Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija M. H., iz Tuzle, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.45/01 od 19. marta 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 1.
    Gosp. M. H. iz Tuzle podnio je, 28. maja 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev.45/01 od 19. marta 2001. godine. Na zahtjev Suda, apelant je 13. septembra 2001. godine, podnio i dopunu apelaciji.

II - Činjenično stanje

  • a)
    Okolnosti slučaja
    • 2.
      Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih podnesaka kao i relevantnih odluka i presuda suda, mogu se sumirati na sljedeći način.
    • 3.
      Apelant je bio radnik Termoelektrane Tuzla koja je dio JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (poslodavac). Odlukom od 3. oktobra 1995. godine (broj 02/1-680-3/95) Disciplinska komisija Preduzeća je, kao disciplinsku mjeru, izrekla prestanak radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza iz člana 72. tačke 20. Pravilnika o radnim odnosima i odgovornostima radniku Javnog preduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (Pravilnik o radnim odnosima). On je, navodno, uvrijedio i prijetio svom radnom kolegi tako što je napisao u knjizi primopredaje riječi: "Ustašo!! Nemoj ubuduće puniti bočice grafitnim tintama na kotlu 3 i 4, a za sobom počisti stolove, i ovo shvati kao upozorenje". Disciplinska komisija je ocijenila da je to ponašanje narušilo međuljudske i međunacionalne odnose u preduzeću. Komisija je uzela u obzir i činjenicu da je apelant već ranije pokazivao "negativan i odbojan odnos prema svojim kolegama". Ovo je i bio razlog što je odgovarao pred Disciplinskom komisijom. Komisija je zasnovala svoju odluku na sljedećim dokazima: (1) Disciplinska prijava glavnog inženjera sektora "Proizvodnja" broj 01/680-1/95 od 27. jula 1995. godine i knjiga primopredaje smjene od 25. jula 1995. godine; (2) Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka direktora preduzeća broj 01/680-2/95 od 4. augusta 1995. godine; (3) Nalog o privremenom udaljenju radnika iz Preduzeća broj 01/680-2/95 od 28. jula 1995. godine.
    • 4.
      Komisija za zaštitu prava radnika je, odlukom broj 02/1-1252-2/95 od 13. novembra 1995. godine, potvrdila prestanak radnog odnosa, naglašavajući da je Preduzeće od posebnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, kao i da je vrijeme u kojem je došlo do konfliktne situacije bilo kritično.
    • 5.
      Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu Tuzla radi poništa ove odluke o prestanku radnog odnosa. Međutim, Općinski sud je odbio tužbu presudom broj P-975/95od 22. marta 1999. godine i utvrdio da je prestanak apelantovog radnog odnosa u skladu sa zakonom i važećim Pravilnikom, te da je poslodavac uzeo u obzir sve relevantne okolnosti, a naročito činjenicu da nije prvi put da tužitelj odgovara pred Disciplinskom komisijom zbog povrede radnih obaveza. Sud navodi da je vrijeđanjem radnog kolege, koji je "dugogodišnji radnik i odani građanin čiji su se sinovi dobrovoljno priključili Armiji BiH" apelant značajno narušio međuljudske i međunacionalne odnose u preduzeću. S obzirom na rat u zemlji, Općinski sud je mišljenja da je ovaj incident mogao dovesti do težih posljedica u samom kolektivu kao i izvan njega. Općinski sud je uzeo u obzir i činjenicu da poslodavac ranije nije sankcionisao slične povrede radnih obaveza otpuštanjem počinioca. Općinski sud je ocijenio da to predstavlja nedostatak dosljednosti i jednakog tretmana svih zaposlenih, te nedosljedno ponašanje nadležnih odgovornih lica i organa Preduzeća. Sud je istovremeno utvrdio da ovakav odnos nije bitno uticao na ispravnost donošenja mjere protiv apelanta jer svako mora biti odgovoran za svoje činjenje.
    • 6.
      Kantonalni sud Tuzla je, u svojoj presudi broj Gž-753/99 od 12. juna 2000. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud navodi da apelant nije pobijao navode tuženog ni u svojoj žalbi niti u toku postupka i da je tužitelj već ranije narušavao red u Preduzeću zbog čega je odgovarao pred Disciplinskom komisijom.
    • 7.
      Vrhovni sud FBiH, rješavajući po reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, 19. marta 2001. godine, donio je presudu broj Rev.45/01 kojom je odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je smatrao presudu Kantonalnog suda u Tuzli ispravnom.
  • b)
    Relevantni domaći propisi

