Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. st. 1. i 2. i člana 61. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. juna 2001. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Usvaja se, kao osnovana, apelacija gosp. E. B. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kv-40/01 od 13. aprila 2001. godine i rješenja broj Ki-28/01 od 5. aprila 2001. godine pa se:

  • -
    Ukidaju rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kv-40/01 od 13. aprila 2001. godine i rješenje broj Ki-28/01 od 5. aprila 2001. godine.
  • -
    Određuje se, kao stvarno nadležan, Kantonalni sud u Sarajevu za sprovođenje istrage u predmetu Vrhovnog suda Federacije BiH broj Ki-28/01.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - APELACIJA

  • 1.
    Gosp. E. B., kojeg zastupa advokat Ž. B. iz Sarajeva, 24. aprila 2001. godine podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju, a zatim i dopunu apelacije 22. maja 2001. godine protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kv-40/01 od 13. aprila 2001. godine i Rješenja istražnog sudije Vrhovnog suda Federacije BiH od 5. aprila 2001. godine.

U apelaciji se navodi da su citirana rješenja Vrhovnog suda Federacije povrijedila njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojima zakonom određeni sud vodi krivični postupak, što određuje i osnovna odredba člana 20. Zakona o krivičnom postupku.

Apelant smatra da Vrhovni sud Federacije, u pogledu prava na pravično suđenje, u konkretnom slučaju nije stvarno nadležan za sprovođenje istrage, tvrdeći da se ne radi o međukantonalnom kriminalu u smislu odredbi Zakona o Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji kao kriterij za određivanje međukantonalnog kriminala ne uzima mjesto i različitost mjesta gdje je, navodno, nastupilo pribavljanje protivpravne imovinske koristi.

U tom pravcu apelacija decidno navodi druge zakonske osnove iz kojih proizilazi stvarna nenadležnost Vrhovnog suda Federacije.

Kao drugi razlog za osnovanost apelacije, apelant ističe da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nezakonito postupio i po prigovoru imuniteta apelanta kao premijera Vlade Federacije, ističući da su razlozi Vrhovnog suda suprotni odredbi člana 10. poglavlja IV/B Ustava Federacije "koja imunitet određuje za radnje crimine temporis" za vrijeme trajanja svojstva premijera Federacije, bez obzira na vrijeme vođenja krivičnog postupka, te da je rješenje tog pitanja u nadležnosti Ustavnog suda Federacije BiH.

  • 2.
    U navedenoj apelaciji, uz meritorni prijedlog, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se Vrhovnom sudu Federacije zabraniti vršenje bilo koje istražne radnje predviđene Zakonom o krivičnom postupku do konačne odluke Suda po apelaciji.

II - POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

  • 3.
    U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine dopis apelacije dostavljen je Vrhovnom sudu Federacije i federalnom tužiocu radi davanja mogućeg odgovora na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud Federacije je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine 22. maja 2001. godine dostavio odgovor u kojem iznosi da smatra da je apelacija nedopuštena i neosnovana.

U odgovoru je navedeno da pravni uvjeti za razmatranje apelacije, predviđeni članom 11. Poslovnika Ustavnog suda nisu ispunjeni "jer je u pitanju jedna od procesnih odluka koje zakonodavac nije ostavio kao apsolutno neizmjenjive" odredbe člana 32. st. 1., 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku obavezuju sud da, po službenoj dužnosti, pazi na svoju nadležnost od početka postupka pa do pravomoćnosti presude"", te da u osporenoj odluci ni pitanje imuniteta "nije definitivno raspravljeno".

  • 5.
    U odgovoru Federalnog tužilaštva, dostavljenom 30. maja 2001. godine, osporava se nadležnost Ustavnog suda BiH da razmatra apelaciju, ističući da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost samo u odnosu na presude (ne i na rješenja) kada one postanu predmet spora.

Posebno je istaknuto da je u podnesenom zahtjevu Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine za sprovođenje istrage "naznačeno da su se osumnjičenici u određenom periodu udružili za vršenje više krivičnih djela na području raznih kantona na način opisan u dispozitivu zahtjeva".

  • 6.
    Odgovori Vrhovnog suda Federacije i Federalnog tužilaštva, u skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavljeni su apelantu.

