Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Predmet broj U 8/02

Apelacija H. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-19/01 od 24. jula 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika

Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika

Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Didier Maus, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija H. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01 od 24. jula 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    H. K. (u daljem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, koga zastupa A. A., advokat iz Velike Kladuše, podnio je 24. augusta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01 od 24. jula 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, saglasno članu 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi davanja odgovora. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio odgovor 15. februara 2002. godine.

III - Činjenično stanje

  • 3.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 4.
    Općinski sud u Velikoj Kladuši donio je 31. jula 2000. godine presudu broj K-23/00 kojom se apelant proglašava krivim za krivično djelo sprječavanja službene osobe u vršenju službene radnje u pokušaju iz člana 335. stav 3. vezano za st. 1. i 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je proglašen krivim zato što je 20. oktobra 1997. godine, upravljajući putničkim vozilom u vidno pijanom stanju, naišao na patrolu policije, te na njihov znak da se zaustavi povećao brzinu vozila i vozilo upravio prema policajcu. S obzirom da nije postupio prema uputi policajca, u mjestu Zborište na regionalnom putu Velika Kladuša - Bužim ga je zaustavljala patrola policije, ali on se ni ovaj put nije zaustavio nego je ponovo pobjegao sa lica mjesta. U mjestu Majdan ga je pronašla patrola policije, stavila mu lisice na ruke i od njega uzela lična dokumenta, ali je ponovno uspio pobjeći sa lica mjesta. Pošto je naknadno uhvaćen, apelant je osuđen na kaznu zatvora od dva mjeseca, a u ovu kaznu mu je uračunata kazna zatvora od 30 dana na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Kž-213/97 od 30. oktobra 1997. godine.
  • 5.
    Protiv ove presude branilac apelanta je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka.
  • 6.
    Kantonalni sud u Bihaću je 6. februara 2001. godine donio presudu broj Kž-136/00 kojom se žalba apelantovog branioca odbija i presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine, potvrđuje.
  • 7.
    Apelantov branitelj je protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine, Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zahtjev je podnesen zbog povrede krivičnog zakona i zbog povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku.
  • 8.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, 24. jula 2001. godine, donio je presudu broj Kvl-z-19/01 kojom se odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti apelantovog branitelja izjavljen protiv presude Općinskog suda Velika Kladuša broj K-23/00 od 31. jula 2000. i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine. U presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine se navodi da nije povrijeđen krivični zakon, time što su, ocjenom svih izvedenih dokaza u obje pobijane presude, sudovi koji su odlučivali u krivičnom postupku utvrdili da je apelant učinio krivično djelo iz člana 335. stav 3. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Po shvaćanju Vrhovnog suda, branilac apelanta nije uzeo u obzir da je članom 403. stav 2. ZKP izričito navedeno da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može uložiti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kako nižestepenim presudama nije povrijeđen krivični zakon, valjalo je odbiti zahtjev branitelja s pozivom na odredbu člana 408. ZKP.
  • 9.
    Pred Općinskim sudom za prekršaje u Velikoj Kladuši vođen je protiv apelanta i prekršajni postupak. Rješenjem tog suda, broj P-2703/97 od 21. oktobra 1997. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz čl. 164. i 150. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 4/97) i izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 30 dana.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    - Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99).

Član 335. u relevantnom dijelu glasi:

"1. Ko silom ili prijetnjom da će neposredno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je preduzela u okviru svojih ovlaštenja ili je na isti način prinudi na vršenje službene radnje, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

  • 2.
    .......
  • 3.
    Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini prema službenoj osobi pri vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, uhićenja učinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe lišene slobode, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
  • 4.
    Za pokušaj djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj će se kazniti.
  • 5.
    ....."

Uračunavanje pritvora i ranije kazne

Član 48. u relevantnom dijelu glasi:

"1. Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora, maloljetničkog zatvora i novčanu kaznu".

Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 9/01).

Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Član 403. glasi:

"1. Protiv pravomoćne sudske odluke i protiv sudskog postupka koji je prethodio donošenju sudske odluke, može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:

  • 1)
    zbog kršenja krivičnog zakona,
  • 2)
    zbog povrede odredbi krivičnog postupka predviđenih u članu 358. stav 1. ovog zakona,
  • 3)
    zbog drugih povreda odredbi krivičnog postupka ako su te povrede utjecale na zakonitost sudske odluke.
    • 2.
      Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti.
    • 3.
      Bez obzira na odredbu stava 1. ovog člana federalni tužilac može uložiti zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog svake povrede zakona".

