Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Djelimično se usvaja apelacija R. R., iz Srpca.

Utvrđuje se povreda čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-26/00 od 16. maja 2000. godine, u vezi sa stanarskim pravom apelanta.

Odbija se, u ostalom dijelu, apelacija na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-26/00 od 16. maja 2001. godine.

Odbacuje se, kao nedopuštena, apelacija na presudu Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-699/99 od 13. septembra 1999. godine. Nalaže se DP Itris, iz Srpca, da preda u posjed R. R. dvosobni stan u Srpcu, u ulici Petra Kočića broj C/40, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH", pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    R. R. (u daljem tekstu: apelant), iz Srpca, koga zastupa M. Đ., advokat iz Banje Luke, podnio je 3. septembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev: 26/00 od 16. maja 2001. godine i presude Okružnog suda Banja Luke, broj Gž-699/99 od 13. septembra 1999. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud ocijeni presudu u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da ukine pomenute presude.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, 3. septembra 2001. godine, primio apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev: 26/00 od 16. maja 2001. godine.
  • 3.
    Apelant je, 6. novembra 2001. godine, uputio pismo Ustavnom sudu tražeći da se postupak okonča, jer je 13. septembra 2001. godine primio nalog da iseli iz predmetnog stana.
  • 4.
    U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 22. aprila 2002. godine dostavio apelaciju Vrhovnom sudu Republike Srpske i DP Itris (u daljem tekstu: Itris) radi davanja odgovora.
  • 5.
    Ustavni sud do dana donošenja ove odluke nije primio odgovor od Vrhovnog suda Republike Srpske. Ustavni sud je, 12. septembra 2002. godine, primio odgovor od Itrisa.
  • 6.
    Apelant je dopunio apelaciju 5. novembra 2002. godine.
  • 7.
    Ustavni sud je, 6. decembra 2002. godine, zatražio od strana u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske i Itrisa, da dostave svoje odgovore na dopunu apelacije. Odgovori nisu dostavljeni.

III - Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 9.
    Apelant je po profesiji vozač. Živio je u vanbračnoj zajednici sa B. S. preko 30 godine, sve do njene smrti 1996. godine. Itris je 1986. godine dodijelio stan B. S. u Srpcu, površine 47 m". Nakon zaključenja ugovora o korištenju stana 1986. godine, B. S. je postala nosilac stanarskog prava nad tim stanom. Apelant, koji je također živio u stanu, je nakon njene smrti podnio zahtjev vlasniku stana, Itrisu, za prijenos stanarskog prava. Rješenjem broj 520/1-96, od 14. augusta 1996. godine, Itris je odbacio apelantov zahtjev kao neosnovan, sa obrazloženjem da apelant nije ispunio uvjete za sticanje stanarskog prava nad predmetnim stanom. Po primitku rješenja od 14. augusta 1996. godine, apelant je podnio prigovor Upravnom odboru Itrisa, koji je odbio apelanta.
  • 10.
    Apelant je, 1999. godine, pred Osnovnim sudom u Srpcu pokrenuo parnični postupak za utvrđenje stanarskog prava. Tražio je da ga sud proglasi nosiocem stanarskog prava nad spornim stanom na osnovu činjenice što je dovoljno dugo živio u ekonomskoj zajednici.
  • 11.
    Presudom broj P-160/99 od 5. februara 1999. godine, Osnovni sud u Srpcu je odbio apelantovu tužbu. Apelant je, nakon toga, uložio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci.
  • 12.
    Presudom broj Gž-699/99 od 13. septembra 1999. godine, Okružni sud u Banjoj Luci je uvažio žalbu, preinačio prvostepenu presudu broj P-160/99 od 5. februara 1999. godine, te zaključio da je apelant stekao stanarsko pravo nad spornim stanom.
  • 13.
    Tuženi je protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-699/99 od 13. septembra 1999. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske i zahtijevao poništenje drugostepene presude. Apelant je, također, izjavio reviziju protiv drugostepene presude u dijelu manje dosuđenih troškova spora.
  • 14.
    Presudom broj Rev:26/00 od 16. maja 2001. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je uvažio reviziju tuženog i potvrdio prvostepenu presudu od 5. februara 1999. godine. Apelantova revizija je odbačena kao nedopustiva.
  • 15.
    Apelant je, 3. septembra 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu u skladu sa članom VI/3.b) Ustava BiH.

IV - Relevantni propisi

  • 16.
    Porodični zakon ("Službeni list SRBiH", br. 21/79 i 44/89)

Član 246. stav 1. Porodičnog zakona glasi:

"(1) Ako je prestala vanbračna zajednica koja je trajala duže vrijeme, lice koje iz te zajednice ispunjava uslove iz člana 239. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog lica."

  • 17.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89)

Član 6. Zakona o stambenim odnosima u relevantnom dijelu glasi:

"Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava."