III - ČINJENIČNO STANJE

  • 7.
    Ustavni sud BiH je, službenim putem, od Vrhovnog suda Federacije pribavio potrebnu dokumentaciju i utvrdio činjenice koje se sumiraju kako slijedi:
  • 8.
    Zamjenik federalnog tužioca je 7. marta 2001. podnio Vrhovnom sudu Federacije - istražnom sudiji - zahtjev za sprovođenje istrage (predmet Kt-26/01) protiv E. B., D. Č. i M. A. zbog osnovane sumnje da su počinili određena krivična djela.
  • 9.
    Istražni sudija Vrhovnog suda Federacije, Rješenjem broj Ki-28/01 od 5. aprila 2001. godine, odredio je istragu protiv E. B. zbog osnovane sumnje da je učinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. i krivotvorenja službene isprave iz člana 368. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, a protiv D. Č. i M. A., zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakona.

Iz izreke rješenja proizilazi, u odnosu na gosp. E. B., da mu se krivično djelo iz člana 358. stav 3. KZ pod četiri radnje inkriminira kao produženo krivično djelo, dok krivično djelo iz člana 368. stav 1. KZ Federacije BiH inkriminira u tački 4. produženog krivičnog djela.

Sud uočava da je inkriminacija u odnosu na gosp. E. B. individualizirana, dakle da je osnovano sumnjiv, da je sam počinio inkriminirana djela.

Što se, pak, tiče gospode D. Č. i M. A., njima je krivično djelo iz člana 366. stav 2. KZ Federacije BiH inkriminirano da su ga učinili zajedno.

Međutim, iz obrazloženja rješenja broj Ki-28/01, kao i ostale dokumentacije, proizilazi:

  • a)
    sva trojica, sada okrivljenih, stavili su prigovor stvarne nenadležnosti;
  • b)
    gosp. E. B. i gosp. D. Č. stavili su prigovor imuniteta od krivičnog gonjenja za vrijeme vršenja svojih funkcija premijera i zamjenika premijera, i
  • c)
    da prvostepeno rješenje broj Ki-28/01, u svom obrazlo- ženju, nije dalo bilo kakav odgovor na prigovore stvarne nenadležnosti i imuniteta.
    • 10.
      Okrivljeni su, preko izabranih branilaca, izjavili žalbe protiv prvostepenog rješenja broj Ki-28/01 u kojima su ponovo naglasili da prvostepeni sud nije riješio pitanje njihovih prigovora stvarne nenadležnosti, a za dvojicu okrivljenih i prigovor o imunitetu.

Vrhovni sud Federacije, svojim rješenjem broj Kv-40/01 od 13. aprila 2001. godine, u vijeću trojice sudija, je odbio žalbe okrivljenih i time potvrdio prvostepeno rješenje.

Vrhovni sud Federacije, u svom Rješenju broj Kv-40/01, zauzeo je stanovište "da se radi o međukantonalnom kriminalu" a što proizilazi iz rješenja o sprovođenju istrage u odnosu na gosp. E. B., dakle da je pribavljena protivpravna imovinska korist u tri slučaja u Kantonu Sarajevo a u jednom slučaju u Kantonu Zenica.

Što se, pak, tiče prigovora imuniteta koji su uložila dvojica okrivljenih, rješenje Vrhovnog suda Federacije zauzima stav da "oba okrivljena više ne uživaju privilegiju imuniteta, budući da je nesporno da su im prestale funkcije premijera i zamjenika premijera ...".

Ovdje je karakteristično da naprijed navedeno rješenje Vrhovnog suda Federacije po prvi put odgovara i zauzima stanovište u pogledu prigovora koje su naveli okrivljeni.

Čini to prvi put, a rješava u drugom stepenu.

  • 11.
    Protiv navedenog Rješenja Vrhovnog suda Federacije od 13. aprila 2001. godine, gosp. E. B. je, preko branioca, podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud Federacije BiH je, svojim rješenjem broj Kvl-34/01 od 9. maja 2001. godine, zahtjev odbacio kao nedopušten.

IV - DOPUSTIVOST

  • 12.
    Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99) je utvrđeno da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    Prema Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98), kad postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, na zahtjev nadležnog tužioca za sprovođenje istrage, rješenje o sprovođenju istrage donosi istražni sudija nadležnog suda. Protiv rješenja istražnog sudije o sprovođenju istrage može se izjaviti žalba, o kojoj rješenjem odlučuje vijeće tog suda. Protiv rješenja vijeća nije moguće izjaviti žalbu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (čl. 151, 385, 388.).

Prema tome, u konkretnom slučaju iscrpljeni su svi pravni lijekovi upravo za "situaciju" na koju se odnose žalbeni navodi apelacije.

