Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 160/03, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. aprila 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija N. S.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž 1237/02 od 4. marta 2003. godine, i presuda Općinskog suda u Živinicama, broj P-386/00 od 17. aprila 2002. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Živinicama na hitan ponovni postupak.

Općinskom sudu u Živinicama se nalaže da, u roku od šest mjeseci, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    N. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Doboja, podnijela je 20. maja 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž 1237/02 od 4. marta 2003. godine, i presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-386/00 od 17. aprila 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli, "Gradnje" p.o. Živinice i punomoćnika drugotužene i trećetužene, Z. B., advokata iz Živinica, kao učesnika u postupku, zatraženo je 22. januara 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori navedenih lica dostavljeni su Ustavnom sudu 24. februara, te 2. i 5. marta 2004. godine.
  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Tuzli i učesnika u postupku je, 16. marta 2004. godine, dostavljen apelantici.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelantica je, kao investitor, sa DGP "Živinice", iz Živinica, pravnim prednikom učesnika u postupku, kao izvođačem radova, zaključila ugovor broj 4836/90 o izgradnji poslovnog prostora 13. decembra 1990. godine. Prema ovom ugovoru, navedeno preduzeće je za apelanticu trebalo izgraditi poslovni prostor u prizemlju stambeno-poslovne zgrade "Čardaklija" u Živinicama, površine 9,18 m neto korisnog prostora, za što je apelantica tom preduzeću trebala platiti 119.340,00 tadašnjih dinara u šest jednakih mjesečnih rata. Ugovorom je precizirano da je izvođač radova predmetni poslovni prostor trebao predati apelantici u posjed krajem jula 1991. godine, a da je apelantica za to dužna uplatiti navedeni iznos do 12. juna 1991. godine.
  • 6.
    Apelantica je posljednju od šest jednakih rata uplatila 27. decembra 1991. godine, dok izvođač radova nije predao poslovni prostor apelantici u posjed zbog izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, kada je apelantica napustila Živinice. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, apelantica se 12. augusta 1998. godine obratila izvođaču radova pismenim zahtjevom da joj preda u posjed predmetni poslovni prostor. Kako joj izvođač radova poslovni prostor nije predao u posjed nakon podnesenog zahtjeva, apelantica je 26. juna 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Živinicama, kojom je tražila da joj izvođač radova preda u posjed izgrađeni poslovni prostor.
  • 7.
    U toku rasprave po apelanticinoj tužbi pred Općinskim sudom u Živinicama, utvrđeno je da je izvođač radova predmetni poslovni prostor prodao A. i S. D., tako da je apelantica postojeću tužbu proširila i na navedena lica. Nakon provedenog postupka, Općinski sud u Živinicama donio je presudu broj P-386/00 od 17. aprila 2002. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora. U obrazloženju navedene presude Općinski sud u Živinicama navodi da je svoju odluku zasnovao na činjenici da je predmetni poslovni prostor izvođač radova prodao i predao u posjed A. i S. D. ugovorom o kupoprodaji zaključenim 18. oktobra 1996. godine. S obzirom na to da postoje dva ugovora o kupoprodaji za sporni poslovni prostor, navodi prvostepeni sud, i da apelantica ne može dokazati svoje pravo vlasništva izvodom iz zemljišnjih knjiga, primjenjujući član 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 6/98 i 29/03), jači u pravu je onaj kupac koji je u posjedu predmetne nepokretnosti.
  • 8.
    Protiv navedene presude apelantica je uložila žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli koji je, presudom broj Gž 1237/02 od 4. marta 2003. godine, odbio njenu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući odluku, Kantonalni sud u Tuzli navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis iz člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U suštini, prema mišljenju toga suda, apelantica nije dokazala da drugotužena i trećetužena strana sporni poslovni prostor drže bez pravnog osnova, a ne može se reći, kako navodi sud, ni da je kupoprodajni ugovor od 18. oktobra 1996. godine, koji su one zaključile sa prvotuženim, slabiji pravni osnov od ugovora o izgradnji poslovnog prostora od 13. decembra 1990. godine, koji je tužiteljica zaključila sa prvotuženim.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03)

Član 36. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Savjesna osoba stiče pravo vlasništva na pokretnu stvar koju je pribavila uz naknadu od nevlasnika:

Š...Ć."

Član 38. stav 1. glasi:

"Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja."

Član 43., u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Š...Ć"

Član 48., u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Š...Ć"

  • 10.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03 koji se primjenjuje kao federalni zakon)

Član 630. stav 1. glasi:

