Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 22/03, rješavajući apelaciju N. P. , N. S. i M. B., na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr. , potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr. , potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbijaju se kao neosnovane apelacije N. P. , N. S. i M. B. , iz Banje Luke, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine, broj Kž-130/00 od 13. jula 2000. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-36/97 od 15. jula 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    N. P. , iz Banje Luke, koga zastupa G. M. , advokat iz Banje Luke, podnio je 1. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine, broj Kž-130/00 od 13. jula 2000. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-36/97 od 15. jula 1999. godine. Naknadno, 20. juna 2001. godine, N. P. podnio je još jednu apelaciju Ustavnom sudu, zajedno sa N. S. i M. B. , koje zastupa J. J. , advokat iz Banje Luke, protiv istih presuda Vrhovnog suda Republike Srpske i presude Okružnog suda u Banjoj Luci. Ovom apelacijom apelant N. P. proširio je svoju prvu apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 27. februara 2002. godine dostavio apelaciju N. P. Vrhovnom sudu i republičkom javnom tužilaštvu, radi davanja odgovora. Vrhovni sud je, 9. aprila 2002. godine, dao odgovor na apelaciju koji je, u skladu sa članom 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 16. maja 2002. godine dostavljen apelantu. Republički javni tužilac nije dao odgovor.
  • 3.
    Ustavni sud je, u smislu člana 30. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, odlučio da vodi jedan postupak (prvoprispjelu apelaciju apelanta N. P. od 1. juna 2001. godine broj U 7/02 spoji sa drugoprispjelom apelacijom broj U 22/03) i donese jednu odluku broj U 22/03).
  • 4.
    Ustavni sud je, također, 3. novembra 2003. godine dostavio apelaciju na koju je tražio odgovor. Vrhovni sud je dao odgovor na apelaciju 20. novembra 2003. godine koji je, u skladu sa članom 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 26. decembra 2003. godine dostavljen braniocu apelanata.

Republički javni tužilac nije dao odgovor.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Prema presudi Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-36/97 od 15. jula 1999. godine, apelanti su, u sastavu grupe, upotrebom sile nad drugim licima oduzeli tuđu pokretnu stvar u namjeri da, njenim prisvajanjem, pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, pri čemu su sa umišljajem ubili M. M. , dok su apelanti N. P. i M. B. lišili života M. S. , da bi na taj način prikrili krivično djelo razbojništva. Okružni sud je, na osnovu člana 84. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) rješenjem od 21. aprila 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 17. maja 1999. godine, uključio i izjave apelanata date na zapisnik organima unutrašnjih poslova 30. maja 1995. godine, koje su potpisali apelanti i ovlaštena službena lica.
  • 7.
    Apelanti N. P. , N. S. i M. B. su, 13. decembra 1994. godine, počinili krivično djelo teškog razbojništva iz člana 151. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) - posebni dio, u vezi sa članom 150. istog zakona, te u vezi sa članom 22. KZ RS.
  • 8.
    Apelantima su utvrđene kazne zatvora, i to:
    • -
      N. P. , za krivično djelo iz člana 151. stav 2. u vezi sa članom 150. KZ RS, kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina; za krivična djela iz člana 36. stav 2. tačka 4. KZ RS kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina;
    • -
      N. S. , za krivično djelo iz člana 151. stav 2. KZ RS u vezi sa članom 150. istog zakona, kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina;
    • -
      M. B. , za krivično djelo iz člana 151. stav 2. u vezi sa članom 150. KZ RS, kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina; za krivično djelo iz člana 36. stav 2. tačka 4. KZ RS kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina.
  • 9.
    Prema istoj presudi, apelant N. S. je, u julu 1992. godine, u sastavu grupe u Bronzanom Majdanu, počinio krivično djelo teškog razbojništva iz člana 151. stav 1. KZ RS u vezi sa članom 150. istog zakona, te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina.

Također, prema istoj presudi apelant N. P. je,. aprila 1995. godine, u Banjoj Luci počinio krivično djelo razbojništva iz člana 150. stav 1. KZ RS, te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina.

Sva trojica apelanata su, uz primjenu člana 48. stav 2. tačka 2. KZ RS, osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 20 (dvadeset) godina.

