Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija D. N., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-961/99 od 9. maja 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. N. iz Banje Luke, koga zastupa Z. B., advokat iz Banje Luke, je 2. augusta 2000. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-961/99 od 9. maja 2000. godine.

II - Činjenično stanje

  • 2.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, se mogu sumirati na sljedeći način.
  • 3.
    Apelant D. N. živi u stanu, površine 26 m2, ul. Jevrejska br. 101-103, u Banjoj Luci, na kome je njegova baka, S. N., bila nosilac stanarskog prava sve do svoje smrti, 29. jula 1996. godine.
  • 4.
    Apelant je 1. oktobra 1997. godine podnio zahtjev davaocu stana na korištenje, JODP Željeznice Republike Srpske, Doboj, Direkcija za željeznički saobraćaj Banja Luka, za prenos stanarskog prava na njega sa umrle bake S. N. Zahtjev apelanta je bio odbijen i ujedno je postavljen zahtjev Općinskom sekretarijatu za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Banja Luka da D. N., sa svojim stvarima, oslobodi stan. Davalac stana na korištenje je kasnije, u toku postupka, odustao od ovog zahtjeva.
  • 5.
    D. N. je, 25. decembra 1997., podnio zahtjev Općinskom sekretarijatu za stambena pitanja Banje Luke, da donesu rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Općinski sekretarijat je, rješenjem br. 02-372-1260/97 od 16. novembra 1998. godine, odbio zahtjev apelanta kao neosnovan. Istim rješenjem je apelantu naloženo da u roku od 15 dana po konačnosti rješenja isprazni predmetni stan i preda ga u posjed i slobodno raspolaganje davaocu stana na korištenje.
  • 6.
    Apelant je 30. novembra 1998. godine uložio žalbu Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske protiv navedenog prvostepenog rješenja. Ovo ministarstvo je, rješenjem br. 01-372-261/97 od 1. oktobra 1999. godine, odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu.
  • 7.
    D. N. je 25. novembra 1999. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske protiv rješenja br. 01-372-261/97 od 1. oktobra 1999. godine. Tvrdio je da je od 1988. godine korisnik stana, kao član porodičnog domaćinstva svoje bake S. N., koja je bila nosilac stanarskog prava na tom stanu do svoje smrti, 29. jula 1996. godine, i da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine, koji je unuke isključio iz kruga lica koji se smatraju članovima porodičnog domaćinstva, nije promijenio njegov stečeni status korisnika stana, pošto je ta zakonska odredba brisana u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, donesenom 1999. godine i objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 31/99.
  • 8.
    Vrhovni sud Republike Srpske, presudom broj U-961/99 od 9. maja 2000. godine, je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zasnovao svoju odluku na Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), koji unucima nije omogućavao sticanje stanarskog prava iza smrti nosioca stanarskog prava i koji je bio na snazi u vrijeme smrti S. N.

III - Apelacija

  • 9.
    Gosp. D. N. apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, od 9. maja 2000. godine, koja je, po njegovom mišljenju, povrijedila važeće materijalne propise. On, također, navodi da je presuda pogrešna i pravno neprihvatljiva, tim prije što je Vrhovni sud svoju presudu zasnovao na članu 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji je isključio unuke iz kruga lica koja mogu biti članovi porodičnog domaćinstva, ne uzimajući u obzir propise sadržane u Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, objavljenih u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 12/99 i 31/99.
  • 10.
    Novim podneskom, od 2. marta 2001. godine, D. N. je dopunio svoju apelaciju protiv presude Vrhovnog suda. Navodi da je upravni postupak pred Gradskom upravom Grada Banja Luka koja je, na osnovu zahtjeva JODP Željeznice, usvojila odluku o izvršenju. Deložacija je, na osnovu rješenja br. 02-372-1260/97 od 16. novembra 1998. godine, bila zakazana za 5. marta 2001. godine. Apelant je molio Sud da ubrza postupak po njegovoj apelaciji, za povrat stana u posjed.

IV - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 11.
    D. N. je, 2. augusta 2000. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu, koju je dopunio podneskom 2. marta 2001. godine, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. U-961/99 od 9. maja 2000. godine.
  • 12.
    U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske da dostave odgovore na apelaciju D. N. O apelaciji je obaviješteno i JODP Željeznice Republike Srpske.
  • 13.
    Vrhovni sud Republike Srpske je, u svom odgovoru od 15. marta 2001. godine, istakao da D. N. nije iscrpio raspoložive pravne lijekove, jer nije podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda od 9. maja 2000. godine.
  • 14.
    U skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen je apelantu. D. N. je, 20. augusta 2001. godine, preko punomoćnika, dostavio izjašnjenje na odgovor Vrhovnog suda. Navodi da po odredbama čl. 20. i 45. Zakona o upravnim sporovima, na koje se poziva Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud rješava i tužbe u upravnom sporu i da on nije obavezan da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje. On, također, dodaje da se u konkretnom slučaju radi o tome da Vrhovni sud ne priznaje imovinske zakone koje je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego i nadalje priznaje propis člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji pravno ne postoji i ne proizvodi pravne posljedice.

