Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se, kao neosnovana, apelacija N.H., iz Tuzle, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. aprila 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    N. H. (u daljem tekstu: apelant), iz Tuzle, koga zastupa M. T., advokat iz Tuzle, podnio je, 9. jula 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. aprila 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, na osnovu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 8. novembra 2002. godine, dostavio apelaciju Kantonalnom sudu u Tuzli radi davanja odgovora, što je Kantonalni sud i učinio 22. novembra 2002. godine.
  • 3.
    Radi davanja odgovora apelacija je dostavljena i zajednicama osiguranja imovine i lica (u daljem tekstu: ZOIL), "Bosna-osiguranje" - Filijala Tuzla i "Sarajevo-osiguranje" Filijala Tuzla, kao strankama u postupku u kome je donesena presuda koja se apelacijom pobija, koje su, također, odgovorile na navode iz apelacije (26. novembra 2002. godine i 2. decembra 2002. godine).

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant je, kao pješak, zadobio povrede u saobraćajnom udesu, koji se dogodio 9. oktobra 1994. godine na magistralnom putu kod Lukavca, u kojem su učestvovala dva motorna vozila. Krivična prijava Policijske uprave Lukavac, podnesena protiv vozača tih vozila, odbačena je rješenjem Općinskog tužilaštva Lukavac, broj KT.17/95 od 5. maja 1999. godine, jer je nastupila relativna zastarjelost za krivično gonjenje.
  • 6.
    Apelant je, 16. juna 1998. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli protiv tuženih: ZOIL "Bosna-osiguranje" - Filijala Tuzla i ZOIL "Sarajevo-osiguranje" - Filijala Tuzla, radi naknade štete, zbog povrede koju je zadobio u pomenutom saobraćajnom udesu. Apelant je tražio da mu tuženi solidarno plate, kako je precizirano u pismenom podnesku od 10. maja 2000. godine, na ime neimovinske štete ukupno 9.500 KM i na ime materijalne štete 400 KM, sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Bosne i Hercegovine, uvećanoj za 20% počev od 9. oktobra 1994. godine, kao dana dospjelosti, do 1. januara 1997. godine, a od tada do isplate sa zakonskom zateznom kamatom utvrđenom zakonom, te troškove postupka.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P.1047/98 od 30. maja 2000. godine, tužene ZOIL su obavezane solidarno platiti apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, ukupno 3.840 KM i, na ime naknade materijalne štete, 400 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2000. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Tuženi su obavezani da apelantu naknade parnične troškove u iznosu od 1.052,51 KM, dok je tužilac sa viškom zahtjeva odbijen.
  • 8.
    Protiv presude Općinskog suda u Tuzli apelant je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači, te udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
  • 9.
    Kantonalni sud u Tuzli je, presudom broj Gž.980/00 od 12. aprila 2001. godine, djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu dosuđene kamate na materijalnu štetu, tako da su tuženi dužni solidarno platiti zakonsku zateznu kamatu na iznos materijalne štete od 400 KM počev od 24. decembra 1996. godine do isplate. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
  • 10.
    Općinski sud u Tuzli i Kantonalni sud u Tuzli su zaključili, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, da u konkretnom slučaju postoji solidarna odgovornost dva štetnika (dva putnička vozila), a da doprinos apelanta nastanku štetnog događaja iznosi 20%. Svoju odluku o glavnoj stvari sudovi su zasnovali na stavu da se, bez obzira što je više vozila učestvovalo u saobraćajnom udesu, u kome je povrijeđen apelant kao pješak, radi o jednom štetnom događaju i štetnoj posljedici koja je nastala uz sadjejstvo radnji, odnosno propusta vozača dva vozila, a da su radnje međusobno i vremenski povezane. Dalje, dok je kamata na nematerijalnu štetu određena od presuđenja, Kantonalni sud u Tuzli je za kamatu na materijalnu štetu, koja, prema općim propisima (Zakon o obligacionim odnosima), dospijeva nastankom štete, obavezao tužene, počevši od 24. decembra 1996. godine, odnosno od prestanka neposredne ratne opasnosti (za čitav period rata i neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini se nije obračunavala kamata kakva je predmetna - član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica, "Službene novine Federacije BiH", broj 6/98).