  • 10.
    Vrhovni sud je, presudom broj Kž-130/00 od 13. jula 2000. godine, odlučio o žalbama apelanata izjavljenim protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-36/97 od 15. jula 1999. godine. Vrhovni sud je potvrdio presudu u odnosu na N. S. , a preinačio presudu Okružnog suda u odnosu na N. P. i M. B. u pogledu pravne ocjene djela i u odluci o kazni, tako što je utvrdio da su "ovi optuženi, radnjama opisanim u tački 1. izreke prvostepene presude, učinili samo krivično djelo iz člana 151. stav 2. KZ RS - posebni dio, za koje se optuženi M. B. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, za citirano krivično djelo optuženom N. P. se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset), a uzima se kao utvrđena kazna zatvora od pet godina za krivično djelo pod tačkom 3. izreke prvostepene presude, te se primjenom člana 48. KZ RS - osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 (dvadeset) godina. " U kaznu zatvora, po članu 50. KZ RS, uračunato im je vrijeme provedeno u pritvoru od 30. maja 1995. godine, pa nadalje.
  • 11.
    Nasuprot tvrdnjama žalbi, Vrhovni sud je smatrao da su postojale sve pretpostavke sadržane u članu 84. stav 1. tačka 2. ZKP (doprinos razrješenju stvari, visina po zakonu zaprijećene kazne itd.) da se koriste obavještenja koja su apelanti dali organima unutrašnjih poslova; da prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na tim obavještenjima; da, kako to i prvostepena presuda pravilno nalazi, iz iskaza inspektora organa unutrašnjih poslova proizlazi da pri uzimanju obavještenja prema optuženim nije primjenjivana sila niti prijetnja, a prvostepena presuda se oslonila samo na sadržaj obavještenja bez ikakvog dodatka, te da su ključna obavještenja optuženih, data 30. maja 1995. godine, potpisali optuženi i ovlašteno službeno lice.
  • 12.
    Protiv presude Vrhovnog suda Kž-130/00, od 13. jula 2000. godine, žalbe su izjavili apelanti i njihovi branioci zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i "povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima", a apelant N. P. i M. B. zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.
  • 13.
    Vrhovni sud je, presudom broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine, u odnosu na apelanta N. P. preinačio drugostepenu presudu Kž-130/00 od 13. jula 2000. godine, kao i prvostepenu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci K-36/97 od 15. jula 1999. godine, u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako da je optuženi N. P. radnjama opisanim pod tačkom 3. izreke prvostepene presude učinio krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, s tim da mu se uzima kao pravilno utvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina za krivično djelo opisano pod tačkom 1. izreke prvostepene presude, pa se, primjenom člana 48. KZ RS, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. U preostalom dijelu žalba apelanta i njegovog branioca odbijena je kao neosnovana. Žalbe apelanata N. S. i M. B. , kao i žalba njihovog branioca protiv drugostepene presude Vrhovnog suda, odbijene su kao neosnovane te je presuda u tom dijelu potvrđena.
  • 14.
    Vrhovni sud je, u odnosu na apelanta N. P. , preinačio nižestepene presude u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni za to djelo, jer je 1. oktobra 2000. godine stupio na snagu novi Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01), prema kojem krivično djelo iz tačke 3. izreke prvostepene presude, kvalificirano prema članu 150. ranijeg zakona, za koje je bila predviđena kazna zatvora od jedne godine do dvanaest godina, sada odgovara krivičnom djelu razbojništva iz člana 223. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina.

IV. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94 i 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

"Član 15.

  • 1)
    Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
  • 2)
    Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.

Član 83.

