USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Odbija se apelacija B. K., iz Sarajeva, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1092/00 od 29. novembra 2000. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 od 12. jula 2000. godine u onom dijelu zahtjeva u kojem gospodin B. K. tvrdi da mu je trebao biti dodijeljen veći stan i da je bio diskriminisan.
Ustavni sud proglašava da je pravo B. K. na odluku suda u razumnom roku, garantovano članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, povrijeđeno.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Činjenično stanje
- 1.Gosp. B. K. od 1984. godine radi u Društvenom fondu penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine - Direkcija. On se 1996. godine oženio, te je, s obzirom da sa majkom i suprugom živi u jednosobnom stanu od 45 m", podnio Fondu zahtjev za rješavanje stambenog pitanja tražeći da mu se, prema općem aktu poslodavca, dodijeli odgovarajući stan. Kako poslodavac, tj. Fond, nije odgovorio "u roku utvrđenom zakonom", to je apelant podnio prigovor - 31. oktobra 1996. godine, na koji, također, nije dobio odgovor.
- 2.Apelant je 29. novembra.1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu II u Sarajevu navodeći da mu Društveni fond nije dodijelio stan. Zatražio je da se naloži Društvenom fondu da mu se dodijeli stan prema općem aktu poslodavca.
- 3.Društveni fond je 31.januara 1997. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 10. marta 1997. godine je apelant dostavio odgovor na apelaciju i druge podneske Društvenog fonda.
- 4.Na temelju zapisnika i rasprava, koje su vođene pred Osnovnim sudom II u Sarajevu, utvrđene su sljedeće činjenice:
- a)6. maja 1997. godine rasprava je bila odložena (razlozi nisu izloženi u zapisniku) za 5. juni 1997. godine.
- b)5. juna 1997. godine rasprava je bila odložena (razlozi nisu izloženi u zapisniku) za 8. septembar 1997. godine.
- c)8. septembra 1997. godine rasprava je bila odložena za 4. novembar 1997. godine. U zapisniku je istaknuto da stranke u postupku nisu jasno čule jedna drugu, a ni sudiju zbog buke koja je dolazila od mašinerije za rekonstrukciju zgrade suda.
- d)4. novembra 1997. godine rasprava je bila odložena za 29. januar 1998. godine zbog toga što su predstavnici Fonda bili odsutni zbog drugih poslova.
- e)2. februara 1998. godine apelant je priložio izjavu u kojoj je istakao da su argumenti Fonda neosnovani. Ova izjava je bila predočena Fondu za vrijeme rasprave koja je održana 1. aprila 1998. godine, a sama rasprava je odložena za 24. juni 1998. godine da bi se dala mogućnost Fondu da odgovori na apelantovu izjavu.
- f)29. septembra 1998. godine rasprava je bila odložena za 23. novembar 1998. godine na osnovu toga što je Općinski sud tražio od Fonda da dostavi spisak stanova koji su u vlasništvu Fonda, a koji su bili dodijeljeni njegovim radnicima za vrijeme rata.
- g)16. novembra 1998. godine apelant je zatražio od Općinskog suda da donese privremenu mjeru.
- h)23. novembra 1998. godine rasprava je bila odložena za 30. decembar 1998. godine radi toga što je Fond izrazio spremnost da riješi apelantov stambeni problem.
- i)18. decembra 1998. Fond je odgovorio na apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 16. novembra 1998. godine.
- j)30. decembra 1998. godine rasprava je odložena za 15. februar 1999. godine. Prema zapisniku, razlog je bio davanje mogućnosti apelantu da odgovori na Fondov podnesak od 18. decembra 1998. godine.
- k)15. februara 1999. godine rasprava je bila odložena sine die zbog toga što se pojavila mogućnost rješavanja spora vansudskim putem.
- l)30. marta i 16. aprila 1999. godine apelant je zatražio zakazivanje nove rasprave. 4. maja 1999. godine, predstavnik OSCE-a je podržao ovaj zahtjev.
- m)17. augusta 1999. godine rasprava je bila zakazana, ali je odložena za 13. okotobar 1999. godine. Odlučeno je da će dva svjedoka biti saslušana na sljedećoj raspravi.
- n)13. oktobra 1999. godine zabilježeno je da dva navedena svjedoka nisu došla na raspravu jer nisu pronađeni. Rasprava je odložena za 23. decembar 1999. godine.
- o)23. decembra 1999. godine rasprava je odložena za 3. februar 2000. godine, a od Fonda je zatraženo da dostavi određeni dokument prije navedenog datuma.
- p)3. februara 2000. godine rasprava je odložena za 21. mart 2000. godine.
