USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 15. i 16. decembra 2000. godine, donio je
ODLUKU
Obrazloženje
1. Činjenično stanje
Gosp. V.D. iz Zvornika (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa gosp. J.N., advokat iz Zvornika, uložio je apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu broj U-490/99 od 21. decembra 1999. godine.
Predmet se odnosi na pravo na stan koji je bio dodijeljen apelantu, po osnovi njegovog zaposlenja, prema rješenju Ministarstvu unutrašnjih poslova-Stanica javne sigurnosti Zvornik, br. 18-19/02-372-28/92 od 24. augusta 1992. godine. Apelant je 24. oktobra 1992. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa Samoupravnom zajednicom za stambene i komunalne poslove Zvornik.
Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Zvornik-Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom je 15. oktobra 1996. godine, donijela rješenje 20-275/96 kojim je utvrđeno da je apelant nelegalno koristio stan, i naložila mu je da stan napusti i preda sve pokretnine u stanu Komisiji u roku od tri dana, pod prijetnjom prisilnog izvršenja.
Apelant je uložio žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. Rješenjem br. 01-052-3604/96 od 11. novembra 1996. godine Ministarstvo je odbacilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju tog rješenja, Ministarstvo je zaključilo da apelant nije imao status izbeglice prema članu 2. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/95). Prema rješenju, stan je bio napuštena imovina, a apelant nije ispunjavao zakonske uvjete za zauzimanje napuštene imovine.
Apelant je pokrenuo postupak protiv tog rješenja pred Vrhovnim sudom Republike Srpske.
Vrhovni sud je, u svojoj presudi broj U-385/96 od 4. augusta 1997. godine, konstatovao da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica ustanovilo da apelant nema status izbjeglice niti raseljenog lica, ali da u postupku pred Ministarstvom nije ni bilo ustanovljeno da li predmetna kuća predstavlja napuštenu imovinu ili ne. Uzimajući u obzir argumente i dokaze koje je dostavila druga strana, Vrhovni sud je smatrao da je ovo trebalo biti ustanovljeno prije donošenja osporenog rješenja. Nadalje, u obrazloženju svog rješanja Ministarstvo nije razmatralo zahtjeve navedene u žalbi, na šta je bilo obavezno prema članu 245. Zakona o upravnom postupku. Osporeno rješenje je, također, bilo doneseno bez vođenja ispravnog upravnog spora, budući da nije bilo zapisnika sa rasprave, zapisnika o radu Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, niti zapisnika o ispitivanju pitanja napuštene imovine. Vrhovni sud je, stoga, poništio navedeno rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Vrhovni sud je ovu odluku donio na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, koji predviđa, između ostalog, da sud koji zaključi da su činjenice u upravnom postupku nepotpuno ustanovljene ili da u takvom postupku proceduralna pravila nisu bila ispoštovana, poništava osporenu odluku.
Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom u Zvorniku je 29. juna 1997. godine donijela rješenje broj 20-128/97, kojim je poništila rješenja Stanice javne sigurnosti u Zvorniku od 24. augusta 1992. godine.
Apelant je uložio žalbu protiv rješenja Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republika Srpske. Ministarstvo je 22. jula 1997. godine, rješenjem broj 05-243/97, odbacilo žalbu kao neosnovanu. Protiv ovog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske.
Vrhovni sud Republike Srpske je presudom broj U-451/97 od 22. oktobra 1998. godine, ustanovio da se Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom nije povinovala presudi Suda od 4. marta 1997. godine, jer odlučujuće činjenice o tome da li se predmetni stan treba smatrati napuštenom imovinom ili ne, nisu ustanovljene u skladu sa članom 2. stav 1., a u vezi sa članom 7. Zakona o korištenju napuštene imovine. Sud je smatrao da se pitanje da li je određena imovina napuštena ili ne treba utvrditi na osnovu inventara navedenog u Zakonu o korištenju napuštene imovine. Komisija je smatrala da lista napuštenih stanova, koja je 2. juna 1997. godine bila dostavljana Općinskom sekretarijatu nadležnom za poslove općinske uprave, ne predstavlja, bez određene dodatne dokumentacije, relevantan dokaz koji bi pokazao da je predmetni stan imao status napuštene imovine. Međutim, uvid u dostupne dokumente je pokazao da je apelant uselio u stan na osnovu rješenja broj 18/19-02-372-28/92 od 24. augusta 1992. godine, i da mu je stan dodijelio Stambeni fond Stanice javne sigurnosti u Zvorniku, čiji je zaposlenik on bio. U tim okolnostima, nije bilo jasno zašto su Komisija i Ministarstvo smatrali da je apelant nelegalan korisnik stana. Stoga je Vrhovni sud, bez razmatranja merituma apelantovih zahtjeva, poništio osporenu odluku i vratio predmet Ministarstvu.
