Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 102/03, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 1. i 2. i člana 64. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 28. aprila 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija R. R..

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-307/01 od 23. novembra 2001. godine;

presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-380/00 od 16. januara 2001. godine;

rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-549/00 od 25. aprila 2000. godine;

rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-1328/99 od 2. februara 2000. godine.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da R. R. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od lica i stvari, stan u Ulici Antuna Hangija broj 10/IV, koji mu je dodijeljen na korištenje rješenjem Društvenog preduzeća "PIO Invest-standard" Sarajevo, broj S-451/87 od 7. oktobra 1991. godine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke.

Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo se nalaže da u roku od 90 dana obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa J. M., advokat iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-307/01 od 23. novembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-380/00 od 16. januara 2001. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 27/02-23-549/00 od 25. aprila 2000. godine, i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava), broj 23/I-372-1328/99 od 2. februara 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Kantonalne uprave zatraženo je, 20. januara 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovor Vrhovnog suda je, 12. aprila 2004. godine, dostavljen apelantu.
  • 5.
    Kantonalno ministarstvo i Kantonalna uprava nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Apelantu je rješenjem Društvenog preduzeća "PIO Invest-standard", broj S-451/87 od 7. oktobra 1991. godine, kao radniku tog preduzeća, dodijeljen na korištenje trosoban stan (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u naselju Koševsko brdo u Sarajevu, u Ulici Antuna Hangija broj 10. Apelant je uselio u predmetni stan, ali nije zaključio ugovor o korištenju stana sa Javno-stambenim preduzećem "Sarajevostan" jer nije bio završen tehnički pregled zgrade u kojoj se stan nalazi.
  • 8.
    Apelanta su, 2. decembra 1992. godine, priveli pripadnici policije u radni vod, gdje je proveo sve vrijeme do 26. maja 1994. godine kada je napustio Sarajevo i predmetni stan.
  • 9.
    Zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan je tehnički primljena 16. maja 1998. godine, kada je i izdata upotrebna dozvola za njeno korištenje i od tog datuma je stanarima te zgrade omogućeno da zaključuju ugovore o korištenju stana.
  • 10.
    Apelant je, 25. juna 1999. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana Kantonalnoj upravi koja je zahtjev odbila rješenjem broj 23/1-372-1328/99 od 2. februara 2000. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer ne posjeduje ugovor o korištenju stana. Dalje se navodi da se, prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana. U rješenju se zaključuje da se iz navedenih razloga apelant ne može smatrati licem iz člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
  • 11.
    Apelant je Kantonalnom ministarstvu uložio žalbu na rješenje Kantonalne uprave od 25. juna 1999. godine. U žalbi je apelant naveo da mu je stan dodijeljen odlukom preduzeća u kojem je radio i da je plaćao stanarinu za korištenje predmetnog stana sve do kraja 1992. godine, a da ugovor o korištenju stana sa Sarajevostanom nije zaključio zbog izbijanja rata.
  • 12.
    Kantonalno ministarstvo je, rješenjem broj 27/02-23- 549/00 od 25. aprila 2000. godine, odbilo apelantovu žalbu i u obrazloženju, u suštini, ponovilo razloge zbog kojih je zahtjev za povrat stana odbijen. S obzirom da je ovo rješenje bilo konačno u upravnom postupku, apelant je protiv tog rješenja pokrenuo tužbom upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
  • 13.
    Kantonalni sud u Sarajevu je, 16. januara 2001. godine, donio presudu broj U-380/00 kojom je apelantovu tužbu odbio, obrazlažući da apelant nije nosilac stanarskog prava jer nije nikada zaključio ugovor o korištenju stana sa "Sarajevostanom". Dalje se u presudi navodi da je Kantonalno ministarstvo pravilno primijenilo odredbu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelant je uložio žalbu na tu presudu Kantonalnog suda.
  • 14.
    Vrhovni sud je donio presudu broj Už-307/01 od 23. novembra 2001. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio. Taj sud ponavlja razloge koji su navedeni u pobijanoj presudi Kantonalnog suda o tome da apelant nije stekao stanarsko pravo. Dalje se u presudi navodi da činjenica da je apelant plaćao stanarinu za predmetni stan kao faktički korisnik stana, kako proizlazi iz obavijesti "Sarajevostana" od 5. februara 1992. godine, broj 05/3-1-104/92, što ne znači da je on time postao i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 15.
    Na traženje apelanta, "Sarajevostan" je, 7. jula 2000. godine, izdao potvrdu broj 03/1-4185/00, u kojoj je naveo da je po izvršenom uvidu u svoju dokumentaciju utvrdio da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan, koja je useljena 16. novembra 1991. godine, evidentirana kod tog preduzeća tako što su stanari zaduženi za stanarinu po sistemu bodovanja. U potvrdi se još navodi i to da ugovori o korištenju stana nisu mogli biti zaključeni jer nije bio završen tehnički pregled objekta. Kako se dalje navodi u ovoj potvrdi, tek nakon dobijanja upotrebne dozvole, 16. maja 1998. godine, stanarima zgrade je omogućeno sklapanje ugovora o korištenju stana.

