Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Povodom zahtjeva Osnovnog suda u Doboju za ocjenu ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), utvrđuje se da je osporeni član u saglasnosti sa čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    U skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Osnovni sud u Doboju (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je, 4. jula 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima. Pitanje koje se javlja u ovom sporu pred Ustavnim sudom odnosi se na usklađenost člana 20. navedenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, naročito sa članom II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine

  • 2.
    Podnosilac zahtjeva je, 4. jula 2002. godine, podnio predmetni zahtjev Ustavnom sudu.
  • 3.
    Ustavni sud je, 7. januara 2003. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Narodne skupštine Republike Srpske odgovor na zahtjev. Narodna skupština nije dostavila odgovor na zahtjev.
  • 4.
    Ustavni sud je, 7. januara 2003. godine, u skladu sa članom 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od podnosioca zahtjeva da dopuni zahtjev u skladu sa članom 14. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 5.
    Podnosilac zahtjeva je, 24. februara 2003. godine, dostavio dopunjen zahtjev.
  • 6.
    Ustavni sud je, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 14. augusta 2003. godine dostavio zahtjev B.T. i D.T., učesnicima u postupku pred podnosiocem zahtjeva, radi davanja odgovora.
  • 7.
    Pravni zastupnik B.T. je 25. augusta 2003. godine dostavio odgovor na zahtjev. D.T. nije dostavio odgovor.

III - Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 9.
    Zbog bračnih problema i nemogućnosti da prebrodi bračnu krizu, B.T. je podnijela tužbu za razvod braka, sklopljenog 1980. godine, nakon što ju je D.T. nasilno izbacio iz stana. Presudom broj P-653/2001 od 4. decembra 2001. godine, razveden je brak B.T. i D.T. U presudi se navodi da su B.T. i D.T. dobili dvoje djece, rođene 1980. i 1981. godine. Nakon razvoda braka nije došlo do sporazuma koji od bračnih drugova će ostati nosilac stanarskog prava nad dvosobnim stanom, površine 61 m2, koji je D.T. dobio 1984. godine na korištenje.
  • 10.
    B.T. je kod podnosioca zahtjeva, u vanparničnom predmetu, broj RI. 121/02, podnijela prijedlog da se utvrdi nosilac stanarskog prava razvedenih bračnih drugova. Predlagateljica, B.T., je predložila da podnosilac zahtjeva utvrdi da ona ostane nosilac stanarskog prava nad predmetnim stanom.
  • 11.
    Odlučujući po podnesenom prijedlogu predlagateljice, podnosilac zahtjeva je, rješenjem broj RI. 121/02 od 10. juna 2002. godine, u skladu sa članom 21. Zakona o vanparničnom postupku, a u vezi sa članom 213. Zakona o parničnom postupku, prekinuo postupak do konačne odluke Ustavnog suda povodom zahtjeva podnosioca zahtjeva za ocjenu saglasnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, o kojoj ovisi konačna odluka podnosioca zahtjeva.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Član 20. Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, glasi:

"Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i drugim socijalnim okolnostima.

Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj.

Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako obezbijedi prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu."

  • 13.
    Član 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 18/01, 20/01, 35/01 i 47/02) glasi:

"Pravo na otkup stana ima naosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog Š...Ć".

  • 14.
    Član 264. stav 2. Porodičnog zakona ("Službeni list SRBiH, br. 21/79 i 44/89), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, Š...Ć čini zajedničku imovinu".

  • 15.
    Član 267. stav 1. Porodičnog zakona glasi:

"Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini Š...Ć."

V - Zahtjev

  • a)
    Navodi iz zahtjeva
    • 16.
      Podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud u predmetnom slučaju odgovori na pitanje da li su odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima, koje regulišu stanarsko pravo nakon razvoda, u suprotnosti sa pravom na dom iz člana II/3.f) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva, nadalje, navodi da osporene odredbe, u okolnostima datog slučaja, ne ostavljaju mjesta za tumačenje koje bi zadovoljilo princip pravne jednakosti, jer eventualna odluka u ovom slučaju, na osnovu ovih odredbi, mora biti donesena na štetu jedne od stranaka u postupku. Podnosilac zahtjeva, također, navodi da su oba bračna druga pristala na razvod, ni jedan ni drugi bračni drug nemaju na drugi način riješeno stambeno pitanje, brak nije razveden bilo čijom krivicom, već zbog nesaglasnosti naravi bračnih drugova, te da sve druge socijalne okolnosti nisu odlučujuće, a vlasnik stana nije mogao ponuditi nikakvu drugu mogućnost.
  • b)
    Odgovor na zahtjev
    • 17.
      U svom odgovoru od 25. augusta 2003. godine, B.T. nije dala komentar na sam zahtjev za ocjenu ustavnosti. B.T. navodi da činjenice predmeta pred podnosiocem zahtjeva idu u njenu korist i u tom pravcu je priložila izvjesne dokaze. Između ostalog, B.T. zahtijeva da joj se dodijeli stanarsko pravo nad predmetnim stanom.

