USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 57. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. novembra 2001. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Član 152. Zakona o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske ", broj 38/00) je u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Postupak pred Sudom
- 1.Dr. Halid Genjac, u to vrijeme član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kojeg je zastupao prof. dr. Kasim Trnka, podnio je 19. februara 2001. godine, u skladu sa članom VI/3 a) Ustava Bosne i Hecegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 152. Zakona o radu Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon o radu RS) objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 38/2000.
- 2.Ustavni sud je, 2. marta 2001. godine, zatražio od Narodne skupštine Republike Srpske odgovor na zahtjev. Dopisom od 25. aprila 2001. godine, Narodna skupština Republike Srpske je obavijestila Ustavni sud da će je prof. dr. Radomir Lukić zastupati u ovom predmetu. U dopisu od 3. maja 2001. godine, prof. dr. Radomir Lukić je zatražio od Ustavnog suda da produži rok za odgovor na zahtjev za dodatnih 15 dana. Ovaj zahtjev je bio odobren. Produženi rok je istekao 21. maja 2001. godine. Ustavni sud nije primio nikakav odgovor od zastupnika Narodne skupštine.
II - Činjenice
- a)Okolnosti vezane za predmet
- 3.Na osnovu spisa dostavljenih Ustavnom sudu i navoda podnosioca zahtjeva, mogu se sumirati, kako slijedi, činjenice u ovom predmetu.
- 4.U periodu između 1991. godine i 1995. godine, rat na teritoriji Bosne i Hercegovine je uzrokovao masovna raseljavanja i protjerivanja stanovništva na temelju etničkog porijekla. Pripadnike određene etničke grupe, koji nisu htjeli dobrovoljno otići, vojne i paravojne snage pripadnika većinske etničke grupe prisljavali su da napuste svoje domove (vidi Izvještaj o situaciji o ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije koji su podniijeli specijalni izvještači Komisije za ljudska prava, Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih nacija (ECOSOC), e.g. E/CN.4/1993/50 od 10. februara 1993.; �� 16.-177.; E/CN.4/1994/3 od 5. maja 1993.; E/CN.4/1994/4 od 19. maja 1993.; E/CN.4/1994/8 od 26. septembra 1993.; E/CN.4/1994/47 od 17. novembra 1993.; E/CN.4/1994/110 od 21. februara 1994., �� 5.-79.; E/CN.4/1996/9 od 22. augusta 1995., sa spiskom periodičnih izvještaja koje je dostavio Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestilac Komisije za ljudska prava).
- 3.
Pored istjerivanja stanovništva silom, što je često uzrokovalo teške povrede međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored Izvještaja UN-ECOSOC-a, sudsku praksu Međunarodnog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji), bili su primjenjivani i mnogo suptilniji načini da se oteža život pripadnika određene grupe kako bi ih se natjeralo da napuste svoja porodična okruženja. Ovakve mjere su uključivale i obustavu i prestanak radnog odnosa zaposlenicima koji su bili određenog etničkog porijekla: radnici su dobijali otkaz ili su ih stavljali na čekanje (s tim da nisu ponovo vraćani na posao). U pojedinim slučajevima je bilo jasno naznačeno da je razlog bio njihova etnička ili politička pripadnost, ali u najvećem broju slučajeva nikakvi razlozi nisu bili naznačeni. U nekim slučajevima, za vrijeme rata, otkazi su članovima određenih etničkih grupa davani zbog nedolaska na posao, iako su zaposlenici mogli biti deportovani, ili su pobjegli, ili nisu dolazili iz straha od progona. Međutim, i poslije rata je bilo otkaza, unazađivanja, nedozvoljavanja da se napreduje ili sprječavanja zapošljavanja na temelju etničkog porijekla ili pripadnosti nekoj političkoj grupi, sindikatu ili radničkoj organizaciji za prava radnika (vidi Diskriminacija vezana za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Odjel za ljudska prava, juni 1999.; u pogledu specifičnih predmeta: Ured ombudsmana za Bosnu i Hercegovinu, Specijalni izvještaj broj 392/95 (od 6. maja 1997.), Diskriminacija vezana za pravo na rad u Kozara-prevozu, upućen gospodinu Vinku Kondiću, ministru za rad, zapošljavanje i socijalnu zaštitu Republike Srpske i gospodinu Radomiru Pašiću, direktoru Kozara-prevoza; vidi, također, Dom za ljudska prava, predmet broj CH/97/67 od 8. jula 1999. godine, Sakib Zahirović protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti i meritumu).
