Aktio

VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU

ARBITRAŽNA ODLUKA

ARBITRAŽNA ODLUKA

Ja, Diarmuid P. Sheridan, Odlukom Visokog predstavnika od 5. februara 2001. godine imenovan za nezavisnog Arbitra, želio bih reći da meni lično i mojoj zemlji ovo imenovanje predstavlja izuzetnu čast.

Došao sam ovdje bez ikakvih predrasuda i prethodno stvorenih ideja osim da uradim sve što mogu da bi se došlo do fer i pravedne Odluke koja je samo moja nakon što održim saslušanja i proučim dokumente (uključujući i karte koje su relevatne za moj zadatak).

Izbor irskog sudije koji dolazi u Bosnu i upušta se u rješavanje veoma teškoga pitanja, to jest iscrtavanja međuentitetske linije razgraničenja između Federacije kao jedne strane i Republike Srpske (u daljem tekstu: RS) kao druge strane, ja ne smatram kao pitanje tužioca i oputuženoga. Radije, za mene su obje strane jednake i ja obje strane u potpunosti poštujem.

Želio bih pojasniti, kao što sam to učinio mnogo puta u toku ove arbitraže, da niko nije pokušao riječju ili djelom da utiče na pristup mom zadatku. Dokument Visokog predstavnika navodi da sam ja nezavisni Arbitar.

To znači upravo ono što je napisano i u ovom trenutku dok počinjem da stavljam moje zaključke i Odluku na papir, ja ne znam za bilo koji izvor koji pokušava ili je pokušao da naruši ovu nezavisnost. Obje strane i stanovnici Dobrinje koji su se pojavili preda mnom u zadnjoj sedmici saslušanja su naravno gorljivo prezentirali svoje stavove i argumente vezano za rezultat i svoje želje u pogledu tog rezultata. Tokom saslušanja sam uočio da su svi bili vrlo učtivi, čak i dok su strane ustrajno insistirale na svojim izrečenim stavovima.

Ja sam svjestan da ne znam jezik ili jezike ove zemlje i ovaj dokument diktiram na engleskom jeziku. Zbog toga i zbog moje želje da moje riječi budu u potpunosti efikasne, moram ovdje reći da će se ovaj dokument tumačiti iz teksta na engleskom jeziku uprkos činjenice da će ovaj tekst biti preveden kako je to zatraženo. Neka niko ne pomisli da ovom odlukom ja bilo kome izlazim u susret, nego je ona, što se mene tiče, rezultat praktične realnosti.

Dejtonski sporazum

Mnogo vremena sam proveo čitajući i čitajući Dejtonski sporazum, i što više sam to radio, to sam mu se više divio, jer sam pomislio kako je to bio sjajan podvig u Bosni i Hercegovini, sa demarkacijom granica entiteta koja je slijedila nakon toga, entiteta koji su strane u ovoj arbitraži. Jako puno sam pročitao o okolnostima u kojima je postignut ovaj sporazum i sasvim je očito i ne treba nimalo mašte da se kaže da nije lako postignut. Neuspjeh je bio stalni pratilac pregovarača sve do samog potpisivanja. Isto tako, Sporazum je, barem, izdržao test vremena jer je proteklo pet godina od njegove inauguracije i strašno nasilje rata, na koje ja neću praviti aluzije, je prestalo. I dok sam ja optimističan u pogledu Sporazuma i različitih aneksa koji su u njegovom dodatku, daleko sam od toga da budem zadovoljan kartama.