  • 1)
    Kad je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može zasnovati sudska odluka, istražni sudija će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o ovim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno davanja saglasnosti istražnog sudije da se optužnica može podići bez provođenja istrage (član 160. stav 1). Protiv ovog rješenja dozvoljena je posebna žalba.
  • 2)
    Po pravosnažnosti rješenja, izdvojeni zapisnici se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod istražnog sudije odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti se mogu koristiti u postupku, osim u slučajevima predviđenim u članu 84. ovog zakona.
  • 3)
    Poslije završene istrage, kao i poslije davanja saglasnosti da se optužnica može podići bez provođenja istrage (član 160. stav 1), istražni sudija će postupiti po odredbama st. 1. i 2. ovog člana i u pogledu svih obavještenja koja su u smislu člana 151. ovog zakona organima unutrašnjih poslova dali okrivljeni i lica navedena u čl. 226. i 227. i članu 244. stav 1. ovog zakona. Kad javni tužilac podigne optužnicu bez provođenja istrage (član 160. stav 6), dostavit će spise u kojima se nalaze ovakva obavještenja istražnom sudiji, koji će postupiti po odredbama ovog člana.

Član 84.

(1) Izuzetno, zapisnici i obavještenja izdvojeni po odredbi člana 83. ovog zakona mogu se koristiti na glavnom pretresu i u postupku po pravnim lijekovima samo:

1)...Ako okrivljeni sam traži da se pročitaju izdvojeni zapisnici o njegovom ispitivanju ili o saslušanju lica koja on poimenično označi i obavještenja koja su okrivljeni i ta lica dali organima unutrašnjih poslova (član 151), a nisu u pitanju lica navedena u članu 226. tačka 1. ovog zakona. U tom slučaju uvijek se čitaju svi zapisnici i obavještenja lica na koja se zahtjev okrivljenog odnosi osim zapisnika koji su izdvojeni zbog iznuđivanja izjave silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvima (član 218. stav 8. i član 228), ali će se i ti zapisnici pročitati ako okrivljeni to izričito zahtijeva.

2)...Ako na glavnom pretresu, po saslušanju stranaka vijeće odluči da se u postupku mogu koristiti zapisnici o ispitivanju okrivljenog koji su izdvojeni samo zbog povrede odredbe člana 218. stav 9. ovog zakona i obavještenja koja je okrivljeni dao organima unutrašnjih poslova. Rješenje o korištenju ovih izdvojenih zapisnika i obavještenja vijeće može donijeti samo u izuzetnim slučajevima ako se i pored izvođenja dokaza kojima sud raspolaže ne mogu razjasniti važne činjenice u postupku, a smatra se da bi korištenje tih zapisnika i obavještenja doprinijelo razjašnjenju stvari, a u pitanju su krivična djela za koja je propisana kazna zatvora od dvadeset godina ili teža kazna. Ako potreba za korištenjem izdvojenih zapisnika i obavještenja nastupi kad se predmet povodom pravnog lijeka nalazi pred višim sudom, odluku o njihovom korištenju donosi taj sud, po prethodno pribavljenom mišljenju javnog tužioca i branioca optuženog.

(2) Protiv rješenja prvostepenog suda iz stava 1. tač. 1. i 2. ovog člana dozvoljena je posebna žalba. Po žalbi protiv ovog rješenja viši sud odlučuje u vijeću sastavljenom od pet sudija. Na osnovu pravosnažnog rješenja prvostepenog suda, ili rješenja višeg suda ako je potreba za korištenjem izdvojenih zapisnika i obavještenja o izjavama okrivljenog nastala u postupku po pravnom lijeku, istražni sud će dostaviti sudu izdvojene zapisnike i obavještenja na koja se rješenje odnosi.

Član 86.

Ako su korišteni izdvojeni zapisnici i obavještenja na osnovu člana 84. ovog zakona, osuđujuća presuda ne može se zasnovati isključivo na izjavama na koje se odnose ovi zapisnici i obavještenja.

Član 151.

(1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, organi unutrašnjih poslova su dužni da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se učinilac ili saučesnik ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i obezbijede tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i da prikupe sva obavještenja koja bi mogla biti korisna za uspješno vođenje krivičnog postupka.

(...)

(5) Organi unutrašnjih poslova mogu prikupljati obavještenja i od lica koja se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi otkrivanja drugih krivičnih djela istog lica, njegovih saučesnika ili krivičnih djela drugih učinilaca. Ova obavještenja će se prikupljati u vrijeme koje odredi istražni sudija.

(...).

Član 218.