(1) Pravilnik o radnim odnosima i odgovornostima radnika Javnog preduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine

  • 8.
    Član 72. stav 1., tačka 20. predviđa da se kao teža povreda radne obaveze smatra svako nekulturno, grubo i neljudsko postupanje prema strankama i poslovnim drugovima, kao i svako izazivanje tuče i nereda na radu. U članu 77. stav 1. tačka (c) Pravilnika je predviđeno da se zbog povrede radne obaveze radniku može izreći mjera prestanka radnog odnosa. član 81. Pravilnika predviđa da disciplinska mjera prestanka radnog odnosa može biti izrečena za svaku težu povredu odredbi iz člana 72. član 82. predviđa da, pri izricanju mjere zbog povrede radne obaveze, treba cijeniti: okolnosti, težinu i posljedice povrede, lična svojstva radnika koji je počinio povredu, stepen odgovornosti radnika, prethodno iskustvo, te značaj poslova i radnih zadataka radnika.

(2) Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98, 3/99)

  • 9.
    Član 364., stav 1.

Protiv pravomoćne odluke donesene u drugom stupnju ako je u sporu primijenjen materijalni zakon BiH ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

III - Apelacija pred Ustavnim sudom

  • 10.
    Apelant zahtijeva poništenje svih sudskih presuda koje potvrđuju prestanak njegovog radnog odnosa u Termoelektrani Tuzla, kao i da se vrati u radni odnos, da mu se isplati naknada za sve neisplaćene plaće, te doprinose.
  • 11.
    Apelant tvrdi da su presudom Vrhovnog suda, kao i presudama nižestepenskih sudova, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje (član II/3.e) Ustava BiH, član 6. Evropske konvencije za ljudska prava, slobode misli, savjesti i vjere (član II/3.g) Ustava BiH, član 9. Evropske konvencije za ljudska prava, sloboda izražavanja (član II/3.h) Ustava BiH, član 10. Evropske konvencije za ljudska prava kao i pravo na nediskriminaciju (član II/4. Ustava BiH, član 14. Evropske konvencije za ljudska prava).
  • 12.
    Apelant smatra da sudovi nisu imali na raspolaganju dokaze koji bi utvrdili da je apelant u stvari uvrijedio svog radnog kolegu i da je već u nekoliko navrata ranije odgovarao pred Disciplinskom komisijom, te da su sudovi odbili da razmotre relevantne okolnosti. Dakle, on smatra da sudovi nisu imali dovoljno činjenične osnove za svoje odluke. On navodi da sudovi nisu uzeli u obzir specifične okolnosti u Bosni i Hercegovini i u Preduzeću u vrijeme navodne uvrede ili prijetnje, niti su oni ocijenili njenu specifičnu prirodu. Apelant ne negira da je napisao pomenutu riječ ili formulaciju u knjizi primopredaje, ali tvrdi da ovi izrazi nisu bili ozbiljne prirode jer su takvi izrazi u to vrijeme bili "čak i u službenoj upotrebi" ili "su se mogli čuti u medijima".
  • 13.
    Apelant, stoga, traži da Ustavni sud poništi presudu Vrhovnog suda kako bi on vratio svoja prava koja je uživao u vrijeme svog radnog odnosa, kao i da bude ponovno zaposlen i da mu se isplati naknada za sve plaće koje nije primio i doprinose.