Strane u Vašingtonu i Dejtonu su bile pod velikim pritiskom i prvobitno izabrana karta, kako sam obaviješten, bila je karta razmjera 1:600.000. Meni nije jasno zašto je izabran baš ovaj razmjer. Jer dok bi to savršeno odgovaralo da se iscrtaju granice entiteta preko cijeloga spektra i dalje bi ostala činjenica da bi grad Sarajevo izgledao samo kao tačka. Po mom mišljenju prijenos na razmjer 1:50.000, iako predstavlja poboljšanje, ne bi bio od velike pomoći u cilju preciznog prikaza područja kao što je Dobrinja I i IV uz bilo koju vrstu preciznosti u pogledu zgrada. RS je nepokolebljivo stajao na stanovištu da u Vašingtonu, u Pentagonu postoji karta koja pokazuje liniju sukoba koja se podudara sa međuentitetskom linijom razgraničenja. To se navodno nalazi na karti razmjera 1:600.000 i iako je ja nisam vidio, njen nedostatak bi bio to što je prevelikog razmjera. Nešto u prilog tome govori i članak Carla Bildta, prvog Visokog predstavnika, u kojem on navodi da postoji karta u Pentagonu koja potkrepljuje spajanje linija te da je karta koja ide kroz središte zgrada apsurdna. Ovaj članak je dostavio svjedok RS-a i ja sam istražio to pitanje do one mjere do koje sam mogao. Ova navodna izjava nije nikad bila ponovljena u njegovoj knjizi "Putovanje mir" koja je prvi put objavljena 1998. godine, tri godine nakon Dejtonskog sporazuma. Ja nisam dobio bilo kakvu potvrdu vezano za ovaj članak iako sam to tražio, ali je u Sjedinjenim Državama izrađena jedna druga karta poznata kao Reprezentativna karta bliskih mirovnih pregovora, treće izdanje. Ova karta je dobijena iz Državne agencije za kartografiju iz Restona, Virdžinija, SAD i njen razmjer je 1:600.000. Ona ima prednost da su je potpisale ne samo strane nego i predsjednik Bosne i Hercegovine i odobrile su je Hrvatska i tadašnja Jugoslavija. Iako kritikujem taj razmjer, u smislu odgovarajućeg razmjera za detaljnu kartu, tekst na njoj govori da sadrži kartu dogovorenog prekida vatre, međuentitetsku liniju razgraničenja i zone razdavajanja. Sasvim je jasno, i to sigurno za iskusno oko kartografa, u ovom slučaju to je major Batchelor iz kanadske vojske, koji je glavni oficir za geografska pitanja u štabu SFOR i po mom mišljenju, jedan čestit oficir, da se linija prekida vatre u Dobrinji I i IV ne podudra sa međuentitetskom linijom razgraničenja. Mislim da je tačno reći da su strane, pod velikim pritiskom donosile kartu za kartom, i dok je veza između međuentitetske linije razgraničenja i linije prekida vatre nepotvrđena, ja ni u kom slučaju ne mislim da se zapravo o tome radi.