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94), na opći način su uređena, između ostalog, i pitanja naknade štete. Tako je utvrđeno da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan da je nadoknadi, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154.); za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac (član 174.); u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice, a ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli (član 178.); obaveza naknade materijalne štete smatra se dospjelom od trenutka nastale štete (član 186.); za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, naruženosti..., kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu (član 200.). Prema čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima, u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguravač odgovora za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu, a oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koje odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.
  • 12.
    Zakon o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98), koji se primjenjuje od 19. februara 1995. godine, propisuje u čl. 73. i 76. da je vlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila, dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila nanese trećim licima u slučajevima smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a obaveza društva za osiguranje na naknadu po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga utvrdi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Identične odredbe bile su sadržane u čl. 90. i 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službeni list R BiH", broj 2/92), koji je bio na snazi u vrijeme kada se desio predmetni štetni događaj (9. oktobar 1994. godine).

Dalje, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98), koji je stupio na snagu 17. marta 1998. godine, u članu 37. propisuje da se na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim presudama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.

  • 13.
    Prema Odluci o određivanju najnižih osiguranih iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima pri upotrebi motornog i priključnog vozila ("Službeni list RBiH", broj 13/94), koja je bila na snazi u vrijeme kada se desio predmetni štetni događaj (saobraćajni udes), najniži osigurani iznos na koji se korisnik, odnosno vlasnik motornog i priključnog vozila, mora osigurati od odgovornosti za štete počinjene trećim licima, utvrđene po jednom štetnom događaju u dinarskoj protivvrijednosti DEM, iznosio je za autobuse i teretna vozila 10.000 DEM, a za ostala motorna vozila 5.000 DEM.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant, u svojoj apelaciji, pobija presudu Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. aprila 2001. godine, kao i presudu Općinskog suda u Tuzli, broj P-1047/98 od 30. maja 2000. godine. Žali se da su sudovi, koji su rješavali u njegovoj pravnoj stvari kao tužioca protiv tuženih ZOIL "Bosna-osiguranje" - Filijala Tuzla i ZOIL "Sarajevo-osiguranje" - Filijala Tuzla, radi naknade štete zbog povreda koje je zadobio kao pješak u saobraćajnom udesu u kome su učestvovala dva vozila, povrijedili njegova ljudska prava na imovinu i na jednakost pred zakonom, koje garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Smatra da, zbog toga što su u saobraćajnom udesu učestvovala dva vozila, ima pravo na naknadu štete od obje tužene stranke (a ne kumulativno, kako je presuđeno), tim prije što je tako i u slučaju kad je riječ o motornom i prikuljučnom vozilu. Poziva se na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izražen u rješenju Rev-60/97 od 14. augusta 1997. godine ("Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/97) da: "Kad postoje dvije police osiguranja od odgovornosti prema trećim licima, za motorno vozilo i za priključno vozilo, obje svote na koje je ugovoreno osiguranje uzimaju se u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguravatelja". Cijeneći da ukupan limit, kada se saberu dvije osigurane sume, iznosi 10.000 KM, on je i tražio naknadu štete u okviru tog limita, smanjujući je po osnovu nesporne činjenice da je i sam doprinio nastanku štetnog događaja za 20%. Dodaje da je odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o određivanju najnižih iznosa osiguranja akt ekonomske prirode, dakle relevantan je za osiguravače i cijenu osiguranja, ali ne može dirati u zakonom zaštićena prava, kao što je slučaj kod solidarne obaveze, jer svaki osiguravač odgovara do predviđenog limita.

Dalje ističe da, iako je prema članu 186. Zakona o obligacionim odnosima šteta dospjela počev od saznanja oštećenog za štetu i učinioca, i prema tome, u konkretnom slučaju, od 9. oktobra 1994. godine kada se desio saobraćajni udes, sudovi su, rješavajući o kamati na iznos glavnog duga, primijenili odredbu člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) prema kojoj se za cijeli ratni period i period neposredne ratne opasnosti ne priznaje i ne obračunava zakonom predviđena kamata, dakle, retroaktivno, povređujući tako njegova stečena prava (kao i u svim drugim sličnim slučajevima).

Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da provede postupak i odluči o njegovoj apelaciji.

  • 15.
    Apelant, izjašnjavajući se 30. decembra 2002. godine o odgovorima na njegovu apelaciju (tač. 16. i 17. ove odluke), ostaje kod svojih navoda iz apelacije. Dodaje da se Kantonalni sud u Tuzli pogrešno poziva na odredbu kojom je propisano da se na iznos naknade štete ne obračunava kamata za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, jer je sud bio obavezan da neposredno primijeni Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), koja ima prioritet nad drugim zakonima, što nije učinio, te se stoga radi o jasnoj povredi prava na jednakost pred zakonom, jer apelant bez prava na kamatu na sredstva koja mu pripadaju ne bi bio ni približno obeštećen; da se odgovori ZOIL-a na apelaciju svode na pozivanje na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ne dotiču se suštine ispitivanja ustavnosti zakonske odredbe koja bez ikakvog razloga lišava jednu grupu građana prava na kamatu za njihova dospjela potraživanja, iako je ta kamata ugrađena u propise za sva potraživanja iz obligacionih odnosa.

b) Odgovori na apelaciju

  • 16.
    Kantonalni sud u Tuzli je odgovorio da ostaje kod svojih stavova iznesenih u osporenoj presudi. Navodi da se apelant, u vezi sa svojim tvrdnjama da mu je trebalo dosuditi naknadu štete kumulacijom osiguranih svota, neosnovano poziva na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/97, Rev-60/97 od 14. augusta 1997. godine), jer se u predmetnom slučaju radi o drugačijoj činjeničnoj situaciji; da, prema odredbama čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima, osiguravač odgovora za štetu ako je treće lice zahtijeva od njega, i to u granicama svote osiguranja, a time se ne dira u prava oštećenog da razliku do pune naknade traži od štetnika u skladu sa čl. 154. 174. i 178. tog zakona; da apelant nije oštećen ni dosuđenjem kamate na iznos materijalne štete, ne od nastanka štete, nego od prestanka neposredne ratne opasnosti, u skladu sa zakonskim odredbama koje su važile u vrijeme donošenja prvostepene presude, prema kojim se na iznos naknade štete ne obračunava kamata za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti.
  • 17.
    ZOIL "Bosna-osiguranje" d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla u svom odgovoru je navela da su navodi iz apelacije proizvoljni i paušalni, i da nisu zasnovani na važećim propisima koji treba da se primjenjuju dok se ne izmijene, bez obzira što druga stranka u postupku smatra da su nepravični.

ZOIL "Sarajevo-osiguranje" d.d. - Filijala Tuzla smatra, također, da osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanta na jednakost pred zakonom; da se, prema Zakonu o osiguranju imovine i lica i Zakonu o obligacionim odnosima, limit osporene sume određuje "po jednom štetnom događaju", te je neosnovan zahtjev apelanta za kumulaciju dva iznosa osigurane sume od po 5.000 KM, jer se konkretno radi o jednom štetnom događaju u kome su učestvovala dva vozila; da je nejasno da li apelant, u vezi sa dosuđenjem kamata, ustaje sa apelacijom protiv važećih zakonskih odredbi ili ističe povredu ličnih prava na imovinu. Dodaje i da se štetni događaj desio 1994. godine, dakle prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pa, stoga, smatra da je ovaj slučaj izvan dometa ocjene Ustavnog suda.

VI - Dopustivost

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis

  • 18.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

  • 19.
    Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ograničen na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Štetni događaj, saobraćajni udes u kome je apelant kao pješak zadobio povrede, dogodio se prije nego što je Ustav stupio na snagu. Međutim, apelant je postupak o svom pravnom zahtjevu po navedenom štetnom događaju pokrenuo 1998. godine i osnovni predmet apelacije je presuda Kantonalnog suda u Tuzli, kojom je konačno odlučeno o tom pravnom zahtjevu i koja je, kao i prvostepena presuda Općinskog suda u Tuzli, donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, da odluči o apelaciji protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli. Štetni događaj, saobraćajni udes u kome je apelant povrijeđen, može se uzeti u obzir kao inicijalni događaj ukoliko je neophodno da se ocijeni ustavnost pobijane sudske odluke.

