USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Predmet br. U 74/03
Apelacija S. Đ., iz Brčkog, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-125/02 od 25. aprila 2002. godine
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika
Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika
Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Didier Maus, prof. sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija S. Đ., iz Brčkog, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-125/02 od 25. aprila 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I - Uvod
- 1.S. Đ. iz Brčkog (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa O. M., advokat iz Brčkog, podnio je 16. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-125/02 od 25. aprila 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 1. augusta 2003. godine, na osnovu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i R. G. iz Brčkog, koja je druga strana u postupku u kome su donesena osporena rješenja, zatražio da dostave odgovore na navode iz apelacije.
- 3.Ustavni sud primio je odgovor Apelacionog suda 18. augusta 2003. godine, a od R. G. 2. septembra 2003. godine.
Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelant je suposjednik sa dijelom od po 1/2 parcele označene kao k.č.403/19 zv. "Mujkići" njiva, površine 928 m2 upisane u Pl. br. 4314 k.o. Brčko II. Protiv njega je R. G. iz Brčkog podnijela tužbu Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud), radi smetanja prava služnosti prolaza preko parcele označene kao k.č. broj 403/20 do svoje parcele broj 403/25 u površini od 479 m2, upisane u Pl. broj 4396 k.o. Brčko II, na kojoj je sagrađena porodična kuća.
- 6.Postupajući po tužbi R. G., Osnovni sud je rješenjem broj P-284/01-I-4 od 27. marta 2002. godine utvrdio da je apelant smetao tužiteljicu R. G. u posljednjem mirnom faktičkom posjedu prava služnosti prolaza putem preko parcele označene kao k.č.403/20 zv. "Mujkići" koja se po starom premjeru vodi kao k.č. 410/46 k.o. Brčko i koji ide cijelom dužinom te parcele, tako što je 13. jula 2001. godine postavio "eljeznu kapiju na tom putu i verbalno zabranio tužiteljici da prolazi tim putem. Sud je naložio apelantu da odmah prestane sa smetnjom tužiteljicinog posjeda, te da joj omogući nesmetano i mirno faktičko posjedovanje prava služnosti prolaza putem preko parcele označene kao k.č. broj 403/20 i da se ubuduće uzdržava od takvog ili sličnog ponašanja.
- 7.Protiv rješenja Osnovnog suda broj P-284/01-I-4 od 27. marta 2002. godine apelant je uložio žalbu Apelacionom sudu, iz svih žalbenih razloga. Apelacioni sud je rješenjem broj Gž-125/02 od 25. aprila 2002. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda. Apelacioni sud je utvrdio da predmet spora nije utvrđivanje prava služnosti puta preko parcele apelanta u korist parcele R. G., nego pravo posjeda dijela parcele radi prolaza, a što podrazumijeva samo faktičko stanje - posljednji miran posjed.
- 8.Nadalje, R. G. je pružena sudska zaštita od apelantovog protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda prema posljednjem stanju posjeda i nastaloj smetanji, a pri tome nije utvrđivano pravo na posjed, niti pravni osnov posjeda, kao i savjesnost posjednika (član 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 11/01), što nije bio ni predmet tog spora.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 11/01).
Član 119. u svom relevantnom dijelu glasi:
"Posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda)".
Član 122. u svom relevantnom dijelu glasi:
"1) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
- 2)I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 152. ovog zakona".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 10.Apelant tvrdi da su sudovi koji su odlučivali u ovoj pravnoj stvari radi smetanja prava služnosti prolaza postupali suprotno članu 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da je Apelacioni sud, suprotno članu 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, odlučivao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva.
- 11.Apelant ističe da je rješenjem Apelacionog i Osnovnog suda povrijeđeno njegovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nesmetano uživanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
- 10.
- b)Odgovor na apelaciju
- 12.Apelacioni sud, u svom odgovoru na apelaciju od 12. augusta 2003. godine, ostao je u potpunosti kod razloga iznesenih u rješenju broj Gž-125/02 od 25. aprila 2002. godine, ističući da pobijanim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava.
- 13.Kao učesnik u postupku pred Osnovnim i Apelacionim sudom, R. G. je u odgovoru na apelaciju od 26. augusta 2003. godine obrazložila prirodu nastalog spora, navodeći da pobijanim rješenjem nisu povrijeđena prava apelanta, i predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 12.