Na kraju njegovog vrlo vještog obraćanja kad je rezimirao slučaj za RS, ja sam upravo to pitanje posebno istakao gospodinu Lukiću i naglasio mu upravo ovo o čemu sam sad govorio, to jest potpise. Njegov odgovor je bio da u tom pogledu RS ostaje pri svojoj tvrdnji da je u spornom području napravljena greška i da je on 11. decembra uložio protest zbog toga. Budući da je on tvrdio da je to bila greška, RS je u svom podnesku insistirala na istom stavu. Što se mene tiče, ja mislim da je nemoguće vjerovati da bi karta takvog razmjera ili čak karta razmjera 1:50.000 pružila dovoljno detalja kako bi kartograf mogao ucrtati bilo šta više od cijele linije između dva entiteta i mišljenja sam da čak i da sam imao kartu za koju se tvrdi da je u Pentagonu a koja je razmjera 1:600.000, ja tu kartu ne bih mogao koristiti kako bih smatrao da se linija sukoba u Dobrinji I i IV i međuentitetska linija razgraničenja podudaraju i to precizno određujući područja poput Dobrinje I i IV. Ja sam ispitao takve karte, 1:50.000, i ne mogu shvatiti kako bi bilo koji kartograf ili crtač karata mogao tačno nacrtati liniju na karti takve razmjere imajući na umu Dobrinju I i IV. Tek kada se dođe do manjih razmjera, obrisi zgrada, koje su obuhvaćene u određenom području, jasno se pokažu. Čvrsto sam uvjeren da niti jedan kartograf ne bi namjerno nacrtao linije tako da one idu pravo kroz sredinu postojećih zgrada. Ja nisam uvjeren ni u činjenicu da su strane, u vrijeme kada su u Parizu realizovale dogovore, shvatile puno značenje linije onako kako je ona nacrtana. Ja ne vjerujem, a nisam vjerovao od samog početka da se ta linija i njen tok mogu podržati. Ja mislim da je u oba slučaja u vezi sa linijom sukoba i linijom kako je ucrtana doktrina greške od posebnog značaja. Citirao bih pismo koje sam dobio od jednog stanovnika Dobrinje koji kaže: "Molim vas, gospodine Sheridan, da ne dijelite nikakve linije koje dijele zgrade na dvoje idući kroz naše stanove, spavaće sobe, dnevne sobe, hodnike i kupatila, što bi zaista bio najprimitivniji oblik ponašanja". Ja u potpunosti dijelim ovo mišljenje. Mislim da su ovo potvrdili i oni koji su pisali Aneks 2. kojim se omogućava stranama da prilagode međuentitetsku liniju razgraničenja međusobnim dogovorom a koji podliježe odobrenju komandanta IFOR-a. Član 4. Aneksa 2., između ostaloga, reguliše da će se linija na karti razmjera 1:50.000 utvrditi u Dodatku kojim se zacrtava međuentitetska linija razgraničenja, koju su strane prihvatile kao mjerodavnu i konačnu, i tačna je unutar približno 50 metara. Ova odredba u kojoj se spominje 50 metara, iako ima malo značaja za neizgrađeno područje, može biti od krucijalnog značaja kad se radi o zgradama. Bilo kako bilo, sasvim je jasno da dva entiteta u pogledu Dobrinje I i IV nisu postigla dogovor na nivou niti jedne potkomisije za prilagođavanje granica u skladu sa Aneksom 2. član 4.1. Uprkos mnogih razgovora pod predsjedavanjem generala Wilcoxa i uz prisustvo obje strane, RS je bila na stanovištu, a to i danas tvrdi, da je prava linija linija sukoba, dok Federacija insistira na međuentitetskoj liniji razgraničenja iako ta linija ide kroz zgrade kao što je gore rečeno.

Kao što će se vidjeti, rekao sam da nisam ubijeđen u tačnost međuentitetske linije razgraničenja kao i u to da bi bilo koji kartograf namjerno ucrtao liniju kroz stambene blokove, tako da moj zaključak vezano za izradu karata jeste da se ja ne mogu osloniti na liniju sukoba koju je RS uporno zagovarao niti da se mogu osloniti na međuentitetsku liniju razgraničenja koja je bila centralna za slučaj kako ga je Federacija iznijela u ovoj arbitraži.

Upotrijebio sam termin greška vezano za karte ali mislim da bih se prema tom pitanju trebao odnositi kao prema pitanju greške i ispravljanju greške. Ja sam detaljno proučavao pravnu situaciju u oblasti običajnog prava i ugovornih principa koja bi se mogla primijeniti na ovaj slučaj. Ovaj princip se nalazi u presudi Simonds J. u slučaju Crane protiv Hageman-Harris Co. Inc (1971.) 1 WLR 1391. gdje sudija navodi:

"Dovoljno je pronaći zajedničku kontinuiranu namjeru u vezi sa određenom odredbom ili aspektom sporazuma. Ukoliko se u pogledu određene tačke zaključi da su strane bile postigle sporazum do trenutka kada su realizovale svoj formalni dokument i kada se taj formalni dokument ne podudara sa zajedničkim sporazumom, tada sud ima nadležnost da to ispravi iako može biti da, do vremena kada je formalni dokument realizovan, među stranama nije bilo zaključenog i obavezujućeg sporazuma."