VI - Dopustivost

  • 18.
    Zahtjev je podnesen u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:

"c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda."

  • 19.
    U skladu sa sudskom praksom vezanom za apelacionu nadležnost, Ustavni sud smatra da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje da li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, predstavljaju povredu ljudskih prava. Slijedeći ovakvu praksu per analogiam, i uzimajući u obzir činjenicu da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 19/93), te da od tada nije vršila izmjene i dopune, Ustavni sud ne bi mogao imati nadležnost da ispituje ustavnost ovog zakona.
  • 20.
    Međutim, ovakva sudska praksa ne može se slijediti kada je u pitanju nadležnost Ustavnog suda prema članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. U skladu sa Aneksom II/2. (Prijelazne odredbe) Ustava Bosne i Hercegovine, "svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine". Ustavni sud naglašava da je Republika Srpska, između ostalih, potpisnica Ustava Bosne i Hercegovine, i kao takva, ustavnom voljom preuzela sve zakone koji su bili na snazi 14. decembra 1995. godine. S tim u vezi, jasno proizilazi iz formulacije posljednjeg dijela odredbe Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine da je Republika Srpska prihvatila da je Ustavni sud nadležan da ispituje ustavnost ovih zakona na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine, ako je potrebno.
  • 21.
    Nadalje, ovakvo tumačenje je podržano principima pravnog jedinstva i pravne sigurnosti. Sistem konkretne kontrole ustavnosti normi ima veoma važnu funkciju da izbjegne, na osnovu općeobavezujućih razjašnjenja ustavnih pitanja, divergentnost u sudskim presudama, pravnu nesigurnost i pravni nesklad. Koncentracija ove ovlasti Ustavnog suda u okviru njegovih nadležnosti ima, štaviše, za cilj da obezbijedi da sudovi poštuju zakone.
  • 22.
    S druge strane, pošto sudovi u Bosni i Hercegovini nemaju nadležnost za incidentno ispitivanje ustavnosti zakona, nadležnost Ustavnog suda je da uključi zakone koji su doneseni i prije 14. decembra 1995. godine u okvir svoje nadležnosti za ispitivanje kako bi u potpunosti zaštitio ustavni sistem Bosne i Hercegovine. Iz ovih razloga, Ustavni sud nalazi da je zahtjev u predmetnom slučaju dopustiv ratione temporis.
  • 23.
    Zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima podnio je podnosilac zahtjeva čija odluka u sporu, koji se tiče dodjele stanarskog prava nad stanom jednom od supružnika, zavisi od ocijene ustavnosti osporene odredbe. U slučaju neusaglašenosti pobijane odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima sa Ustavom Bosne i Hercegovine, postupak po prijedlogu B.T. pred podnosiocem zahtjeva bi trebao biti obustavljen zbog nedostatka pravnog osnova (ako ne postoji drugi pravni osnov), dok bi u slučaju saglasnosti te odredbe sa Ustavom Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva trebao odlučiti o meritumu predmeta. S obzirom na to da je pitanje ustavnosti navedenih odredbi od odlučujućeg značaja za postupak pred podnosiocem zahtjeva, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj zadovoljava i ovaj dio dopustivosti.
  • 24.
    Ustavni sud nema nikakvih drugih sumnji u pogledu dopustivosti zahtjeva. Zahtjev je, stoga, dopustiv.

