USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
RJEŠENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP-108/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. stav 3. i člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
OBRAZLOŽENJE
Odbija se, kao neosnivan, prijedlog Z.M., iz Sarajeva, za privremenu obustavu izvršenja presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine.
Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
- 1.Z.M. (u daljem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupaju E.J. i S.N., advokati iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud, do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji, privremeno obustavi izvršenje rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj R-33/98 od 22. februara 2001. godine, koje je prethodilo donošenju navedene presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.
- 2.U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine, u pravnoj stvari apelanta, kao tuženog, radi određivanja nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, odbijena je revizija tuženog izjavljena na rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-708/01 od 21. decembra 2001. godine, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda I broj: R-33/98 od 22. februara 2001. godine, kojim je sud za nosioca stanarskog prava odredio apelantovu bivšu suprugu, a apelantu je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obaveze da mu se osigura nužni smještaj.
- 3.U postupcima, koji su prethodili revizionom postupku, nižestepeni sudovi su utvrdili da su stranke bile u braku do 1997. godine kada je brak razveden, da iz braka imaju dvoje, sada punoljetne djece, da je apelant početkom rata u Bosni i Hercegovini, sa djecom, tada maloljetnom, napustio Sarajevo i sporni stan i s njima otišao u Pirot, odnosno Niš, da od tada pa do danas radi kao profesor na Medicinskom fakultetu u Nišu, živi sa djecom koja tamo studiraju u odgovarajućem stanu koji je kupio u Nišu, da je bivša supruga ostala u Sarajevu u spornom stanu, gdje i danas živi jer drugog smještaja nema.
- 4.Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da apelantova bivša supruga sporni stan koristi u svrhu stanovanja, da ga nije napuštala i da nema drugog stana, niti mogućnosti da dobije drugi stan.
- 5.Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odbio je reviziju apelanta kao neosnovanu, jer smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo (član 19. stav 2. i član 20. Zakona o stambenim odnosima) kada su zaključili da, na strani apelantove bivše supruge, postoje nesumljive zakonske pretpostavke da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
- 6.Apelant smatra da su odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava zagarantirana članom II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na neometano uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 7.Apelant je predložio usvajanje privremene mjere zbog mogućnosti da nastupe neotklonjive štetne posljedice u slučaju otkupa predmetnog stana i posljedica koje mogu proisteći za apelanta.
- 8.Prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. stav 3. i člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 54. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitanjima."
Član 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Sud može, do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelimično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera) ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice."
- 9.Ustavni sud podsjeća da je član 75. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupati neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
- 10.Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, kao osnov prijedloga za usvajanje privremene mjere, u cilju otklanjanja opasnosti od nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica, može biti razmatran jedino u svjetlu člana 8. Evropske konvencije.
- 11.Ustavni sud zapaža da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31.).
- 12.Što se tiče utvrđivanja činjenica, u cilju donošenja odluke o privremenoj mjeri, mora se prvo utvrditi da li se, u konkretnom slučaju, može primijeniti član 8. Evropske konvencije, odnosno da li su prostorije o kojima je riječ predstavljale "dom" apelanta, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, i da li se osporene presude odnose na "miješanje" u smislu poštivanja "doma".
- 13.Drugo, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A br. 30, str. 31, stav 49.).
- 14.Čak i ako se ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da nije"neophodno" postići jedan od "zakonitih ciljeva" iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno", u ovom kontekstu, znači da miješanje odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A br. 251).
- 15.Što se tiče pitanja da li se stan, o kojem je riječ, može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud, prima facie, zapaža da apelant nije u faktičkom posjedu predmetnog stana od 1992. godine, da se trajno nastanio u Zajednici Srbija i Crna Gora te da Ustavni sud, u ovim okolnostima, bez upuštanja u eventualno postojanje povrede člana 8. Evropske konvencije ali i drugih eventualnih povreda Ustava Bosne i Hercegovine, smatra da izvršenjem osporene presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Rev-231/02 od 9. januara 2003. godine, ne bi nastupile neotklonjive štetne posljedice po apelanta, a da će Ustavni sud, u svojoj odluci o dopustivosti, odnosno o meritumu ovog predmeta, odlučiti naknadno.
- 16.U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nema osnova za donošenja privremene mjere, te da za apelanta ne mogu nastupiti neotklonjive štetne posljedice u smislu značenja člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o meritumu predmetne apelacije.
- 18.Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.