Ovaj odlomak je, naravno, odlomak iz obligacionog prava, ali je, po mom mišljenju, koristan da pokaže pravnu situaciju u kojoj su se same strane našle, u Parizu naročito, a to je situacija da je nekakva karta potpisana, čime je, naravno, Dejtonski sporazum stupio na snagu, ali karta na kojoj je linija koju ja ne prihvatam kao ispravnu. Usuđujem se reći da su strane bile prilično iznenađene kada su, nakon detaljnijeg razmatranja i na mnogo manjem razmjeru, ustanovile da linija prolazi kroz zgrade naselja. Ni u kom slučaju ne kritikujem strane zbog toga što nisu uspjele postići dogovor vezano za Dobrinju I i IV, bez obzira na brojne sastanke. Uspjele su se dogovoriti oko svega drugog, za sve namjene i ciljeve, što je veliki uspjeh. Stoga je moj zadatak, u skladu sa ovlaštenjima koja mi je dao Visoki predstavnik, da dođem do vlastitog zaključka, pritom imajući u vidu liniju sukoba i međuentitetsku liniju razgraničenja, o tome gdje linija treba da se nalazi. Iako je taj zadatak nezavisan od ovih linija, a i pitanje je koje spada u moju nadležnost, ja svakako neću, osim ako nemam dobar razlog za to, odbiti da priznam značaj ove dvije linije. Što svakako nisam uradio.

Mislim da je sada dobar trenutak da razmotrimo izjave strana u Arbitraži. Federacija je iznijela da su predratni stanovnici Dobrinje I i IV koji nisu Srbi bili prisiljeni napustiti svoju imovinu i postati izbjeglice. Iako su se oni držali međuentitetske linije razgraničenja, predstavnici Federacije su insistirali, iznoseći slučaj kako ga oni vide, da žele da se ti ljudi vrate u svoje domove, a pri tome se, po mom mišljenju, jasno misli na imovinu na desnoj strani međuentitetske linije razgraničenja, i ako ne bude promjene, ta imovina se nalazi u RS-u. O ovoj dilemi ću govoriti kada dođem do izjava koje su dali stanovnici Dobrinje I i IV u toku posljednje sedmice saslušanja. Međutim, u ovom trenutku je dovoljno reći da je stav RS-a dosta jasan, imajući na umu njihovu tvrdnju da je granična linija bila linija sukoba, što je, naravno, značilo da su stanovi o kojima je riječ bili pod njihovom nadležnošću i nepodijeljeni. U svom završnom podnesku, g. Lukić je rekao da su Dobrinja I i IV bile potpuno ispražnjene, u njima nije ostao nijedan stanovnik, bez obzira na njegovu starost, spol, nacionalnu, vjersku, jezičku ili neku drugu pripadnost. Ova područja su ispražnjena jer su se Dobrinja I i IV nalazile na vatrenoj liniji. Imajući, međutim, na umu da je živa glava važnija od imovine i jer samo živa glava može koristiti imovinu, stanovnici Dobrinje I i IV su je napustili. Saslušao sam izjavu premijera RS-a, koji je obećao da će svi koji su ostali bez domova u Dobrinji I i IV vrlo brzo biti ponovo useljeni. Ne sumnjam da je to tako i prihvatam dobre namjere njegove ekselencije premijera.

U toku saslušanja dosta je bilo sporenja i oko podjele teritorije u omjeru 51/49%. RS tvrdi da nije dobila svoj procenat (49%) i traži sporno područje Dobrinje I i IV kao nadoknadu za to. Ja ne mogu prekoračiti svoja ovlaštenja i raspravljati o nekoj drugoj teritoriji, ali svakako nemam pravo da eventualni takav propust rješavam na jednom području, tj. Dobrinji I i IV.

Prije nego što pređem na izjave stanovnika Dobrinje, mislim da je dobro da spomenem školu. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, zemlja između linije sukoba i međuentitetske linije razgraničenja, za sve namjene i ciljeve, leži neiskorištena. Na njoj se mogu naći ostaci jedne velike škole. To je, izgleda, sudeći po dokazima koje sam dobio u toku arbitraže, bila škola od velikog značaja; toliko značajna da je bilo neophodno da se nastava odvija u smjenama. Sasvim je jasno da je škola služila za potrebe područja koje je sada predmet ove arbitraže, mnogih drugih dijelova Dobrinje, područja koja su sada bez sumnje u RS-u i mnogih drugih naselja i stanovništva sa širokog područja. U vezi ishoda ove arbitraže, čini se da je apsolutno neophodno da se ova škola obnovi što je brže moguće. Siguran sam da će njeno ponovno otvaranje biti izvor velike radosti u okolnom području.

