Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. i 5. maja 2001. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija B. K. protiv rješenja Kantonalnog suda broj Gž. 767/99 od 20. decembra 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

  • 1.
    Gosp. B. K. iz Sarajeva je 29. maja 2000. godine uložio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda broj Gž. 767/99 od 20. decembra 1999. godine. Podnosilac apelacije je tražio od Ustavnog suda da ocijeni ustavnost ove presude na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH).

I- Činjenično stanje

  • 2.
    U ostavinskom postupku iza umrlog gosp. K. K., Osnovni sud II u Sarajevu donio je 16. augusta 1994. godine rješenje o nasljeđivanju broj 0-574/94. Ovim rješenjem apelant je proglašen nasljednikom I reda iza umrlog te naslijedio, između ostalog, novčana potraživanja iz Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, filijala Sarajevo - raniji SIZ PIO (u daljem tekstu: Fond). Ovo potraživanje odnosi se na period od l. aprila 1992. godine do 13. marta 1994. godine.
  • 3.
    Apelant se 20. septembra 1998. godine obratio Fondu radi isplate naslijeđenih novčanih potraživanja. Fond je, uz doznaku određenog iznosa novčanih sredstava, odgovorio apelantu 15. oktobra 1998. godine da su to jedina sredstva koja mu pripadaju nakon revizije obračuna novčanih potraživanja.
  • 4.
    Gosp. B. K. se 10. novembra 1998. godine obratio Općinskom sudu II Sarajevo sa prijedlogom za izvršenje rješenja o nasljeđivanju od 16. augusta 1994. godine, u dijelu koji se odnosi na novčana potraživanja od dužnika - Fonda. Općinski sud II je odbio apelantov prijedlog rješenjem broj I-4326/98 od 12. marta 1999. godine, sa obrazloženjem da rješenje o nasljeđivanju nije izvršna isprava podobna za izvršenje prema članu 20. Zakona o izvršnom postupku. Ovaj sud je uputio apelanta na mogućnost pokretanja parničnog postupka u kojem bi mogao utvrditi tačan iznos duga dužnika - Fonda.
  • 5.
    Apelant se pravovremeno žalio na ovo rješenje Kantonalnom sudu Sarajevo. Ovaj sud je, sa istim obrazloženjem, odbio apelanta rješenjem broj GŽ-767/99 od 20. decembra 1999. godine.
  • 6.
    Prijedlog za ispravku rješenja o nasljeđivanju od 16. augusta 1994. godine apelant je podnio Općinskom sudu II Sarajevo 16. augusta 1999. godine, navodeći da je Sud u rješenju omaškom izostavio riječi: "u iznosu od 1.500,34 KM". Općinski sud II Sarajevo je odbio prijedlog B.K., uz obrazloženje da su potraživanja od Fonda promjenjive vrijednosti, te da je bilo moguće samo utvrditi period za njihovo potraživanje ali ne i iznos o kojem se radi.

II - Apelacija

  • 7.
    U apelaciji apelant se žali da su povrijeđena njegova ustavna prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. l Konvencije (član II/3.(e) i (k) Ustava BiH).
  • 8.
    Apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud povrijedili pravo na fer postupak jer mu je uskraćeno pravo na ostvarivanje sudske zaštite usljed pogrešnog tumačenja Zakona o izvršnom postupku. Dalje navodi da novčana potraživanja predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola br. l Konvencije, te da mu je onemogućavanjem sudske zaštite povrijeđeno i pravo na imovinu.

III - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 9.
    Ustavni sud BiH primio je 29. maja 2000. godine apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-767/99 od 20. decembra 1999. godine.
  • 10.
    Sud je 15. februara 2001. godine dostavio apelaciju Kantonalnom sudu Sarajevo i Fondu tražeći odgovor u skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
  • 11.
    Ustavni sud je dobio odgovor od Kantonalnog suda Sarajevo 27. februara 2001. Kantonalni sud ne prihvata navode da je rješenje suda povrijedilo apelantova ustavna prava i predlaže da se apelacija odbije. Fond do danas nije odgovorio na zahtjev Suda.