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok

  • 20.
    Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda je propisano da "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".

U konkretnom slučaju presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. aprila 2001. godine, je konačna odluka u smislu člana 364. Zakona o parničnom postupku. Apelant je, stoga, prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ispunio uvjet za iscrpljivanjem pravnih lijekova.

  • 21.
    Navedena presuda Kantonalnog suda u Tuzli je dostavljena apelantu 14. maja 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 9. jula 2001. godine, odnosno u propisanom roku od 60 dana.
  • 22.
    Prema tome, apelacija je dopustiva.

VII - Meritum

  • 23.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona nadležnost ograničena je na ustavna pitanja i Ustavni sud, prema tome, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovno tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi ništavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
  • 24.
    Apelant navodi da su Kantonalni sud u Tuzli, presudom od 12. aprila 2001. godine i, prethodno, Općinski sud u Tuzli, presudom od 30. maja 2000. godine, povrijedili njegova ljudska prava koja garantira Ustav Bosne i Hercegovine, i to pravo na imovinu, jer on potražuje novčani vid satisfakcije i pravo na jednakost pred zakonom zbog toga:
  • 1.
    što su sudovi odluku o glavnoj stvari (novčana naknada) zasnovali, suprotno sudskoj praksi, na stavu da se može primijeniti samo jedan iznos osigurane sume po polici osiguranja, bez obzira što je riječ o šteti koju su uzrokovala dva vozila i za koju odgovaraju solidarno dva osiguravača;
  • 2.
    što su odluku o kamati zasnovali na zakonskoj odredbi koja ima retroaktivno djejstvo i zadire u njegova stečena subjektivna prava, kao i prava većeg broja drugih subjekata. Dodaje i, da je imao mogućnost revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, on bi mogao ostvariti pravo na novčanu naknadu, u skladu sa stavom tog suda da se za motorno i za priključno vozilo obje svote, na koje je ugovoreno osiguranje, uzimaju u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguravača.
  • 25.
    Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad ostalim zakonima.

a) Pravo na imovinu - član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

  • 26.
    Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    pravo na imovinu".

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 28.
    Član 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te se, stoga, trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanog u prvom pravilu.
  • 29.
    Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinaca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31., stav 50).
  • 30.
    Ustavni sud smatra, prema svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, da novčana potraživanja nesumnjivo predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 11/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02).
  • 31.
    Konkretni predmet se tiče postupka radi naknade štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim licima. Ustavni sud konstatira da su Kantonalni sud u Tuzli i, prethodno, Općinski sud u Tuzli, primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o osiguranju imovine i lica, odlučivši da su osiguravači, dva ZOIL-a, dužni da solidarno plate apelantu na ime naknade štete određeni iznos od sume osiguranja od autoodgovornosti za štetu trećim licima (krivnja apelanta za njegovo povređivanje je 20%, što apelant nije osporavao). Sudovi su zaključili da se, bez obzira što je više vozila učestvovalo u saobraćajnom udesu, u kome je apelant povrijeđen kao pješak, radi o jednom štetnom događaju i jednoj štetnoj posljedici, koja je nastala uz sadjejstvo radnji odnosno propusta vozača dva putnička vozila, te da su radnje međusobno i vremenski povezane.

