Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se kao neosnovana apelacija L. M., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-252/01 od 18. septembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-813/90 od 28. augusta 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    L. M. (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa J. J. P., advokat iz Banje Luke, podnio je 6. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž- 252/01 od 18. septembra 2001. godine, i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-813/90 od 28. augusta 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 30. jula 2003. godine zatražio odgovor na apelaciju od Okružnog suda u Banjoj Luci.
  • 3.
    Ustavni sud je primio odgovor na apelaciju od Okružnog suda u Banjoj Luci 12. augusta 2003. godine. Odgovor na apelaciju dostavljen je, 11. septembra 2003. godine, punomoćniku apelanta u skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-813/90 od 28. augusta 2000. godine, utvrđeno je da je apelant 26. decembra 1988. godine izvršio krivično djelo - teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske, u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci. Protiv ove presude apelant je u zakonskom roku uložio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci iz svih zakonskih razloga i predložio da se prvostepena presuda ukine kao nezakonita.
  • 6.
    Okružni sud u Banjoj Luci, presudom broj Kž-252/01 od 18. septembra 2001. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu apelanta i njegovog branioca i potvrdio presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-813/90 od 28. augusta 2000. godine. Okružni sud je utvrdio da su navodi žalbe neosnovani, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio zakonske propise na konkretan slučaj i da u prvostepenom postupku nisu učinjene bitne povrede krivičnog postupka.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) koji je u Republici Srpskoj primjenjivan na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske.

"Član 364. stav 1. tač. 3. i 11.

Bitna povrda odredaba krivičnog postupka postoji

  • 3.
    ako je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu, oštećenom kao tužiocu ili privatnom tužiocu, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;
  • 11.
    ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."

Član 371. st. 1. i 2. glasi:

"(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici Š...Ć. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale Š...Ć.

(2) Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne a ima branioca, obezbijedit će se prisustvo optuženog samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nađe da je to svrsishodno Š...Ć."

(b) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/93)

Član 5. glasi:

"Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1. stav 4. i stav 7. člana 371."

Novi Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) stupio je na snagu 1. jula 2003. godine. Stupanjem na snagu nevedenog zakona prestao je da se na teritoriji Republike Srpske primjenjuje Zakon o krivičnom postupku - prečišćeni tekst ("Službeni list SFRJ", br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90). Istog dana prestale su važiti izmjene i dopune ovog zakona objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant traži, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ocjenu ustavnosti presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-252/01 od 18. septembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K- 813/90 od 28. augusta 2000. godine, smatrajući da mu je, navedenim presudama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na slobodno uživanje prava bez diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

Predložio je da Ustavni sud meritorno odluči o ovom predmetu i donese privremenu mjeru u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda, smatrajući da za to postoje uvjeti jer je pozvan na izvršenje kazne zatvora pa bi mogle nastupiti, po njega, nenadoknadive štetne posljedice.

  • 9.
    Apelant je u apelaciji naveo da su on i njegov branilac tražili od Okružnog suda u Banjoj Luci da budu blagovremeno obaviješteni o sjednici drugostepenog sudskog vijeća i da učestvuju u postupku, ali da njegov prijedlog drugostepeni sud nije prihvatio. Također je naveo da je, od Okružnog suda u Banjoj Luci, zatražio da mu se sva pismena dostavljaju u Saveznu Republiku Njemačku, a ne samo na njegovu adresu u Banjoj Luci, kao i to da se sada nalazi u bolnici u Saveznoj Republici Njemačkoj. Isto tako navodi da je odbijen prijedlog njegovog branioca za odgađanje sjednice drugostepenog krivičnog vijeća i da je Okružni sud sjednicu drugostepenog krivičnog vijeća održao u odsustvu apelanta a uz učešće zamjenika okružnog javnog tužioca u Banjoj Luci. Kako mu na ovaj način nije data mogućnost sudjelovanja u postupku pred drugostepenim sudom, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip jednakosti prava stranaka u postupku, jer je javni tužilac sudjelovao u postupku a njemu je to pravo bilo uskraćeno. To je, po njegovom mišljenju, imalo za posljedicu donošenje drugostepene presude na njegovu štetu i kršenje odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Okružni sud u Banjoj Luci, u odgovoru na apelaciju, ističe da je 18. septembra 2001. godine održao javnu sjednicu Vijeća Okružnog suda u Banjoj Luci u predmetu broj K-252/01 protiv apelanta zbog teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske, a povodom apelantove žalbe izjavljene protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-813/90 od 28. augusta 2000. godine. Javnoj sjednici prisustvovali su zamjenik okružnog javnog tužioca u Banjoj Luci i apelantov branilac. Apelant nije prisustvovao ovoj sjednici. U odgovoru se također navodi da je, prema izjavi apelantovog branioca, apelant o ovoj javnoj sjednici sudskog vijeća bio uredno obaviješten. Kako po Zakonu o krivičnom postupku "nije potrebno prisustvo stranaka", javna sjednica je održana bez apelantovog prisustva, koji je o javnoj sjednici uredno obaviješten. Okružni sud u Banjoj Luci ističe na kraju da je sve što je navedeno izjavio apelantov branilac i da je ova njegova izjava konstatirana u zapisniku sa javne sjednice drugostepenog vijeća Okružnog suda u Banjoj Luci od 18. septembra 2001. godine.