- q)21. marta 2000. godine rasprava je odložena za 3. maj 2000. godine. Za vrijeme narednog perioda, strane u postupku su priložile dodatne podneske.
- r)3. maja 2000. godine rasprava je odložena za 5. juni 2000. godine.
- s)5. juna 2000. godine Općinski sud je ispitao izvjesne pismene dokaze i odložio raspravu za 12. juli 2000. godine.
- t)12. jula 2000. godine Općinski sud je ispitao pismene dokaze koji su se sastojali od Statuta Fonda i nekih drugih dokumenata vezanih za ovaj predmet i zaključio raspravu. 12. jula 2000. godine Sud je donio presudu broj PR.161/98 kojom je odbio apelantov zahtjev u cijelosti, kao i apelantov zahtjev za privremenu mjeru.
- u)Presuda Općinskog suda je dostavljena apelantu 25. augusta 2000. godine.
- a)
- 5.Apelant je podnio žalbu protiv ove presude Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je, presudom broj Gž-1092/00 od 29. novembra 2000. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
- 6.Apelant je podnio inicijativu Federalnom javnom tužilaštvu zatraživši zaštitu zakonitosti. Federalno javno tužilaštvo je, 30. januara 2001. godine, obavijestilo apelanta da ne postoji pravni osnov za pokretanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih sudskih odluka.
II - Apelacija
- 7.Apelant je od Ustavnog suda zatražio da ocijeni ustavnost osporenih presuda, u smislu člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant je zatražio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donese privremenu mjeru kojom će se Društvenom fondu zabraniti dodjeljivanje ili ustupanje stanova Fonda.
- 8.Uz navođenje odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i njegovih aneksa, Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i njegovih amandmana, Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Zakona o stambenim odnosima, podnosilac apelacije navodi i pravo na privatni i porodični život i dom garantovano članom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i pravo na adekvatan standard života uključujući hranu, odjeću i smještaj koje je zaštićeno članom 25. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na pristojan životni standard, naročito na stan i da je u tom pogledu bio diskriminiran. On, nadalje, navodi da su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom trajali više od četiri godine i dva mjeseca (od decembra 1996. godine kada je pokrenuo postupak do dana kada je bio obaviješten o presudi Kantonalnog suda) što, po njegovom mišljenju, nije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima koji garantuje odluku suda u razumnom roku.
- 9.Apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zatražio da sud utvrdi pravo apelanta na stan, te da se Fondu naloži isplata iznosa u visini tržišne vrijednosti toga stana, odnosno da se Fond obaveže da apelantu prioritetno i mimo rang-liste, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima, dodijeli stan.
- 10.Apelant, također, navodi da nije bio tretiran na isti način kao ostali zaposleni radnici Fonda i da princip jednakosti u sticanju, uživanju i korištenju prava nije bio poštovan.
- 11.Svoj zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže činjenicom da su pojedinim licima koji nisu u radnom odnosu u Fondu kao radnicima Fonda dodijeljeni stanovi mimo rang-liste iz 1999/2000. god. i mimo odredbi čl. 19a.-19d. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o raspodjeli postojećih stanova u vlasništvu Fonda od marta 2000. godine kao što će, prema saznanjima kojima apelant raspolaže, biti dodjele ubuduće stanova i to bez poštivanja akata Fonda.
III - Postupak pred Ustavnim sudom
- 12.Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. februara 2001. godine. Apelacija je izjavljena protiv presude Kantonalnog suda br. Gž-1092/00 od 29. novembra 2000. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu br. PR-161/98 od 12. jula 2000. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 22. februara 2001. godine.
- 13.U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Fonda su zatraženi odgovori na apelaciju. Fond je dostavio svoj odgovor 28. februara 2001. godine, a Kantonalni sud 21. marta 2001. godine.
IV - Dopustivost apelacije
- 14.Pri ocjenjivanju dopustivosti apelacije, u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.Posljednja odluka u ovom slučaju je bila presuda Kantonalnog suda. Pitanje se postavlja da li se revizija mogla izjaviti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i da li je, nepodnošenjem revizije, apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove. Kantonalni sud navodi u svom odgovoru da je apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove s obzirom da nije uložio reviziju protiv drugostepene presude.
- 16.U ovom pogledu, Ustavni sud se poziva na član 364. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99), prema kome revizija, kao vanredni pravni lijek, nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude na prelazi 15.000 KM.