VII - Meritum

  • 25.
    Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima". S obzirom na to da se pokrenuto pitanje odnosi na odredbu koja reguliše pravo supružnika na stan, Ustavni sud smatra da je ispravno da se prvo ispita saglasnost te odredbe sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
  • 26.
    a) Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
    • 26.
      b) Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    Ustavni sud će ispitati navode podnosioca zahtjeva u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, čiji prvi stav, inter alia, propisuje da "svako ima pravo na poštivanje Š...Ć svog doma Š...Ć". U tom pogledu prvo se javlja pitanje da li se stan B.T. i D.T. može smatrati "domom" u smislu navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe člana 8. Evropske konvencije, i ako može, da li mjere predviđene Zakonom o stambenim odnosima vode ka miješanju u njeno/njegovo pravo iz tih odredbi.
  • 28.
    Osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije je zaštita prava pojedinca na poštivanje privatnog i porodičnog života, prava na dom i korespondenciju, od neopravdanog miješanja države. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, izraz "dom" odnosi se kako na iznajmljeni dom tako i na dom u privatnom vlasništvu (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Gillow v. GB, od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 124-C). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio obim člana 8. Evropske konvencije, tako da se primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo (vidi presudu Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati njihovim domom. Ustavni sud, štaviše, smatra da stan ostaje njihov "dom" i nakon razvoda braka (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Velike Britanije, aplikacija broj 7456/76 od 8. februara 1978. godine, str. 44). Nadalje, činjenica da je suprug nasilno izbacio B.T. iz stana ne dovodi do bilo kakvih promjena u tom pogledu.
  • 29.
    U pogledu pitanja da li se osporenim članom 20. Zakona o stambenim odnosima miješa u prava stranaka u postupku, Ustavni sud daje potvrdan odgovor, jer prema odredbama ovog člana sud mora donijeti odluku, "na zahtjev jednog od bračnih drugova, koji će od njih ostati nosilac stanarksog prava", a samim tim "ko je dužan da se iseli iz stana".
  • 30.
    Prema članu 8. Evropske konvencije, javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 31.
    Ustavni sud naglašava da osporena odredba ima za cilj da razdvoji bivše supružnike iz faktičke zajednice života, s obzirom na to da je veza postala nepovratno nepodnošljiva i da je razvod bio neizbježan. Zajednički život nakon razvoda, i pod takvim okolnostima, bi mogao prouzročiti daljnju štetu. Država nije zainteresirana za takvu zajednicu i stoga je ne podržava. Štaviše, takva nepodnošljiva situacija u kući bi imala neželjene posljedice po djecu, čak i ako su ona punoljetna ali i dalje žive u istom domaćinstvu. Konačno, svaki čovjek ima pravo da živi u mirnoj, sigurnoj i ugodnoj atmosferi, uz poštivanje, koliko to okolnosti svakog pojedinačnog slučaja dozvoljavaju, njegovog digniteta.
  • 32.
    Prema tome, član 20. Zakona o stambenim odnosima ima legitiman cilj koji je neophodan za zaštitu zdravlja i morala, i za zaštitu prava i sloboda drugih lica.
  • 33.
    Ukazujući, mutatis mutandis, na mišljenje koje je izrazio Evropski sud za ljudska prava u predmetu Handyside (presuda od 7. decembra 1976., serija A, broj 24, stav 49), Ustavni sud smatra da mora, također, ispitati da li su propisane mjere iz člana 20. Zakona o stambenim odnosima proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Čineći to, Ustavni sud mora uzeti u obzir činjenicu da drugi stav člana 8. Evropske konvencije prepušta državama članicama određenu diskreciju u pogledu odabira načina koji se njima čini najpogodnijim za postizanje ovih ciljeva. U tom smislu, Ustavni sud prihvata da je u situaciji u kojoj nije moguće da se stan podijeli na dvije manje stambene jedinice, pri čemu vlasnik stana nije u mogućnosti da ponudi dva manja stana bivšim supružnicima, iseljenje iz stana jednog od njih, u kombinaciji sa obezbjeđenjem nužnog smještaja, najadekvatnija mjera.
  • 34.
    Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je član 20. Zakona o stambenim odnosima u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno sa članom 8. Evropske konvencije.

35.a) Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."