Ustavni sud posebno ukazuje na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (čl. 940. i 941.), prema kojima, u slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće, oštećeno lice, zahtijeva njenu naknadu, a oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpio događajem za koje odgovara osiguranik (štetnik), ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze i, u čl. 178. i 200. tog zakona, prema kojima se obaveza naknade materijalne štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a nematerijalne štete od presuđenja, kao i odredbe člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica iz 1998. godine, prema kojima se kamata ne obračunava za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini; na odredbe u čl. 73. i 76. Zakona o osiguranju imovine i lica, koji se primjenjuje od 19. februara 1995. godine, koje su identične ranijim odredbama u čl. 90. i 93. Zakona o sistemu osiguranja imovine i lica, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretnog štetnog događaja. Tim odredbama je propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila, dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila nanese trećim licima zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a obaveza društva za osiguranje na naknadu po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga utvrdi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Dalje, kao što je to Kantonalni sud u Tuzli naveo u odgovoru na apelaciju, pomenute odredbe o osiguranju od autoodgovornosti ne diraju u prava oštećenog da razliku do pune naknade štete traži od štetnika, u skladu sa odredbama čl. 154., 174. i 178. Zakona o obligacionim odnosima.

  • 32.
    U pogledu apelantovih navoda da nije ni približno obeštećen i zbog toga što je lišen prava na kamatu za svoja dospjela potraživanja za period do prestanka neposredne ratne opasnosti, primjenom zakonske odredbe koja ima retroaktivno djejstvo, protivno ustavnim principima i međunarodnim pravnim standardima, a prigovor se tiče kamate na iznos materijalne štete koja dospijeva od trenutka nastanka te štete, Ustavni sud treba prvo razmotriti da li je apelant imao novčano potraživanje za kamatu na iznos materijalne štete, koje je predstavljalo "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (član 186.) apelantu je pripadala kamata za iznos naknade materijalne štete od trenutka nastanka štete (od 9. oktobra 1994. godine). Međutim, efekt člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica, iz 1998. godine, je bio da se na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim presudama i vansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti, u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, novčano potraživanje naknade štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti apelantu je reducirano za iznos kamate na naknadu materijalne štete (šteta iznosi 400 KM) od 9. oktobra 1994. godine, kada je nastala ta šteta, pa do 23. decembra 1996. godine, kada je prestala neposredna ratna opasnost. Prema tome, Ustavni sud treba da odluči da li je ovo lišavanje dijela novčanog potraživanja za iznos kamate u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da li su, općenito, postojali razlozi takve važnosti da bi se opravdalo retroaktivno zakonodavstvo koje je apelanta lišilo tog prava.
  • 34.
    Dakle, osnovno pitanje koje Ustavni sud treba razmotriti, je da li lišavanje apelanta dijela novčanog potraživanja naknade štete iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti, dio koji odgovara kamati na iznos naknade materijalne štete za period od nastanka materijalne štete do prestanka neposredne ratne opasnosti, može biti opravdano i u javnom interesu.
  • 35.
    Kada se razmatra da li je "lišavanje" imovine "u javnom interesu" mora se odlučiti da li je uspostavljen "pravedan odnos" između zahtjeva općeg interesa društva i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. Dakle, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, a potrebna ravnoteža neće biti utvrđena ako pojedinci moraju da snose "prevelik teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i L�nnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, br 52, strane 26-28, st. 70 do 73).
  • 36.
    Ustavni sud smatra da država ima izvjesnu mogućnost procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika najbolja i odgovarajuća da bi služila općem interesu stanovništva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/02). Vezano za predmetni slučaj, Ustavni sud podsjeća na tešku ekonomsku situaciju, naročito u periodu rata i neposredno nakon prestanka rata, kada su bile skoro sasvim prestale sve privredne aktivnosti, što se odražavalo i na funkcioniranje sistema osiguranja imovine i lica. Ilustrativan primjer je ovaj slučaj, gdje od dva putnička motorna vozila, koja su učestvovala u saobraćajnom udesu, jedno vozilo nije bilo osigurano, iako je postojala obaveza osiguranja za sva motorna vozila, a za štetu po osnovu osiguranja za neosigurana vozila odgovaraju svi osiguravači na određenom području. Ustavni sud, u tom kontekstu, prihvata da bi za osiguravače koji su djelovali i u takvim uvjetima bio neopravdano težak teret da, pored naknade štete iz osiguranja (glavnica), plaćaju i kamatu na te iznose za period ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti i da bi bili dovedeni u još teži ekonomski položaj, jer bi zbog izostanka priliva sredstava u periodu rata i neposredne ratne opasnosti po osnovu premija osiguranja, potrebna sredstava morali obezbijediti iz vlastitih sredstava, čime bi bili dovedeni i u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguravače, a što bi se nepovoljno odrazilo i na funkcioniranje sistema osiguranja imovine i lica u cjelini. U tom kontekstu Ustavni sud prihvata da postoji opći interes za predviđeno ograničenje novčanih potraživanja iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti za iznos kamate za period rata i neposredne ratne opasnosti.
  • 37.
    S obzirom na tešku ekonomsku situaciju, koja je cjelovito sagledana u gore pomenutoj Odluci Ustavnog suda broj U 26/00, Ustavni sud zaključuje da se cilj, koji je predstavljao motiv za donošenje zakonske odredbe u članu 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica iz 1998. godine, nije mogao postići davanjem finansijske pomoći državnih organa, jer bi to, nadalje, pogoršalo ionako tešku ekonomsku situaciju i u Federaciji Bosne i Hercegovine i vjerovatno bi bilo potrebno da se povećaju poreska opterećenja za stanovništvo.
  • 38.
    Ustavni sud ističe da članom 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica iz 1998. godine oštećenici nisu lišeni novčanih potraživanja po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti, nego su ta potraživanja reducirana za iznos kamate u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, kao i da su oni imali mogućnost razliku naknade štete tražiti i od samih štetnika. Imajući u vidu tešku ekonomsku situaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud prihvata da bi se lišavanje imovine, koje proizilazi iz retroaktivnog zakonodavstva, pod ovakvim okolnostima, moglo smatrati srazmjernom mjerom u javnom interesu i da to ne krši član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti odredbe odgovarajućeg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, dakle, nalazi da lišavanje apelanta dijela novčanog potraživanja naknade štete iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti za iznos kamata na naknadu materijalne štete do prestanka neposredne ratne opasnosti, zadovoljava zahtjeve člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Ustavni sud je ocijenio da navedene presude Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda u Tuzli nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti odredbe odgovarajućeg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Pravo na jednakost pred zakonom

