Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. i 23. juna 2001. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija gosp. Z.J., iz Banje Luke, kojeg zastupa gosp.M.K. advokat iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 68/99 od 17. augusta 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Gosp. Z.J. iz Banje Luke (apelant), koga zastupa gosp. M.K., advokat iz Banja Luke, podnio je 23. oktobra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. Rev.68/99 od 17. augusta 1999. godine.

II - Činjenično stanje

  • 2.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 3.
    Na zahtjev gosp. Hamida Husedžinovića iz Banje Luke, 28. aprila 1994. godine raskinuta je postojeća zajednica nekretnina upisanih u Zemljišno-knjižni uložak (u daljem tekstu: ZK uložak)-5269 K.O. Banja Luka rješenjem Općinskog suda u Banjoj Luci br. R-627/72 od 28. juna 1984. godine. Imovina je podijeljena između Hamida Husedžinovića, koji je bio pravni prednik Z.J., s jedne strane i Š.Dž., koja je bila pravni prednik A.B. i M.B., s druge strane. Umjesto suvlasničkih dijelova u zajedničkoj imovini, H.H. i Š.Dž su postali vlasnici fizički odvojenih dijelova imovine. H.H. pripalo je pravo svojine na trosobnom stanu u prizemlju stambene zgrade i na dvorišnom objektu. Š.Dž. je pripalo pravo svojine na trosobnom stanu na prvom spratu iste zgrade, te pravo svojine na drugom dvorišnom objektu.
  • 4.
    Rješenje o razvrgnuću zajednice nekretnina, položeno u zbirku isprava pod broj DN 1417/86, nije provedeno u zemljišnim knjigama zato što nije ustanovljena zemljišna knjiga etažne svojine.
  • 5.
    U Osnovnom sudu u Banjoj Luci, 1. aprila 1997. godine, zaključen je i ovjeren ugovor o kupoprodaji broj Iov-1514/97 između A.B. i M.B., kao prodavača i S.Ć., kao kupca, o prodaji njihovih suvlasničkih dijelova, i to A.B. sa 1/4, a M.B. sa 1/8, na zgradi koja se nalazi u Banjoj Luci, ul. Milovana Glišića broj 10, što u naravi čini trosoban stan od 80m2 sa pravom korištenja K.Č-184/92, kućište i dvorište u površini od 515 m2, upisane u ZK uložak 5269 K.O. Banja Luka (po novom premjeru K.Č. 330 u površini od 542 m2 upisana u PL. 415 K.O. Banja Luka), kao i 3/4 dijela pomoćnog objekta-garaže, izgrađene na navedenoj parceli.
  • 6.
    Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci tražeći da se poništi gore navedeni kupoprodajni ugovor.
  • 7.
    Osnovni sud u Banjoj Luci 22. januara 1998. godine donio presudu broj P-2053/97 kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
  • 8.
    Na tu presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci apelant je u zakonskom roku izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci.
  • 9.
    Okružni sud u Banjoj Luci je, presudom Gž-586/98 od 9. septembra 1998. godine, odbio žalbu apelant kao neosnovanu i potvrdio navedenu prvostepenu presudu sa obrazloženjem da, između ostaloga, "prema stanovištu sudske prakse, pravo preče kupnje nema suvlasnik koji je ugovorom o diobi stekao pravni naslov za uknjižbu prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade". Pored toga se navodi da je, "prema članu 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, propisano da se sticanje prava svojine pored uknjižbe u javnu knjigu stiče i na drugi odgovarajući način određen zakonom, a to je u ovom slučaju pohranjivanje rješenja u zbirku isprava", a da je drugim odredbama Zakona o svojini na dijelovima zgrada "regulisano da se prava i obaveze utvrđene ugovorom o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika odnose i na kasnije sticaoce posebnog dijela iste zgrade".
  • 10.
    Vrhovni sud Republike Srpske, odlučujući o reviziji tužitelja u istoj pravnoj stvari protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-586/98 od 9. septembra 1998. godine, donio je presudu kojom se revizija odbija. Ovu presudu Sud je donio na osnovu člana 393. preuzetog Zakona o parničnom postupku, kojim je predviđeno da će revizijski sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

III - Apelacija

  • 11.
    Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine tako što mu osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, a prije toga presudama Osnovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci, nije priznato pravo preče kupnje na predmetnim nekretninama, koje mu pripada po članu 31. Zakona o prometu nekretninama. Po mišljenju apelanta, sudovi koji su odlučivali o predmetu spora pogrešno su zaključili da on nije suvlasnik na predmetnim nekretninama. Jer, rješenje prvostepenog suda broj R-625/72 od 28. juna 1986. godine, kojim je izvršena podjela spornih nekretnina, nije nikada sprovedeno u zemljišnim knjigama, niti u drugim knjigama koje zamjenjuju zemljišne knjige.
  • 12.
    S obzirom da se, prema preuzetom Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji se na osnovu Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske primjenjuje u Republici Srpskoj, svaka promjena prava vlasništva na nekretninama mora da se provede u zemljišnim knjigama. Punomoćnik apelenta smatra da se on, sve dok se to ne učini, treba smatrati suvlasnikom, kome pripada pravo preče kupnje u obima značenja navedenih zakonskih odredbi, što potvrđuje i izvod za zemljišne knjige, gdje se on vodi kao suvlasnik.
  • 13.
    Apelant ističe da izvršeno polaganje isprava radi sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama ne može biti valjan pravi osnov za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva pred sudovima.