Član 408.

"Vrhovni sud Federacije odbit će presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoji povreda zakona na koju se poziva podnositelj zahtjeva ili ako je zahtjev uložen zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja".

Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", br. 4/97, 7/98 i 8/99)

Član 150. glasi:

"Učesnici u saobraćaju moraju da postupaju po zahtjevima izraženih pomoću znakova ili po naredbama policajaca ili drugih lica koja na osnovu ovlaštenja iz zakona obavljaju kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima (u nastavku teksta: ovlašteno lice).

Ovlašteno lice dužno je da se pri davanju znakova postavi na put tako da ga učesnici u saobraćaju kojima su znaci namijenjeni mogu lako i sa dovoljne udaljenosti uočiti.

Znaci iz stava 1. ovog člana mogu da se daju i iz vozila".

Član 164. u relevantnom dijelu glasi:

"Vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju na putevima ni da počne da upravlja vozilom ako je pod djejstvom alkohola."

V - Apelacija

  • b)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelant smatra da su presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine, presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 i presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-19/01 povrijeđene odredbe člana II/3. b) i e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
    • 12.
      U apelaciji se predlaže da Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru kojom se odgađa izvršenje presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine i upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora.
    • 13.
      Apelant tvrdi da nije počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, da u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01, nije dato obrazloženje o povredama krivičnog postupka kod donošenja presuda nižih sudova, niti krivičnog zakona. Ustvari, ovim presudama, tvrdi apelant, on je dva puta osuđen za istu stvar, tj. za ono za što ga je proglasio krivim Općinski sud za prekršaje u Velikoj Kladuši kažnjen je i ovim presudama. Prema tome, smatra apelant, u ovom slučaju nije primijenjen član 6. Evropske konvencije. Apelant, dalje, navodi da se ovaj slučaj desio poslije rata i to na području gdje su bili oružani sukobi između pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i tzv. "autonomije", te da je on, za vrijeme rata, bio u tzv. "autonomiji" i da je zbog toga bio pretučen. Apelant naposljetku navodi da je prema njemu postupano protivno članu 14. Evropske konvencije.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 14.
      U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine ističe da se apelant na isti način, odnosno iz istih razloga kao i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, obraća Ustavnom sudu, tj. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi člana 403. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, zahtjev za zaštitu zakonitosti se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 15.
    Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, apelacija je izjavljena 24. augusta 2001. godine, nakon što je presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine apelant primio 7. augusta 2001. godine, a njegov branilac 30. jula 2001. godine.
  • 16.
    Prema Zakonu o krivičnom postupku, žalba protiv presude drugostepenog suda je dopuštena samo u zakonom određenim slučajevima (član 384), tj. ako je drugostepeni sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili ako je potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna, ako je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drukčije nego prvostepeni sud i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju presudu; ako je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim. U konkretnom slučaju, Općinski sud izrekao je kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca u koju se uračunava kazna zatvora u trajanju od 30 dana na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje u Bihaću, broj Kž-213/97 od 31. jula 1997. godine. Presudu Općinskog suda u Velikoj Kladuši potvrdio je Kantonalni sud u Bihaću. Slijedi, stoga, da apelant nije mogao u smislu člana 384. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku izjaviti žalbu na drugostepenu presudu.
  • 17.
    Prema Zakonu o krivičnom postupku, Zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podnijeti zbog kršenja krivičnog zakona, zbog povrede odredbi krivičnog postupka predviđenih u članu 358. stav 1. ovog zakona (bitne povrede odredbi krivičnog postupka) i zbog drugih povreda odredbi krivičnog postupka ako su te povrede uticale na zakonitost sudske odluke. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti (član 403. Zakona).
  • 18.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, svojom presudom broj Kvl-z-19/01, odbio je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti branitelja apelanta navodeći da nije povrijeđen krivični zakon time što su, ocjenom svih izvedenih dokaza u obje pobijane presude, sudovi koji su odlučivali u tom krivičnom postupku utvrdili da je apelant učinio krivično djelo iz člana 335. stav 3. u vezi sa stavom 1. 4 KZ FBiH. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, dalje, konstatira da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može uložiti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa zbog toga što nižestepenim presudama nije povrijeđen krivični zakon zahtjev apelantovog branitelja je odbijen.
  • 19.
    Iz osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine cijenio da li je nižestepenim presudama došlo do povrede krivičnog zakona, odnosno da li su nižestepeni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Međutim, ovo činjenično stanje nije moglo biti osporavano podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti i, u skladu s tim, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije povrijeđen ZKP FBiH.
  • 20.
    S obzirom na navedeno Ustavni sud cijeni da je apelacija, uz ocjenu da je blagovremeno podnesena, dopustiva.