- 5.Rezultat takozvanog "etničkog čišćenja" je veliki broj raseljenih lica i izbjeglica. Mnogi od njih još imaju potrebu za trajnim rješenjem zbog praktičnih poteškoća koje ometaju proces povratka (vidi ilustrativna mapa Visokog komesarijata za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) "Etnička većina u 1991. u Bosni i Hercegovini", "Etnička većina 2000. u Bosni i Hercegovini", "Bošnjačka populacija - popis 1991.", "Hrvatska populacija - popis 1991.", "Srpska populacija - popis 1991.", "Aktuelni i potencijalni povraci u i unutar Bosne Hercergovine", "Procjene o broju izbjeglica i raseljenih lica koji još nisu našli rješenje").
- 6.Narodna skupština Republika Srpske je, 24. oktobra 2000. godine, donijela Zakon o radu čijim je stupanjem na snagu prestao da važi Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98).
- b)Domaći relevantni zakoni
- b)
- 7.Članovi 151. do 167. Zakona o radu (Prelazne i završne odredbe) regulišu radne odnose radnika članova određenih etničkih grupa "koji su na dan stupanja na snagu tog zakona zatečeni na čekanju" (član 151.) ili radnika koji smatra da mu je radni odnos "nezakonito prestao" u periodu između 31. decembra 1991. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona (član 152.).
Član 152., u svom relevantnom dijelu, glasi:
"Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
Pravo na podnošenje zahteva u smislu stava 1. ovog člana nemaju lica:
- -koja su ostvarila pravo na naknadu za otkazni rok ili na naknadu za vreme čekanja na posao u smislu člana 54. i 64. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98).
- -koja su vodila radni spor pred nadležnim sudom protiv odluke o prestanku radnog odnosa, ako je spor okončan pravomoćnom sudskom presudom."
- 8.Član 153. Zakona reguliše visinu otpremnine iz člana 152. stav 1. ovog zakona zavisno od dužine radnog staža kod poslodavca. Konačne i pravomoćne odluke o pravima na otpremninu donosi komisija, koju obrazuje ministar nadležan za poslove rada (član 158.). Ovu komisiju čine predsjednik i četiri člana, koji se imenuju iz reda pravnih stručnjaka koji imaju iskustvo u primjeni propisa o radnim odnosima i koji ne vrše nikakve političke niti državne funkcije u Republici, Federaciji Bosne i Hercegovine i zajedničkim organima Bosne i Hercegovine (član 155.). Komisija je nezavisna i samostalna u svom radu (član 157.). Radni sporovi pred sudovima i postupci kod inspekcije rada ostvarivanja prava iz člana 152. stav 1. ovog zakona, koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona, će se obustaviti i predmet ustupiti Komisiji (član 156.). Član 159. reguliše proceduralne aspekte rada Komisije.
- 8.
III - Argumenti izneseni pred Sudom
- 9.Podnosilac zahtjeva navodi da osporena odredba nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, i ostalim instrumentima za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. On ističe da Zakon ne predviđa pravo na nastavak radnog odnosa koji je ranije prestao, a ni ne priznaje radni staž ili ostale oblike socijalne zaštite, niti sankcioniše "ostale posljedice etničkog čišćenja" i da na taj način legalizuje diskriminaciju na temelju etničke pripadnosti. On također navodi da član 152. nije "izričito diskriminatoran", ali da je u historijskom kontekstu, kao što je to navedeno u odluci Ustavnog suda u predmetu broj U 5/98 od 30. juna i 1. jula 2000. godine (Treća djelimična odluka), duboko diskriminatoran. On se poziva na relevantni dio u toj odluci (tačka 95.) koji glasi:
"In conclusio, Sud zaključuje da je, nakon što je Daytonski sporazum stupio na snagu, postojala i postoji sistematična, dugotrajna, namjerna diskriminacijska praksa javnih organa Republike Srpske s ciljem sprečavanja tzv. "manjinskih" povrataka, bilo direktnim učešćem u nasilnim incidentima ili uzdržavanjem od obaveze zaštite ljudi od uznemiravanja, zastrašivanja ili nasilnih napada samo zbog etničkog porijekla, na stranu nesprovođenje stvaranja "na svojim teritorijama političkih, ekonomskih i društvenih uvjeta koji pridonose dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica, bez preferiranja bilo koje posebne grupe" koje slijede iz prava svih izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate svojim domovima prema članu II/5. Ustava BiH. Nadalje, etnički gotovo homogena sudska i izvršna vlast Rapublike Srpske je jasan pokazatelj da ovaj dio odredbe člana 1. sa formulacijom "Republika Srpska je država srpskog naroda" mora biti uzet bukvalno i da on pruža potrebnu vezu sa diskriminacijskom praksom organa vlasti sa efektom održavanja rezultata prethodnog etničkog čišćenja.
