Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio j

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 384/03, rješavajući apelaciju M. A. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbijaju se, kao neosnovane, apelacije

  • -
    M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-682/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2084/00 od 17. juna 2002. godine-
  • -
    A. L. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-682/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2210/00 od 13. juna 2002. godine;
  • -
    N. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-556/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2254/00 od 4. juna 2002. godine;
  • -
    S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-548/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2146/00 od 17. juna 2002. godine;
  • -
    Š. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-552/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2376/00 od 12. juna 2002. godine;
  • -
    I. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-554/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2358/00 od 12. juna 2002. godine.
  • -
    S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-546/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2244/00 od 4. juna 2002. godine.
  • -
    D. U. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-684/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2348/00 od 17. juna 2002. godine-

R. F. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-692/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-720/01 od 5. jula 2002. godine-

N. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-686/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-917/01 od 5. jula 2002. godine;

  • -
    M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-568/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2153/00 od 20. juna 2002. godine;
  • -
    S. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-550/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2062/00 od 17. juna 2002. godine;
  • -
    S. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-570/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2175/00 od 20. juna 2002. godine;
  • -
    R. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-752/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-85/01 od 9. septembra 2002. godine;
  • -
    H. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-703/02 od 21. oktobra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-929/01 od 3. jula 2002. godine;
  • -
    M. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-889/02 od 21. oktobra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2117/00 od 16. oktobra 2002. godine;
  • -
    J. Ž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-898/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-878/02 od 21. oktobra 2002. godine;
  • -
    E. Ž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-848/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2282/00 od 16. septembra 2002. godine;
  • -
    S. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-590/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1999/00 od 18. juna 2002. godine;
  • -
    S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-606/02 od 30. septembra 2003. godine i ?pćinskog suda u Bihaću broj Pr-2338/00 od 11. juna 2002. godine;
  • -
    M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-580/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2331/00 od 19. juna 2002. godine;
  • -
    M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-586/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2011/00 od 18. juna 2002. godine;
  • -
    R. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-566/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2367/00 od 19. juna 2002. godine;
  • -
    M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-578/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2063/00 od 18. juna 2002. godine;
  • -
    M. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-688/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1265/01 od 11. jula 2002. godine;
  • -
    S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-546/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2244/00 od 4. juna 2002. godine;
  • -
    D. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-588/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2287/00 od 19. juna 2002. godine;
  • -
    H. F. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-576/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2109/00 od 18. juna 2002. godine;
  • -
    D. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-582/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2083/00 od 18. juna 2002. godine;
  • -
    E. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-574/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1973/00 od 20. juna 2002. godine;
  • -
    M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-572/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2185/00 od 20. juna 2002. godine;
  • -
    A. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-584/02 od 30. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2353/00 od 19. juna 2002. godine;
  • -
    Š. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-718/02 od 14. novembra 2003. godine i općinskog suda u Bihaću broj Pr-73/01 od 9. septembra 2002. godine-

E. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-714/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2121/00 od 2. septembra 2002. godine;

  • -
    A. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-846/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-955/01 od 27. augusta 2002. godine;
  • -
    A. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-724/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1989/00 od 2. septembra 2002. godine;
  • -
    F. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-784/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-123/01 od 28. augusta 2002. godine;
  • -
    S. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-844/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2116/00 od 28. augusta 2002. godine;
  • -
    F. Č. i dr., podnesene na presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-940/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2213/00 od 29. augusta 2002. godine;
  • -
    E. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-716/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću Pr-1137/1 od 9. septembra 2002. godine;
  • -
    A. O. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-754/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-43/01 od 17. septembra 2002. godine;
  • -
    M. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-712/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2000/00 od 24. maja 2002. godine;
  • -
    Đ. Ur. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-726/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1814/00 od 24. aprila 2002. godine;
  • -
    S. F. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-842/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1931/00 od 9. jula 2002. godine;
  • -
    I. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-722/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1957/00 od 2. septembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Lica navedena u dispozitivu i u prilogu ove odluke (u daljem tekstu: apelanti), podnijela su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koje su navedene u dispozitivu ove odluke.
  • 2.
    Apelacije su podnesene od 6. do 20. novembra 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudo3

U skladu sa odredbama člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora.