VII - Ustavni sud je odlučio

  • 21.
    Apelant se u svojoj apelaciji poziva na član II/3.b) i e) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6. stav 1. i član 14. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčen je najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode što uključuje, između ostalog, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, te pravo na zabranu diskriminacije.
  • 23.
    Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji u suštini odgovara članu 3. Evropske konvencije koji glasi:

"Zabrana mučenja

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju".

  • a)
    Član 3. Evropske konvencije
    • 24.
      Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava, ističe da nehuman tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, po prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od okolnosti predmeta, kao što su to priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegovi fizički i mentalni uticaji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Velike Britanije, presuda od 7. jula 1989, serija A br. 161, stav 100).
    • 25.
      Ustavni sud nadalje ističe da Evropska konvencija u razlikovanju "mučenja" ili "nehumanog i ponižavajućeg postupanja" prvom od ovih termina pripisuje poseban značaj u odnosu na namjeran nehumani postupak koji prouzrokuje veoma ozbiljne i teške patnje (Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 18. januara 1978, serija A br. 25, stav 167; Askoy protiv Turske presuda od 18. decembra 1996, Presude i odluke za 1996, stav 63).
    • 26.
      Pored toga, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, odnosno nekadašnju Evropsku komisiju za ljudska prava koja cijeni da pojam nehumanog postupka obuhvata, najmanje, takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških patnji, mentalnih ili fizičkih, koje su u datoj situaciji neopravdane. Riječ "tortura" obično se koristi da bi se opisao nehumani postupak koji ima za cilj pribavljanje informacija ili priznanja, teško kažnjavanje, i uglavnom se radi o najtežem obliku nehumanog postupka. Može se reći da je postupak ili kažnjavanje neke osobe ponižavajući ukoliko je grubo ponižavana pred drugim ili ako se traži da djeluje protiv svoje volje ili savjesti (Izvještaj od 5. novembra 1969. godine, Greek case, Year book XII/1969).
    • 27.
      Ustavni sud mora prvo razmotriti da li je postupanje službenih lica predstavljalo nehumano i ponižavajuće postupanje u okviru značenja člana 3. Evropske konvencije.
    • 28.
      U presudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00, kojom se apelant proglašava krivim, navodi se da je 20. oktobra 1997. godine, u vidno pijanom stanju, upravljajući putničkim vozilom, odbio da se zaustavi na zahtjev policije i pobjegao sa lica mjesta.
    • 29.
      Utvrđeno činjenično stanje potvrdio je svojom presudom Kantonalni sud u Bihaću. S obzirom da Ustavnom sudu, apelant ili njegov punomoćnik, nisu dostavili druge dokaze koji bi ukazivali na drukčije postupanje službenih lica u ovom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da se u radnjama, opisanim u osporenim presudama, prilikom hapšenja apelanta nalaze elementi sadržani u članu 3. Evropske konvencije.
  • b)
    Član 6. Evropske konvencije
    • 30.
      Podnosilac apelacije navodi da u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01, nije dato obrazloženje o povredama krivičnog postupka kod donošenja presuda nižih sudova, niti o povredi krivičnog zakona, te da je, ustvari, ovim presudama apelant dva puta osuđen za istu stvar. Za isto djelo apelanta je proglasio krivim i osudio Općinski sud za prekršaje u Velikoj Kladuši.
    • 31.
      Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odgovara članu 6. Evropske konvencije koji u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3......"