IV - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 14.
    Apelant je 23. oktobra 2000. podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 68/99 od 17. augusta 1999. godine. Od punomoćnika apelanta, advokata M.K., zatraženi su dodatni podaci u pogledu ustavnih prava koja smatra povrijeđenim osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, zatim u pogledu blagovremenosti apelacije i iscrpljenosti pravnih lijekova. Punomoćnik je dostavio dopunu apelacije, koju je Ustavni sud primio 11. decembra 2000. godine.
  • 15.
    Ustavni sud je, također, od Vrhovnog suda Republike Srpske i gđe M.T., advokata A.B., M.B. i S.Ć., zatražio odgovor na apelaciju.
  • 16.
    Odgovor na apelaciju od gđe M.T. Ustavni sud je primio 5. januara 2001. godine.
  • 17.
    U svom odgovoru na apelaciju advokat, gospođa M.T., smatra da su pravna mišljenja sudova koji su rješavali predmetni slučaj osnovana i da je apelacija neosnovana. Ona je izrazila mišljenje da apelant neosnovano traži suvlasničko pravo i da je predmetni oblik vlasništva etažno vlasništvo a ne suvlasništvo. Iz tog razloga, zaključuje da nije došlo do povrede apelanovih imovinskih prava.
  • 18.
    Vrhovni sud Republike Srpske nije dostavio odgovor na apelaciju.

V - Dopustivost

  • 19.
    Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (član 11. Poslovnika Ustavnog suda).

  • 20.
    Ulažući reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, apalenat je iscrpio sve raspoložive pravne lijekove u okviru značenja člana 11. Poslovnika Suda.
  • 21.
    Iz dokaza koji su priloženi uz apelaciju vidljivo je da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske dostavljena apelantu 24. septembra 2000. godine. Ustavni sud je apelaciju primio 23. oktobra 2000. godine, što je u roku predviđenom članom 11. Poslovnika Suda.
  • 22.
    Apelacija je, stoga, dopustiva.

VI - Ustavni sud je odlučio

  • 23.
    Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona jurisdikcija Suda je, stoga, ograničena na ustava pitanja i Sud nije nadležan da prespituje da li su niži sudovi ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
  • 24.
    Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita da li je ijedno od prava zaštićenih Konvencijom povrijeđeno u ovom slučaju.
  • 25.
    Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje posjeda. Ovo pravo je zaštićeno članom 1. Protokola br. 1 na Konvenciju, koji glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 26.
    Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo je općeg karaktera i izražava princip mirnog uživanja posjeda. Drugo pravilo je sadržano u drugoj rečenici prvog stava i obuhvata lišavanje posjeda i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je sadržano u drugom stavu, dopušta ugovornim stranama da kontroliraju upotrebu imovine u skladu sa općim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Međutim, ova tri pravila nisu nezavisna u smislu da su nepovezana; drugo i treće pravilo se bave konkretnim slučajevima miješanja u pravo na mirno uživanje svojine i ova dva pravila bi se trebala tumačiti u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi: Evropski sud H.R., Allan Jacobsson presuda od 23. oktobra 1989., serija A br. 163, stav 53.).
  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da član 1. Protokola br. 1 štiti postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu da li je apelant nosilac imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom.
  • 28.
    Razmatrajući ovo pitanje, neophodno je uzeti u obzir odredbe zakona koji je bio na snazi u relevantnom periodu.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da su u predmetnom slučaju sudovi odbili apelantove zahtjeve i da je apelant u svojoj apelaciji Ustavnom sudu naveo da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zaključivši da on nije suvlasnik na spornim nekretninama sa A.B. i M.B. u smislu člana 13. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
  • 30.
    Ustavni sud je ocijenio da je zajednička imovina podijeljena između apelantovog pravnog prednika i prednika A.B. i M.B.. Oni su tako postali vlasnici odvojenih dijelova imovine koja je time pretvorena u etažno vlasništvo sa 1/1 dijela.
  • 31.
    Apelantov zahtjev za pravom preče kupnje je, stoga, neosnovan.
  • 32.
    U ovim okolnostima, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant nosilac bilo kojeg prava zaštićenog članom 1. Protokola br. 1 ili da su mu bilo koja takva prava povrijeđena presudama sudova. Sud nije uočio ni postojanje drugih povreda apelantovih ustavnih prava.

Prema članu IV/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 33/00

23. juna 2001. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.