IV - Dopustivost

  • a)
    Nadležnost Suda ratione materiae i ratione temporis
    • 14.
      Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip koji je ograničen na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav BiH stupio na snagu. Obje odluke poslodavca su donesene prije tog datuma. Međutim, osnovni predmet apelacije je presuda Vrhovnog suda koja je donesena u okviru vremenske nadležnosti Suda. Sud, stoga, ima nadležnost u skladu sa članom VI/3.b) Ustava BiH, da odluči o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda, koja predstavlja presudu suda u Bosni i Hercegovini. Odluka Preduzeća se može uzeti u obzir ukoliko je neophodno da se ocijeni ustavnost pobijane sudske odluke.
  • b)
    Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok
    • 15.
      Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
    • 16.
      U konkretnom slučaju, presuda Vrhovnog suda je bila konačna odluka u revizionom postupku (član 364. Zakona o parničnom postupku).
    • 17.
      Presuda Vrhovnog suda je dostavljena Kantonalnom sudu 20. aprila 2001. godine. Pošto se presuda dostavlja strankama preko nižih sudova (član 380. Zakona o parničnom postupku), apelant nije ni mogao dobiti presudu Vrhovnog suda prije 20. aprila 2001. godine. On je Sudu dostavio apelaciju 28. maja 2001. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je to predviđeno Poslovnikom Ustavnog suda (član 11. stav 3.). Znači, apelacija je dopustiva.

V - Meritum

  • 18.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda zbog povrede nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica u odnosu na Pravilnik o radnim odnosima) i smatra da su time povrijeđena njegova ustavna prava.
  • 19.
    Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Suda u vezi sa apelacijama član VI/3.b) Ustava BiH ograničava na "pitanja koja su sadržana u ovom ustavu", te Sud, prema tome, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovno tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. Takvo što se dešava u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi, itd.).
    • a)
      Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava BiH, član 6. Evropske konvencije za ljudska prava)
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava BiH garantuje "pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". član 6. Evropske konvencije za ljudska prava, u prvoj rečenici stava 1., pobliže predviđa da "prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." Između ostalog, ova garancija, također, obuhvata i pravo na kontradiktoran postupak, pogotovo prilikom izvođenja dokaza.
  • 21.
    Ustavni sud smatra da je apelantu data mogućnost da se brani u toku sudskog postupka koji je vođen pred tri sudske instance. Sudovi su pribavili obimne dokaze da bi utvrdili činjenično stanje, a apelant ne pobija način izvođenja dokaza. Njegova tvrdnja da sudovi nisu pribavili neophodne dokaze u vezi sa navodnom ponovnom povredom Pravilnika o radnim odnosnima, Sud ne smatra dovoljnom da bi utvrdio povredu u ovom smislu. Kao što je Kantonalni sud naveo, apelant nije negirao izjave koje je utvrdio Općinski sud dokazom saslušanja svjedoka. Dakle, Sud ne uviđa procesne nedostatke koji su značajni za pravo na pravično suđenje.
    • b)
      Pravo na slobodu izražavanja - član II/3.h) Ustava BiH, član 10. Evropske konvencije za ljudska prava
  • 22.
    Član II/3.h) Ustava BiH osigurava slobodu izražavanja. član 10. Evropske konvencije za ljudska prava glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."

Kao što je već naveo Evropski sud za ljudska prava (Handyside protiv Velike Britanije), "Sloboda izražavanja predstavlja jednu od suštinskih osnova demokratskog društva, i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i napredak svakog čovjeka. Prema stavu 3. člana 10. ono se primjenjuje ne samo na "informacije" ili "ideje" koje se sa velikim zadovoljstvom primaju ili se smatraju neuvredljivima nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji drugi dio stanovništva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema demokratskog društva."