- 10.Podnosilac zahtjeva smatra da je osporena odredba u nesaglasnosti sa prvom alinejom Preambule Ustava Bosne i Hercegovine (poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti), članom I/2. Ustava (demokracija i vladavina prava), članom II/4. Ustava (nediskriminacija), ali i članom II/5. Ustava (pravo na povratak) zbog toga što je mogućnost da se nastavi radni odnos koji je "ključni uvjet" za održiv povratak. U pogledu različitog rješenja u Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva navodi "da nije moguće imati odvojene pravne sisteme u domenu ljudskih prava i osnovnih sloboda" u Bosni i Hercegovini.
IV - Dopustivost
- 11.Prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jedini nadležan da odluči o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu i koji je između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog entiteta ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove mogu pokrenuti samo određeni državni ili entitetski organi ili njihovi dijelovi (locus standi), između ostalih član Predsjedništva.
- 12.Podnosilac zahtjeva je zatražio ocjenu ustavnosti člana 152. Zakona o radu. Budući da ova odredba čini dio zakona entiteta, zahtjev, u smislu člana VI/3.a) u pogledu saglasnosti sa Ustavom BiH, može biti podnesen. U vrijeme kada je zahtjev podnesen, podnosilac zahtjeva je bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Prema tome, on ima aktivnu legitimaciju u smislu člana VI/3.a). Činjenica da podnosilac zahtjeva nije više član Predsjedništva ne može ga lišiti aktivne legitimacije. Zahtjev je, prema tome, dopustiv.
V - Meritum
- c)Nediskriminacija, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije
- 13.Sud je prvo ispitao da li je član 152. Zakona o radu povrijedio član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima na način da je diskriminirao bivše nesrpske radnike preduzeća i institucija u pogledu njihovog prava da ponovo uspostave stare radne odnose. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (Nediskriminacija) glasi:
- 13.
"Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeko, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 14.U članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ponovo se ističe pravo na nediskriminaciju u okviru prava koja su zaštićena Evropskom konvencijom (član 14. Evropske konvencije).
- 15.Garantujući nediskriminaciju u "uživanju prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava", član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine uspostavlja, na isti način kao i član 14. Evropske konvencije, vezu između prava na nediskriminaciju i prava i sloboda o kojima je riječ. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, ovo implicira određeno ograničenje prava na nediskriminaciju u smislu da se ne može pozivati na princip nediskriminacije općenito, nego samo u vezi sa pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Međutim, to ne znači da se isključuje povreda prava na nediskriminaciju u slučajevima kada određeno pravo samo po sebi nije bilo povrijeđeno. Naprotiv, čak i kada je ograničenje određenog prava, zaštićenog Evropskom konvencijom, opravdano, to ipak može povrijediti pravo na nediskriminaciju, ako je ograničenje učinjeno na diskriminatoran način (vidi Belgijski predmet o jezicima, Evropski sud za ljudska prava, A 6 (1968); vidi Princ Hans-Adam II od Lihtenštajna protiv Njemačke, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 12. jula 2001. godine, broj 42527/98, - 91). Ipak, u ovom predmetu, za diskriminaciju koju navodi podnosilac zahtjeva, ne može se smatrati da se odnosi na pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, što znači da nije bilo povrede člana 14. Evropske konvencije.
- 16.U slučaju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, opseg prava čije uživanje mora biti garantovano bez diskriminacije je širi nego što je to predviđeno članom 14. Evropske konvencije. Pozivanjem na međunarodne sporazume koji su nabrojani u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, opseg člana II/4. uključuje, između ostalih, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 19. decembra 1996. godine (ICESCR). Član 6. stav 1. ovog pakta glasi:
"Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvata pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran i prihvaćen rad, i poduzimanja odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava."
- 17.Pored toga, garantujući bez diskriminacije "prava i slobode iz ovog člana", tj. člana II Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na uživanje bez diskriminacije se također primjenjuje i na prava zagarantovana članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi:
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom koje su date pod prisilom ništave su."
- 18.Ovo znači da su javne vlasti u Bosni i Hercegovini obavezne da se uzdrže od diskriminacije kada donose akte i propise u kontekstu individualnog uživanja prava na rad i prava na povratak domovima.
- 19.Neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između osoba ili grupa koje su u sličnoj situaciji i ako za to razlikovanje izostane objektivno i razumno opravdanje, ili ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrebljenih sredstava i ciljeva kojima se teži.