IV. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine FBiH", broj 36/98)

Član 11. u relevantnom dijelu glasi:

"Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Š...Ć"

  • 17.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03)

Član 3. u relevantnom dijelu glasi:

"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Š...Ć"

V. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 18.
      Apelant navodi da je osporenim odlukama upravnih organa i presudama sudova onemogućen njemu i njegovoj porodici povratak u stan, pa je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je bilo onemogućeno da zaključi ugovor o korištenju stana zbog propusta nadležnih organa da izvrše tehničku primopredaju zgrade, ali prema njegovom mišljenju su svi bitni elementi ugovora o korištenju stana bili ispunjeni time što mu je "Sarajevostan" odredio stanarinu, njegovim ulaskom u posjed stana i plaćanjem stanarine. Prema apelantovom mišljenju, obje ugovorne strane su prešutno prihvatile takvo stanje i niko mu nije osporavao pravo da koristi predmetni stan.
    • 19.
      Apelant još navodi i to da je osporenim odlukama diskriminiran u ostvarenju prava na povrat u svoj dom, protivno odredbi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 20.
      Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda, koju je donio taj sud 23. novembra 2001. godine, donesena u vrijeme kada je taj sud primjenjivao izričite odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema kojima samo nosioci stanarskog prava imaju pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Dalje se navodi da poslije donošenja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prema kojima pravo na vraćanje stana u posjed imaju i lica koja nemaju svojstvo nosioca stanarskog prava, ali ispunjavaju određene uvjete da se vrate u stanove koji se mogu smatrati njihovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, taj sud u potpunosti postupa prema stanovištima izraženim u odlukama Ustavnog suda. U konkretnom slučaju, taj sud ne može ocijeniti da li je došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje doma i prava na imovinu, jer se spisi predmeta ne nalaze kod tog suda. Međutim, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije ako apelant ne ispunjava uvjete da se stan čiji povrat traži smatra njegovim domom i imovinom.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju, odluku o posljednjem pravnom lijeku, koja je predmet osporavanja ovom apelacijom, predstavlja presuda Vrhovnog suda, broj Už-307/01 od 23. novembra 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 15. marta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana od dana kada je osporena presuda dostavljena apelantu, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi i povredu prava da ne bude diskriminiran u uživanju prava na povratak u svoj dom, protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
    • a)
      Pravo na poštivanje doma
  • 26.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Š...Ć"