  • 15.
    Vrhovni sud Federacije je 13. aprila 2001. godine donio rješenje Kv-40/01, a apelacija protiv tog rješenja dostavljena je Ustavnom sudu 24. aprila 2001.godine, tj. u roku od 60 dana kako je to predviđeno članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Prema tome, apelacija Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda, od 13. aprila 2001. godine, je dopustiva.

V - USTAVNI SUD JE ODLUČIO

  • 17.
    Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
  • 19.
    Apelantovi navodi se odnose na to da je Vrhovni sud, rješenjima o provođenju istrage protiv njega, povrijedio njegova ljudska prava zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije i čl. II/1. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 20.
    Član 6. stav 1. Konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči" o krivičnoj optužbi protiv njega."
  • 21.
    Sporno pitanje između stranaka u postupku je da li je ili ne, Vrhovni sud Federacije stvarno nadležan za inkriminirana krivična djela stavljena na teret gosp. E. B. i dr.
  • 22.
    Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ocijenio da je zahtjev podnosioca apelacije osnovan, te da za vođenje krivičnog postupka, u ovoj fazi istrage, nije nadležan Vrhovni sud Federacije, iz sljedećih razloga:
    • a)
      Zahtjevom za sprovođenje istrage federalni tužilac je objektivnim identitetom inkriminacija za okrivljene inkriminirao krivična djela kako je to navedeno u tač. 8. i 9. ove odluke u poglavlju III. - Činjenično stanje.

Naime, iz rješenja broj Ki-28/01 od 5. aprila 2001. godine vidi se da je, u odnosu na objektivni identitet (mjesto, vrijeme, način i pravna kvalifikacija), istražni sudija u cjelosti akceptirao zahtjev za sprovođenje istrage.

  • b)
    Sud je prema ius cogens odredbama obavezan da po službenoj dužnosti pazi i odlučuje o svojoj stvarnoj nadležnosti. Te odredbe su jasne i decidno precizirane u čl. 20. i 32. Zakona o krivičnom postupku. Navedeni članovi glase: "Vrhovni sud Federacije i sudovi u kantonima sude u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene federalnim, odnosno kantonalnim zakonima" (član 20), "Sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost i čim primijeti da nije nadležan oglasit će se nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja uputit će predmet nadležnom sudu" (član 32. stav 1.).

U utvrđenom činjeničnom stanju već je rečeno da u predmetu broj Ki-28/01 sud to nije uradio, i pored istaknutih prigovora okrivljenih i njihovih branilaca, nego, štaviše, nije dao bilo kakav odgovor o spornom pitanju.

  • c)
    Žalbeno vijeće u drugom stepenu Vrhovnog suda Federacije, povodom žalbe gosp. E. B. protiv rješenja broj Ki-28/01, odbija žalbu kao neosnovanu i zauzima stav da je Vrhovni sud nadležan za sprovođenje istrage.

To čini na način kako je činjenično navedeno u tački 10. ove odluke.

Apriori, podvlačimo da u odnosu na prvostepeno rješenje koje uopće nije imalo razloga za svoj stav o nadležnosti (ništa nije napisano) Vrhovni sud po prvi put daje razloge o svojoj nadležnosti.

Zašto je apostrofirano prvi put? Iz dva razloga, i to:

  • -
    Ako prvostepeno rješenje nije ni pomenulo pitanje nadležnosti, i to i pored istaknutih prigovora odbrane, o tom pitanju nije imalo uopće razloga pa se nije moglo ni ispitati.
  • -
    Vrhovni sud Federacije po prvi put, zauzimajući stav o nadležnosti, definitivno okončava predmet jer okrivljeni više nemaju pravo pravnog lijeka, ni redovnog ni vanrednog, što je očito, jer je vanredni pravni lijek odbačen kao nedozvoljen.

Stoga je očigledno da je rješenje Vrhovnog suda konačno jer je po tom pitanju zauzelo i konačan stav.

  • 23.
    Da je Rješenje Vrhovnog suda Federacije br. Kv-40/01 osnovano zauzelo stav o nadležnosti, navedeni propusti (v. tačku 22.) ne bi imali odlučujući značaj za odlučenje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Međutim, navedeno rješenje je, neosnovano i suprotno zakonu, uspostavilo nadležnost Vrhovnog suda Federacije za inkriminirana krivična djela gosp. E. B. i dr.

Naime, nadležnost Vrhovnog suda u krivičnom postupku određena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.