- 20.Prema tome, Sud prvo treba utvrditi grupe ili osobe koje bi se mogle uporediti. Član 152. Zakona o radu ne pravi razliku između grupa, nego dodjeljuje pravo svim radnicima koji smatraju da im je radni odnos "nezakonito" prestao u konkretnom vremenskom periodu da podnesu zahtjev za otpremninu.
- 21.Dakle, potrebno je da se ispita da li je član 152. Zakona o radu diskriminatorski, uprkos činjenici da njegova formulacija ne pravi razliku između pojedinaca ili grupa.
- 22.Sud smatra da u stvarnosti osporeni član sadrži inherentne distinkcije etničke prirode, ako se promatra u historijskom kontekstu. Distinkcije između pojedinaca i grupa su se pravile u prošlosti kada su radnici bili otpuštani ili stavljani na čekanje na temelju etničke pripadnosti. Sve do usvajanja člana 152. Zakona o radu, diskriminatorna djejstva ovakvih postupanja su se nastavila, a diskriminacije, koji su se pojavile u prošlosti, nisu otklonjene. Cilj osporenog člana je da pronađe definitivno rješenje za ovakve slučajeve. Njegova namjera je da isključi redovne pravne lijekove (koji bi povlačili moguće vraćanje u radni odnos) protiv nezakonitih otkaza u zamjenu za otpremninu. Međutim, usljed diskriminatornih okolnosti otkaza na koje se primjenjuje osporeni član, ovaj član će se najčešće primjenjivati na otpuštene bošnjačke i hrvatske radnike bez specificiranja ovih grupa u tekstu zakona. S druge strane, oni koji su mogli zadržati svoje pozicije u Republici Srpskoj za vrijeme rata i nakon rata su uglavnom bili pripadnici srpske etničke grupe. Dakle, prirodna posljedica je da ti zaposlenici općenito nisu bili pogođeni osporenim članom. Osporena odredba, dakle, implicitno pravi razliku između pripadnika pojedinih etničkih grupa.
- 23.Dakle, potrebno je ispitati da li razlikovanje koje je inherentno članu 152. Zakona o radu može imati objektivno i razumno opravdanje.
- 24.Cilj osporenog člana bi mogao biti stabilizacija radnih položaja onih zaposlenika koji su u međuvremenu zamijenili otpuštene zaposlenike. To bi mogao biti razuman cilj. Međutim, Sud smatra da su njihovi interesi suprotstavljeni interesima otpuštenih zaposlenika. Ako se uzme u obzir da su ovi drugi bili žrtve diskriminatorne prakse, Sud ne smatra da bi njihovo pravo trebalo biti ustupljeno pravu ovih prvih, pogotovo stoga što su ovi drugi sada nezaposleni.
- 25.Međutim, osporeni član također ima za cilj stvaranje pravne sigurnosti za ona preduzeća koja su potpuno obustavila ili znatno smanjila svoja poslovanja zbog rata, i koja su nakon rata suočena sa problemom da nastave sa radom u uvjetima tržišne ekonomije. Ova sigurnost može također biti bitna za investitore koji bi ulagali u takva preduzeća i za opći razvoj ekonomije u Bosni i Hercegovini.
- 26.S druge strane, postoji i pravo nezakonito otpuštenih zaposlenika ili onih koji su stavljeni na liste za čekanje da budu vraćeni na stare položaje. Njihovo vraćanje na ranija radna mjesta ne bi mogla biti moguće u svim slučajevima, i uveliko ovisi o ekonomskim uvjetima njihovih bivših poslodavaca. Premda je ovaj individualni interes od velikog značaja, Sud smatra da javni interes koji je prethodno naglašen ima veći značaj.
- 27.Osporena odredba ima za cilj proporcionalno rješenje ove dileme time što pruža mogućnost otpremnine u ovisnosti o dužini radnog odnosa kod poslodavca. Prema tome, osporena odredba ne zanemaruje u potpunosti individualni ekonomski interes koji je zaposlenik imao na bivšem radnom mjestu. Što se tiče iznosa otpreminie, Sud smatra da zakonodavac ima izvjesnu slobodu procjene u pogledu nalaženja razumnog rješenja u granicama ustanovljenim Ustavom. S obzirom na teško ekonomsko stanje preduzeća, Sud ne smatra da je zakonodavac, donoseći osporenu odredbu, povrijedio ovu slobodu procjene.