Okružni sud u Banjoj Luci smatra da u osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa ni prava iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VI - Dopustivost

  • 11.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

  • 12.
    Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."

  • 13.
    U ovom predmetu pobijana je presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-252/01 od 18. septembra 2001. godine i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-813/90 od 28. augusta 2000. godine.
  • 14.
    Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-252/01 od 18. septembra 2001. godine, je konačna u predviđenom dvostepenom krivičnom postupku, i svojim je odlučenjem sa danom donošenja utvrdila pravomoćnost prvostepene presude u konkretnom krivičnom predmetu. Protiv ove drugostepene presude su iscrpljeni svi pravni lijekovi u smislu značenja člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-252/01 donesena je 18. septembra 2001. godine i dostavljena je apelantu 22. oktobra 2001. godine.
  • 16.
    S obzirom da je apelacija protiv navedenih presuda Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Banjoj Luci podnesena Ustavnom sudu 6. decembra 2001. godine, dakle u roku utvrđenom u članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, proizilazi da je blagovremena.
  • 17.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud je ocijenio da je apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 18.
    Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode ili o krivičnoj optužbi protiv njega. (Ovo nije citat iz "Službenog glasnika BiH"!)

Pravično suđenje

  • 19.
    Opći zahtjev člana 6. stava 1. Evropske konvencije sadrži princip "pravičnosti" koji nije formuliran u samom članu, ali je važan za razumijevanje njegovog djejstva.
  • 20.
    U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (Vidi Odluku Ustavnog suda BiH, broj U 39/01 - "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
  • 21.
    Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba provjeriti da li je u navedenom smislu postupak bio pravičan.
  • 22.
    Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi, između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26.mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67).
  • 23.
    Apelant se žali da je Okružni sud u Banjoj Luci donio presudu broj Kž-252/01 od 18. septembra 2001. godine bez prisustva njega i njegovog branioca, te da oni zbog toga nisu mogli braniti žalbene navode na prvostepenu presudu. Oni, nadalje, tvrde da ovo predstavlja povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se, prema tome, žali na povrede procesnog zakona, ukazujući da mu nije bila data mogućnost sudjelovanja u postupku pred drugostepnim sudom i da u drugostepenom postupku nije ispoštovano načelo ravnopravnosti stranaka u značenju općeg zahtjeva principa "pravičnosti" sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    S obzirom da iz okolnosti slučaja jasno proizilazi da su se postupci pred redovnim sudovima ticali "krivične optužbe" protiv apelanta, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Međutim, način primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije zavisi od konkretnih okolnosti i posebnih osobina na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je apelant imao pravičan postupak treba riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Monnel and Morris od 2. marta 1987., serija A broj 115., str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56).

