USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Predmet br. U 5/01
Apelacija D. T. iz Ročevića - Zvornik protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-152/99 od 17. maja 2000. godine
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika
Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika
Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, sudija
Didier Maus, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija D. T., iz Ročevića - Zvornik, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-152/99 od 17. maja 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. T. (u daljem tekstu: apelant), iz Ročevića - Zvornik, podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) 19. oktobra 2000. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-152/99 od 17. maja 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Apelant je podnio apelaciju 19. oktobra 2000. godine, a zatim i dopunu apelacije 5. februara 2001. godine protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-152/99 od 17. maja 2000. godine.
- 3.Učesnicima u postupku, D. J. i Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena je apelacija radi davanja odgovora 9. januara 2001. godine, a odgovori na apelaciju su primljeni u Ustavnom sudu 5. februara 2001. godine.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Tužitelj D. J., iz Ročevića, podnio je 23. februara 1987. godine tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku protiv apelanta, radi neosnovanog bogaćenja. Općinski sud u Zvorniku je presudom broj P-216/87 od 3. jula 1987. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev, a Viši sud u Tuzli, odlučujući po žalbi tuženog, donio je 8. aprila 1991. godine presudu broj Gž-2494/89 kojom je potvrdio prvostepenu presudu u jednom dijelu, a u drugom dijelu vratio na ponovno suđenje.
- 6.Općinski sud u Zvorniku je 21. januara 1998. godine, postupajući po tužbi D. J., iz Ročevića, donio presudu broj P-516/91 kojom se usvaja precizirani tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži da se apelant obaveže da za sporni period od 1982. godine do 1985. godine, zbog nekorištenja parcele, tužitelju isplati naknadu u iznosu od 2.889,00 dinara, po osnovu neosnovanog bogaćenja.
- 7.Okružni sud u Bijeljini, odlučujući o žalbi apelanta, donio je 14. aprila 1999. godine presudu broj Gž-137/98 kojom se tužba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
- 8.Vrhovni sud Republike Srpske, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-137/98, donio je 17. maja 2000. godine presudu broj Rev-152/99 kojom se revizija odbija.
- 9.Protiv ove presude apelant je izjavio apelaciju Ustavnom sudu.
IV - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da je presuda Vrhovnog suda, odnosno presuda Okružnog suda u Bijeljini nezakonita, i da su presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine - pravo na pravično suđenje i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine - pravo na imovinu.
- 10.
- b)Odgovor na apelaciju
- 11.Vrhovni sud je u svom odgovoru ostao u potpunosti kod razloga iznesenih u osporenoj presudi.
- 12.Učesnik u postupku pred redovnim sudom, D. J., uz obrazloženje historijata postupka pred sudovima, zaključuje da ničim nisu povrijeđena ustavna prava apelanta, te predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 11.
V - Dopustivost
- 13.Prema navodima iz apelacije, odgovorima učesnika u postupku, te dokumenata iz sudskih spisa, može se zaključiti da je postupak pred Osnovnim sudom u Zvorniku, po tužbi D. J. protiv apelanta, započet 23. februara 1987. godine radi neosnovanog bogaćenja za nekorištenje zemljišta tužitelja kao posjednika i vlasnika. Sudski postupak trajao je sve do 17. maja 2000. godine kada je okončan presudom Vrhovnog suda broj Rev-152/99 donesenom u postupku revizije povodom zahtjeva apelanta.
- 14.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda propisano je da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.Ustavni sud zaključuje da je apelant, obraćajući se Vrhovnom sudu, iscrpio sve raspoložive pravne lijekove. Apelant, odnosno njegov punomoćnik, primio je osporenu presudu 7. septembra 2000. godine. Slijedi da je ispoštovan rok od 60 dana, propisan Poslovnikom Ustavnog suda.
- 17.Prije razmatranja predmeta in meritum, Ustavni sud treba odlučiti da li je apelacija dopustiva, uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine.
- 18.Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav Bosne i Hercegovine stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum je potpisan 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud, i do koje mjere, nadležan ratione temporis da razmatra predmet imajući u vidu da je tužba Osnovnom sudu u Zvorniku podnesena 23. februara 1987. godine, a naknada za neosnovano bogaćenje se traži za period od 1982. do 1985. godine, dakle odnosi se na period prije stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno Ustava Bosne i Hercegovine.
- 19.Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 20.Prema tome, Ustavni sud ne može razmatrati osnovanost zahtjeva za neosnovano bogaćenje koje se odnosi na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pa je stoga van nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis.
- 21.Postupak se, u ovom slučaju, vodi pred redovnim sudovima od 1987. godine. Period koji Ustavni sud može uzeti u razmatranje počinje teći od 14. decembra 1995. godine - dana kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da dio apelantovih navoda, koji se odnose na neosnovano bogaćenje, ne spada u nadležnost Ustavnog suda ratione temporis, a preostali dio navoda apelanta, koji se odnose na pravično suđenje, su u okviru nadležnosti Ustavnog suda.
VI - Meritum
- 22.Na osnovu člana 26. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.
- 23.Apelant tvrdi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo garantirano u članu II/3.e) i članu II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
......
- e)pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom,
....."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu, glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom..."
- a)Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- a)
- 25.Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakako je pitanje da li je postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Ustavni sud podsjeća da pitanje da li se pravo treba smatrati građanskim u smislu člana 6. mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i učinke tog prava, a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države. U ostvarivanju svoje nadležnosti, Ustavni sud također mora uzeti u obzir cilj i svrhu Evropske konvencije.
- 27.Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćeni stav da je koncept "građanskih prava i obaveza" samostalan (v. presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, br. 13. stav 94), Ustavni sud zaključuje da se revizija apelanta pred Vrhovnim sudom odnosi na neosnovano bogaćenje, tj. ekonomsku vrijednost, što jasno predstavlja njegovo građansko pravo, a postupak koji je vođen predstavlja "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz svega navedenog proizilazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
- b)Pravo na pravično suđenje
- b)
- 28.Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, OI br. 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. OI 25, 240).
- 29.Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. između ostalih izvora presudu u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 67).
- 30.Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 31.Međutim, apelant, ni u apelaciji ni u dopuni svoje apelacije, nije dao niti jedan argument o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, međutim, zaključuje da samo nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka ne znači uskraćivanje prava iz tog člana.
- 32.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
......
- k)pravo na imovinu.
....."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 33.U pogledu navoda apelanta da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i zaključka do kojeg je došao u odnosu na navodnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati navode apelanta u pogledu poštivanja prava na imovinu jer su ona, u konkretnom slučaju, neodvojivo vezana za postupak vođen pred sudovima Republike Srpske koji je bio odlučujući za određivanje tih prava.
- 34.Konačno, Ustavni sud podsjeća na zaključak iz tačke 21. ove odluke prema kojem Ustavni sud nije nadležan ratione temporis u pogledu navoda apelanta koji se odnose na naknadu za neosnovano bogaćenje za period od 1982. do 1985. godine.
VII - Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da u sudskom postupku nakon 14. decembra 1995. godine nije došlo do povreda Ustava Bosne i Hercegovine. Na osnovu izloženog jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.