Taj zakon su prihvatila oba doma Parlamenta Federacije BiH.

Zbog značaja materije i visokog nivoa Vrhovnog suda Federacije navode se u cijelosti odredbe Zakona koje se odnose na krivični postupak za koji je nadležan Vrhovni sud Federacije:

"Vrhovni sud je nadležan za provođenje istrage i suđenje u prvom stepenu i po pravnim lijekovima učinilaca krivičnih djela:

  • 6.
    terorizam iz člana 146. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Sl. novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99) (u daljnjem tekstu: KZ FBiH),
  • 7.
    međunarodni terorizam iz člana 168. KZ FBiH,
  • 8.
    međukantonalni kriminal,
  • 9.
    neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 252. KZ FBiH,
  • 10.
    organizirani kriminal.

Pod međukantonalnim kriminalnom, u smislu ovog zakona, smatraju se krivična djela terorizma iz člana 146. KZ FBiH, međunarodni terorizam iz člana 168. KZ FBiH, neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 252. KZ FBiH i organiziranog kriminala.

Organizirani kriminal se sastoji od onih krivičnih djela koja počine dvije ili više osoba koje djeluju kao ustrojeno udruženje ili organizacija u dogovoru tokom jednog vremenskog perioda s ciljem počinjavanja višestrukih prijestupa od kojih je za najmanje jedan predviđena kazna od pet ili više godina zatvora. Takvi prijestupi mogu biti sami sebi cilj, ili sredstvo sticanja materijalne koristi, opstrukcije povratka izbjeglica, ili ugrožavanje mira i stabilnosti u Federaciji na neki drugi način i u odgovarajućim slučajevima, nepropisnog utjecanja na rad javnih organa vlasti."

Dakle, decidno je rečeno koja krivična djela pripadaju međukantonalnom kriminalu.

Očito je da ni jedno od djela nije inkriminirano podnosiocu apelacije i dr.

Za sva krivična djela označeni su nazivi i članovi KZ-a u kojima su imenovana i naznačena "obilježja bića krivičnih djela".

Za apelanta su inkriminacije iz glave XXXI. pod naslovom "Krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti", i to član 358. stav 3. i član 368. KZ-a.

Identičan je slučaj u odnosu na inkriminaciju za ostala dva okrivljena lica čije je krivično djelo kvalificirano kao nesavjestan rad u službi iz člana 366. KZ Federacije BiH.

Dakle, inkriminirana djela za apelanta i dr. ne pripadaju krivičnim djelima za čije vođenje krivičnog postupka je nadležan Vrhovni sud Federacije.

No, postoji i krivično djelo pod općim nazivom "organizirani kriminal".

Da se ne radi o organiziranom kriminalu proizilazi iz istog Zakona koji smo citirali.

Naime, za organizirani kriminal treba ustanoviti više suštinskih elemenata.

Ukazuje se samo na dva koja jasno govore da se u predmetu apelanta i dr. ne radi o takvom kriminalu:

  • 1)
    Naime, već je pod tačkom 9. obrazloženja ove odluke (III. - Činjenično stanje) rečeno da je za gosp. E. B. inkriminacija individualizirana za njega samog, dok za ostalu dvojicu da su krivično djelo iz člana 366. stav 2. KZ-a Federacije BiH počinili zajedno.

Jasno je da, pošto je apelant inkriminiran sam, on ne pripada situaciji kada krivična djela "počine dvije ili više osoba ...", dok s druge strane za ostalu dvojicu koji su krivično djelo počinili zajedno, s obzirom na inkriminaciju iz člana 366. KZ-a pod nazivom nesavjestan rad u službi, vidi se da biće tog krivičnog djela kao radnju izvršenja subsumira "propuštanje dužnosti nadzora itd." što znači da je radnja izvršenja predviđena nečinjenjem (non facere), pa time nema ni svojstvo direktnog umišljaja (dolus directus), što bi bilo sve potrebno za "organizirani kriminal."

  • 2)
    Za pojam organiziranog kriminala potreban je i element visine kazne kod izvršavanja višestrukih krivičnih djela, i to, potrebno je da je za jedno krivično djelo predviđena kazna od pet ili više godina zatvora.

Inkriminacija za apelanta iz člana 358. stav 3. ima zapriječenu kaznu "od najmanje tri godine". Dakle, nema potrebni minimum od pet godina kao ni ostale elemente organiziranog kriminala.

