USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. marta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 146/03, rješavajući apelaciju Ž. C. , na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr. , potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr. , potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof. , sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Ž. C. , iz Husina - Tuzla, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-182/02 od 23. jula 2003. godine i Kantonalnog suda u Tuzli, broj K-7/03 od 10. maja 2003. godine.
Utvrđuje se povreda člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-182/03 od 23. jula 2003. godine i Kantonalnog suda u Tuzli broj K-7/03 od 10. maja 2003. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da provede ponovni, hitni postupak u skladu sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, o mjerama preduzetim u cilju izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH , "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.Ž. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Husina - Tuzla, kojeg zastupa T. Lj. , advokat iz Tuzle, podnio je 7. augusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-182/03 od 23. jula 2003. godine i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-7/03 od 10. marta 2003. godine, sa prijedlogom donošenja privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje pravomoćne presude Kantonalnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku - Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo), Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Kantonalnog suda, zatraženo je 10. novembra 2003. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Federalno tužilaštvo dostavilo je odgovor 2. decembra, a Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud 3. decembra 2003. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori učesnika u postupku dostavljeni su 11. decembra 2003. godine učesnicima u postupku, odnosno punomoćniku apelanta.
- 5.Na prijedlog apelanta, Ustavni sud je na sjednici održanoj 14. oktobra 2003. godine, donio rješenje broj AP-228/03 kojim se obustavlja izvršenje presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-7/03 od 10. marta 2003. godine, potvrđene po žalbi Vrhovnom sudu, broj Kž-182/03 od 23. jula 2003. godine. Ovo rješenje stupilo je na snagu odmah, a obustava izvršenja ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o meritumu podnesene apelacije.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Kantonalni sud donio je 10. marta 2003. godine presudu broj K-7/03, kojom je apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo - krivotvorenje novca - iz člana 267. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. U krivičnom postupku svjedoci, koji su prema osporenoj presudi Kantonalnog suda potvrđenoj presudom Vrhovnog suda imali odlučno značenje za utvrđivanje apelantove krivice, su M. M. i zaštićeni svjedok pod pseudonimom "broj 106" (u daljnjem tekstu: "broj 106"). U krivičnom postupku punomoćnik apelanta je predlagao sudu i saslušanje svjedoka B. M. , brata svjedoka M. M. , radi provjere vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. M. Kantonalni sud je odbio ovaj prijedlog odbrane kao i prijedlog za dopunsko saslušanje svjedoka "broj 106".
- 8.Protiv presude Kantonalnog suda, Kantonalni tužilac i apelant izjavili su žalbe Vrhovnom sudu.
- 9.Vrhovni sud je, 23. jula 2003. godine, donio presudu broj Kž-182/03 kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe i potvrđuje presuda Kantonalnog suda broj K-7/03 od 10. marta 2003. godine.
- 10.Protiv presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda podnesena je apelacija Ustavnom sudu.
IV. Relevantni propisi
- 11.Zakon o posebnoj zaštiti identiteta svjedoka u krivičnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 17/01), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih presuda:
"Član 1.
Ovim zakonom se, u cilju potpune zaštite života, tijela i slobode svjedoka i njegovih bliskih srodnika, utvrđuju pravila saslušanja svjedoka pod posebnim uvjetima u krivičnim postupcima koji se u Federaciji Bosne i Hercegovine vode za krivična djela za koje je moguće izreći kazne dugotrajnog zatvora, ili za sva druga krivična djela za koja vijeće sudija Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud Federacije) to bude smatralo potrebnim, u skladu sa članom 2. stav 1. ovog zakona.
Član 2.
(1) Na zahtjev suda pred kojim se vodi postupak ili nadležnog tužioca ili okrivljenog i njegovog branioca, saslušanje svjedoka se može obaviti pred vijećem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, koje čine trojica sudija Vrhovnog suda...
Član 6.
(4) Na glavnom pretresu ili pretresu pred drugostepenim sudom, sud čita iskaz svjedoka bez prethodne saglasnosti strana u postupku i branioca i bez mogućnosti pozivanja svjedoka da lično svjedoči...
Član 7.