(1) Kad se okrivljeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, čime se zanima, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kad služio vojsku, odnosno ima li čin rezervnog mlađeg oficira, oficira ili vojnog službenika, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadležnom za poslove narodne odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovinskog stanja, da li je, kad i zašto osuđivan, da li je i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Okrivljeni će se poučiti da je dužan da se odazove pozivu ili odmah saopći svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi.

(2) Zatim će se okrivljenom saopćiti zašto se okrivljuje i osnovu sumnje koji stoje protiv njega, pa će se pitati šta ima da navede u svoju odbranu, a saopćit će mu se da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.

(3) Ako okrivljeni neće uopće da odgovara ili neće da odgovara na postavljena pitanja, poučit će se, ako je potrebno, da time može otežati prikupljanje dokaza za svoju odbranu.

(4) Okrivljeni se ispituje usmeno. Pri ispitivanju okrivljenom se može dozvoliti da se koristi svojim zabilješkama.

(5) Pri ispitivanju treba okrivljenom omogućiti da se u neometanom izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za odbranu.

(6) Kad okrivljeni izvrši svoj iskaz, postavit će mu se pitanja ukoliko je potrebno da se popune praznine ili otklone protivrječnosti i nejasnost u njegovom izlaganju.

(7) Ispitivanje treba obavljati tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost okrivljenog.

(8) Prema okrivljenom ne smiju se upotrebljavati sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

(9) Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branioca ako se izričito odrekao tog prava, i odbrana nije obavezna, ako je braniocu uskraćeno da prisustvuje izvođenju ove istražne radnje, ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o ispitivanju (član 168), ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ili u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (član 67. stav 2), osim u slučaju obavezne odbrane.

(10) Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 363.

Presuda se može pobijati:

1)...zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka;

2)...zbog povrede krivičnog zakona;

3)...zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

4)...zbog odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinsko-pravnim zahtjevima, kao i zbog odluke o objavljivanju presude preko štampe, radija ili televizije.

Član 364.

(1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:

(...)

  • 8)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.

(...)

  • 11)
    Ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno protivrječni, ali ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 391.

(1) Protiv presude drugostepenog suda dozvoljena je žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu samo u slijedećim slučajevima:

  • 1)
    ako je drugostepeni sud izrekao smrtnu kaznu ili kaznu zatvora od dvadeset godina, ili ako je potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna;

(...)".

  • 16.
    Odgovarajuća odredba Pravilnika o načinu vršenja poslova Službe javne bezbjednosti ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine", broj 24/77), koji se u vrijeme uzimanja obavještenja od apelanta i drugih optuženih primjenjivao u Republici Srpskoj na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92), je član 238. , koji glasi:

"Ovlašteno službeno lice sačinit će službenu zabilješku o pribavljenim obavještenjima ili uzeti izjavu koju potpisuje davalac obavještenja. Kad god to okolnosti omogućavaju treba uzeti izjavu napisanu svojeručno od građanina koji daje obavještenja.

Obavještenja dobivena od lica za koja se pretpostavlja da će u krivičnom postupku biti okrivljena kao i od svjedoka iz čl. 226. i 227. ZKP (privilegovani svjedoci), moraju se fiksirati u odvojenim službenim zabilješkama".

V. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 17.
      Apelant N. P. u apelaciji od 1. juna 2001. godine se žali da su presuda Vrhovnog suda, od 11. aprila 2001. godine, kao i nižestepene presude, povrijedile njegovo ljudsko pravo na pravično suđenje odnosno pravo na odbranu. Navodi da dokazni postupak, koji je proveden, nije dao rezultat koji osnovano dokazuje da je on počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da su kao dokazno sredstvo korišteni određeni iskazi pribavljeni nedozvoljenim metodama bez procesnih garancija za odbranu, da su u postupku čitane određene zabilješke policije i saslušavani policajci koji su na nezakonit način pribavljali iskaze od njega i to je poslužilo kao jedino dokazno sredstvo; da u materijalu, koji je u toku postupka provjeravan, nema argumentovane logičke povezanosti, iz koje bi proizlazila odgovornost za krivična djela za koja je osuđen.

Branilac apelanta smatra da su i propusti i u obezbjeđivanju procesnih garancija apsolutna povreda prava na odbranu, zbog čega se presuda ovakve vrste i težine i ne može donijeti i traži da bude pozvan na sjednicu gdje će navode detaljnije objasniti.