  • 18.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 19/93 i 22/93)

Član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima glasi:

"U članu 6. stav 2. mijenja se i glasi:

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju".

  • 19.
    Odluka Visokog predstavnika ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99)

Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu donesen je Zakon o poništavanju određenih članova Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Prema članu 1. Odluke, čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima se ukidaju. Prema članu 2. Odluke, novi Zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    U apelaciji i dopuni apelacije apelant ističe da je, presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-699/99 od 13. septembra 1999. godine, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također žali da je presudom Vrhovnog suda, broj Rev:26/2000 od 16. marta 2001. godine, povrijeđen princip demokratije iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, njegova ustavna prava iz čl. 6., 8. i 13. Evropske konvencije, te njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da je Vrhovni sud Republike Srpske donio presudu kojom nije uvažio njegov zahtjev za stanarsko pravo. Apelant se, također, žali da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske povrijedila njegova prava iz čl. 10., 16. i 45. Ustava Republike Srpske.
  • 21.
    Apelant tvrdi da je Vrhovni sud Republike Srpske pogrešno primijenio Zakon o stambenim odnosima, ne poštivajući pri tome odluku Visokog predstavnika i negirajući mu stanarsko pravo nad stanom. Apelant je stekao ovo pravo na osnovu toga što je sa B. S. živio u ekonomskoj zajednici neophodan vremenski period. On, dalje, tvrdi da je presuda, kojom je odbijena njegova revizija, donesena u suprotnosti sa važećim zakonima i sudskom praksom suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 22.
    U svom odgovoru na apelaciju, 12. septembra 2001. godine, Itris je naveo da presuda Vrhovog suda Republike Srpske nije povrijedila nijedno ustavno pravo apelanta. Sporni stan je još uvijek prazan, apelant živi u svojoj kući u Banjoj Luci, a izvršni postupak još nije okončan.

VI - Dopustivost

  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

  • 24.
    Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."

  • 25.
    Prije svega, u pogledu dijela apelacije u kojoj apelant navodi kršenje prava iz čl. 10., 16. i 45. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud nalazi da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, a ne u ustavima entiteta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu nedopustiva.
  • 26.
    Iz stanja spisa proizilazi da apelant pobija apelacijom i presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pozivajući se na bitne povrede odredbi parničnog postupka kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te tvrdeći da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Apelant, također, pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske u dijelu kojim se odbacuje njegova revizija u pogledu troškova spora, tvrdeći da je došlo do povrede njegovih ustavnih prava iz člana 6., te u dijelu u kojem je odlučeno u meritumu predmeta, tvrdeći da je došlo do povrede čl. 6., 8. i 13. Evropske konvencije. Apelant, također, tvrdi da je došlo do povrede njegovih prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da je Vrhovni sud Republike Srpske donio odluku kojom odbacuje apelantov zahtjev za stanarsko pravo.
  • 28.
    Imajući u vidu navode iz tač. 25. i 26. ove odluke, Ustavni sud je apelaciju u dijelu kojim se pobija presuda Okružnog suda, broj Gž-699/99 od 13. septembra 1999. godine, odbacio kao nedopuštenu jer nisu ispunjene ustavne pretpostavke iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pošto je dio ove presude koji se odnosi na troškove spora, rješenje.
  • 29.
    U pogledu dijela apelacije kojim se pobija presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Ustavni sud ističe da je ova presuda konačna presuda donesena na osnovu zakona entiteta. Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske je donesena 16. maja 2001. godine, a apelantu je dostavljena nakon 27. jula 2001. godine, jer je ovo datum kada je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske još uvijek bila u postupku dostave pred nižestepenim sudovima. Ustavni sud je primio apelaciju 3. septembra 2001. godine.
  • 30.
    Dakle, apelacija je dostavljena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, tj. u skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 31.
    Ustavni sud nalazi da je apelacija u ovom dijelu dopustiva.