(1) Po upoznavanju sa sadržajem iskaza svjedoka, sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog nadležnog tužioca, branioca ili okrivljenog može predložiti Vrhovnom sudu Federacije da se svjedok ponovo sasluša u vezi sa dodatnim pitanjima ili da se pojasni ranije dati iskaz. U tom slučaju spis se ponovo dostavlja vijeću Vrhovnog suda, koji će obaviti saslušanje u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za dodatnim saslušanjem, nakon čega se spis i zapisnik saslušanja bez odlaganja dostavlja ponovo sudu pred kojim se vodi postupak...
Član 8.
Nakon što se saslušanje svjedoka obavi kako je to predviđeno ovim zakonom, presuda se ne može isključivo zasnivati samo na iskazu svjedoka".
- 12.Zakon o posebnoj zaštiti identiteta svjedoka u krivičnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine prestao je da važi danom stupanja na snagu Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.
V. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 13.Apelant tvrdi da u prvostepenoj presudi Kantonalni sud uopće nije dao niti jedan razlog kojim bi bila pravdana odluka o pravu okrivljene osobe da ispita svjedoka pod istim uvjetima kao što je ispitan svjedok M. M. kojeg je predložio kantonalni tužitelj. Odbijanjem suda da sasluša ovog svjedoka, na okolnosti koje je odbrana predložila, a da za to ni Kantonalni ni Vrhovni sud nisu dali nikakve razloge u svojim presudama, apelant smatra da je povrijeđeno jedno od najvažnijih načela iz prava na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) - "jednakost oružja". Prema ovom načelu svaka stranka u postupku, a apelant je kao okrivljeni bio stranka u postupku, mora imati jednaku mogućnost da izloži svoj slučaj s prijedlogom za izvođenje dokaza. Apelant je pred oba suda isticao da je u vezi sa dokazom - iskazom zaštićenog svjedoka "broj 106" - povrijeđeno njegovo pravo garantirano članom 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, smatrajući da je nezakonito provedena procedura po kojoj je svjedok "broj 106" dobio zaštitu prema odredbama Zakona o posebnoj zaštiti identiteta svjedoka u krivičnom postupku. Stoga je, navodi apelant, logično pitanje kako je moguće da se razlozi za zaštitu svjedoka ne pruže svjedoku M. M. , a da se kod druge radnje koja se stavlja na teret apelantu pruži posebna zaštita drugom svjedoku. Taj razlog može djelimično derogirati puno značenje prava okrivljene osobe, iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, na neposredno ispitivanje svjedoka.
- 13.
Zbog zaštite prava okrivljenog, odbrana je na glavnom pretresu predložila da se preko Kantonalnog suda pokrene procedura da Vrhovni sud skine zaštitu svjedoku "broj 106" kako bi apelant mogao ostvariti svoje navedeno pravo iz Evropske konvencije. Ovaj prijedlog odbrane sud je odbio bez davanja ikakvih razloga. Odbrana je, također, sudu predložila, nakon čitanja iskaza svjedoka "broj 106", da zaštićenog svjedoka dopunski sasluša Vrhovni sud, što je taj sud odbio.
Apelant ukazuje da, u pogledu dokaza u ovom postupku, odbrana i optužba nisu imali "jednaka oružja" pred sudom na način jednakog predlaganja i ocjene dokaza, kao i sa upoznavanjem svih dokaza, pa i onih sa kojima je kantonalni tužilac očigledno posebno raspolagao. Takvim posebnim "dokazima" sa kojima je kantonalni tužilac raspolagao, a koji odbrani nisu predočeni, odbrana je dovedena u inferiorniju poziciju u odnosu na drugu stranu u postupku. To posebno ima svoju vrijednost ako se uzme u obzir činjenica da se to odnosi prije svega na iskaz zaštićenog svjedoka "broj 106".
- b)Odgovor na apelaciju
- 14.Federalno tužilaštvo u svom odgovoru ističe da ne stoje tvrdnje u apelaciji da su navedene presude zasnovane isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka prilikom čijeg saslušanja je nezakonito provedena procedura po kojoj je taj svjedok dobio zaštitu. Posebno su razmatrane tvrdnje apelanta u vezi sa povredom zakona na njegovu štetu, pri čemu ni Vrhovni ni Kantonalni sud nisu povrijedili zakon, a činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.