VI - Dopustivost
- 14.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 15.Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i samo ako se podnesu u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 16.Apelant je apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda, broj Gž-125/02 od 25. aprila 2002. godine, podnio Ustavnom sudu (preporučeno poštom) 16. maja 2002. godine. Iz kopije pobijanog rješenja vidljivo je da je to rješenje primljeno u Osnovnom sudu 2. maja 2002. godine. Računajući na vrijeme koje je bilo potrebno da Osnovni sud rješenje Apelacionog suda dostavi apelantu, može se zaključiti da je apelacija protiv pobijanog rješenja podnesena u roku od 60 dana.
- 17.Kako su protiv pobijanog rješenja Apelacionog suda iscrpljeni svi pravni lijekovi i kako je apelacija podnesena unutar roka od 60 dana predviđenog Poslovnikom Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.
VII - Meritum
- 18.U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom, uključujući prava i slobode predviđene međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine.
- 19.Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 8. Evropske konvencije.
- 1.Pravo na imovinu
- 20.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u svom relevantnom dijelu glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
.....
- k)pravo na imovinu
.....".
- 21.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu nego član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u tom pogledu nije potrebno da se Ustavni sud izjašnjava.
- 22.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 23.Član 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:
(1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog zakona;
(3) upotrebljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
- 24.Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nevezana. Drugo i treće pravilo se tiče određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 198. godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102, stav 106).
- 25.Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02. od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
- 26.Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu neophodno da apelant bar pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Slijedi iz činjenica predmeta da se ovaj spor odnosi na smetanje posjeda i da je član 1. Protokola br. 1 primjenljiv.
- 27.Ustavni sud uočava da su sudovi, primjenjujući relevantne odredbe člana 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, utvrdili da je apelant smetao tužiteljicu u posljednjem mirnom faktičkom posjedu prava služnosti prolaza, putem preko parcele označena kao k.č.403/20 zv. "Mujkići" kao prolazom za pristup svom posjedu, pa su odlučili da pruže zaštitu posjedniku R. G. od protupravnog uznemiravanja prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju.
- 28.Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
- 29.Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Evropske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Također, može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu s općim interesima" ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa širi obim ocjene člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju nego što je predviđeno drugim članovima Evropske konvencije koji dozvoljavaju ograničenja korištenja prava.
- 30.Ustavni sud nalazi da, u principu, lišavanje imovine postoji samo onda kada se na osnovu zakona ili korištenjem pravnih ovlasti sva prava vlasnika gube (Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, 102, presuda iz 1986. godine). Samo fizički posjed zemlje (imovine) se može smatrati lišavanjem de facto (Papamichalopoulos protiv Grčke, presuda iz 1993. godine, serija A 260-B). Isti oblik fizičkog posjeda zemlje se također može smatrati de iure lišavanjem ako je lišavanje nezakonito (Hentrich protiv Francuske, presuda iz 1994. godine, serija A 296-A, stavovi 34 i 35).
- 31.Ustavni sud nalazi da je formalno neophodno da se odredi da li miješanje predstavlja lišavanje imovine ili pak obimnu kontrolu korištenja imovine jer se, u principu, oni reguliraju drukčijim odredbama. Kako bi "lišavanje" imovine bilo u skladu sa članom 1. Protokola br. 1, ono mora biti "od javnog interesa". U predmetu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava (serija A, stav 41 presuda iz 1986. godine) je odbacio apelantov zahtjev da se pojam "javni interes" svede na pojam "interes zajednice" te ustvrdio da je objekat i svrha člana 1. Protokola br. 1 zaštita od proizvoljnog nasilnog oduzimanja imovine.
- 32.Kako bi utvrdio da li se u ovom predmetu radi o lišavanju imovine, Ustavni sud se mora pozvati na posljedice mjera i okolnosti na koje se apelacija odnosi u skladu sa domaćim zakonom.
- 33.Ustavni sud zapaža da po domaćim zakonima, i to naročito Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda. Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Iz navedenog proizilazi da apelant nije vlasnik sporne imovine, ali da je sudskom presudom uspostavljena njegova odgovornost za smetanje posjeda, u skladu sa naprijed navedenim zakonskim odredbama i u skladu sa presudama sudova.
- 34.U kontekstu Evropske konvencije, pojam "predviđeno zakonom" znači da država mora temeljiti lišavanje imovine u domaćem zakonu te da taj zakon mora biti i dostupan i dovoljno pouzdan. Zakon mora obezbijediti zaštitu protiv proizvoljnosti.
- 35.Ustavni sud smatra, prije svega, da se u predmetnoj situaciji ne radi o lišavanju nego o kontroli korištenja imovine u smislu značenja stava 2. člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, navedene odredbe su primjenljive na konkretan predmet.