  • 23.
    U konkretnom slučaju primjenljivost člana 10. Evropske konvencije za ljudska prava je upitna iz dva razloga. Naime, sa jedne strane mora se objasniti da li je ova temeljna sloboda primjenljiva na radne odnose između poslodavca i apelanta ili pak ne. Sa druge strane, postoje sumnje da li je uopće došlo do povrede slobode izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije za ljudska prava.
  • 24.
    Radi se o principu da je cilj ljudskih prava i osnovnih sloboda da štite pojedinačna prava protiv neopravdanih miješanja države, iako u nekim slučajevima ta prava mogu utjecati na odnose između privatnih lica (tzv. Drittwirkung). Ne uzimajući u obzir činjenicu da li je radni odnos između poslodavca i apelanta bio privatne ili javne prirode, sudovi su morali razmotriti, ako je to primjenljivo u ovom slučaju, slobodu izražavanja u primjeni i tumačenju Pravilnika o radnim odnosima poslodavca. Član 72. stav 1. tačka 20. i član 82. Pravilnika daju veću pravnu mogućnost za interpretaciju i ocjenu sukoba interesa. U slučajevima kada se radi o konfliktu između slobode izražavanja i integriteta drugih radnih kolega i klijenata, sudovi bi morali uzeti u obzir važnost ove osnovne slobode u demokratskom društvu.
  • 25.
    Međutim, postoje sumnje da li apelantove uvredljive izjave potpadaju pod član 10. Evropske konvencije, kako je navedeno u citatu predmeta Handyside protiv Velike Britanije. Apelant nije namjeravao da izrazi mišljenje kada je napisao one riječi u knjizi primopredaje, i time nije namjeravao da doprinese nekom sporu ili da utječe na nečije mišljenje o svom radnom kolegi. On, također, nije imao namjeru da ponudi informacije o svom radnom kolegi. Riječ "ustašo" je bila čista uvreda koja se mogla zamijeniti bilo kojim drugim uvredljivim izrazom bez bilo koje političke implikacije. Ove riječi su bile namijenjene samo njegovom kolegi. Sud smatra da u ovim okolnostima nije bilo potrebno da Vrhovni sud uzme u obzir bilo koje implikacije člana 10. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Dakle, presuda Vrhovnog suda nije povrijedila apelantovu slobodu izražavanja.
    • c)
      Pravo na slobodu misli, savjesti i religije - član II/3.g) BiH Ustava, član 9. Evropske konvencije
  • 26.
    Član II/3.g) BiH. Ustava osigurava slobodu misli, savjesti i religije. Član 9. Evropske konvencije još preciznije navodi i glasi:
  • 1.
    "Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.
  • 2.
    Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    U konkretnom slučaju, samo sloboda misli može doći u razmatranje. Međutim, sloboda misli se može posmatrati kao zaštita koja je primjenljiva na fazu prije samog izražavanja misli. Pošto je Sud već ranije utvrdio da sloboda izražavanja nije primjenljiva u konkretnom slučaju, isto se mora zaključiti i u pogledu slobode misli.
    • d)
      Nediskriminacija - član II/4. Ustava BiH, član 14. Evropske konvencije
  • 28.
    Član II/4. Ustava BiH glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 29.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 30.
    U slučaju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, opseg prava, čije uživanje mora biti garantirano bez diskriminacije, je šire nego što je to predviđeno u članu 14. Evropske konvencije. Pozivanjem na međunarodne sporazume, koji su nabrojani u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, opseg člana II/4. uključuje, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 19. decembra 1996. godine (ICESCR). Član 6. stav 1. ovog pakta glasi:

"Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad koje uključuje pravo svakoga da zarađuje za svoj život putem posla koji će slobodno izabrati i prihvatiti, i poduzet će odgovarajuće korake da zaštite ovo pravo".

  • 31.
    Ovo znači da su javne vlasti u Bosni i Hercegovini obavezne da se uzdrže od diskriminacije kada donose akte i propise u kontekstu individualnog uživanja prava na rad.
  • 32.
    Neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između osoba ili grupa koje su u sličnoj situaciji i ako za to razlikovanje ne postoji objektivno i razumno opravdanje, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva kojima se teži.
  • 33.
    U konkretnom slučaju, mogu postojati razlozi za sumnju da postoji diskriminacija apelanta u poređenju sa ostalim radnicima preduzeća koji nisu bili otpušteni uprkos tome što su prouzrokovali incidente koji bi se mogli porediti sa predmetnim incidentom. Međutim, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se ustvari radi o diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, predviđenoj članom II/4. Ustava BiH ili članom 14. Evropske konvencije. Tvrdnja o diskriminatornom tretmanu je, dakle, bez osnova.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 39/01

5. aprila 2002. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.