Osim toga, apelant N. P. ponovo je 20. juna 2001. godine, zajedno sa N. S. i M. B. , apelaciju dostavio Ustavnom sudu protiv iste presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine. Predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i preinači odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine, odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-130/00 od 13. jula 2000. godine i presudu Okružnog suda Banja Luka broj K-36/97 od 15. jula 1999. godine i apelante oslobodi od optužbe ili pak presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Apelanti predlažu da se, radi neposredne rasprave o pitanjima od značaja za donošenje odluke, zakaže javna rasprava a u slučaju uvažavanja i ukidanja presuda odmah puste na slobodu. Apelanti ističu da su navedenim presudama povrijeđena njihova ljudska prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine iz člana II/1. i 2. tač. b) i c) (pravo da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, pravo na pravičan postupak u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom). Apelanti navode da povreda prava da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni proizlazi iz činjenice da su prilikom saslušanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kada su sačinjene službene zabilješke koje su korištene kao dokaz, bili podvrgnuti mučenju (prijetnja i sila), nehumanom postupku (izvođenje na rijeku Vrbas, prisiljavanje da pišu rukom službene zabilješke u prostorijama Kazneno-popravnog doma, iako su one već bile sačinjene). Smatraju da su odluka Okružnog suda Banja Luka i obje odluke Vrhovnog suda Republike Srpske zasnovane na službenim zabilješkama i informacijama koje su dobijene na način kada su bili podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupku. Nadalje, apelanti navode da su u toku postupka cijenjene samo zabilješke koje su sačinili radnici Minista- rstva unutrašnjih poslova, dok su službene zabilješke pisane rukom, iako su čitane i korištene, prema nalogu Vrhovnog suda zapečaćene. Apelanti ističu da je Vrhovni sud, na navode apelanata N. S. i M. B. da im je na svojevrstan način iskazivana prijetnja i da je inspektor J. to potvrdio, jednostavno konstatirao da je sve bilo u skladu sa zakonom i da su njihovi navodi neosnovani. Na navod da je na službenoj zabilješci o saslušanju M. B. falsificiran potpis inspektora M. R. , Vrhovni sud, kako navode apelanti, odgovara da taj falsifikat potpisa ništa ne znači jer je M. R. radio u timu sa drugim ovlaštenim službenim licima i nije bitno ko ga je potpisao. Postupak na koji ukazuju apelanti, rezultirao je sačinjavanjem službenih zabilješki, koje su korištene kao dokaz, ali zbog načina kako su sačinjene, smatraju da nisu mogle predstavljati dokaz na osnovu kojeg je donesena presuda kojom su apelanti proglašeni krivim.

Povredu prava na pravičan postupak u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom apelanti upravo vide općenito u kvaliteti dokaza na osnovu kojih su osuđeni, smatrajući da nije postojalo uporište za to u provedenim dokazima.

  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 18.
      Vrhovni sud, u svojim aktima od 9. aprila 2002. godine i 20. novembra 2003. godine, dao je odgovore da su navodi apelacija u bitnome istovjetni navodima apelanata i njihovih branilaca iz žalbi protiv drugostepene presude broj Kž-130/00 od 13. jula 2000. godine u predmetnoj krivičnopravnoj stvari. Vrhovni sud ističe da su, u obrazloženju pobijane presude, dati odgovori na sve navode. Vrhovni sud smatra da su apelanti imali pravično suđenje u smislu odredbi člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da, otuda, nije povrijeđeno njihovo pravo na odbranu, pa predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 30. aprila 2001. godine i apelacije podnijeli 1. i 20. juna 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3. b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima.