Kako Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske nije donijelo odluku koja se može sprovesti u okviru roka predviđenog članom 62. Zakona o upravnim sporovima, apelant je 14. jula 1999. godine zatražio od Vrhovnog suda Republike Srpske da donese takvu odluku. Vrhovni sud je, rješenjem broj 490/99 od 21. decembra 1999. godine, zaključio da Ministarstvo nije postupilo u skladu sa presudom Vrhovnog suda od 22. oktobra 1998. godine. Vrhovni sud je smatrao da činjenično stanje u predmetu nije bilo ispravno ustanovljeno i da je prvostepeno rješenje zasnovano na nepotpunim činjenicama. Iz tih razloga, Vrhovni sud je poništio rješenje Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom od 29. juna 1997. godine i vratio predmet toj komisiji.
Apelant zahtijeva od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da poništi rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske i naloži Vrhovnom sudu da donese novo sprovodivo rješenje. On navodi da je osporeno rješenje nezakonito jer Vrhovni sud Repubike Srpske ima obavezu da donese novu sprovodivu odluku koja bi zamijenila osporenu upravnu odluku, a koja ne bi samo poništila osporenu odluku i vratila predmet upravnim organima.
U dopuni svoje apelacije, apelant precizira da je tražio od Vrhovnog suda Republike Srpske da odluči u meritumu predmeta, da poništi sve odluke upravnih organa, naročito onu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, i da mu tako pruži sprovodivu odluku. Međutim, poništavanjem posljednjeg upravnog rješenja i nalaganjem upravnim organima da donesu novo rješenje, Vrhovni sud je djelovao kao upravni organ. Apelant ističe da on nije tražio takvu odluku i da je Vrhovni sud izbjegao da odluči u meritumu predmeta, iako je bio nadležan da donese takvu odluku.
Apelant također ističe da je nakon donošenja posljednje odluke Vrhovnog suda Republike Srpske još uvijek bez smještaja, i da su nadležni organi, ne odlučujući o suštini njegovog zahtjeva, povrijedili njegovo pravo na poštivanje njegovog doma, njegovo pravo na imovinu i njegovo pravo na pravično suđenje, koja su zajamčena članom II Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
U skladu sa Poslovnikom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), Ustavni sud je tražio od Vrhovnog sud Republike Srpske i od sadašnjeg korisnika stana, gosp. L.P., kao strane u postupku, da dostave svoje odgovore i neophodne dokumente.
U svom odgovoru, Vrhovni sud Republike Srpske je istakao da je osporeno rješenje u skladu sa članom 63. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), jer nakon što je Sud donio presudu od 22. oktobra 1998. godine Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske nije djelovalo u skladu sa članom 61. navedenog Zakona, koji definiše obaveze upravnih organa nakon što im sud vrati predmet. Ministarstvo nije ni donijelo novo rješenje prema žalbi koju je apelant uložio protiv rješenja Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom u Zvorniku od 29. juna 1997. godine. Vrhovni sud ističe da, u takvim okolnostima, Vrhovni sud treba da igra ulogu drugostepenog, a ne, kao što apalent navodi, prvostepenog organa. Vrhovni sud smatra da apelantova prava nisu povrijeđena, jer su njegova žalba i zahtjev uvaženi osporenim rješenjem.
Gosp. L.P., u svom odgovoru, poriče navode iz apelacije i ističe da je apelant, koristići ratne okolnosti, napustio svoj jednosoban stan početkom rata i uselio u stan gdje gosp. L.P. živi sa svojom porodicom u skladu sa privremenim rješenjem Ministarstva za izbjeglica i reseljena lica Republike Srpske. Prema njegovom mišljenju, nosilac stanarskog prava na predmetni stan je gosp. I.N., a stan je proglašen napuštenim u aprilu 1992. godine. Kako je gosp. I.N. radio sa apelantom u Stanici javne sigurnosti Zvornik, on je dobio rješenje o dodjeli tog stana od Ministarstva unutrašnjih poslova Zvornik početkom rata, uprkos činjenici da su sve to vrijeme nadležni općinski organi donosili valjana rješenja bez obzira na to ko je vlasnik stana. On također, smatra iznenađujućim to što apelant nije pokrenuo postupak za vraćanje u posjed jednosobnog stana nad kojim je on nosilac stanarskog prava. Ističe da je gosp. I.N. posjetio stan gdje gosp. L.P. sada živi, i da će se ponovno uspostavljanje stanarskog prava gosp. I.N. desiti vrlo skoro. Jedini uvjet za to vraćanje u posjed je povratak gosp. L.P. u njegov stan u Sarajevu.
Gosp. L.P. u svom odgovoru, dalje, ističe da u predmetnom stanu nema stvari gosp. I.N., što je činjenica koju je potvrdila Komisija za izbjeglice i raseljena lica. On također navodi da je u stanu, prije nego što ga je on zauzeo, bio apelant, koji treba gosp. I.N. da objasni gdje su njegove stvari, jer je on bio prvi korisnik stana.