  • 40.
    Član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine, glasi:

"Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da osigurava svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog i socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja".

  • 41.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovna, rođenje ili drugi status".

Dakle, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, uživanje prava, predviđenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i drugim međunarodnim sporazumima na koje se poziva, zaštićeno je od svih oblika diskriminacije. Stoga je i nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje da li postoji diskriminacija u vezi sa tim pravima.

  • 42.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86 stav 4. tačka 42). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 43.
    Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije pojavljuje samo kada su osobe, koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, tretirane na različit način. U konkretnom slučaju apelant, u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom, ne daje nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Činjenica što je u nastanku predmetnog štetnog događaja učestvovalo više putničkih vozila, kao i to što relevantna zakonska odredba prema kojoj se za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ne obračunava kamata, ne daje osnova za zaključak da je apelant, u vezi sa pravom na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti, tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije bilo diskriminacije apelanta u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom.

c) Drugi aspekti

  • 44.
    Apelant se u svojoj apelaciji žali, općenito, na povrede ljudskih prava i međunarodnih pravnih standarda. On, naime, tvrdi da je pobijana presuda suprotna sudskoj praksi i stavu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u rješenju broj Rev-60/97 od 14. augusta 1997. godine, da se za motorno i priključno vozilo obje svote na koje je ugovoreno osiguranje uzimaju u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguravača, te smatra da bi, u slučaju da je imao mogućnost revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, mogao ostvariti pravo na novčanu naknadu u skladu sa navedenim stavom tog suda.
  • 45.
    Ustavni sud nije našao da ima povrede bilo kojeg ustavnog prava i međunarodnih pravnih standarda u tom smislu. Prema utvrđenim nadležnostima, Ustavni sud ne vrši ocjenu povreda sudske prakse nižih sudova.

VII - Zaključak

  • 46.
    Na osnovu izloženog, a polazeći od odredbi člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kad utvrdi da podnosiocu apelacije nije povrijeđeno neko ustavno pravo zbog kojeg se presuda osporava, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 44/02

25. jula 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.