- 14.
Kantonalno tužilaštvo ističe da apelant navodi iste činjenične i procesne povrede koje je dao u završnoj riječi pred Kantonalnim sudom i u žalbi na presudu tog suda. Ti navodi su gotovo identični i o njima su sudovi već odlučivali. Apelant stalno zaboravlja da dokazi na kojima su zasnovane spomenute sudske odluke nisu samo iskazi svjedoka, već da su mu dokazi i novčanice privremeno oduzete od svjedoka M. M. , od zaštićenog svjedoka "broj 106" i iz apelantovog vozila, kao i nalaz vještaka. U toku postupka pred sudom nisu kršena zagarantirana prava apelanta na odbranu, odnosno apelant je imao u rukama isto "oružje" kao i tužilac.
Kantonalni sud ističe da Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koji je primijenjen u ovoj pravnoj stvari, ne poznaje svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, kako se navodi u apelaciji, nego svjedoke suda, a razloge zašto prihvata iskaze svjedoka kao i ocjenu izvedenih dokaza sud je dao u svojoj presudi koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. U pogledu apelantovih navoda da je sud prihvatio iskaz zaštićenog svjedoka "broj 106" i da pri tom nije omogućio neposredno saslušanje zaštićenog svjedoka, sud je, ističe se u odgovoru, u potpunosti postupao po odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o posebnoj zaštiti identiteta svjedoka u krivičnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine. Iskaz tog svjedoka dat je detaljno i u potpunosti je povezao tok događaja koji se odvijao između njega i apelanta, pa nije ni bilo osnova za bilo kakvim dodatnim pitanjima. Inače, sud je donio presudu uvažavajući sve druge provedene dokaze. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije, jer je apelant u toku čitavog postupka imao dva izabrana branioca, a postupak je trajao koliko je to bilo neophodno. Na kraju se ističe da su navodi iz apelacije identični navodima iz žalbe na presudu Kantonalnog suda.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporena presuda Vrhovnog suda donesena je 23. jula 2003. godine, protiv koje je 7. augusta 2003. godine izjavljena apelacija Ustavnom sudu. Dakle, apelacija je izjavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3. b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Pravo na pravično suđenje sadržano je u Ustavu Bosne i Hercegovine koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 21.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š... Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(...)
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
(...)".
- 22.Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odvija pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja. Pod pojmom svjedoka, odnosno izjave koje nisu lično date u sudnici, prema stanovištu Evropskog suda, treba da se smatraju izjave "svjedoka" u mjeri u kojoj nacionalni sudovi takve izjave uzimaju u obzir (presuda od 19. decembra 1990, Delta, A 191-A, presuda od 19. februara 1991. , Isgio, A. 194-A, str. 12). U principu, Evropski sud za ljudska prava ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa. Ali u situaciji ako nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoke, presuda suda ne može, isključivo i uglavnom, biti zasnovana na svjedočenju tog svjedoka.
- 23.U predmetu Doorson, Evropski sud za ljudska prava je pošao od stava da interesi odbrane trebaju biti izbalansirani u odnosu na interese svjedoka ili žrtava, pozvanih da svjedoče (presuda od 26. marta 1996. , Izvještaji 1996,-II, Vol. 6, stav 7a).
- 24.U konkretnom slučaju, apelant se, pored ostalog, žali da je odbrana, nakon čitanja iskaza zaštićenog svjedoka, sudu predložila da svjedok bude naknadno saslušan na okolnosti koje je odbrana navela i što je, prema ocjeni odbrane, bilo veoma važno sa aspekta istinitosti, odnosno vjerodostojnosti pročitanog iskaza zaštićenog svjedoka. Kantonalni sud je odbio ove prijedloge, a u drugostepenoj presudi Vrhovnog suda se navodi da nije bilo potrebe za dodatnim ispitivanjem, jer je iskaz svjedoka dostavljen u svim bitnih dijelovima.