Izgleda da, osim troškova, nema nekih većih problema, jer linije kako trenutno stoje ne predstavljaju prepreku za svakodnevne aktivnosti stanovnika koji mogu slobodno prelaziti liniju. Pretpostavljam da će, kakvu god liniju da ja povučem, biti isto, tako da učenici neće ni na koji način biti spriječeni da pohađaju školu kad se obnovi. U ovoj školi ne bi trebalo biti nikakve nacionalne diskriminacije i trebala bi biti otvorena za sve, bez obzira na njihovo nacionalno porijeklo, vjeru, boju kože ili bilo kakav drugi ograničavajući faktor. To bi mi predstavljalo veliko zadovoljstvo. U toku saslušanja spominjao se "Berlinski zid", ali predviđam da kada se linija povuče, to će biti linija na mapi, koja će, naravno, predstavljati graničnu liniju između dva entiteta, ali ni u kom slučaju neće predstavljati prepreku ljudima sa obje strane da u potpunosti uživaju slobodu kretanja ili da obavljaju posao na drugoj strani linije. Bilo bi ohrabrujuće ako bih mogao očekivati da će u budućnosti linija nestati zbog svakodnevnih, praktičnih stvari i da će se zajednice općenito, iako različitog nacionalnog porijekla, približiti kao susjedi i vremenom spojiti u zajednicu koja uživa u plodovima rekonstruisane Dobrinje I i IV.

Mislim da bi bilo prikladno ako bih rekao nešto i o pitanju Sarajeva općenito. Predratno stanovništvo Sarajeva činili su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi narodi. Sarajevo je bilo multietnički grad i to vrlo lijep grad. Vrlo mi je teško prihvatiti izraze kao što su "Srpsko Sarajevo", "Bošnjačko Sarajevo", "Hrvatsko Sarajevo", ili bilo koji sličan naziv. Po mom mišljenju, grad Sarajevo je jedna cjelina koja se sastoji od nacionalnih grupa koje sam spomenuo. Mnogi su ga napustili i ja se najiskrenije nadam da će se svi vratiti u ovaj divni grad kao stanovnici i da će Sarajevo, kao Feniks, u cjelosti ustati (kao što sada ustaje) iz pepela rata, jer je to sada glavni grad Bosne i Hercegovine. Što se tiče stanova u Dobrinji I i IV, bez obzira kakva se linija povuče, neophodno je da svi, bili oni Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili bilo koji drugi koji su sada ili su ranije bili legitimni stanovnici ovog područja i oni kojima je oduzeta imovina bez odlaganja budu vraćeni u svoje stanove, odgovarajuće opremljene osnovnom infrastrukturom koju ljudi imaju pravo očekivati. Tek će tada ova zajednica oživjeti i ratno naslijeđe će sve više nestajati.

Na početku ove arbitraže jasno sam stavio do znanja da me mnogo više zanimaju ljudi nego institucije i nisam mogao a da ne budem dirnut nekim od opisa patnji kroz koje su ljudi prolazili u toku ovog nesretnog sukoba. Isto tako sam morao jasno reći da nikako nemam ovlaštenja da bilo koga vratim u posjed stana ili kuće ili da nekog toga lišim. To je građanskopravna materija. Međutim, zauzeo bih se za to da, ako se jedna ili više osoba nezakonito nalaze u posjedu neke imovine i ona im se oduzme, u najskorijem mogućem periodu ti ljudi trebaju dobiti, ili od Federacije ili od RS, zavisi od slučaja, drugi smještaj. Na kraju krajeva, bilo bi vrlo loše ako bi se ustanovilo da ti ljudi doživljavaju nove patnje nakon patnji koje su već pretrpjeli.