V - Relevantni domaći zakoni

  • 15.
    Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu (član 6. stav 1.). Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava se smatraju, između ostalih, i unuci nosioca stanarskog prava (član 6. stav 2.). Korisnici stana, zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga, prestane da koristi taj stan (član 21. st. 1. i 2.). Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana (član 22. stav 1.). Ako članovi porodičnog domaćinstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni nadležni sud ne odredi nosioca stanarskog prava, davalac stana može tražiti od stambenog organa iseljenje lica koja su ostala u stanu, ako davalac stana smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava nemaju pravo da koriste stan. U slučaju prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju ne osigurava se nužni smještaj (član 20. st. 2., 3. i 4.).
  • 16.
    Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) članom 2. izmijenjen je član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Novom zakonskom odredbom iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni su unuci nosioca stanarskog prava.
  • 17.
    Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu stupio je na snagu Zakon o ukidanju određenih članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Ova odluka je objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99. Odluka Visokog predstavnika sadrži dva člana. Članom 1. brišu se čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 19/93 i 22/93). Prema članu 2. Odluke, Zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine.

VI - Dopustivost

  • 18.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    D. N. je 20. jula 2000. godine, po punomoćniku A. N. - advokatu iz Banje Luke, primio presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-961/99 od 9. maja 2000. godine. Apelant je protiv te presude podnio apelaciju Ustavnom sudu 2. augusta 2000. godine, dakle u roku od 60 dana.
  • 21.
    D. N. nije podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-961/99 od 9. maja 2000. godine. S tim u vezi, Ustavni sud prihvata tvrdnju apelanta da zahtjev za vanredno preispitivanje, s obzirom na prirodu konkretnog slučaja, ne bi bio djelotvoran pravni lijek protiv presude Vrhovnog suda.
  • 22.
    Prema tome, apelacija Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda, broj U-961/99 od 9. maja 2000. godine, je dopustiva.

VII - Ustavni sud je zaključio

  • 23.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona nadležnost ograničena je na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da preispituje da li su redovni sudovi pravilno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
  • 24.
    D. N. navodi da je Vrhovni sud, presudom od 9. maja 2000. godine, odbijajući da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, zanemario da je on bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u vrijeme kada je donesena zakonska odredba koja je isključivala unuke iz tog kruga. Nadalje, ova zakonska odredba je kasnije brisana Zakonom, kojeg je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, što je značilo da mu nije uskraćeno pravo da prenese stanarsko pravo iza smrti nosioca stanarskog prava. On, dakle, smatra da je presuda Vrhovnog suda povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i Ustava.
  • 25.
    Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima.
  • 26.
    Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni".

  • 27.
    Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da lišavanje imovine može da se desi pod specifičnim uvjetima koji su definisani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip, sadržan u drugom stavu, priznaje da zemlje potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrole nad korištenjem imovine, u skladu sa općim interesima.
  • 28.
    Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31., stav 50.).
  • 29.
    Sud također smatra, prema sudskoj praksi, da je stanarsko pravo ekonomske prirode, te da je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.
  • 30.
    U pogledu činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je baka D. N. bila nosilac stanarskog prava nad navedenim stanom sve do svoje smrti, 29. jula 1996. godine, i da se D. N. već duže vremena smatrao članom domaćinstva. Međutim, kao član domaćinstva nosioca stanarskog prava, on je mogao samo očekivati da će, pod određenim uvjetima, postati nosilac stanarskog prava nakon bakine smrti. Ovo očekivanje se ne može tretirati kao imovina ili svojina, te nije bilo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1.
  • 31.
    Dok je baka D. N. još bila živa (1993), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je isključivao unuke iz kruga članova porodičnog domaćinstva, samim tim i kao moguće nasljednike stanarskog prava. Ovaj zakon je još uvijek bio na snazi 1996. godine, nakon bakine smrti. Slijedi, dakle, da D. N. u to vrijeme nije imao nikakvo pravo da se stanarsko pravo prenese na njega.
  • 32.
    Konačno, Visoki predstavnik je 1999. godine donio zakon koji je ukinuo, između ostalog, odredbu koja je isključila unuke iz kruga članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ovaj zakon je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine, ali nije primjenjivan retroaktivno. Slijedi da, stoga, nije mogao ni omogućiti bilo kakva prava D. N.
  • 33.
    Slijedi da D. N. nikada nije ni imao pravo na stan koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 i da presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede tog člana.
  • 34.
    Pravo na imovinu je, također, zaštićeno članom II/3.k) Ustava. Međutim, ta zaštita ne prevazilazi zaštitu predviđenu članom 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Stoga, nije došlo ni do povrede člana II/2.k) Ustava.
  • 35.
    Ustavni sud je, stoga, odlučio da odbije apelaciju.
  • 36.
    Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
  • 37.
    Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda, sudija Mirko Zovko je izdvojio svoje mišljenje na donesenu odluku.

Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova (pet naprema tri) u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 12/01

25. februar 2002.
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.