- 36.Stav 2. člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju predviđa da država može donositi zakone koje smatra neophodnim da bi vršila kontrolu korištenja imovine u skladu sa općim interesom ukoliko ti zakoni ne dovode do povrede tog člana. U pogledu pitanja "kontrole korištenja imovine", primjenjuje se isti princip kao i kada je u pitanju "lišavanje" u drugoj rečenici člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud uzima u obzir dva pitanja: prvo pitanje je da li zakon kojim se vrši kontrola teži legitimnom cilju "u općem interesu" i drugo, da li je zakon i kontrola koja se vrši proporiconalna legitimnom cilju kojem se teži.
- 37.Ustavni sud je ipak razmotrio stav 2. člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju kao jedan od tri pravila koja se moraju uzeti u obzir u skladu sa općim principom "pravične ravnoteže". Međutim, država mora pokazati da su mjere kontrole bile zakonite (u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije) i da su metode, koje su usvojene, proporcionalne cilju kojem se teži. U pogledu proporcionalnosti, država mora pokazati da se ne radi o pretjeranom teretu kojeg ima pojedinac, a u smislu zadovoljavanja općeg interesa.
- 38.Ovlast države da vrši kontrolu korištenja imovine je obimna ali se mora koristiti u skladu sa drugim procesnim uvjetima koji su sadržani u Evropskoj konvenciji (čl. 6. i 13).
- 39.Ustavni sud je ocijenio situaciju u kojoj se nalazi apelant u svjetlu pravila sadržanog u prvoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. U smislu ove odredbe, Ustavni sud mora odrediti da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta zaštite osnovnih sloboda pojedinca. Postizanje ove ravnoteže je inheretno kompletnoj Evropskoj konvenciji te se, također, odražava u strukturi ovog člana (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 24. septembra 1981. godine, serija A, broj 52, stav 69).
- 40.Nakon razmatranja "zahtjeva općeg interesa zajednice", Ustavni sud smatra da se ovaj predmet tiče smetanja posjeda.
- 41.Apelant tvrdi da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo ustavno pravo na mirno uživanje njegove imovine zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 42.Ustavni sud zapaža da je pružanje sudske zaštite posjedniku od protupravnog uznemiravanja, prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bilo u skladu sa zakonom, vodeći računa o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost da drugim postupcima ospori pravo služnosti puta.
- 43.Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da on nema zadatak da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona, što je zadatak nižih sudova, osim ako su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava apelanta. To bi bio slučaj ukoliko su ustavna prava zanemarena ili pogrešno primijenjena u odlukama redovnih sudova, uključujući slučajeve kada je primjena zakona bila proizvoljna, kada je primijenjeni zakon neustavan ili kada su osnovna procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima) bila povrijeđena.
- 44.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da pobijana rješenja nisu povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine.
- 2.Pravo na dom
- 45.Apelacija se odnosi i na navodnu povredu njegovih prava iz člana 8. Evropske konvencije, koji, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 46.Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-c, 56 stav 31).
- 47.Ustavni sud podsjeća da, iako je cilj člana 8. Evropske konvencije da štiti lice od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, od države se ne zahtijeva da se samo uzdrži od takvog miješanja. Pored ove, primarno negativne obaveze, postoji i pozitivna obaveza države, sadržana u efikasnom poštivanju privatnog i porodičnog života (Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, serija A, br. 32, stav 32).
- 48.Ustavni sud zapaža da je neophodno utvrditi da li činjenice predmetnog slučaju pokreću pitanje koje se može odnositi na "poštivanje doma" kako je to predviđeno članom 8. Evropske konvencije i da li se te mjere, na koje se apelant "ali, odnose na "sukobljavanje" u smislu poštivanja njegovog doma.
- 49.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i navodi apelanta, bilo direktno ili indirektno, suštinski nemaju nikakvih dodirnih tačaka ni sa jednim aspektom Evropske konvencije, a posebno ne sa pojmom "doma" iz člana 8. Evropske konvencije i da su navodi apelanta proizvoljno navedeni bez ikakve stvarne veze sa činjenicama predmetnog slučaja. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanta ne pokreću nijedno pitanje iz člana 8. Evropske konvencije.
- 50.Slijedi da nije došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 51.Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ni člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo ishodom postupka pred sudovima bez stvarnog utemeljenja i dokaza ne može predstavljati povrede prava na koje apelant ukazuje.
- 52.Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.