica.
(5) Kad u rješenju nije dat nikakav naputak ili je naputak nepotpun, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno sudsku tužbu, teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.
(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv toga rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu mjerodavnom organu.
(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor.
(8) Naputak o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije obrazloženja."
Članak 84. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidnog osiguranja (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima; "Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/88, 8/87, 65/87, 44/90, 54/90 i 84/90) predviđa sljedeće:
"Prava iz mirovinskog i invalidnog osiguranja utvrđena ovim zakonom stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta.
Dan početka isplate mirovine i novčanih naknada i zastarjelosti pojedinih dospjelih i neisplaćenih iznosa utvrđuje se zakonom.
Mirovine i ostale novčane naknade utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad."
Nadalje, članak 81. stavak 2. Zakona o osnovnim pravima specificira opću obvezu Zavoda na sljedeći način:
"U sprovođenju postupka za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidnog osiguranja zajednice su dužne osigurati efikasno ostvarivanje prava i osiguranicima i korisnicima prava pružiti stručnu pomoć."
U svezi s ovim, članak 82. stavak 1. predviđa:
"U postupku za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidnog osiguranja osigurava se zaštita prava u okviru zajednice i sudska zaštita prava osiguranika i korisnika prava, sukladno zakonu i samoupravnim općim aktom zajednice."
Nadalje, članak 68. stavak 1. republičkog Zakona o mirovinskom i invalidnom osiguranju (u daljnjem tekstu: republički Zakon; "Službeni list SRBiH", br. 38/90 i 22/91 i "Službeni list RBiH", broj 24/92) glasi:
"Prava iz mirovinskog i invalidnog osiguranja, koja se osiguravaju u Fondu, ostvaruju se u postupku utvrđenom Zakonom o općem upravnom postupku, sukladno Zakonu o osnovnim pravima i ovom zakonu."
5.2. Konkretan slučaj
(a) Članak 6. stavak 1. Europske konvencije i članak II/3. (e) Ustava
Konkretan predmet se tiče isplate mirovina dospjelih tijekom perioda kada su apelanti živjeli izvan Bosne i Hercegovine. Zato je to, u biti, pitanje financijskog potraživanja apelanata. Pravo apelanata na mirovine, kao takvo, Zavod nije osporio, ali je, međutim, u svom neformalnom dopisu ustanovio da njihovo pravo ne obuhvata period tijekom kojeg su živjeli izvan Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje da li ovo neformalno odbijanje Zavoda, zajedno s naknadnim sudskim odlukama o nemjerodavnosti, predstavlja uskraćivanje prava apelanata na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i Ustavom.
Članak 6. (1) Europske konvencije, u relevantnim dijelovima, glasi:
"Svatko ima pravo da zakonom određen, neovisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama građanske prirode (...)"
Ustavni sud konstatira da se spor o sprovođenju prava iz mirovinskog osiguranja mora smatrati sporom o "građanskim pravima i obvezama" u okviru značenja članka 6. (1) (vidi, između ostalih, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda Europskog suda za ljudska prava od 26. studenoga 1992. godine, serija A. br. 18, stavak 36.). Ustavni sud, također, ističe da pravo na pristup sudu predstavlja element koji je inherentan pravu zaštićenom člankom 6. (1) Europske konvencije (vidi Golder protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda Europskog suda za ljudska prava od 21. veljače 1975. godine, serija A, br. 18., stav 36).
Prema članku 200. Zakona o upravnom postupku, Zavod je bio obvezan donijeti formalno rješenje o apelantovim zahtjevima. Nadalje, Zavod je bio obvezan donijeti rješenje u posebnoj formi i uključiti određene elemente sukladno članku 204. Zakona o upravnom postupku. Zatim, prema članku 204. stavak 3. i članku 208. Zakona o upravnom postupku, rješenje Zavoda bi trebalo sadržavati pouku o pravnom lijeku u slučaju da se žele žaliti protiv njegovog rješenja. Zavod nije postupio sukladno ovim pravilima, već je naprosto odgovorio apelantima jednim neformalnim dopisom kojim ih je obavijestio da nemaju prava na mirovine u periodu koje je u pitanju.
