Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3/ (b) Ustava Bosne i Hercegovine čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. februara 2001. godine, donio je

ODLUKU

Obrazloženje

1. Činjenično stanje

Gđa. M. V., koju zastupa gosp. D. P. odvjetnik iz Banje Luke, je 7. februara 1989. godine pokrenula postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci protiv Zavoda za osiguranje imovine i lica Sarajevo - Radna jedinica Banja Luka (predmet broj P-1475/97). Tražila je od tog suda da naloži Zavodu da joj isplati naknadu štete uzrokovane na njenom automobilu. U ovom predmetu je pred općinskim sudom održano dvanaest rasprava.

Vlada Republike Srpske je 15. decembra 1997. godine donijela odluku kojom se prekidaju svi sudski postupci koji se tiču zahtjeva za naknadu štete protiv sljednika određenih osiguravajućih društava na osnovu polica osiguranja koje su zaključene prije 4. aprila 1992. godine i koji su u postupku pred redovnim sudovima Republike Srpske. Ovi prekidi postupaka su trebali trajati do donošenja diobene bilanse u vezi sa razgraničenjem imovine, prava i obaveza prednika i pravnih sljednika. Ministar pravde Republike Srpske je 24. marta 1998. godine obavijestio sve osnovne sudove Republike Srpske da je odluka Vlade o prekidu sudskih postupaka, koja je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 34/97, još uvijek na snazi.

Na osnovu odluke Vlade, dioničko društvo "Krajina osiguranje" (u daljem tekstu: Krajina osiguranje), koje je u ovom postupku naslijedilo tuženog, tražilo je prekid postupka pred Osnovnim sudom. Rješenjem broj P-1475/97 od 23. jula 1998. godine, Osnovni sud je odlučio da prekine postupak i obavijestio je strane u postupku da će se postupak nastaviti po zahtjevu jedne od strana nakon što se imovina, prava i obaveze predmetnog osiguravajućeg društva podijele između sljednika.

Usljed prekida postupka nije došlo do meritorne odluke o zahtjevu M. V. i postupak je još neriješen na Osnovnom sudu.

M. V. je tražila od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da poništi rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 23. jula 1998. godine o prekidu postupka i naloži Osnovnom sudu da donese meritornu odluku u ovom predmetu.

2. Postupak na Ustavnom sudu

U skladu sa Poslovnikom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), Ustavni sud Bosne i Hercegovine je od M. V. tražio da dopuni svoju apelaciju. Ustavni sud je, također, tražio do Osnovnog suda u Banjoj Luci i od "Krajina osiguranja" da dostave svoje odgovore na apelaciju kao i relevantnu dokumentaciju.

Osnovni sud je u svom odgovoru potvrdio da se postupak prekida, ali je istakao da će se nastaviti po zahtjevu jedne od strana u postupku nakon što se imovina, prava i obaveze osiguravajućeg zavoda podijele između sljednika. Osnovni sud, dalje, navodi da nije došlo do povrede prava zajamčenih Ustavom Bosne i Hercegovine, te da je M. V. imala pravo da traži nastavak postupka, o čemu bi sud donio odluku.

"Krajina osiguranje" nije dostavilo svoj odgovor.

3. Apelacija

M. V. je tražila zaštitu svojih ustavnih prava. Ustavni sud tumači njenu apelaciju tako da se poziva na njeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, po kojem može da dođe do sudske odluke o njenim građanskim pravima u razumnom roku. Konvencija je na snazi u Bosni i Hercegovini prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud proglašava da je povrijeđeno pravo M. V. iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima na sudsko odlučenje o njenim građanskim pravima u razumnom roku.

4. Dopustivost

Prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U ovom kontekstu, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo da uključuje sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan.

U konkretnom slučaju, Ustavni sud tumači apelaciju M. V. tako da ona traži da Osnovni sud donese odluku po njenom zahtjevu za naknadu štete.

Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

Ustavni sud konstatuje da je, kada je Osnovni sud 23. jula 1998. godine odlučio da prekine postupak, predmet već bio u postupku od 7. februara 1989. godine, tj. već više od devet godina, od kojih više od dvije godine i sedam mjeseci u periodu nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu.