- 17.U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora nije određena, a ne čini se da ona prelazi 15.000 KM. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je stanovišta da u imovinsko-pravnim i radnim sporovima, u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, revizija nije dopuštena ako tužilac u tužbi nije naveo vrijednost spora. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda broj Rev.226/00 od 30. novembra 2000. godine je navedeno da se, kad tužilac u tužbi ne označi vrijednost spora, ne može koristiti pravo na reviziju, jer i u takvom slučaju vrijednost spora nije označena preko iznosa iz člana 364. stav 13. Zakona o parničnom postupku, a koji je propisan kao uvjet za izjavljivanje revizije ("Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH", broj 2/00).
- 18.Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju revizija Vrhovnom sudu moguća. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao koristiti drugi pravni lijek protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo.
- 19.Apelant je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-1092/00 primio 19. januara 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu protiv te presude i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 izjavljena je 12. februara 2001.god. Dakle, apelacija je podnesena u roku predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Prema tome, apelacija je dopustiva.
V - Meritum apelacije
- 21.Iz apelantovih podnesaka može se zaključiti da apelacija ima tri različita aspekta. Apelant se žali:
(a) da mu nije dodijeljen odgovarajući stan,
(b) da je bio žrtva diskriminacije, i
(c) da je trajanje sudskih postupaka povrijedilo "razuman rok".
- 22.Ustavni sud je ispitao tvrdnje apelanta prvenstveno na bazi čl. 8., 14. i 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali je isto tako vodio računa o ostalim međunarodnim i domaćim odredbama na koje se poziva apelant.
a) Pravo na adekvatan stan (član 8. Evropske konvencije, član 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član 25. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, član 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima).
- 23.Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske".
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanje nereda i izvršenja krivičnih djela, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda u demokratskom društvu."
- 24.Ustavni sud naznačava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa ne miješanje vlasti osim u slučajevima koji su definisani stavom 2. istog člana. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njegov dom, nego smatra da ima pravo da dobije adekvatniji stan nego što je njegov postojeći stan. Takve tvrdnje ne spadaju u domen člana 8. Evropske konvencije. Isto obrazloženje bi se moglo primijeniti, mutatis mutandis, kada je riječ o tvrdnjama vezanim za povredu člana 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojem niko neće biti podvrgnut proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, porodicu, dom ili prepisku.
- 25.Prema tome, pravo čije ostvarenje apelant zahtijeva je socijalno pravo na adekvatan smještaj na koje se on poziva u vezi sa članom 25. Univerzalne konvencije o ljudskim pravima i u vezi sa članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Oba člana garantuju pravo na adekvatan standard života uključujući hranu, odjeću i smještaj.
- 26.Što se tiče apelantovih tvrdnji vezanih za član 25. Univerzalne konvencije o ljudskim pravima, Ustavni sud napominje da ova Deklaracija nije obavezan instrument i da nije uključena u Aneks I na Ustav kao jedan od međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Prema tome, u tom pogledu nema povrede apelantovih ustavnih prava.
- 27.U pogledu apelantovih navoda vezanih za povredu člana 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud ističe da je ovaj pakt jedan od međunarodnih sporazuma uključenih u Aneks I na Ustav. Međutim, obaveze država prema ovom paktu su relativno slabe. Prema članu 2. ovog pakta, države će poduzeti korake, u skladu sa maksimumom svojih raspoloživih mogućnosti, i sa nastojanjem da obezbjede puno ostvarenje prava priznatih Paktom, što znači da postoji određena fleksibilnost u pogledu da li je neka država poštovala ili nije svoje obaveze u svakom pojedničanom slučaju. Pored toga, prema Preambuli, pojedinac je odgovoran da teži promoviranju i poštivanju prava priznatih Paktom. Konačno, konkretna obaveza, koja proizilazi iz člana 11. Pakta, a to je da će države priznati pravo svakoga na adekvatan standard življenja, uključujući adekvatnu hranu, odjeću i smještaj, je opće prirode tako da se bilo koja povreda ove obaveze u ovom slučaju ne može uzeti u obzir.
- 28.Konačno, kada su u pitanju navodi apelanta vezani sa povredu samog Ustava, ne postoji odredba koja bi obezbijedila širu zaštitu od navedenih međunarodnih instrumenata tako da zadatak Ustavnog suda nije da ispituje da li je Zakon o stambenim odnosima pravilno primijenjen ili ne budući da ovaj zakon nema ustavnu prirodu.
b) Zabrana diskriminacije (član 14. Evropske konvencije, član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član 2.2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, član II/4. Ustava).
- 29.Član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđeno je bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status".
- 30.Zaštita obezbjeđena članom 14. Konvencije je time ograničena na ona prava i slobode koje su predviđene Konvencijom. Članom 2.2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, predviđena je slična zabrana diskriminacije.