  • 32.
    Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. OI 25, 240).
  • 33.
    Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi, između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67).
  • 34.
    Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravno na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 35.
    Ustavni sud konstatira da je u osporenoj presudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine, navedeno da se u kaznu zatvora od dva mjeseca apelantu uračunava kazna zatvora u trajanju od 30 dana, na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Bihać, broj Kž-213/97 od 31. oktobra 1997. godine.
  • 36.
    Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, donesenom po žalbi apelanta, žalba je odbijena i presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 je potvrđena.
  • 37.
    U članu 48. stav 2. Krivičnog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99 - poglavlje Uračunavanje pritvora i ranije kazne) propisano je, između ostalog, da se zatvor koji je osuđeni izdržao za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja, privrednog prestupa, odnosno povrede vojne discipline.

Član 129. stav 1. Zakona o krivičnom postupku propisuje da, ako se pojavi sumnja u uračunavanje ranije izdržane kazne, ili uračunavanje nije pravilno obavljeno, o tome će odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stepenu.

  • 38.
    U pogledu navoda apelanta da je za djela za koja ga je proglasio krivim i osudio sud za prekršaje istovremeno kažnjen i presudom Općinskog odnosno Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da se u krivičnom postupku utvrđivalo krivično djelo sprječavanja službene osobe u vršenju službene radnje kako je to propisano u članu 335. KZ, dok se prekršajne radnje odnose na povrede Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, konkretno na odredbe koje obavezuju učesnike u saobraćaju da postupaju prema znacima koje daju ovlaštena lica, odnosno propisanim uvjetima za upravljanje vozilom, tj. da vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, ni početi da upravlja vozilom, ako je pod djejstvom alkohola.
  • 39.
    Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u Velikoj Kladuši, u kazni koju je izrekao, uračunao i kaznu zatvora na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje u Bihaću.
  • 40.
    Ustavni sud, stoga, zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem, prema kojem nijedna osoba ne može biti dva puta suđena za isto krivično djelo.
    • c)
      Član 14. Evropske konvencije
  • 41.
    Apelant, dalje, navodi da se činjenica da je bio pripadnik "autonomije" u toku rata, odrazila i na drukčije postupanje prema njemu i drugih službenih lica, a ne samo policije. Naime, prema apelantovoj krivičnoj prijavi, Općinsko tužilaštvo u Velikoj Kladuši, a ni Kantonalno tužilaštvo u Bihaću, nije pokrenulo krivični postupak protiv policajaca koji su apelantu nanijeli tjelesne povrede prilikom privođenja iz kuće, kao i povrede pričinjene drugom licu. Time je, prema mišljenju apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, prema apelantu postupano protivno članu 14. Evropske konvencije.
  • 42.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 43.
    Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968., serija A broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi pokazali da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Čak i kad bi navedena zabrana diskriminacije bila, u principu, primjenjiva u slučaju apelantovih tvrdnji, ne pokazuje se da je bio podvrgnut tretmanu koji je imao diskriminacijski karakter.
  • 44.
    Osim toga, Općinski sud u Velikoj Kladuši je, prilikom izricanja kazne, primijenio odredbu člana 41. stav 1. tačka 1., odnosno 42. stav 4. tačka 4. KZ FBiH, pa je odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom, odnosno ublažio kaznu.
  • 45.
    U apelaciji se ukazuje i na nepostupanje organa vlasti radi pokretanja krivičnog postupka protiv drugih lica koja su učestvovala u hapšenju apelanta, čime je prema njemu učinjena diskriminacija.
  • 46.
    Ustavni sud, polazeći od navedene odredbe člana VI/3.b) Ustava, ne može cijeniti postupanje, odnosno nepostupanje organa vlasti u pogledu krivičnog gonjenja drugih lica u ovom predmetu jer ta lica i nisu bili učesnici u postupku koji se vodio pred redovnim sudom čije su presude predmet ocjenjivanja pred Ustavnim sudom.

VII - Zaključak

  • 47.
    Iz navedenih razloga, Ustavni sud jednoglasno zaključuje da apelantova prava iz člana II/3.b) i e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, nisu povrijeđena.
  • 48.
    S obzirom na navedeno, nije potrebno da Ustavni sud odlučuje o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.