USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25. i 26. februara 2002. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Odbija se apelacija M. K., iz Ljubače, općina Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev. 51/00, od 8. juna 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. K., iz Ljubače, općina Tuzla, koga zastupa M. Š., advokat iz Lukavca, je 2. oktobra 2000. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev. 51/00, od 8. juna 2000. godine.
II - Činjenično stanje
- 2.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 3.Apelant M. K. je, sa SIZ-om za stanovanje i komunalne djelatnosti Lukavac, 21. marta 1988. godine, zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine dvosobnog stana i odmah uplatio ugovorenu cijenu. Tvrdi da je kasnije, prema aneksu ugovora, SIZ-u za stanovanje i komunalne djelatnosti morao platiti razliku za povećanje cijene. Presudom Osnovnog suda Lukavac, broj P-285/91, od 20. augusta 1992. godine, SIZ stanovanja i komunalne djelatnosti Lukavac obavezan je da mu vrati sredstva uplaćena prema aneksu ugovora, ukupno 6.888,71 YU dinara. U izvršenju ove presude, pod I-18/93, od 29. septembra 1998. godine, M. K. je isplaćen iznos od 6.096,10 KM.
- 4.M. K. je 15. maja 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Lukavcu protiv Javnog preduzeća "Rad" Lukavac, kao pravnog sljednika SIZ-a stanovanja Lukavac, a pismenim podneskom od 18. novembra 1997. godine i protiv Općine Lukavac. Tražio je da mu tuženi isplate 5.000 DEM na ime naknade štete do koje je došlo zbog visoke inflacije i pada vrijednosti YU dinara. Zahtijevani iznos predstavlja razliku između dosuđenog iznosa od 6.888,71 YU dinara pretvorenog u njemačku marku na dan 20. augusta 1992. godine (dan donošenja navedene presude) i iznosa od 6.096,10 KM koji je dobio 1998. godine.
- 5.Općinski sud u Lukavcu je, presudom broj P-277/97, od 11. marta 1999. godine, odbio tužbeni zahtjev M. K. za naknadu štete. Kantonalni sud u Tuzli, presudom broj Gž-340/99, od 5. oktobra 1999. godine, odbio je žalbu M. K. i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, presudom broj Rev. 51/00 od 8. juna 2000. godine, odbio je reviziju M. K. protiv drugostepene presude.
- 6.Sudovi su zaključili, na osnovu člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, da je zahtjev M. K. neosnovan jer sudovi ne mogu preračunavati novčane tražbine na osnovu inflacije i promjene valute. Osim toga, u postupku je bila nesporna činjenica da prednik tuženih nije pao u docnju, te da je pitanje doplaćenih sredstava po aneksu ugovora već pravosnažno riješeno presudom Osnovnog suda u Lukavcu, od 20. augusta 1992. godine. Zahtjev M. K. nije u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, po kojima se sve neizmirene novčane obaveze, izražene u YU dinarima, ponovo konvertuju u BH dinare po kursu zamjene 10:1, zatim se denominiraju u BH dinare po kursu 10.000:1, a zatim ponovo konvertuju i to u važeću bh. valutu, a to je konvertibilna marka, po kursu 100:1.
III - Apelacija
- 7.U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant pobija presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, kao i nižestepene presude, navodeći povrede svojih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navodi da je izgubio imovinu zbog inflacije i zbog docnje tuženih.
IV - Postupak pred Ustavnim sudom
- 8.Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 2. oktobra 2000. godine.
- 9.Prema članu 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, Javnog preduzeća "Rad" Lukavac i Općine Lukavac, kao učesnika u postupku pred Ustavnim sudom, zatraženi su odgovori na apelaciju. Javno preduzeće "Rad" Lukavac je odgovorilo da je podnosilac apelacije tokom prethodnih sudskih postupaka bio u prilici da iznese sve činjenice koje mu idu u prilog, što je i učinio, te su nadležni sudovi odlučili o njegovom zahtjevu. Vrhovni sud i Općina Lukavac nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 10.Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud u Lukavcu dostavio je na uvid kompletan spis.
V - Dopustivost
- 11.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjma koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 12.Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, propisano je da Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.U konkretnom slučaju, osporena presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine je presuda protiv koje nema daljnjih pravnih lijekova. Apelant je, stoga, ispunio uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova.
- 14.M. K. je, 31. augusta 2001. godine, primio presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 2. oktobra 2000. godine. Prema tome, apelacija je podnesena u propisanom roku od 60 dana.
- 15.Slijedi da je apelacija dopuštena.
VI - Ustavni sud je ocijenio
- 16.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je, stoga, ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da preispituje da li su niži sudovi ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice ako je to u vezi sa pitanjima iz Ustava.
- 17.Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo ljudsko pravo i poziva se na član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i njezini protokoli se primjenjuju direktno u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita da li su prava M. K., obezbijeđena članom 1. Protokola broj 1 povrijeđena.
- 18.Apelant se poziva na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koji, također, štiti pravo na imovinu. Ipak, ovaj član ne pruža širu zaštitu nego član 1. Protokola broj 1, te u tom pogledu nije potrebno da se Ustavni sud izjašnjava.
- 19.Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije glasi:
"Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 20.Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu.
- 21.Ustavni sud zaključuje da novčana potraživanja nesumnjivo predstavljaju vlasništvo u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.
- 22.Ustavni sud konstatuje da je iznos koji treba biti isplaćen M. K. utvrđen presudom Osnovnog suda u Lukavcu, broj P-285/91 od 20. augusta 1992. godine, te da je u izvršenju te presude apelant naplatio iznos od 6.096,10 KM.
- 23.Ustavni sud, dalje, konstatuje da se konkretni predmet tiče pitanja da li postoji pravo na naknadu štete do koje je došlo promjenom u vrijednosti valute, naprimjer zbog inflacije koja je dovela do toga da je iznos dodijeljen u izvršenju presude manji nego je to bio u vrijeme kada je presuda donesena. U pogledu ovog, Ustavni sud, dalje, navodi mišljenje nižestepenih sudova da nije bilo docnje za koju bi bio odgovoran tuženi (Evropski sud za ljudska prava, Akkus v. Turkez, presuda od 9. jula 1997.). Kako nije bilo docnje tuženog, osnov za tužbu protiv tuženog, koja se zasniva na monetarnim promjenama koje su se desile poslije presude, ne može se naći u članu 1. Protokola broj 1.
- 24.Ustavni sud je ocijenio da ni presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ni nižestepene presude, nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Zato je Sud odlučio da apelaciju odbije.
- 25.Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 11/01
25. februara 2002.
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.