Ravnopravnost stranaka

  • 25.
    Ustavni sud, također, uzima u obzir da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, te smatra da je ishod suđenja pred Okružnim sudom u Banjoj Luci bio za njega od velikog značaja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Ekbatani protiv Švedske od 26. maja 1988., serija A 134 i odluku Kremzov protiv Austrije od 21. septembra 1993., serija A broj 268-B).
  • 26.
    Ustavni sud ističe, u vezi s općim zahtjevom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za primjenu principa pravičnosti, da je najvažniji od svih neformulisanih principa iz člana 6. ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku treba imati iste mogućnosti izlaganja svojih argumenata i da nijedna do njih ne smije imati nikakvu važniju prednost u odnosu na svog protivnika. Načelo ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti odgovoriti drugoj.
  • 27.
    Imajući u vidu da je u žalbenom postupku sudjelovao branilac apelanta i da su apelant i negov branilac bili uredno pozvani na javnu sjednicu Okružnog suda u Banjoj Luci, Ustavni sud smatra da apelantov izostanak sa javne rasprave pred Okružnim sudom u Banjoj Luci, u konkretnom slučaju, ne narušava principe ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti postupka, niti pravo javnosti na kontrolu pravosuđa, jer je apelantu i njegovom braniocu bila data mogućnost sudjelovanja u drugostepenom postupku. Prema tome, neprisustvovanje apelanta javnoj sjednici drugostepenog suda u navedenim konkretnim okolnostima ovog slučaja ne predstavlja povredu ovog aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da ciljevi ovog člana Evropske konvencije time nisu manje ostvareni. To podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac.

Načelo kontradiktornosti

  • 28.
    Načelo kontradiktornosti, kao pravo, u načelu, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom sudskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koji je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu uticaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis sljedeće presude: De Michael protiv Ujedinjenog kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Keraj�rni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A br. 322, str. 16. st. 42.)".
  • 29.
    Ustavni sud smatra da, rješavajući pitanja potrebe kontradiktornog postupka, treba poći od činjenice da je, u žalbenom postupku pred Okružnim sudom u Banjoj Luci, apelant tražio da se ispita prvostepena presuda iz svih zakonskih razloga, ne navodeći izričito konkretne zakonske odredbe za koje smatra da su povrijeđene.
  • 30.
    Prema navedenom, imajući u vidu posebne okolnosti konkretnog žalbenog postupka, postavlja se pitanje da li ima opravdanja u predmetnom slučaju da se odustane od principa kontradiktornog postupka pred Okružnim sudom u Banjoj Luci, na kojem bi optuženi imao pravo prisutvovati i obrazložiti svoj stav u pogledu žalbenih navoda.
  • 31.
    Pošto je članom 371. Zakona o krivičnom postupku predviđena dispozicija predsjednika vijeća ili samog vijeća Okružnog suda u Banjoj Luci u pogledu pozivanja optuženog i njegovog branioca na sjednicu vijeća, Ustavni sud, u vezi sa navodima apelanta, zaključuje da je Okružni sud u Banjoj Luci uredno pozvao i apelanta i njegovog punomoćnika na sjednicu vijeća. Međutim, postavlja se istovremeno pitanje da li je osporena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kž-252/01 od 18. septembra 2001. godine, u konkretnom slučaju u saglasnosti sa standardima i kriterijima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Prisustvovanje pred prvostepenim i drugostepenim sudom i javna rasprava

  • 32.
    Optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja.
  • 33.
    Ustavni sud, nadalje, primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o krivičnom postupku govori o sjednici vijeća suda. S obzirom da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da je direktno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud nalazi da su sve rasprave koje su održane u redovnom sudskom postupku održane tako da zadovolje zahtjeve "javnog suđenja" i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa.
  • 35.
    Iako se apelant poziva na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u pogledu prvostepenog postupka, Ustavni sud zaključuje da ispitavanje žalbenih navoda u pogledu prvostepene presude nije potrebno, jer se apelant ne žali izričito na neke druge povrede u prvostepenom postupku u odnosu na iste one na koje se žali u odnosu na drugostepenu presudu. On, ustvari, osporava prvostepenu presudu ne navodeći izričito konkretne razloge.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine

  • 36.
    Apelant se poziva i na povredu prava zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 37.
    U skladu sa pravnom praksom Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u analognoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj od 23. juna 1968., serija A broj 6).
  • 38.
    Apelant ne navodi nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je tretiran drugačije od ostalih osoba u istoj situaciji. Ustavni sud, zbog toga, zaključuje da su apelantove tvrdnje da je povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 6.stav 1. Evropske konvencije, očigledno neobrazložene i neutemeljene.

VIII - Zaključak

  • 39.
    Nakon što je utvrdio da je predmetni krivični postupak vođen u skladu sa zahtjevima člana II/3.e), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, polazeći od odredbi člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 40.
    S obzirom da je Ustavni sud odlučio o meritumu ovog predmeta, nije potrebno posebno odlučivanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 13/03

24. oktobra 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.