  • 27.
    Član 8. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 28.
    Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31).
  • 29.
    Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A br. 30, stav 49).
  • 30.
    U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati "domom" apelanta u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 31.
    Što se tiče pitanja da li se stan o kojemu je riječ može smatrati kao apelantov "dom", što je svrha člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je apelant napustio stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njegov povratak u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). U vezi sa prethodnim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Iako je u konkretnom slučaju apelant počeo koristiti predmetni stan nakon 30. aprila 1991. godine, činjenica da je on stan počeo koristiti u skladu sa tada važećim zakonima i da stan nije stekao na način kojim bi ugrožavao prava drugih, ne utiče na primjenu relevantnih odredbi Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma na njegov slučaj.
  • 32.
    Apelant je bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, u koji je uselio u skladu sa rješenjem preduzeća, dakle po valjanom pravnom osnovu. U stanu je sa svojom porodicom živio do maja 1994. godine, očigledno smatrajući taj stan svojim domom u toku perioda od tri i po godine. Predmetni stan se nalazio u zgradi koja nije bila tehnički primljena, odnosno za koju nije bila izdata upotrebna dozvola, pa stanari nisu mogli zaključiti ugovore o korištenju stana sa "Sarajevostanom", što svakako nije bio propust apelanta. Međutim, iako nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, kao ni ostali stanari, apelant je bio dužan plaćati stanarinu po sistemu bodovanja stana koji je odredio "Sarajevostan". Apelant je, dakle, izmirivao obaveze koje bi, inače, izmirivao i da je zaključio ugovor o korištenju stana. Zakon o stambenim odnosima u članu 28. predviđa mogućnost da se, ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor u roku od 30 dana od useljenja u stan, stranke obrate nadležnom stambenom organu koji bi donio rješenje koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana. U konkretnom slučaju takav zahtjev nije podnesen, što jasno upućuje na zaključak da su obje strane prešutno pristale na faktičko stanje. Osim toga, nesporna je činjenica da je apelant predmetni stan koristio tri i po godine - od momenta useljenja do 26. maja 1994. godine - i da za to vrijeme niko nije osporio njegovo pravo da koristi predmetni stan. Stoga, Ustavni sud smatra da se navedeni stan ima smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 33.
    Ustavni sud, dalje, smatra da je nemogućnost apelanta na povratak u stan u periodu od približno osam godina nakon završetka rata rezultiralo miješanjem u pravo apelanta na njegov dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 34.
    Dakle, mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno, drugim riječima, da li je ono bilo po zakonu i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. član? 8. Evropske konvencije.
  • 35.
    Ustavni sud smatra da je ovo miješanje prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Taj cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Rat u Bosni i Hercegovini je doveo do masovnih pomjeranja stanovništva i izazvao velik broj stambenih problema. Veliki broj stanova i kuća je napušteno, silom iseljeno ili uništeno. Prazni domovi su odmah useljavani, a vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine su donijele Zakon o napuštenim stanovima, kojim su privremeno rješavani stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglica.
  • 36.
    Međutim, apelant još uvijek nije u mogućnosti da ostvari pravo na povrat u svoj dom, iako je situacija u kojoj je bilo opravdano privremeno dodjeljivanje stanova davno okončana. Proizlazi da, iako "miješanje", koje je u početku i moglo biti opravdano i u saglasnosti sa principom "neophodnosti", ne predstavlja, osam godina nakon završetka rata, neophodno "miješanje u demokratskom društvu" u apelantovo pravo da se vrati u svoj dom. Ustavni sud ističe da, u periodu od 6. januara 1996. godine pa sve do 4. aprila 1998. godine, apelant nije imao nikakvo pravno sredstvo koje bi mu davalo makar minimalnu šansu za ostvarenje njegovih prava. Tek nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelant je imao mogućnost da pred upravnim, a zatim i sudskim organima, traži ostvarenje svojih prava.
  • 37.
    U ovim okolnostima Ustavni sud smatra da se onemogućavanje povratka apelanta u stan u ovom slučaju ne može smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" i da je, stoga, nerazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži. Zaključivši da uvjet o neophodnosti nije zadovoljen, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ispita da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom.
  • 38.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
    • b)
      Pravo na imovinu