- 28.Sud smatra da implicitna distinkcija u članu 152. Zakona o radu ima objektivno i razumno opravdanje. Prema tome, osporena odredba nije u suprotnosti sa članom II/4. u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine ni članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na povratak, član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine
- b)
- 29.Sud će nadalje ispitati da li je osporena odredba povrijedila pravo na povratak zaštićeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ovaj član glasi:
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su."
- 30.Ova odredba Ustava Bosne i Hercegovine odražava specifičnu situaciju u Bosni i Hercegovini kao rezultat rata i pokazuje određenje ustavotvorca da ukloni posljedice "etničkog čišćenja" u cilju ponovnog uspostavljanja multietničkog i multikulturnog društva. Pored konkretnog prava na povrat imovine, ovaj član sadrži opće pravo na povratak svojim domovima. Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine štiti pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoja mjesta, tj. u svoje gradove i sela.
- 31.Uživanje ovog prava može biti ugroženo kada osobi nije data mogućnost da se vrati u svoj raniji radni odnos, što je osnova za njegovo življenje na određenom mjestu. Budući da član 152. Zakona o radu može otežati povratak izbjeglica i raseljenih lica svojim ranijim domovima, može se smatrati da indirektno utiče na pravo na povratak, zagarantovano članom II/5. Ustava.
- 32.Međutim, Ustavni sud je gore ustanovio da član 152. služi važnom javnom interesu i da se, prema tome, ne može smatrati da na disproporcionalan način ograničava pravo na povratak zaštićeno članom II/5. Ustava.
- 33.Prema tome, osporeni član nije povrijedio član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- c)Ljudsko dostojanstvo, sloboda i jednakost (prva alineja Preambule Ustava Bosne i Hercegovine), demokracija i vladavina prava (član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine).
- c)
- 34.Podnosilac zahtjeva navodi povredu prve alineje Preambule prema kojoj konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine stvaraju temelj određenja Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti. On se također poziva na principe demokracije i vladavinu prava, zaštićene članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 35.Premda odredbe Preambule Ustava Bosne i Hercegovine mogu imati normativni karakter, pa prema tome predstavljati standard kontrole, ili biti same po sebi predmet ocjene (vidi Treća djelimična odluka u predmetu broj U5/98 navedena gore), u ovom slučaju, principi dostojanstva, slobode i jednakosti navedeni u prvoj alineji Preambule Ustava Bosne i Hercegovine su specificirani u ljudskim pravima i osnovnim slobodama u članu II/3., 4. i 5., kao i u članu II/2. u vezi sa Evropskom konvencijom. Ovi principi su uzeti u razmatranje u tumačenju članova koje je Sud razmatrao gore. Prema tome, nema potreba za razmatranjem moguće povrede ovih principa.
- 36.Što se tiče principa demokratičnosti i vladavine prava, Sud ne smatra da je osporeni član 152. Zakona o radu Republike Srpske povrijedio ove principe.
VI - Zaključak
- 37.Sud zaključuje da je član 152. Zakona o radu Republike Srpske u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 38.Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
- 39.U ovoj odluci, prema članu 36. Poslovnika Ustavnog suda BiH, sudija prof. dr. Joseph Marko izdvojio je svoje mišljenje, koje se prilaže uz Odluku kao aneks.
Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova (pet naprema četiri) u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
Aneks - Izdvojeno mišljenje sudije prof. dr. Josepha Marka u predmetu U 19/01
Ovim putem, a na osnovu člana 36/II. Poslovnika Ustavnog suda, podnosim svoje izdvojeno mišljenje u odluci koju je Ustavni sud usvojio većinom glasova u predmetu U 19/01 na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine.
Ja se ne slažem sa većinskom odlukom i smatram da član 152. Zakona o radu Republike Srpske nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
- 1.Član 152. Zakona o radu Republike Srpske je diskriminirajući i time vrši povredu člana II/4. Ustava BiH. On također povređuje pravo na povratak koji je garantiran članom II/5. Ustava BiH, a u vezi sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
- 2.Većinska odluka utvrđuje pravni okvir koji služi kao mjerilo za ocjenu osporene odredbe. Ovaj pravni okvir čini član II/2. Ustava BiH (nediskriminacija), a u vezi sa drugim međunarodnim sporazumima koji su nabrojani u Aneksu I Ustava BiH, inter alia, pravo na rad iz člana 6. stava 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima od 19. decembra 1966. godine, te u vezi sa pravom na povratak iz člana II/5. Ustava BiH.