"a) Ponižavajući tretman"

Svi apelanti tvrde da je njihovo pravo da se ne bude podvrgnuto mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni povrijeđeno, jer su službene izjave uzete na nezakonit način, prijetnjom, silom i nečovječnim tretmanom. Takav tretman, ako je potkrijepljen dokazima, vodio bi povredi prava da se ne bude podvrgnuto ponižavajućem tretmanu, iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • b)
    Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni. "

Član 3. Evropske konvencije glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. "

Član 3. Evropske konvencije nameće službenim licima odgovoran zadatak da osobama u pritvoru ne naude i da ih zaštite (vidi, naprimjer, Evropski sud za ljudska prava, Kudla protiv Poljske, aplikacija broj 30210. 96, presuda od 26. oktobra 2000. godine, stavovi 93-94). Međutim, tvrdnja o ponižavajućem tretmanu je ozbiljna stvar, i mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju. Pored toga, tretman mora uzrokovati visok stepen patnje žrtve da bi se ustanovila povreda člana 3. Evropske konvencije. U ovom predmetu, apelanti navode da su odvedeni do rijeke Vrbas i da su bili prisiljeni da napišu izjave svojeručno u Kazneno-popravnom domu.

Nijedan apelant nije dostavio dokaze Ustavnom sudu koji bi potkrijepili ovu tvrdnju. Također, Ustavni sud smatra da su dokazi, izneseni prvostepenom i drugostepenom sudu, nedovoljni da se ustanovi postojanje ovakvog tretmana.

Prema tome, Ustavni sud odbija kao neosnovane tvrdnje apelanata da je došlo do povrede prava da se ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu.

"b) Pravo na pravično saslušanje"

Apelanti se žale da je tokom postupka pred sudovima Republike Srpske povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje.

Ustavni sud ukazuje da dokaze u predmetima ne procjenjuje, osim do stepena koji je potreban da se odredi da li su ispoštovana ustavna prava apelanata ili neki drugi ustavni zahtjev.

  • 25.
    "Pravo na pravično suđenje" predviđeno je članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud nadležan da preispita da li je pravo zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, na koje se poziva, povrijeđeno.
  • 26.
    Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira "pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". Ovo pravo se, prema stavu 1. istog člana, osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije, koja se, prema stavu 2. istog člana, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske konvencije odnosi i na član II/3. e) Ustava.
  • 27.
    Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici predviđa da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š... Ć"

  • a)
    Primjenljivost člana 6. Evropske konvencije na krivični postupak u cjelini
    • 28.
      Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštito prava apelanta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).
    • 29.
      Apelanti tvrde da im je uskraćeno pravično saslušanje po dva osnova: prvo, da je pravo da ne inkriminiraju sami sebe bilo povrijeđeno jer su prvostepeni i drugostepeni sudovi koristili izjave apelanata uzete pod prisilom; drugo sudovi su koristili nepouzdane dokaze ili dokaze koji nisu trebali biti korišteni na suđenju.
    • 30.
      Pravo da se neko ne prisiljava da inkriminira samog sebe je osnovni element poimanja pravičnog saslušanja u krivičnim postupcima. Krivični sud, koji koristi dokaze dobijene prisilom, krši član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, i Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine).
    • 31.
      Međutim, dokazi koji su predočeni Ustavnom sudu ne pokazuju bilo kakvu prisilu, a apelanti nisu pružili bilo kakve pojedinosti o postupku službenika koji je mogao uticati na njihovu volju da ne daju izjave. Ustavni sud odbija tvrdnju da su inspektori, te prvostepeni i drugostepeni sudovi, povrijedili prava apelanata na pravično saslušanje po ovom osnovu.
    • 32.
      Iz dokaza u spisima proizlazi da je Okružni sud u Banjoj Luci, i pored najznačajnijih činjeničnih zaključaka u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, smatrao važnim rasvjetljavanje postojanja ili nepostojanja dogovora za izvršenje djela među optuženim, sadržaja i plana dogovora, konkretnih uloga i stvarno preduzetih radnji svakog od optuženih, te dinamike zbivanja i hronologije određenih momenata, namjere i motiva za postupanje i drugih okolnosti koje bolje objašnjavaju kompletan događaj. Kako se radilo o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora teža od dvadeset godina, Sud je primijenio odredbu člana 84. stav 1. tačka 2. ZKP-a i rješenjem od 21. aprila 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 17. maja 1999. godine, utvrdio da se u postupku koriste zapisnici i obavještenja koja su optuženi dali organima unutrašnjih poslova, a koji su ranije izdvojeni po odredbama člana 83. ZKP-a. Ustavni sud je ocijenio da su navedene okolnosti, koje su se odnosile na potrebu doprinosa razrješenju stvari kao i visinu zaprijećene kazne po zakonu, ispunjavale kriterije propisane članom 84. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku. Prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Tvrdnje apelanata da su prvostepeni i drugostepeni sudovi donijeli pogrešne odluke o činjeničnom stanju ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Po toj osnovi, Ustavni sud odbija navode apelanata o općoj nepravičnosti u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 33.
      Što se tiče navoda apelanata da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su zanemarili odlučne činjenice koje idu njima u prilog, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u tom smislu. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).