VII - Meritum

  • 32.
    Prvo pitanje koje Ustavni sud treba da utvrdi jeste da li je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, kojom se odbija apelantova revizija, a koja se odnosi na troškove postupka, došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak.
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da se garanti člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f).
  • 34.
    Član 151. stav 1. i član 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80 i 69/82), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao po osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, predviđaju da parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka, dok će stranka koja u cjelini izgubi parnicu biti dužna da protivnoj stranci i njenom umješaču naknadi troškove. Član 129. stav 5. Zakona o parničnom postupku predviđa da se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem. Prema članu 167. stav 1. navedenog zakona odluka o troškovima, sadržana u presudi, se može napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari. Stav 2. tog člana predviđa da će viši sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka ako jedna stranka napada presudu samo u pogledu troškova, a druga u pogledu glavne stvari.
  • 35.
    Član 378. Zakona o parničnom postupku predviđa da je dozvoljena žalba protiv rješenja prvostepenog suda. Međutim, član 400. stav 1. predviđa da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.
  • 36.
    Ustavni sud je, prema tome, kao prvo zaključio da troškovi postupka uvijek predstavljaju sporedni tužbeni zahtjev koji zavisi od postupka u cjelini. U skladu s tim, Zakon o parničnom postupku ne predviđa mogućnost izjavljivanja revizije o troškovima postupka ukoliko strana u postupku u isto vrijeme ne pobija odluku u meritumu predmeta. Kao drugo, uprkos činjenici što je Vrhovni sud Republike Srpske presudio de facto o meritumu predmeta odlučivši o reviziji druge strane u postupku, taj sud je imao pravo da odbaci apelantovu reviziju kao nedopustivu, s obzirom da član 167. stav 2., primijenjen per analogiam na revizioni postupak, predviđa tu mogućnost. Kao treće, drugostepeno rješenje se tiče isključivo troškova parničnog postupka i ne može se smatrati rješenjem koje je okončalo predmet kako je to predviđeno članom 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
  • 37.
    Slijedeći navedeno u tački 35. ove odluke, Ustavni sud nalazi da je apelacija protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev:26/2000 od 16. maja 2001. godine, kojom je apelantova revizija odbačena, neosnovana.
  • 38.
    Apelant se, dalje, žali da je navedenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 16. maja 2001. godine došlo do povrede čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Ustavni sud podsjeća da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima "apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". U skladu s tim, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je ograničena na ocjenu ustavnih pitanja. To, u konkretnom predmetu, znači da Ustavni sud mora ocijeniti da li odluka koja se tiče spornog stanarskog prava nad stanom krši Ustav Bosne i Hercegovine, a naročito čl. 6., 8. i 13. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine čine dio zakona Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
  • 40.
    Ustavni sud, prije svega, mora ispitati da li je, presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev:26/2000 od 16. maja 2001. godine, donesenom u meritumu predmeta po reviziji tuženog, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak.

VII.a) Pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 41.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š�Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom" "

  • 42.
    Pravo na "pravično" suđenje pretpostavlja navođenje preciznih razloga na osnovu kojih je dotični sud donio određenu presudu, te navođenje razloga na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se odluka zasniva. To, nadalje, znači da sud mora primijeniti propise koji su na snazi u vrijeme donošenja odluke.
  • 43.
    U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je Vrhovni sud Republike Srpske, kao pravni osnov za svoju presudu, primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS", broj 19/93) koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke.
  • 44.
    Ustavni sud ističe da je protivnik apelanta izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske 13. septembra 1999. godine. Vrhovni sud Republike Srpske je donio presudu 16. maja 2001. godine. Presuda ovog suda je zasnovana na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima u verziji iz 1993. godine. Odluka Visokog predstavnika, kojom je izmijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, je stupila na snagu 28. oktobra 1999. godine. Ova odluka ne sadrži prijelazne odredbe koje se tiču primjene novog i starog zakona na predmetima koji su, u vrijeme stupanja na snagu novog zakona, još u radu pred sudovima.
  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da svaka osoba ima pravo na to da se njen pravni problem tretira u skladu sa relevantnim pravnim odredbama koje su na snazi u vrijeme donošenja odluke. Isto, u prinicipu, važi i ukoliko se u toku postupka promijeni i pravni osnov za donošenje odluke.
  • 46.
    S obzirom da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske donesena u vrijeme kada je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima prestao da važi, Vrhovni sud Republike Srpske je zasnovao svoju odluku na nepostojećem zakonu. Vrhovni sud Republike Srpske je bio obavezan da primijeni Zakon o stambenim odnosima u verziji koja je uslijedila nakon izmjena i dopuna nastalih citiranom odlukom Visokog predstavnika.
  • 47.
    Dakle, Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske u pogledu stanarskog prava došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.b) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije

  • 48.
    Apelant se poziva na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Član II/3.f) glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

f. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 49.
    Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je u tome da štiti pojedinca od neopravdanog miješanja države u njegov privatni i porodični život, dom ili prepisku. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, termin "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f.). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu postojećeg stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 8/99, od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 50.
    Prema članu 8. Evropske konvencije, država ima pravo da se miješa u apelantovo pravo na dom samo ukoliko je miješanje u skladu sa zakonom i ako je neophodno i od interesa u demokratskom društvu, kao na primjer u interesu ekonomskog blagostanja zemlje.
  • 51.
    Prvo pitanje koje Ustavni sud mora ispitati jeste da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom". Činjenica je da je Vrhovni sud Republike Srpske, kao pravni osnov za svoju presudu, primijenio pogrešan zakon, pa Ustavni sud zaključuje da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom. Međutim, to još ne znači da se apelantov stan može automatski smatrati njegovim domom, s obzirom da stan u kome se stanuje bez pravnog osnova, u smislu Evropske konvencije, ne spada u domen zaštite člana 8. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/01, od 31. augusta 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Ustavni sud zaključuje da je pomenuti stan predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije sve do smrti B. S. Stranke u postupku nisu osporavale ovu činjenicu. Ustavni sud, dalje, ističe da Vrhovni sud Republike Srpske, svojom presudom od 16. maja 2001. godine, nije uvažio apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava nad stanom, pa da je time apelant bio obavezan da iseli iz tog stana. Međutim, sud mora ispitati da li je apelant imao pravnog osnova da nastavi sa korištenjem stana nakon smrti B. S., što je preduvjet da se stan smatra njegovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 52.
    Zakon o stambenim odnosima (član 6.) predviđa da se korisnikom stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju. Članovima porodičnog domaćinstva se smatraju, inter alia, lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna, po zakonu, da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja žive zajedno s njima, ili osobe koje žive u ekonomskoj zajednici zajedno sa nosiocem stanarskog prava više od deset godina. Prema članu 246. Porodičnog zakona, lice koje živi u vanbračnoj zajednici duži period ima pravo da ga to lice izdržava. Prema sudskoj praksi redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, termin "duži period" podrazumijeva trajanje vanbračne zajednice od najmanje tri godine. Nakon toga, s tačke gledišta izdržavanja, takav odnos povlači za sobom posljedice koje su slične onima iz bračnog odnosa. S druge strane, po mišljenju bosanskohercegovačkih sudova, da bi pojedinac stekao status člana domaćinstva nije neophodno da bivši i novi nosilac stanarskog prava žive zajedno u istom stanu pet godina, već se računa i vrijeme koje su prethodno proveli zajedno.
  • 53.
    Redovni sudovi su utvrdili da su apelant i B. S. zasigurno živjeli zajedno u privatnom smještaju od 1978. godine. Oni su uselili u predmetni stan 1986. godine. Svjedoci u postupku su potvrdili da je apelant sa B.S. živio u predmetnom stanu bez prekida. Također je utvrđeno da je B. S. za 1996. godinu platila komunalne troškove samo za jednu osobu. Sudovi su, dalje, utvrdili da je apelant bio prijavljen u Srpcu do 14. aprila 1982. godine. Apelant je, od tog datuma pa do 25. marta 1994. godine, bio prijavljen u Banjoj Luci na adresi gdje ima privatnu kuću. Nakon toga je ponovo podnio prijavu nadležnom organu u Srpcu.
  • 54.
    Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelant dovoljno dugo živio sa B. S. da bi se mogao smatrati članom domaćinstva, uprkos činjenici što nije bio prijavljen u Srpcu sve vrijeme. Ustavni sud nalazi da činjenica što je B. S. platila troškove stanovanja samo za jednu osobu ne može uticati na apelantov status, pošto su ti troškovi inferiorni u poređenju sa ostalim režijskim troškovima (struja, voda, grijanje...).
  • 55.
    Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra stan apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Donošenjem navedene presude, Vrhovni sud Republike Srpske je prekršio apelantvo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

VII.c) Pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

  • 56.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

k. Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 57.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu.
  • 58.
    Riječ "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na apelantov slučaj ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 59.
    U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99. Nadalje, stanarsko pravo obuhvata pravo članova bližeg porodičnog domaćinstva na sticanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/98, od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99), te pravo na podnošenje zahtjeva za kupovinu stana u skladu sa relevantnim Zakonom o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske.
  • 60.
    Kako je Ustavni sud naveo u stavu 54. ove odluke, apelant je imao status člana domaćinstva B.S. Ustavni sud je zaključio da se pomenuti stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Kako je rečeno u prethodnom stavu, stanarsko pravo B. S. obuhvata i pravo apelanta na sticanje stanarskog prava nakon njene smrti. To, dalje, znači da predmetni stan za apelanta predstavlja ekonomsku vrijednost. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se stan može smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Vrhovni sud Republike Srpske je svojom presudom negirao to pravo i zaključio da apelant nema pravo na prijenos stanarskog prava nad stanom B. S.
  • 61.
    Prema drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u društvenom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Ustavni sud podsjeća na svoje zaključke u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije i zaključuje da ometanje apelantovog prava na imovinu nije bilo u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
  • 62.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 63.
    Apelant se pozvao i na povredu člana 13. Evropske konvencije, koji glasi:

"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti."

  • 64.
    S obzirom da je Ustavni sud utvrdio povrede prava apelanta koja su zaštićena čl. 6. i 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati ovaj predmet prema članu 13. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 65.
    Na osnovu svega izloženog Ustavni sud je, u skladu sa članom 60. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 66.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 65/01

25. jula 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.