- 3.Slažem se sa većinskom odlukom u dijelu koji se odnosi na zaključak da se ne može smatrati da član 152. Zakona o radu pravi razliku uprkos činjenici da njegova formulacija ne pravi razliku između pojedinaca ili grupa. Uistinu, Sud je prethodno utvrdio da se zakon ne može smatrati diskriminirajućim samo u slučaju kada taj zakon diskriminira prima facie, nego i kada je zakon, iako prima facie neutralan, također provođen na diskriminacijski način; kada je zakon, iako prima facie neutralan i primjenjivan u skladu sa svojim pretpostavkama, donesen s ciljem diskriminacije; ili kada su odgovarajući javni organi, ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem, podržali efekte prethodne de jure diskriminacije (Zahtjev za ocjenu ustavnosti određenih odluka Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, U 5/98-III, stav 79).
- 4.Također smatram da osporeni član sadrži inherentne distinkcije etničke prirode ako se promatra u historijskom kontekstu. Distinkcije između pojedinaca i grupa su se pravile u prošlosti kada su radnici bili otpuštani ili stavljeni na čekanje na temelju etničke ili političke pripadnosti.
- 5.Član 152. Zakona o radu Republike Srpske ima za cilj da pronađe definitivno rješenje za veliki broj komplikovanih slučajeva u vezi sa ilegalnim otpuštanjima, kako se i navodi u samom tekstu osporene odredbe. Međutim, kako se vidi iz njegovog konteksta, kao i zakonodavnog cilja da pojednostavi rješenje tih slučajeva, osporena odredba isključuje redovne pravne lijekove (koji bi rezultirali mogućim vraćanjem u radni odnos) protiv nezakonitih otkaza u zamjenu za otpremninu. Usljed okolnosti otkaza na koje se primjenjuje osporeni član, ovaj član će najčešće obuhvatiti otpuštene bošnjačke i hrvatske radnike bez specificiranja ovih grupa u tekstu zakona. S druge strane, oni koji su mogli zadržati svoje pozicije u Republici Srpskoj za vrijeme rata i nakon rata su uglavnom bili pripadnici srpske etničke grupe. Dakle, prirodna posljedica je da ti zaposlenici generalno nisu bili pogođeni osporenim članom. Osporena odredba, dakle, implicitno pravi razliku između pripadnika pojedinih etničkih grupa i time izaziva strogi nadzor u procesu primjenjivanja principa proporcionalnosti.
- 6.Dakle, ja se ne slažem sa zaključkom većine o balansiranju ovih interesa. Većinska odluka zanemaruje važna prava i vrijednosti koje su zaštićene Ustavom BiH.
- 7.Iako pristup zakonodavca, sa čisto ekonomske tačke gledišta, može biti praktične razumne prirode, njegove posljedice su veoma problematične: neosporno diskriminirajuća otpuštanja u prošlosti, koja su činila dio organizirane kampanje "etničkog čišćenja", na ovaj se način podržavaju i na neki način legaliziraju, time čineći novu diskriminaciju. To možda i nije cilj zakonodavstva, ali je, svakako, posljedica takve odredbe.
- 8.Sama ova primjedba je razlog za zabrinutost kada je u pitanju kompatibilnost između člana 152. Zakona o radu Republike Srpske i prava na nediskriminaciju. Stoga je, dakle, neophodno da se strogo ispune svi elementi proporcionalnosti. Ovo se mora imati na umu pri ocjeni da li se može smatrati da član 152. Zakona o radu RS zaista sadrži objektivno i razumno opravdanje, ili da li postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva kojima se teži. Preciznije rečeno, ovo znači da upotrijebljena sredstva moraju biti legalna i primjerena da bi se postigao cilj. Osim toga, ona moraju biti ta koja su najmanje restriktivna od svih raspoloživih. Konačno, uzimajući u obzir sve okolnosti ovog slučaja, upotrijebljena sredstva moraju u užem smislu biti proporcionalna u odnosu na cilj. Ovo zahtijeva balansiranje interesa koje prvenstveno zavisi od opsega povrede prava ili zakonskih vrijednosti, da li su ta prava koja se ispituju ustavno zaštićena ili ne, kao i važnosti cilja kojem zakonodavac teži.