Prema tome, Ustavni sud nije našao da su povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje.

  • 34.
    Jedan od navoda apelacije od 20. juna 2001. godine ukazuje "da je na službenoj zabilješci o saslušanju apelanta M. B. falsificiran potpis inspektora M. R. . Vrhovni sud odgovara da taj falsifikat potpisa ništa ne znači, jer je inspektor M. R. radio u timu sa drugim ovlaštenim službenim licima, pa nije bitno ko ga je potpisao. Ako je to tako, zašto je onda inspektor M. R. prilikom saslušavanja na glavnom pretresu istakao da na toj službenoj zabilješci nije njegov potpis i da je on nije sačinjavao". Vrhovni sud je, u svojoj presudi broj Kž-345/00 od 11. aprila 2001. godine, između ostalog, konstatirao da iz spisa predmeta proizlazi da su obavještenja u vidu izjava optuženih od 30. maja 1995. godine (a ona su, kada je u pitanju djelo pod tačkom 1. izreke prvostepene presude, pravno relevantna) potpisala službena lica. Što se tiče službene zabilješke od 1. juna 1995. godine, koja se odnosi na optuženog M. B. i s tim u vezi žalbeni navod da je na njoj falsificiran potpis službenog lica M. R. , ta zabilješka se i ne odnosi na bilo koje djelo iz osuđujućeg dijela presude, pa je već iz tog razloga ona pravno irelevantna. Naime, evidentno je da su službena lica organa unutrašnjih poslova u predmetnoj stvari radili ekipno po pravilima kriminalističke taktike (proizlazi to iz njihovih iskaza u svojstvu svjedoka) - u smislu odredaba člana 225. stav 1. Pravilnika o vršenju poslova Službe javne bezbjednosti, pa je bez značaja ko je od njih tu zabilješku potpisao.
  • 35.
    Međutim, Ustavni sud mora razmotriti uticaj prihvatanja navedenih dokaza na pravičnost cjelokupnog saslušanja. S ove tačke gledišta, činjenica, ukoliko je došlo do falsificiranja službenog potpisa, koji treba da garantira vjerodostojnost zapisnika, dovodi u sumnju njegovu pouzdanost. . Sud koji prihvati takav dokaz mora shvatiti da, ukoliko optuženi negiraju navode zapisnika, takav dokaz obično nema značajnu dokaznu vrijednost. Odluka koja se donese na osnovu takvog dokaza će, po mišljenju Ustavnog suda, vjerovatno biti nepravična i vjerovatno će dovesti do nepravičnosti saslušanja u cijelosti, što će rezultirati povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, ako su dostupni drugi dokazi koji su potrebni i koji potvrđuju navode o sumnjivom zapisniku, saslušanje u cijelosti može biti pravično sve dotle dok sumnjivi zapisnik ne sadrži jedini ili glavni dokaz na kojem se zasniva odluka suda.
  • 36.
    Ustavni sud zapaža da izjava apelanta M. B. od 1. juna 1995. godine ne sadrži inkriminirane informacije koje se odnose na njega, jer na taj način ne utiču na njegovo pravo da ne bude inkriminiran, niti se izjava odnosi na dokaze na osnovu kojih je u odnosu na njega sud zasnovao svoju odluku. Ustavni sud smatra da su konkretan slučaj u potpunosti razmotrili sudovi koji su rješavali predmet.
  • 37.
    Stoga, Ustavni sud odbija tvrdnju apelanta M. B. da je došlo do povrede njegovog prava na pravično saslušanje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije pozivajući se na tačku 37. ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.