"(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      U apelaciji Ustavnom sudu, apelantica pobija nižestepene presude navodeći da je njima povrijeđeno njeno pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja se u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje i ima prioritet nad svakim drugim zakonom. Apelantica, naime, smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili pravnu prirodu ugovora koji je ona zaključila sa investitorom 13. decembra 1990. godine, te da se ne radi o ugovoru o kupoprodaji nego ugovoru o građenju. Stoga, navodi se u apelaciji, apelantica je na originalan način, izvorno, stekla pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru radi čega ima jači pravni osnov od drugotužene i trećetužene, koje su taj poslovni prostor stekle od nevlasnika. Radi toga, apelantica traži da se prvostepena i drugostepena osporena presuda ukinu, te da Ustavni sud meritorno odluči i naloži da joj se predmetni poslovni prostor vrati u posjed.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 12.
      Kantonalni sud u Tuzli, u odgovoru na apelaciju, navodi da ostaje u cijelosti kod razloga osporene presude i smatra da tom presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije. Učesnik u postupku, "Gradnja" p.o., odnosno DOO "4. oktobar" iz Živinica, u stečaju, kao pravni slijednik "Gradnje" p.o. nakon izvršene privatizacije, u odgovoru na apelaciju navodi da je ranija "Gradnja" p.o. privatizirana u toku 2002. godine na osnovu rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, a da je nad njim uveden stečajni postupak 5. marta 2003. godine. Nadalje, navodi se da apelantica na dva održana ročišta za prijavljivanje potraživanja nije podnijela svoj zahtjev, te da pored navedenog nema dodatnih izjašnjenja. Punomoćnik drugotužene i trećetužene, A. i S. D., iz Živinica, u odgovoru na apelaciju iznosi da su navodi iz apelacije neosnovani, pritom, u suštini, iznoseći argumentaciju navedenu u obrazloženju osporenih presuda.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž 1237/02 od 4. marta 2003. godine, i presuda Općinskog suda u Živinicama, broj P-386/00 od 17. aprila 2002. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli apelantica je primila 27. marta 2003. godine, a apelacija je primljena u Ustavnom sudu 20. maja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 18.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 20.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju ima li apelantica pravo koje se može tumačiti u smislu značenja riječi "imovina" ili "posjed" koji potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo, za koje apelantica tvrdi da ga je stekla, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravni osnov.
  • 22.
    Razmatrajući pitanje ima li se u konkretnom slučaju sporni poslovni prostor smatrati imovinom apelantice, Ustavni sud je zaključio da, s obzirom na ugovor između apelantice i izvođača radova od 13. decembra 1990. godine, kao i nesporne činjenice da je apelantica uplatila ugovorenu vrijednost radova za njegovu izgradnju, predstavlja imovinu zasnovanu na punovažnom pravnom osnovu.
  • 23.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994., serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 24.
    Nadalje, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporene presude Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda u Živinicama, kojima se onemogućava apelantici pravo na imovinu, nesumnjivo predstavljaju lišavanje prava na mirno uživanje imovine. Naime, navedene presude proizvode takve učinke prema kojima je apelantica definitivno lišena mogućnosti da nesmetano, u granicama relevantnog zakona i pravnog poretka, uživa u predmetnoj imovini. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 25.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati jesu li navedeni sudovi lišavali apelanticu prava na uživanje posjeda. Opravdanost može postojati samo u slučaju ako je onemogućavanje posjeda (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 26.
    Razmatrajući pitanje jesu li odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu, Ustavni sud zaključuje da je apelantica na osnovu ugovora od 13. decembra 1990. godine, koji je ona zaključila sa izvođačem radova, postala vlasnikom spornog poslovnog prostora. Naime, predmetni ugovor u svojoj suštini, prema svojim esencijalnim elementima, predstavlja ugovor o građenju, u smislu člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a ne ugovor o kupoprodaji. Radi toga, apelantica je realizacijom svojih obaveza iz tog ugovora postala izvornim vlasnikom poslovnog prostora. Slijedom toga, izvođač radova iz zaključenog pravnog posla (građenja) može crpiti samo obligaciona, ali ne i stvarna prava, pa tako niti pravo vlasništva. Imajući to u vidu, drugotužena i trećetužena strana su "kupile" predmetni poslovni prostor od izvođača radova, kao nevlasnika. Kako se, nadalje, pravo vlasništva može steći kupovinom od nevlasnika samo na pokretnim, a ne i na nepokretnim stvarima, kako je propisano članom 36. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, proizlazi da se drugotužena i trećetužena strana ne mogu smatrati bilo kakvim vlasnicima, niti pretpostavljenim vlasnicima, radi čega se oni i ne mogu osnovano pozivati na svoja imovinska prava, naročito ne u odnosu na apelanticu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da lišavanje apelantice mogućnosti uživanja u svojoj imovini, donošenjem osporenih presuda, nije predviđeno zakonom u obliku kako je to rezultiralo osporenim presudama.
  • 27.
    Pored toga, nesporno je da ne postoji javni interes na osnovu kojega bi nižestepeni sudovi apelantici onemogućili uživanje njene imovine, s obzirom na činjenicu da je ona u spornom odnosu sa izvođačem radova i drugotuženom i trećetuženom, kao fizičkim licima. Stoga, osporavanje i onemogućavanje apelantice u uživanju njene imovine moralo bi biti zasnovano na relevantnom zakonu, koji odgovara standardima "zakona" u demokratskom društvu.
  • 28.
    Nadalje, pored navedenog, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu vodili dovoljno računa niti o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, niti cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi naprimjer Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986., sup. cit. paragraf 46-50). Ustavni sud, stoga, mora konstatirati da je u ovoj situaciji, s obzirom i na nepostojanje javnog interesa, na apelanticu prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na druge učesnike u postupku. Ujedno, sasvim neosnovano je očekivati da apelantica snosi ovaj teret samo na osnovu činjenice što ne egzistiraju relevantni registri nepokretnosti u koje bi trebala upisati svoje pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru da bi uživala vlasničko-pravnu zaštitu. Uspostavljanje registra nepokretnosti, njihovo održavanje i ažuriranje je obaveza države, tako da odgovornost za njihovo nepostojanje ne može biti prenesena na teret apelantice.
  • 29.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud u Tuzli i Općinski sud u Živinicama osporenim presudama povrijedili pravo apelantice prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 30.
    Imajući u vidu odluku iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud ne smatra neophodnim da ispituje navode apelacije u pogledu eventualnih povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 160/03

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.