- 31.Opširnija odredba, koja obezbjeđuje zabranu diskriminacije, predviđena je članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema ovoj odredbi, sve osobe imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu pred zakonom koji zabranjuje diskriminaciju, a garantuje svim osobama jednaku i djelotvornu zaštitu protiv diskriminacije.
- 32.Prema članu II/4. Ustava, diskriminacija je zabranjena u uživanju prava i sloboda predviđenih članom II Ustava ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na Ustav.
- 33.Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi pokazali da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Čak i kada bi navedene zabrane diskriminacije bile u principu primjenjive u slučaju apelantovih tvrdnji, u ovom slučaju se ne pokazuje da je bilo ikakvog tretmana koji bi imao diskriminatorski karakter.
c) Trajanje postupka (član 6. Evropske konvencije)
- 34.U svom relevantnom dijelu, član 6. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode (...)."
- 35.Postupci pred Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan u skladu sa aktima koji su se primjenjivali u odnosima između Fonda i njegovih radnika. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom sporu. Pitanje koje bi trebalo biti ispitano je da li su sudski postupci završeni u razumnom roku predviđenom članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.Period koji bi trebali uzeti u razmatranje je počeo sa 29. novembrom 1996. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu. Ovaj period se završava sa 29. novembrom 2000. godine kada je Kantonalni sud odbio žalbu uloženu protiv presude Općinskog suda. Prema tome, ovaj period je trajao četiri godine.
- 37.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, razumi rok za trajanje postupka mora biti procijenjen u svjetlu okolnosti svakog predmeta, kompleksnosti svakog predmeta, kao i ponašanja strana u postupku, s jedne strane, i, suda i javnih vlasti, s druge strane.
- 38.Ustavni sud ne smatra da je ovaj predmet bio izrazito kompleksan. Ovaj predmet je bio vezan za poprilično jednostavno pitanje o tome da li je apelantov zahtjev za dodjelu stana bio pravno opravdan ili ne, a predmet je na kraju riješen isključivo na osnovu pismenih dokaza. Kompleksnost, dakle, nije element koji bi mogao opravdati odugovlačenje postupaka.
- 39.Što se tiče ponašanja strana u postupku, Ustavni sud smatra da su neka odlaganja bila uzrokovana potrebom za dobijanje odgovora jedne strane na podneske druge strane, dok su druga odlaganja bila uzrokovana činjenicom da se u izvjesnom stadiju pojavila mogućnost sporazuma između strana u postupku. Međutim, ovi elementi su ograničenog broja u odnosu na broj odloženih rasprava koje su karakterizirale postupak. Pored toga, čini se da je u više navrata apelant izražavao svoj interes vezan za ubrzanje postupka tražeći zakazivanje rasprave i donošenje privremene mjere.
- 40.Što se tiče ponašanja sudova, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj apelaciji nakon samo nekoliko mjeseci. Dakle, u postupku pred tim Sudom nije bilo odgađanja.
- 41.Međutim, što se tiče Općinskog suda situacija je drugačija. Postupak pred ovim sudom je trajao oko tri godine i osam mjeseci uz brojna odgađanja rasprava. Razlozi ovih odgađanja su uglavnom neobjašnjeni, a čini se da su odgađanja u velikom broju predmeta uzrokovana nezadovoljavajućom organizacijom postupka od strane Suda. 29. septembra 1998. godine, dakle u vrijeme kada je postupak pred ovim sudom trajao skoro dvije godine, Sud je tražio od Fonda da dostavi određeni dokument što je uzrokovalo dodatna odgađanja, premda se čini da nije bilo razloga za ranije podnošenje zahtjeva. 15. septembra 1999. godine, u vrijeme kada je ovaj predmet bio već dvije godine pred Sudom, Sud je odlučio da odloži postupak sine die, a uprkos apelantovim zahtjevima od 30. marta i 16. aprila 1999. godine da se zakaže nova rasprava, ponovo je bilo više uzastopnih odgoda.
- 42.Period od tri godine i osam mjeseci, koji je trebao Općinskom sudu da donese odluku, je jako dug period za predmet ove vrste, a Općinski sud je taj koji je u najvećoj mjeri odgovoran za odgađanja koja su se pojavila. Isto tako treba naznačiti da je predmet vezan za apelantov zahtjev za dodjelu stana i da je njegov ishod bio od velikog značaja za njega i njegovu porodicu.
- 43.Procjenivši situaciju u cjelini u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da postupak nije okončan u razumnom roku i da je apelantovo pravo garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno.
d) Ostala pitanja
- 44.S obzirom da je Sud donio odluku u meritumu, nije potrebno da odlučuje o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je jednoglasno donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović.
U 22/01
31. augusta 2001. godine
Neum
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.