- 9.Većinska odluka opaža da osporeni član ima za cilj stvaranje statusa quo za sadašnje radnike kao i za pojašnjenje odnosa između preduzeća i njihovih prijašnjih radnika. Odluka ima namjeru da smanji finansijski teret onim preduzećima koja su potpuno obustavila ili znatno smanjila svoja poslovanja zbog rata, i koja su nakon rata suočena sa problemom daljnjeg rada u uvjetima tržišne ekonomije. Ja sam također jednako svjestan činjenice da su tim preduzećima neophodni jasni uvjeti u pogledu tužbi koje mogu podnijeti otpušteni ili oni radnici koji su privremeno na čekanju, kako bi na taj način preduzeća mogla stvoriti čvrstu osnovu za buduća poslovanja. Ova sigurnost može također biti bitna za investitore koji bi ulagali u takva preduzeća, a koji su dosad oklijevali da poduzmu korake zbog nedostatka takve sigurnosti, kao i za proces privatizacije koji se smatra preduvjetom za oporavak ekonomije u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, član 151. Zakona o radu RS, predviđajući mogućnost povratka, utvrđuje otpremninu kao pravilo premda poznaje činjenicu da u sadašnjim ekonomskim uvjetima takav povratak u praksi nije vjerojatan.
- 10.Međutim, težnja takvim ciljevima utječe na niz ustavnih prava i vrijednosti. Većina suda nije dovoljno uzela u obzir pravo na rad onih radnika koji su otpušteni pod diskriminirajućim uvjetima (član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim odnosima, Aneks I, tačka 8, Aneks I Ustavu BiH) u vezi sa pravom na nediskriminaciju (član II/4. Ustava BiH), pravo na povratak tih ljudi i njihovih porodica (član II/5. Ustav BiH u vezi sa Sporazumom o izbjeglim i raseljenim licima, Aneks 7. Općeg okvirnog sporazuma), i na kraju, Opći državni cilj koji teži pluralističkom društvu u Bosni i Hercegovini, zacrtanom u pravnom okviru Bosne i Hercegovine.
- 11.Dakle, u pogledu konstantnog efekta člana 152. Zakona o radu RS (gore navedeni stav 24.), smatram da je član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, tumačen u povezanosti sa pravom na nediskriminaciju (član II/4 Ustava BiH), razlog za zabrinutost po pitanju sredstava koje je izabrao zakonodavac za rješavanja ovih slučajeva o diskriminaciji.
- 12.Još više zabrinjava kategorično odbijanje vraćanja na posao kao i nedostatak bilo kakvog ekvivalentnog rješenja nadoknade, tumačeno u odnosu na pravo na povratak iz člana II/5. Ustava BiH. Ovaj član se odnosi na specifičnu situaciju u Bosni i Hercegovini, što je rezultat rata, te nudi odlučnost osnivača ovog ustava da odbaci posljedice "etničkog čišćenja" da bi se ponovno uspostavilo pluralističko društvo. Pored pojedinog prava na povrat imovine, ovaj član također sadrži i šire pravo na povratak u "mjesta svog porijekla". Ovo je dalekosežnije i od povrata pojedinog dijela nekretnine. Član II/5. Ustava BiH garantira pravo raseljenih lica i izbjeglica na povratak svojim domovima, tj. gradovima ili selima, kao i da im se osiguraju neophodni uvjeti za život u poznatom okruženju.
- 13.Sud je već ranije utvrdio (U 5/98-III, stav 73. i sljedeći) da član II/5. Ustava BiH, u vezi sa Preambulom, alinejom 3., i članom VII Općeg okvirnog sporazuma i Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, ne samo da garantira pojedino pravo; on također formuliše državni cilj "pluralističkog društva" u zakonskom ustrojstvu Bosne i Hercegovine. U toj težnji, svi javni organi države, kao i entiteta, su obavezni da preduzmu sve neophodne korake da bi se ponovno uspostavilo takvo pluralističko društvo kao preduvjet za održive mirne odnose. Cilj Aneksa 7. Općeg mirovnog sporazuma da se ponište posljedice "etničkog čišćenja" je sada transformisan u pozitivnu obavezu reintegracije. Tu se navodi (član 1.) da "je skori povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj rješavanja konflikta u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile svoju teritoriju, uključujući one kojima je bila odobrena privremena zaštita trećih zemalja." Nadalje, "strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim licima dozvoli siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjerskog opredjeljenja ili političkog mišljenja." Ne samo da će oni "poduzeti sve neophodne korake za sprečavanje aktivnosti unutar svojih teritorija koje bi ometale ili sprečavale bezbjedan povratak izbjeglica ili raseljenih lica", nego i (član II/1.) "obavezuju da stvore na svojim teritorijima političke, ekonomske i društvene uvjete koji pridonose dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica, bez preferiranja bilo koje posebne grupe." Strane će postići ovo, između ostalog, tako što će provesti (član I/3. (a)) "ukidanje unutrašnjeg zakonodavstva i administrativnih praksi sa diskriminacijskom namjerom ili efektom (...)".