  • 4.
    Odgovore su dostavili: Unsko-sanski kanton, Kantonalni sud u Bihaću i Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću.
  • 5.
    Na osnovu člana 30. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj AP-384/03. Spojene su slijedeće apelacije: AP-384/03, AP-386/03, AP-387/03, AP-388/03, AP-389/03, AP-390/03, AP-391/03, AP-392/03, AP-393/03, AP-394/03, AP-397/03, AP-398/03, AP-421/03, AP-422/03, AP-423/03, AP-424/03, AP-426/03, AP-427/03, AP-428/03, AP-429/03, AP-430/03, AP-431/03, AP-432/03, AP-433/03, AP-434/03, AP-435/03, AP-436/03, AP-536/03, AP-537/03, AP-538/03, AP-539/03, AP-542/03, AP-648/03, AP-649/03, AP-655/03, AP-656/03, AP-657/03, AP-658/03, AP-659/03, AP-660/03, AP-661/03, AP-662/03, AP-663/03, AP-664/03 i AP-665/03.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu koji se nalaze u prilogu ove odluke, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću (u daljem tekstu: zdravstvena ustanova). S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe Općinskom sudu u Bihaću protiv zdravstvene ustanove i Unsko-sanskog kantona.
  • 8.
    Općinski sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da se tužbeni zahtjevi, zbog prigovora zastare kojeg je istakla zdravstvena ustanova i nedostatka pasivne legitimacije kojeg je istakao Unsko-sanski kanton, odbiju u cijelosti.
  • 9.
    Apelanti su protiv presuda općinskog suda, kojima je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima, izjavili žalbe kantonalnom sudu. Prema žalbenim navodima, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanskog kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Stoga su predložili da se osporene presude preinače i usvoje njihovi tužbeni zahtjevi, ili da se osporene presude ukinu i predmeti vrate prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 10.
    Kantonalni sud je presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbio žalbe apelanata kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude.

IV - Apelacije

a) Navodi iz apelacija

  • 11.
    U apelacijama se navodi da su općinski sud i kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjevi u odnosu na poslodavca apelanata odbiju, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, tužbeni zahtjevi su odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužbeni zahtjevi apelanata bili bi odbijeni zbog nastupanja zastare potraživanja.
  • 12.
    Apelanti smatraju da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao dugovanja i da je na taj način došlo do prekida zastare. U vezi s tim, apelanti se pozivaju na odluku Ustavnog suda u predmetu U 4/02 i na presude istih redovnih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. "ratnih" plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00).
  • 13.
    U pogledu Unsko-sanskog kantona, apelanti ističu da taj kanton i sada u svom budžetu raspolaže sredstvima za isplatu "ratnih" plaća zdravstvenih radnika.
  • 14.
    Iz navedenih razloga apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud. Konkretno, apelanti se pozivaju na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja glasi: "Svako bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad".
  • 15.
    Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude, te da naloži tuženoj zdravstvenoj ustanovi i Unsko-sanskom kantonu da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom kamatom i nadoknade troškove parničnog postupka.

b) Odgovori na apelacije

  • 16.
    Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u odgovoru navodi da su apelacije neosnovane, jer isplata plaća ima obilježja povremenog potraživanja u smislu Zakona o obligacijskim odnosima. Budući da su sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata jer je nastupila zastara prema oba tuženika, postao je bespredmetan prigovor apelacija u pogledu postojanja pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona.
  • 17.
    Kantonalni sud u Bihaću, u svom odgovoru, ostaje kod razloga danih u osporenim presudama.
  • 18.
    Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću, u svom odgovoru, protivi se prijedlogu apelanata za solidarnu isplatu tuženog iznosa, jer nikada nije dobila ta sredstva od Unsko-sanskog kantona. Kantonalna bolnica nikada nije priznala sporni dug, s obzirom da sredstva za plaće iz tog perioda nikada nije ni dobila. Ta su sredstva ostala kod Unsko-sanskog kantona, koji je u toku postupka pred sudom više puta priznao ta sporna potraživanja.

V - Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o obligacijskim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase:

"Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Član 296.

(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

(...)

Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(...)

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Član 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(...)

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.