Efekt ovog neformalnog dopisa Zavoda je taj da su apelanti bili lišeni formalne odluke koju bi mogli pobijati u postupku pred sudom (vidi Albert i Le Compte protiv Belgije, Europski sud za ljudska prava, presuda od 10. veljače 1983. godine, Serija A, broj 58., stavak 20.)
Općinski sud i Kantonalni sud su se, potom, proglasili nemjerodavnim za razmatranje predmeta apelanata, te nisu otklonili manjkavosti koje su se javile u upravnom postupku.
Kao posljedica Zavodovog nedonošenja formalne odluke i zaključaka sudova o nemjerodavnosti da razmatraju slučaj, apelantima je uskraćeno pravo na pristup sudu, koje im je zajamčeno na temelju članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3. (e) Ustava.
(b) Članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju i članak II/3. (k) Ustava
Članak 1. Protokola broj 1. glasi:
"Svaka fizička i pravna osoba ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Nitko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Predbježne odredbe, međutim, ne utječu ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."
Prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, članak 1. Protokola broj 1. sadrži tri različita pravila. Prvo, izrečeno u prvoj rečenici prvog stavka, je općeg karaktera, i ustanovljava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici ovog stavka, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, priznaje državama potpisnicama pravo kontrole korištenja imovine sukladno općim interesima, primjenjujući zakone koje smatraju potrebitim (vidi, između ostalih predmete Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Loennroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, Serija A br. 52, stavak 61, i Scollo protiv Italije, presuda od 28. rujna 1995. godine, Serija A br. 315-C, stavak 26 sa daljnjim referencama).
Ustavni sud smatra da pravo na mirovine za određeni period predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1.
U konkretnom predmetu, apelanti navode da su nositelji prava na mirovine, tj. prava zaštićenih prema članku 1. Protokola broj 1, i da imaju pravo da njihov zahtjev razmotri i riješi sud. Odbijanje sudova da razmotre meritum njihovog zahtjeva nije samo povrijedilo njihovo pravo na pristup sudu, kao što je gore ustanovljeno, već im je također uskratilo efektivnu zaštitu njihovog prava na uživanje u njihovoj imovini iz članka 1. Protokola broj 1. Konvencije.
(c) Članak II/5. Ustava Bosne i Hercegovine
Budući da je Ustavni sud već ustanovio da su prava apelanata na imovinu povrijeđena rješenjima sudova, Sud ne smatra potrebitim razmotriti da li je došlo i do povrede njihovih prava iz članka II/5. Ustava.
(d) Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine
Apelanti nisu specificirali koje odredbe konvencija, narečenih u Aneksu I Ustava, smatraju povrijeđenim pobijanim rješenjima sudova. Prema tome, Ustavni sud ne smatra nužnim daljnje razmatranje ovog pitanja.
6. Zaključak
Iz predbježnih razmatranja slijedi da je nedonošenjem formalne odluke Zavoda, u sprezi sa zaključcima o nemjerodavnosti Općinskog suda i Kantonalnog suda u Mostaru (broj GŽ-87/99 od 14. listopada 1999. godine i broj GŽ-85/99 od 21. listopada 1999. godine), došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pristup sudu i njihovog prava na mirno uživanje u njihovoj imovini. Njihova se apelacija, zato, usvaja. Ustavni sud je ocijenio prikladnim vratiti predmet Općinskom sudu radi odlučivanja u meritumu o zahtjevu apelanata sukladno važećim zakonskim propisima.
Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ova odluka Ustavnog suda je konačna i obvezujuća.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, suci Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.
U 5/00
29. rujna 2000. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, v. r.