- 14.Uživanje pojedinog prava na povratak može biti ugroženo kao i obaveza javnih organa da olakša povratak izbjeglica i raseljenih lica kada osobi nije data mogućnost da se vrati u svoj raniji radni odnos (ili druga slična pozicija u neposrednoj blizini doma) niti je data ekvivalentna perspektiva kao osnova za život u određenom mjestu. Odbijanje vraćanja na posao ugrožava važan preduvjet za povratak raseljenih lica i izbjeglica.
- 15.Tačno je da u sadašnjoj ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini ne bi bilo moguće, za većinu preduzeća, da ponovno zaposli bivše kolege, zadrži sadašnje osoblje, te u isto vrijeme da se takmiči u tržišnoj ekonomiji. Do sada, u većini slučajeva, nije se nastavilo sa predratnim kapacitetima proizvodnje. I pored toga, vraćanje na posao prijašnjeg osoblja nije samo po sebi nekompatibilno sa standardima liberalne tržišne ekonomije. Mišljenja sam da postoje i druga izvodljiva rješenja koja ne negiraju bivšim radnicima šansu da se ponovo zaposle. Ostaje na zakonodavcu da odluči o balansiranom rješenju koje, s jedne strane, omogućava tim ljudima, koji - uprkos općenegativnim okolnostima - odluče da se vrate u svoje predratne domove, da osiguraju življenje svojih porodica radom, kao i rješenje koje, s druge strane, ne dovodi u opasnost još uvijek krhku koegzistenciju raznih etničkih grupa.
- 16.Da je ovo vrijeme prosperiteta, svakako bi bilo lakše zadržati sadašnju radnu snagu, a u isto vrijeme vratiti na posao i bivše radnike. Također, neke oblasti ili ogranci radnog tržišta suočavaju se sa većim poteškoćama od drugih. Međutim, od velike je važnosti ustavni imperativ da se ne podržava diskriminatorna praksa, ili da se ne propisuje novo zakonodavstvo koje za svoju posljedicu ima diskriminaciju. Prema tome, ekonomski teret koji je nastao kao rezultat rata mora se proporcionalano raspodijeliti na kompletno stanovništvo, kao i na privatni sektor i državni budžet. Pristup kojim bi se ova ustavna obaveza transformisala u pozitivni plan (davanje prednosti članovima nekih manjina pri zapošljavanju) da se ponovno zaposli bar određeni broj Bošnjaka i Hrvata (muškaraca i žena) bi predstavljao olakšicu žrtvama diskriminacije, a u isto vrijeme uzeo u obzir i sadašnje ekonomske poteškoće. Što je najvažnije, dalo bi povratnicima istu šansu da dođu do ograničenih slobodnih pozicija koju sada ima većinsko srpsko stanovništvo, što bi time pravo na povratak dovelo u balans sa javnim interesom za održivu ekonomiju. Konačno, takve pravne direktive za proporcionalnu raspodjelu postojećih pozicija u skladu sa kriterijem profesionalne kvalifikacije bi ispunili obavezu javnih organa da osiguraju proces povratka.
- 17.U pogledu izvodljivih alternativa koje većinska odluka ne uzima u obzir, član 152. Zakona o radu RS, time što kategorično odbija vraćanje na radno mjesto i što ne nudi ekvivalentno rješenje, se ne može smatrati neophodnim i proporcionalnim sredstvom. Član 152. Zakona o radu RS ne nalazi razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava (simbolična nadoknada i odbijanje vraćanja na radno mjesto) i cilja kojem se teži (nadoknada za pretrpljenu diskriminaciju u otežanim ekonomskim uvjetima). Stoga je član diskriminirajući i vrši povredu člana II/4. u vezi sa članom II/5. Ustava BiH i člana 6. stava 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Aneksa I Ustava BiH.
- 18.Osim toga, pošto se postupci predmeta koji su još u radu pred redovnim sudovima, u smislu člana 152., moraju okončati i uputiti Komisiji koju je osnovao ministar za rad, i koja se sastoji od "pravnih stručnjaka", razlog je za sumnju da postoje dodatne povrede pravila koji slijede iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, naročito po pitanju pristupa sudu.
- 19.Iz gore navedenog slijedi da osporeni član predstavlja neproporcionalno uplitanje u pravo na povratak koje je garantirano članom II/5. Ustava BiH, Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma. Član 152. Zakona o radu RS, dakle, krši i ovo osnovno pravo.
- 20.U zaključku, smatram da član 152. Zakona o radu RS nije u saglasnosti sa Ustavom BiH.
april 2002. godine
Grac
Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Joseph Marko, s. r.