- 25.Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio i prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka B. M. , brata svjedoka M. M. , kojeg je odbrana predlagala radi provjere vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. M. Osim toga, Ustavni sud također primjećuje da u Zapisniku o glavnom pretresu, sastavljenom u Kantonalnom sudu u Tuzli, u predmetu K-7/03, 26. februara 2003, te 6. i 10. marta 2003. godine, stoji da apelantov branilac predlaže da se ponovo sasluša zaštićeni svjedok "broj 106" na određene činjenice, tj. kada je primio novčanicu od apelanta. Međutim, Kantonalni sud je "odbio prijedlog" odbrane (str. 5. Zapisnika) Također, apelant je predlagao da Vrhovni sud skine zaštitu svjedoku "broj 106" kako bi apelant ostvario pravo da neposredno ispita svjedoke optužbe. Ovo tim više što je, prema apelantovom mišljenju, iskaz zaštićenog svjedoka nelogičan i proturječan sam sebi.
- 26.Ustavni sud, također, zapaža da su u konkretnom predmetu provedeni svi dokazi koje je predložio kantonalni tužilac dok je, nasuprot tome, taj sud odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka B. M. i dopunsko saslušanje zaštićenog svjedoka. Odbijanjem suda za saslušanjem svjedoka kojeg je predlagao apelant, kao i ponovnim saslušanjem u vezi sa dodatnim pitanjima, odnosno radi pojašnjenja ranije datog iskaza, prema ocjeni Ustavnog suda povrijeđen je princip jednakosti strana u postupku. Naime, u toku postupka kantonalni tužilac je imao priliku da se, po njegovom zahtjevu, ispita osoba (zaštićeni svjedok) dok optuženi, odnosno apelant, nije imao tu mogućnost.
Ustavni sud, s tim u vezi, ističe da onemogućavanjem odbrane da osporava kredibilitet zaštićenog svjedoka lišava odbranu konkretnih mogućnosti da pokaže da ta osoba ima predrasuda, da je nepouzdana ili neprijateljski raspoložena prema apelantu. Ovakav stav je zauzeo Evropski sud u predmetu Kostovski protiv Holandije (20. novembar 1989, stav 42) .
Ustavni sud također podsjeća i na stav Evropskog suda za ljudska prava da se "svi dokazi moraju iznijeti na javnoj raspravi, u prisustvu optuženog, na razmatranje protivničkih argumenata. Postoje izuzeci od ovog principa, ali oni ne smiju da naruše prava odbrane. Kao opće pravilo, st. 1. i 3. tačke d. člana 6. Evropske konvencije zahtijevaju da branilac dobije odgovarajuću i pogodnu priliku da ispita i ospori navode svjedoka optužbe, bilo u toku samog svjedočenja ili kasnije" (vidi Van Mechelen i drugi protiv Holandije (55/1966/674/861-864), 23. april 1997. stav 51).
Vodeći računa o mjestu koje pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije ima u demokratskom društvu, sve mjere kojima se ograničava pravo odbrane moraju biti strogo neophodne. Ako je dovoljna manje restriktivna mjera, onda se ta mjera mora primijeniti.
- 27.Ustavni sud ističe da je opći princip člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dozvoljeno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj slučaj i moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozovu ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. U konkretnom predmetu, Ustavni sud uočava da su osporene presude zasnovane i na drugim provedenim dokazima. Međutim, činjenica da je apelant tražio dopunsko saslušanje (zaštićenog) svjedoka i svjedoka B. M. , na određene okolnosti, koje u svojoj biti ne moraju značiti da će biti "u korist optuženog", iako se on tome nada i zbog čega traži dopunsko saslušanje, odnosno saslušanje svjedoka B. M. , je, po ocjeni Ustavnog suda, veoma bitna u smislu člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je apelant, odnosno njegov branilac, dokazao, navodeći razloge za dopunsko saslušanje zaštićenog svjedoka, odnosno svjedoka B. M. , da je bilo potrebno, radi utvrđivanja istine, njihovo saslušanje i da bi izostanak saslušanja mogao nanijeti štetu pravima apelanta.
Ustavni sud zaključuje da interesi odbrane u ovom slučaju nisu bili izbalansirani u odnosu na interese optužbe.
- 28.Iz navedenih razloga Ustavni sud je zaključio da su povrijeđena prava apelanta iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, te je odlučio da ukine osporene presude i predmet vrati Kantonalnom sudu u Tuzli na ponovni postupak.
VIII. Zaključak
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.