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 39.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong and Lnnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A, broj 52, stav 61).
  • 40.
    U rješavanju pitanja da li predmetni stan u apelantovom slučaju predstavlja imovinu koja je obuhvaćena zaštitom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud upućuje na svoj stav u vezi s tim u predmetu koji si odnosio na isto pitanje kao i apelantov predmet, a u kojem je Ustavni sud došao do zaključka da apelantova pravna situacija predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu "imovine" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 30).
  • 41.
    Nesporno je da je odlukama upravnih organa i presudama nadležnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine došlo do miješanja vlasti u apelantovo pravo da se koristi ekonomskom vrijednošću koju za njega predstavlja stan. Ustavni sud podsjeća da je pri razmatranju da li je oduzimanje imovine u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim da li je potrebno razmotriti da li je mjera o kojoj se radi slijedila opravdan cilj u javnom interesu, i, dalje, da li postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi ostvariti. Mora postojati 'pravična ravnoteža' između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako osoba o kojoj se radi mora nositi 'osobni prekomjeran teret'. Državne vlasti uživaju široku slobodu procjene u odlučivanju što je u javnom interesu i njihova odluka mora biti 'očigledno neutemeljena' da ne bi bila prihvaćena (vidi odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Medan, Bastijanović i Marković protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/96/03, 8 i 9, odluke o prihvatljivosti i meritumu, 1996-1997, st. 35-36).
  • 42.
    Ustavni sud podsjeća da član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa, između ostalog, da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme ratnih sukoba od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Slijedi da, prema ovoj odredbi, postoji ustavno pravo na ponovno uspostavljanje statusa quo ante. Ustavni sud primjećuje da apelantu nije vraćen predmetni stan za koji je Ustavni sud zaključio da predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 43.
    Nije utvrđeno da li je predmetni stan bio dodijeljen nekom drugom licu na korištenje, ali Ustavni sud podsjeća da je to bila uobičajena praksa nadležnih upravnih organa s obzirom na potrebe smještaja izbjeglih i raseljenih lica, kojih je u tom periodu bilo u velikom broju i u Sarajevu. Ustavni sud prihvata da su za vrijeme ratnih sukoba postojali jaki razlozi kojima se moglo opravdati to što se stan možda koristio za smještaj izbjeglica. Proizlazi da je nesporno postojao opravdan cilj koji je bio u javnom interesu.
  • 44.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da su se uvjeti koji su tada prevladavali iz osnova promijenili i ne mogu opravdati daljnje miješanje u apelantovo pravo na imovinu, pa je odgovor na pitanje da li postoji 'pravična ravnoteža' između zaštite apelantovog prava na imovinu i javnog interesa, nužno negativan. U vezi sa tim, Ustavni sud zaključuje da interes javne vlasti da privremeno riješi problem izbjeglih i raseljenih lica koji je bio aktuelan i neophodan u to vrijeme, ne može, osam godina po okončanju rata, prevagnuti nad interesom apelanta da ostvari svoje pravo na povratak u svoj dom koje je i osnovni cilj Općeg okvirnog sporazuma.
  • 45.
    Prema tome, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo proporcionalno opravdanom cilju.
  • 46.
    Ustavni sud zapaža da je irelevantno to što su nadležne vlasti i sudovi primijenili doslovno odredbu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u vezi sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, tako da je došlo do odbijanja apelantovog zahtjeva za povrat stana jer on nije smatran nosiocem stanarskog prava. Ustavni sud smatra da su vlasti bile dužne prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana uzeti u obzir sve činjenice koje su upućivale na to da je apelant, iako nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, u stvari ostvarivao sva prava i obaveze koje bi inače proizlazile iz takvog ugovora. Tim prije što bi apelant, da je ostao u posjedu stana u periodu rata, imao priliku da zaključi ugovor o korištenju stana nakon što je 1998. godine izvršen tehnički prijem stana, kao što su učinili drugi stanari zgrade. Dakle, apelant je onemogućen da ostvari svoje pravo na stan, odnosno svoju imovinu, jer je taj stan napustio zbog ratnih djelovanja. Vlasti su bile dužne da u konkretnom slučaju tumače Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, koji imaju supremaciju nad zakonima koji su primijenjeni i to tako da izjednače status apelanta sa statusom nosioca stanarskog prava.
  • 47.
    Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da propuštanje vlasti i sudova da vrate apelanta u posjed stana nije opravdano. Prema tome, osporene presude sudova i odluke upravnih organa su povrijedile član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • c)
      Zabrana diskriminacije u uživanju prava na slobodan povratak - član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su."

  • 48.
    Apelant navodi je osporenim odlukama diskriminiran u ostvarenju prava da se slobodno vrati u svoj dom protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 49.
    Ustavni sud podsjeća da zabrana diskriminacije podrazumijeva zaštitu lica koja se nalaze u sličnoj situaciji od diskriminirajućih razlika u tretmanu. Međutim, apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego prema drugim osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji, pa se Ustavni sud nije upuštao u razmatranja ove povrede.

VIII. Zaključak

  • 50.
    Na osnovu člana 61. stav 1. i 2. i člana 64. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

U 102/03

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.