35.b) Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 36.
    Na prvom mjestu treba istaknuti da Ustavni sud izražava izvjesne sumnje vezane za primjenjivost ratione materiae člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na konkretni zahtjev za ocjenu ustavnosti.
  • 37.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong and Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982, serija A, broj 52, stav 61).
  • 38.
    Pojmovi "imovina" i "svojina" ne bi trebali biti tumačeni na restriktivan način. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi cf. Odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 39.
    Nema sumnje da su oba supružnika, kao stranke u postupku pred podnosiocem zahtjeva, stekla jednako "imovinsko" pravo nad predmetnim stanom. Takav status imaju u skladu sa odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, koji glasi: "Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug." Ova odredba jasno ukazuje da oba bračna druga imaju pravo na stan. Predmetni stan, za koji stranke u postupku tvrde da su ga dobile, može se smatrati njihovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    S druge strane, zahtjev, u dijelu koji se odnosi na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, se u suštini zasniva na drugoj rečenici prvog stava ovog člana, budući da se sumnja podnosioca zahtjeva u ustavnost odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima bazira na njegovom stavu da bi bilo kakva odluka prema ovoj odredbi, pod okolnostima datog slučaja, predstavljala neustavno oduzimanje "imovine" jednoj od strana u postupku.
  • 41.
    Mada član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrži referencu na "eksproprijaciju", formulacija ovoga člana, a naročito fraze "lišen svoje imovine, osim u javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava", jasno ukazuje da se ovaj član primjenjuje kako na formalno tako i na de facto "lišavanje imovine". To je, nadalje, uvjetovano aktivnošću države da "stavi svoju ruku" ili davanjem ovlasti trećoj strani da "stavi svoju ruku" na određenu imovinu s ciljem zaštite javnog interesa. Ovo tumačenje je potvrđeno kroz "Travaux préparatoire" za član 1. Protokola broj 1 (vidi odluku od dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, E 8588/79 & 8589/79, od 12. oktobra 1982, Odluke i izvještaji (OI) 29, str. 81 f.).
  • 42.
    Član 20. Zakona o stambenim odnosima, čiju je usaglašenost sa Ustavom Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva doveo u sumnju, je nešto sasvim drugo. Odredbe ovoga člana su praktičan izraz opće zakonodavne politike prema privatnim licima i tiču se imovinskih odnosa između supružnika nakon brakorazvodnog postupka. Opći interes ovakve vrste zakonodavstva jeste da se udovolji privatnim interesima za koje se smatra da su vrijedni zaštite, što nema nikakve veze sa pojmom "javnog interesa" koji proizilazi iz konteksta "eksproprijacije" (vidi mutandis mutandis, ibid str. 82).
  • 43.
    Slijedom prethodnih tačaka, Ustavni sud zaključuje da druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može biti primijenjena prilikom ocjenjivanja ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima, i da je zahtjev u tom dijelu nedopustiv ratione materiae prema Evropskoj konvenciji. Izuzetak bi bio da su zakonske odredbe, koje regulišu imovinske odnose između privatnih lica i koje prisiljavaju jednog od supružnika da se odrekne svog stanarskog prava nad stanom u slučaju razvoda, proizvoljne i predstavljaju nepravedno oduzimanje imovine od jedne osobe u korist druge.
  • 44.
    Stanarsko pravo, prema sudskoj praksi Ustavnog suda navedenoj u tački 39. ove odluke, može se posmatrati kao imovinsko pravo. Dovodeći ovo tumačenje u saglasnost sa članom 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, nema sumnje da se stan koji je dodijeljen u toku njihovog braka i nad kojim oba supružnika imaju stanarsko pravo može smatrati njihovom zajedničkom imovinom u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona. Kako bi se podržao ovakav pristup u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 10. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, "bračni drugovi imaju Š...Ć pravo na otkup stana zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog". Slijedi da Ustavni sud mora dati odgovor na pitanje da li je "rtvovanje imovinskog interesa jednog supružnika u korist drugog opravdano u okolnostima datog slučaja ili bi predstavljalo proizvoljno oduzimanje imovine.
  • 45.
    U skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, zajedničko stanarsko pravo je opravdano sve dok je brak važeći. Poslije toga, zbog prirode stanarskog prava a naročito uzimajući u obzir obrazloženje vezano za član 8. Evropske konvencije, ne postoji mogućnost da oba bivša supružnika ostanu nosioci stanarskog prava nakon razvoda. U protivnom, postojanje ovakve mogućnost ne bi bilo u skladu sa praksom da zajednička bračna imovina prestaje da postoji nakon razvoda bračnih drugova, osim u cilju njenog utvrđivanja radi diobe. Koji će supružnik ostati u stanu, ako između njih nije postignut dogovor, mora odlučiti nadležni sud na osnovu principa jednakosti i pravičnosti. Ovakva odluka, ako nema drugog rješenja kao u datom slučaju, bi mogla biti jako teška i bolna.
  • 46.
    Ipak, da bi se izbjeglo nezakonito bogaćenje onog supružnika koji ostaje u stanu, drugom supružniku bi po potrebi trebala biti isplaćena naknada. Stoga, njegov/njen imovinski interes, izražen kroz stanarsko pravo nad stanom, mora se smatrati dijelom zajedničke bračne imovine u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona. Činjenica da stan nije privatiziran u relevantno vrijeme ne bi trebala predstavljati prepreku za naknadu, ali treba je uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine naknade.
  • 47.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima datog slučaja član 20. Zakona o stambenim odnosima u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud je na osnovu iznesenog, u skladu sa članom 54. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 49.
    Ustavni sud ukazuje da donošenje odluke povodom postupka iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ne prejudicira eventualnu odluku Ustavnog suda u sporovima koji se mogu pojaviti u smislu nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 50.
    U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 55/02

26. septembra 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.