Što se tiče krivičnog djela iz člana 368. KZ-a Federacije BiH (krivotvorenje službene isprave) minimum kazne je tri mjeseca (a ne potrebni od pet godina).

Što se, pak, tiče ostale dvojice okrivljenih za inkriminirano djelo iz člana 366. stav 2. (nesavjestan rad u službi) minimum kazne je šest mjeseci zatvora.

Dakle, jasno je i očigledno da je Vrhovni sud Federacije stvarno nenadležan za vođenje krivičnog postupka protiv apelanta i dr.

  • 24.
    Pod tačkom 20. ove odluke citiran je član 6. stav 1. Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ustavni sud ocjenjuje da je, ovakvim postupanjima Vrhovnog suda Federacije, povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi nadležan sud "zakonom određen".

Naime, ne primjenjujući pravilno zakon, Vrhovni sud Federacije je, protivno zakonu, uspostavio nadležnost za apelanta nenadležnog suda.

S obzirom na to, i s obzirom na očite značajne propuste u odlučenjima Vrhovnog suda Federacije, kod apelanta je subjektivno izazvana sumnja u pristrasnost suda, što sve zajedno u svojoj cjelovitosti ukazuje da je apelantovo pravo povrijeđeno. Stoga je Ustavni sud Bosne i Hercegovine svojom izrekom u odluci uspostavio pravo apelanta koje proizilazi iz već navedene Konvencije.

Odgovor Vrhovnog suda Federacije da napadnuta odluka nije "neizmjenljiva" nije utemeljen, jer je taj sud svojim stavom, protivno zakonu, definitivno zauzeo precedens, i teško bi bilo očekivati da bi ubuduće postupao suprotno zauzetom stanovištu.

  • 25.
    U ovom predmetu je egzistirala i druga teza koja nije prihvaćena.

Obrazloženje odluke će je iznijeti i na nju odgovoriti.

Ta teza glasi:

"Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u sljedećoj fazi postupka. Ovo znači da generalno nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok postupak ne bude gotov i konačna presuda donesena. Prije tog vremena, o krivičnoj optužbi još nije odlučeno i zbog toga još nije moguće ocijeniti da li je u slučaju optuženog sud pravično odlučivao o krivičnoj optužbi protiv njega."

Prije svega treba istaći da pitanje stvarne nenadležnosti nije pitanje "omaški i nedostataka".

Ovo tim prije što Sud ukazuje na obaveze po čl. 20. i 32. ZKP-a Federacije BiH gdje sud mora, po službenoj dužnosti, paziti na stvarnu nadležnost. Štaviše, i Vrhovni sud Federacije kod odlučivanja kao najviša instanca kada rješava po žalbi protiv prvostepenog rješenja prema odredbi člana 388. stav 4. opet to mora činiti sukladno odredbi koja glasi: "Ispitujući žalbu sud će po službenoj dužnosti paziti je li za donošenje rješenja prvostepeni sud bio stvarno nadležan, odnosno je li rješenje donio ovlašteni organ."

Odgovarajući na gore citiranu tezu, obrazloženje odluke ističe sljedeće:

Iako sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji na stanovištu da pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, Ustavni sud BiH je stao na stanovište da kao domaća institucija mora ukazati na povredu prava zagarantiranih ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, Evropski sud za ljudska prava je sudska instanca međunarodnog karaktera i njegovo postupanje moguće je tek nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacione nadležnosti u pogledu prava i sloboda zagarantiranih Ustavom BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije okončan, mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa samim tim i prava zagarantiranih Ustavom BiH.

  • 26.
    U konkretnom slučaju za sprovođenje istrage protiv apelanta i dr. je "zakonom određen sud" Kantonalni sud u Sarajevu jer to proizilazi iz člana 20. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH i člana 33. stav 1. tačka 1. Zakona o sudovima Kantona Sarajevo.
  • 27.
    Istaknuti prigovor imuniteta od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje treba da razriješi stvarno nadležni sud.

Slijedom izloženog, kako je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije koja glasi: "svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan sud, pravično, javno i u razumnom roku odluči o krivičnoj optužbi protiv njega", Ustavni sud BiH je odlučio kao u dispozitivu odluke.

S obzirom da je predmet riješen meritorno, odlučenje o predloženoj privremenoj mjeri nije imalo svrhu.

U skladu sa članom VI/4. odluke Suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda, prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko i Azra Omeragić izdvojili su svoja mišljenja. Tekst izdvojenih mišljenja prilaže se uz Odluku kao aneks.

U 34/01

22. juna 2001. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.