Dopustite mi da odam priznanje Klubu gradonačelnika, čiji je predstavnik pred mene iznio dokaze. To je bila jedna mješovita grupa, od kojih je dobar broj bio Srba. Ostali su u Sarajevu za vrijeme rata i njihova hrabrost izaziva divljenje. Gradonačelnici su hrabro izdržali užasne patnje dugotrajne opsade. Oni su sigurno odličan primjer običnih stanovnika Sarajeva koji su nastojali da urade najbolje što mogu u veoma teškim okolnostima. Naizmjenično sam saslušavao izjave ljudi iz Federacije i ljudi iz Republike Srpske. Mnogi iz RS-a su bili dobri i velikodušni i priznali su da su ljudi mnogo propatili, a jedan svjedok je rekao da obični građani nisu krivi za ono što se dogodilo. Moram reći da je većina svjedoka iz RS-a ili u stanovima u Dobrinji I i IV ili iz različitih mjesta koja su izvan okvira ove arbitraže. Prije početka arbitraže primio sam na stotine pisama, većinom, moram reći, od ljudi koji, ako to tako mogu nazvati, stoje na stanovištu Federacije, ali primio sam i veliki broj pisama od učenika iz RS-a. Pročitao sam svako od njih i sve sam ih uzeo u obzir, kao i svjedočenja data u posljednjoj sedmici arbitraže.

Velika većina izjava i pisama bila je od onih koji su rekli da su istjerani iz svojih kuća i da se silno žele vratiti. Nakon što sam saslušao sve izjave i pročitao sva pisma, uvjeren sam da je veliki broj ljudi, uglavnom ne-Srba, protjeran iz svojih domova i otišao u izbjeglištvo. Mnogi od svjedoka koji su davali izjave u ime RS-a priznali su patnje ovih ljudi i, kao što sam već rekao, g. Lukić je ovo opisao kao napušteno područje. Iako sam siguran da je to njegovo mišljenje, nisam siguran da su Dobrinja I i IV ikada bile zaista napuštene, ali sigurno je da su Bošnjaci morali otići. Neću se ni za trenutak zadržati na zatvaranjima ili patnjama, niti sličnom, mene samo zanimaju sami ljudi i moja obaveza prema njima. Ja bih volio da se svi odmah udome, ali to trenutno nije moguće. Različiti propisi u Federaciji, gdje je na djelu sistem certifikata, i RS u kojoj je potrebna gotovina, ljudima otežavaju vraćanje onoga što je zapravo njihovo. Moram priznati realno stanje i učiniti sve što je u mojoj moći, prema svojoj savjesti, da pokušam ispraviti nepravdu koja je nanesena ovim ljudima. Moram jasno reći da nijedan član srpske zajednice koji je u zakonitom posjedu bilo kojeg stana, bio on u Federaciji ili RS-u, neće niti najmanje biti ometan u tom svom pravu i treba mu dati pravo na sav komfor koji će donijeti rekonstrukcija. Uvjeren sam da su velika većina izbjeglica koji čeznu da se vrate Bošnjaci i da, sudeći po mjestima koja su mi pokazana na velikoj fotografiji, imaju stanove sa obje strane međuentitetske linije razgraničenja. Mnogi od svjedoka su se bavili i samim Sarajevom, opisujući ga kao živi organizam, ali ja se ne trebam baviti ničim osim Dobrinjom I i IV i onim što će proizaći iz moje odluke.

Bilo je teško riješiti ovaj problem, jednako teško kao i probleme s kojima sam se susretao u svojoj dugogodišnjoj praksi sudije i ja mogu ići samo tamo gdje me vodi moja savjest. Pa čak i ako će to biti bolno za one čije vjerovanje, što ja poštujem, leži na drugoj strani. Došao sam do uvjerenja da su skoro isključivo ljudi iz Federacije lišeni svojih domova i jedino što mi moja savjest dozvoljava da uradim je da im to nadoknadim na odgovarajući način. Da bih to uradio, moram objaviti i odlučiti da su stambeni blokovi i škola unutar međuentitetske linije razgraničenja čije povlačenje predlažem i u tu svrhu se pozivam na kartu koju je pripremio major Batchelor kojom se ostvaruje stav do kojeg sam došao. Nikada se nisam osjećao više čovjekom nego što se osjećam u ovom trenutku. Nikada se nisam osjećao skromniji nego što se osjećam u ovom trenutku, i sve bih zamolio da mi vjeruju, da mi je savjest nalagala drugačiji put, onda bih taj put i izabrao.

17. aprila 2001. godine

Arbitar
Diarmuid P. Sheridan, s. r.