IV - Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz člana II Ustava slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, stoga, nadležan u pogledu ove apelacije.
  • 13.
    Prema članu 11. Poslovnika Suda, Sud može odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem korištenom pravnom lijeku.
  • 14.
    Osporavana presuda Kantonalnog suda Sarajevo u ovom sporu je konačna odluka prema zakonu FBiH.
  • 15.
    Apelant je primio presudu Kantonalnog suda 29. marta 2000. godine Apelacija je podnesena 29. maja 2000. godine. Međutim, kako je 28. maja 2000. godine bila nedjelja, apelant je mogao podnijeti apelaciju naredni radni dan, 29. maja. 2000. godine. Stoga je apelacija podnesena u propisanom roku. Prema tome, apelacija je dopustiva.

V - Relevantni zakoni

Zakon o izvršnom postupku

  • 16.
    Zakon o izvršnom postupku predviđa da se postupak izvršenja i postupak obezbjeđenja pokreću na prijedlog povjerioca (član 2.). Izvršenje i obezbjeđenje sprovodi redovni sud (član 3.). Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja i obezbjeđenja takvog potraživanja odredit će se i sprovesti u obimu koji je potreban za namirenje, odnosno obezbjeđenje tog potraživanja (član 4.). Sud određuje izvršenje na osnovu izvršne isprave (član 16.). Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjerilac i dužnik, kao i predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze (član 20.).

VI - Ustavni sud je ocijenio

  • 17.
    U skladu sa članom 26. Poslovnika Ustavnog suda, Sud kod odlučivanja ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.

a) Član 6. Evropske konvencije

  • 18.
    Ustavni sud najprije konstatuje da se gosp. B. K. poziva na član 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji, u svojim relevantnim dijelovima za ovaj predmet, glasi:

"Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama (...) ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nazavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona (..)"

  • 19.
    Ustavni sud zaključuje da novčana potraživanja apelanta predstavljaju građansko pravo u smislu člana 6. Konvencije. Apelant je, stoga, imao pravo na sudsko odlučenje o svom zahtjevu. Međutim, takvo odlučenje se nije moglo donijeti u izvršnom postupku, već u posebnom postupku koji je apelant mogao pokrenuti pred sudom. Zaista, Općinski sud II Sarajevo je apelantu skrenuo pažnju na mogućnost pokretanja spora pred sudom, koji bi odlučio o iznosu duga Fonda.
  • 20.
    Slijedi da apelantu nije bila uskraćena sudska odluka o njegovom zahtjevu i da član 6. Konvencije u ovom slučaju nije bio povrijeđen.

b) Član 1. Protokola br. l

  • 21.
    Apelant se poziva na povredu člana 1. Protokola broj. l na Evropsku konvenciju, koji glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."

  • 22.
    Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola br. l na Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, reguliše lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. (Vidi, između ostalog, Evropski sud za ljudska prava, Sprrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A. br. 52. stav 61. i Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. serija A. broj 315-C, stav 26. sa daljim referencama).
  • 23.
    Ustavni sud zaključuje da novčana potraživanja nesumnjivo predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola br. l Konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije bio lišen svoje imovine niti podvrgnut kontroli svoje imovine kao rezultat odluka donesenih u izvršnom postupku. Taj postupak nije niti na bilo koji drugi način povrijedio njegova imovinska prava.
  • 24.
    Slijedi da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 1. Protokola br. l Konvencije.

VII - Zaključak

  • 25.
    Ustavni sud smatra da rješenje Kantonalog suda broj GŽ-767/99 od 20. decembra 1999. godine nije povrijedilo apelantova prava iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1. Konvencije.
  • 26.
    Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović.

U 7/01

4. maja 2001. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s.r.