Iako je M. V. formalno mogla da uloži žalbu na rješenje Osnovnog suda od 23. jula 1998. godine o prekidu postupka, Ustavni sud ne može da zaključi da bi takva žalba imala ikakvih šansi da uspije, posebno s obzirom da je prekid postupka zasnovan na odluci Vlade Republike Srpske. Osim toga, ne vidi da bi M. V. poslije toga imala na raspolaganju ikakav efikasan lijek kojim bi spriječila da Osnovni sud i dalje opstruira donošenje meritorne odluke po njenom zahtjevu.

S obzirom da je odlaganje postupka bilo kontinuirano i da postupak još nije okončan, mora se smatrati da je rok od 60 dana predviđen članom 11. Poslovnika bio ispoštovan.

Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva.

Ustavni sud:

5. Ustavni sud je odlučio

U ovom predmetu se postavlja pitanje da li je pravo M. V. iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima na sudsku odluku o njenim građanskim pravima u razumnom roku bilo ispoštovano.

Član 6. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ...., svako ima pravo na pravično suđenje i javnu rasprvu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

Nesumnjivo je da se postupak koji je M. V. pokrenula pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci ticao utvrđivanja njenih građanskih prava. Član 6. stav 1. Konvencije je, stoga, primjenjiv.

Postupak je pokrenut 7. februara 1989. godine i još nije okončan. Međutim, vremenski period koji je relevantan u ovom slučaju započinje 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, a Evropska konvencija o ljudskim pravima, prema članu II/2. Ustava, postala obavezni dio prava Bosne i Hercegovine. Ipak je važno primijetiti da je 14. decembra 1995. godine postupak pred Osnovnim sudom trajao već više od šest godina i devet mjeseci.

Nakon 14. decembra 1995. godine, predmet je i dalje u postupku pred Osnovnim sudom do 23. jula 1998. godine a nije donesena nikakva meritorna odluka. O ovom kašnjenju nije dato nikakvo objašnjenje. Osnovni sud je 23. jula 1998. godine odlučio da prekine postupak, što ga je dodatno produžilo.

Ustavni sud dalje konstatuje da je odluka o prekidu postupka zasnovana na odluci Vlade Republike Srpske da privremeno spriječi okončanje određenih postupaka. Takvo miješanje Vlade u sudske postupke koji su u toku samo po sebi postavlja ozbiljna pitanja u pogledu nezavisnosti sudova i pravičnosti sudskih postupaka, a u konkretnom predmetu, djelovanje Vlade je bitno produžilo postupak pred Osnovnim sudom. Ustavni sud je prethodno, ispitujući dopustivost predmeta, ustanovio da se ne može smatrati da je M. V. imala ikakvih efikasnih pravnih lijekova da spriječi odlaganja do kojih je došlo.

  • a)
    Ukida rješenje Osnovnog suda iz Banje Luke broj P-1475/97 od 23. jula 1998. godine.

6. Zaključak

Postupak na Osnovnom sudu se sada vodi već gotovo dvanaest godina, od čega više od pet godina spada u relevantni period nakon 14. decembra 1995. godine. Nikakvo obrazloženje nije dato zbog ovako dugog kašnjenja. Ustavni sud, stoga mora zaključiti da pravo M. V. iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na sudsko odlučenje o njenim građanskim pravima u razumnom roku nije bilo ispoštovano.

Imajući u vidu činjenicu da je postupak pred Osnovnim sudom još uvijek u toku, Ustavni sud smatra od suštinske važnosti da Osnovni sud sada, bez daljnjeg odlaganja, razmotri zahtjev M. V. U tom cilju, odluka o prekidu postupka treba da se poništi i Osnovnom sudu se nalaže da po hitnom postupku donese meritornu odluku u predmetu.

Ustavni sud ističe, da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu prava stranke na sudsku odluku u razumnom roku obično daje stranci pravo na finansijsku odštetu dotične države.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelus, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.

  • b)
    Nalaže Osnovnom sudu iz Banje Luke da donese odluku po hitnom postupku u meritumu u slučaju broj P-1475/97.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

U 23/00

2. februara 2001. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.