Član 392.

(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.

(2) Zastarijevanje prekinuto od dužnika počinje teći iznova od priznanja.

(...)".

  • 20.
    U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Član 49.

(...)

Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.

(...)

Član 79.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.

(...)".

  • 21.
    U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe člana 13, člana 70. stav 1. i čl. 102. i 106 glase:

"Član 13.

Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava.

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".

  • 22.
    U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Član 1.

Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravnog lica.

Član 39.

Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.

Član 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da:

  • -
    pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

(...)".

VI - Dopustivost

  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda
  • 24.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 25.
    Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materia

  • 26.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak.
  • 27.
    Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae.

b) Nadležnost suda ratione temporis

  • 28.
    U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda U 2/98, od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 22/98).
  • 29.
    Ustavni sud nije nadležan razmatrati pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice vezane za događaje koje su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobivanja dodatnih informacija. Prema tome, apelacije su dopustive zbog toga što su iscrpljeni svi dostupni pravni lijekovi i s obzirom da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana prijema osporene sudske odluke.
  • 30.
    U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pravo apelanata na njihovu plaću je potvrđeno sudskim presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ove sudske presude su stvorile opravdana očekivanja da će apelantima biti izvršene isplate plaća. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.

c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok

  • 31.
    U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni sud je utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije blagovremene.
  • 32.
    Iz svega navedenog proizlazi da su apelacije dopustive.

VII - Meritum

  • 33.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da prvotuženi poslodavac i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u postupku pred redovnim sudovima, nisu solidarno obavezani na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaraciju o ljudskim pravima.

Primjena Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima

  • 34.
    U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da ova Deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te da nema ustavno-pravni status u Bosni i Hercegovini (vidi odluku Ustavnog suda, U 17/00, od 4. maja 2001. godine, tačka 22., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.

Pravo na pravičan postupak

  • 35.
    Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
  • 36.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

...

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom"
    • 37.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 38.
    Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima".
  • 39.
    Ustavni sud ne sumnja da su predmetni slučajevi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell v. VB, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder v. VB, od 21. februara 1975.godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo v. Spain, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; odluku Ustavnog suda U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 40.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistem prilikom utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 41.
    Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
  • 42.
    U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi odluku Ustavnog suda U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 43.
    U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989, u predmetu Cyril Albert Warner v. VB). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presudu Evropskog suda za ljudska prava Ashingdane v. VB od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 44.
    Zadatak Ustavnog suda je da kontrolira zloupotrebu ovih ograničenja, kao i da provjeri da li je ovim ograničenjima došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini.
  • 45.
    U pogledu ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije sudovi su zaključili da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da kanton finansira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan.
  • 46.
    U pogledu prigovora zastare potraživanja koje je istakao poslodavac, sudovi su obrazložili da je prigovor, prije svega, propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (član 372. stav 1. Zakona o obligacijskim odnosima i član 106. Zakona o radu). Sudovi su naveli da su potraživanja nastala u 1994. i 1995. godini, a da su tužbe podnesene u toku 2000. godine, znači nakon proteka više od tri godine.
  • 47.
    Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sistem ostvarivanja građanskih prava apelanata. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtijeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnim predmetima nije došlo do zloupotrebe ovih prava.
  • 48.
    Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i pri tome su nekim činjenicama dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije

  • 50.
    Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihov predmet riješili drukčije nego identičan predmet u drugom sudskom postupku i smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.
  • 51.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 52.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 53.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska v. VB, od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
  • 54.
    Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u sličnim krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba da se poštuje nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. novembra 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis v. Greece od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
  • 55.
    Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, naprimjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
  • 56.
    Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se, s jedne strane, pozvali na odluku Ustavnog suda (odluka od 10. maja 2001. godine U 4/02, stav 28). Ipak, ova sudska odluka nije relevantna za predmete apelanata, jer odluka U 4/02 ukazuje samo na definiciju pojma "diskriminacije", bez mogućnost njene primjene na predmetne slučajeve. S druge strane, apelanti smatraju da su nadležni sudovi trebali postupiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. novembra 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. maja 2000).
  • 57.
    U predmetu Gž.650/00 radi se o tužbi radnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog neisplaćenih, a zarađenih plaća za isti vremenski period kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. U tom predmetu sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obavezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. januara 1999, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama radnici suda.
  • 58.
    Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka da li se radi o (a) različitom tretmanu (b) u analognoj situaciji (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi da li su osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
  • 59.
    Prema Zakonu o ustanovama, javne ustanove se osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Javne ustanove imaju svojstvo pravnog lica i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja. Na kojem se državnom nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako je, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) zavisi od međusobnog dogovora ovih dviju vlasti (član III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu finansiranja rada kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način finansiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog finansiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna (član 41. Zakona o ustanovama). Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija finansiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih institucija mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
  • 60.
    Bez obzira na interni način finansiranja kantonalnih javnih institucija, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama (član 4) jasno je određeno da svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove. To je i logično, jer javna ustanova ima status pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna institucija može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima.
  • 61.
    Međutim, ako se pojavi spor između radnika javne institucije i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna, zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarivanja ovih građanskih prava radnika trebaju biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarivanju, koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 62.
    Nakon uvida u dostavljene dokumente, vidljivo je da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju finansijsku intervenciju, kako bi dotična javna ustanova ispunila obavezu u pogledu isplate neisplaćenih plaća njenih radnika, što nije uvjet za postojanje pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona u ovim sporovima.
  • 63.
    Na osnovu ovoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije mogao imati svojstvo tuženoga u sporovima u navedenim predmetima.
  • 64.
    U pogledu pitanja zastare, Zakon o obligacijskim odnosima i Zakon o radu jasno propisuju da protekom roka od tri godine apsolutno zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastaru u smislu člana 387. Zakona o obligacijskim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastara. Od tog momenta isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika - nastupa tzv. naturalne obaveze dužnika. Prema ovome, zahtjev za isplatama plaća zarađenih tokom 1994. i 1995. godine, koji je podnesen 2000. godine, ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastara. Na ovo ne utječe ni činjenica da je poslodavac, nakon proteka roka za nastupanje apsolutne zastare, izdao pismenu potvrdu apelantima o ostvarenim plaćama. U vezi s tim, nije ni bitno da li se ta potvrda može tumačiti kao izjava o činjenicama ili subjektivan stav dužnika prema dugu.
  • 65.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da osporene presude, zasnovane na navedenim zakonima, nisu povrijedile član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dovodeći ovaj zaključak u vezu sa objašnjenjem iz tačke 56. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. Samim tim, nije potrebno ulaziti ni u pitanje da li je postojao različit tretman, analogna situacija i osnov diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava u citiranim presudama

Pravo na imovinu

  • 66.
    Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 67.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 68.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 69.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 70.
    Apelanti smatraju da su sudovi svojim presudama povrijedili njihova prava na imovinu tako što nisu solidarno obavezali poslodavca i Unsko-sanski kanton na isplatu neisplaćenih plaća radnika.
  • 71.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu.
  • 72.
    U konkretnim slučajevima, apelanti su lišeni prava na imovinu, jer je relevantnim zakonima, koji reguliraju ograničenje prava pristupa sudu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, onemogućeno da sudovi, kako su to apelanti zahtijevali, udovolje tužbenim zahtjevima apelanata i obavežu tužene stranke na isplatu plaća.
  • 73.
    U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo svakoga lišiti imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom".
  • 74.
    Ustavni sud primjećuje da su sudovi odbili tužbene zahtjeve u pogledu Unsko-sanskog kantona zbog nedostatka pasivne legitimacije, a u pogledu poslodavca zbog nastupanja zastare. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da su oba ova ograničenja predviđena zakonom. Iz obrazloženja ove odluke u dijelu koji se odnosi na član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već obrazložio da postoji javni interes u pogledu ograničenja ovoga prava, tj. efikasno funkcionisanje pravnog sistema i pravna sigurnost. Ustavni sud smatra da su zakonski modaliteti ovih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići. S jedne strane, postoji subjekt odgovornosti za isplatu plaća radnika javnih institucija, dok je, s druge strane, tri godine sasvim dovoljan rok da se ova prava ostvare.
  • 75.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 76.
    U skladu sa članom 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, a na osnovu izloženog, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 77.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.