Apelacija gosp. V.D. iz Zvornika se usvaja, te se
2. Apelacija
Apelant se žali da osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-490/99 od 21. decembra 1999. godine nije u skladu sa članom 63. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94). On se dalje žali da to rješenje krši njegovo pravo na pristup sudu, njegovo pravo na poštovanje njegovog doma i njegovo pravo na mirno uživanje u njegovoj imovini, koja su zajamčena članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članom 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, te članom II/3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
ukida rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-490/99 od 21. decembra 1999. godine,
3. Dopustivost
Prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U pogledu dopustivosti apelacije, postavlja se pitanje da li je Ustavni sud, na osnovu odredbi člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan da odluči uprkos činjenici da osporeni akt zamjenjuje akt upravnog organa, tj. da se radi o rješenju a ne o presudi. Međutim, terminu "presuda" iz člana VI/3. (b) Ustava treba dati široko tumačenje, i u principu treba obuhvatiti sve odluke sudova, bez obzira na njihov naziv. Slijedi da se u konkretnom predmetu radi o sudskom aktu koji je podložan apelaciji prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine.
Sud može razmotriti apelaciju samo ako su protiv osporene presude iscrpljeni svi pravni lijekovi koji su raspoloživi prema zakonima entiteta i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku (član 11. Poslovnika Ustavnog suda.).
Sud konstatuje da apelacija u ovom predmetu sadrži sve elemente predviđene članom 14. stav 2. Poslovnika Suda.
Vremenski rok za podnošenje apelacije je ispoštovan jer je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio 24. februara 2000. godine, dok je Ustavni sud Bosne i Hercegovine primio apelaciju 30. marta 2000. godine.
Osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske ne može biti predmet bilo koje druge žalbe ili pravnog lijeka.
Stoga, u konkretnom predmetu ne postoje proceduralne prepreke koje bi spriječile Ustavni sud da odluči u meritumu predmeta. Apelacija je, stoga, dopustiva.
predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske i
Vrhovnom sudu Republike Srpske nalaže da razmotri i odluči u meritumu predmeta po hitnom postupku, i da pri tome ispoštuje pravo gosp. V.D. na odluku u razumnom roku prema članu 6. Evropske konvencije.
4. Razlozi za donošenje odluke
U konkretnom predmetu, postavlja se pitanje da li je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. decembra 1999. godine povrijedilo apelantova prava zajamčena članom II Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članom 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
a) Pravo na odluku suda
Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode."
Ustavni sud ističe da je pravo na odluku suda o građanskim pravima pojedinaca također inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II.3. štiti pravo na pravično suđenje u građanskim pitanjima.
Ustavni sud dalje primjećuje da se spor u ovom slučaju tiče imovinskih prava i prava na dom, koja su građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Taj član je, stoga, primjenjiv u ovom slučaju.
Apelant je najprije pokrenuo postupak pred upravnim organima, ali je svoje zahtjeve dostavio Vrhovnom sudu Republike Srpske tri puta. Svaki put, tj. 4. marta 1997. godine, 22. oktobra 1998. godine i 21. decembra 1998. godine, Vrhovni sud je odlučio poništiti osporenu odluku upravnog organa. Međutim, Vrhovni sud nije odlučio u meritumu predmeta, već je, svaki put, vratio predmet upravnim organima.
Slijedi da apelant nije bio u prilici da dođe do odluke suda o meritumu njegovih građanskih prava. Njemu, dakle, nije pružan efektivan pristup suda zajamčen članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom predmetu je, stoga, ovaj član, kao i čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, bio povrijeđen.
b) Pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanje zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
Član 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
Ustavni sud ističe da su pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu također inkorporirani u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom i njenim protokolima primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. štiti pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i pravo na imovinu.
Međutim, Ustavni sud primjećuje da pitanja da li predmetni stan uživa zaštitu kao apelantov dom i da li je on vlasnik tog stana nisu bila riješena u meritumu pred sudovima Republike Srpske. Određivanje tih pitanja će iziskivati razna činjenična i pravna razmatranja, a zaključak će velikim dijelom zavisiti od dokaza koje će pružiti strane. U postupku pred Ustavnim sudom, apelant nije podnio nikakav dokaz koji bi omogućio Ustavnom sudu da dođe do zaključka o tim pitanjima.
c) Zaključak
Kako je došlo do povrede apelantovog prava na sudsku odluku, zaštićenog članom 6. Evropske konvencije i čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je na osnovu člana 61. Poslovnika Ustavnog suda ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. decembra 1999. godine i vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovni postupak, i istovremeno mu naložio da razmotri i odluči u meritumu predmeta.
Ustavni sud ističe da, s obzirom na značaj predmeta za strane, i uzimajući u obzir činjenicu da se postupak vodi već duže vrijeme, daljnje razmatranje Vrhovnog suda se mora sprovesti po hitnom postupku. U tom pogledu, Ustavni sud se ponovo poziva na član 6. stav 1. Evropske konvencije, prema kojem svako ima pravo na sudsku odluku o njegovim građanskim pravima u razumnom roku. Ustavni sud dodaje da će, ukoliko bi došlo do bilo kakvog nepotrebnog produžavanja u razmatranju predmeta pred Vrhovnim sudom, apelant imati mogućnost da ovo pitanje pokrene pred Ustavnim sudom daljnjom apelacijom.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Snežana Savić.
U 15/00
15. decembra 2000. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.