USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 25/03, rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 63. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija,
Valerija Galić, sudija,
Odbija se kao neosnovana apelacija V. S., iz Sarajeva, izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-709/00 od 8. decembra 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.V - S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa V. M., advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-709/00 od 8. decembra 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, 6. aprila 2001. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Kantonalnog suda u Sarajevu i Federalnog ministarstva odbrane da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud u Sarajevu je, 26. aprila 2001. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Federalno ministarstvo odbrane Federacije je, 22. maja 2001. godine, dostavilo odgovor na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Da bi dokazao svoje vlasništvo nad stanom bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, jer ne posjeduje pismeni otpravak kupoprodajnog ugovora, apelant je 13. oktobra 1999. godine podnio Općinskom sudu II u Sarajevu tužbu za utvrđivanje vlasništva. Tužba se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva nad stanom u Hadžićima, ulici Igmanskoj A-VII, broj 7, površine od 48,56 m".
- 7.Prvostepenim rješenjem, broj P-2292/99 od 19. maja 2000. godine, Općinski sud II u Sarajevu je odbacio tužbu i proglasio se nenadležnim da odlučuje o ovom pravnom pitanju. U svom obrazloženju, Općinski sud II u Sarajevu pozvao se na odredbe čl. 39a. do 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99 i 27/99), koje reguliraju postupak utvrđenja odnosa koji proizlaze iz ugovora o korištenju stanova koji su otkupljeni od bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu. Prema tim odredbama, postupak utvrđivanja vlasništva nad "vojnim stanovima" utvrđuje se pred organima Federalnog ministarstva odbrane.
- 8.Protiv prvostepenog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu. Rješenjem broj Gž-709/00 od 8. decembra 2000. godine, Kantonalni sud je odbio žalbu kao neosnovanu, te potvrdio prvostepeno rješenje. U svom obrazloženju, Kantonalni sud je odbio apelantov žalbeni navod da se radi o klasičnom imovinsko-pravnom sporu bez obzira što je Federalno ministarstvo odbrane jedna od stranaka u sporu i ukazao da se dokazivanje prava vlasništva u ovakvim predmetima ostvaruje u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom odbrane, a ne u redovnom sudskom postupku.
IV - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant tvrdi da je rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 10.Apelant, dalje, navodi da je, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, imao pravo na sudski postupak i da su mu sudovi svojim rješenjima u konkretnom predmetu uskratili pravo pristupa sudu. U apelaciji se navodi da se pred sudovima vode mnoge parnice za utvrđivanje prava vlasništva na "vojnim stanovima".
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud u Sarajevu pozvao se na već dato obrazloženje u rješenju, broj Gž-709/00 od 8. decembra 2000. godine.
- 12.Federalno ministarstvo odbrane, u svom odgovoru od 22. maja 2001. godine, zauzelo je stav da je apelant imao pravičan postupak u postupcima pred Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu i da su ova rješenja donesena u skladu sa zakonom. Dalje se navodi da je mnogo sličnih predmeta riješeno pred organima tog ministarstva. U pogledu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, navodi se da apelant, "samo kao nositelj stanarskog prva na predmetnom stanu", nema pravo na zaštitu prema ovom članu Evropske konvencije.
V - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 1. februara 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI - Meritum
- 17.Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 19.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 19.
"1. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Pravo na pristup sudu
- 20.Ustavni sud smatra da je spor pred navedenim Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu vezan, prije svega, za pitanje da li su apelantova građanska prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije povrijeđena u smislu prava na pristup sudu jer oba suda nisu odlučili o predmetu u meritumu nego su odbacili tužbu iz formalnih razloga i uputili apelanta na ostvarivanje svojih prava u upravnom postupku.
- 21.Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđivanog činjeničnog stanja, ali će ispitivati primjenu pozitivnih zakona u svakom konkretnom predmetu. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni osnovni proceduralni principi (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i u drugim slučajevima).
- 22.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo kako efektivnog tako i formalnog pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36). Ipak, svaka država ima diskreciono pravo da sama organizira pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o "utvrđivanju građanskih prava i obaveza". Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. U tom smislu, postoji inherentno ograničenje za svakoga u pogledu prava za pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, jer nije u poziciji da odlučuje o teritorijalnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje postupaka. Ovo pravo države je ograničeno u pogledu zabrane zloupotrebe zakona koji reguliraju ovu materiju.
- 23.Prema tome, zakonsko uključivanje upravnih organa da odlučuju o "građanskim pravima i obavezama" ne predstavlja problem u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko je sistem ostvarenja apelantovih prava još uvijek efektivan i ukoliko apelant ima pravo da naknadno ispita odluke tih organa sudskim putem. To, dalje, znači da "svako lice koje je direktno ili indirektno povrijeđeno mjerama upravnih organa ima pravo pristupa sudu pune jurisdikcije da bi se osigurala zaštita njegovih ugroženih prava. To podrazumijeva neograničenu nadležnost u pogledu pravnog i činjeničnog ispitivanja akata nižestepenih upravnih organa. Pri ispitivanju valjanosti upravnog akta, sud mora imati slobodu utvrđivanja činjeničnog stanja i ne može biti vezan utvrđenim činjeničnim stanjem nižih instanci da bi se ispunili kriteriji člana 6. Konvencije" (Evropski sud za ljudska prava, Le Compte, Van Leuven i de Meuere protiv Belgije, presuda od 23. juna 1981, serija A, broj 43, stav 51.b); vidi i odluku Ustavnog suda, U 7/00, od 19. augusta 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/01).
- 24.U konkretnom slučaju, Općinski sud II u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu su odbacili tužbu apelanta za utvrđenje prava vlasništva nad stanom. Sudovi su naveli u svojim obrazloženjima da sudska tužba ne predstavlja korektan pravni lijek u konkretnom slučaju, jer su sudovi u ovoj fazi postupka nenadležni da odlučuju u ovom predmetu. Apelant je upućen na ostvarivanje svojih prava u upravnom postupku, a sudovi su potkrijepili svoje navode čl. 39a. do 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Prema odredbama ovoga zakona, nalog za uknjižbu prava vlasništva nad "vojnim stanovima" daje Federalno ministarstvo odbrane (tačka 2. Instrukcije za provođenje odredbi čl. 39a., 39b. i 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/99). Ovaj postupak se ne mijenja ni u situaciji kada apelant ne posjeduje ugovor o kupoprodaji stana (tačka 6. Instrukcije). Osim toga, Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jasno je utvrđeno pravo svakog kupca stana da pokrene sudski postupak u slučaju da ne može da ostvari svoje pravo (član 7. Zakona).
- 25.Ustavni sud zaključuje da su Općinski sud II u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu uputili apelanta na ostvarivanje svojih prava zakonskim pravnim lijekovima. Ustavni sud, dalje, zaključuje da primjena ovih odredbi nije proizvoljna u konkretnom slučaju. Osim toga, u navedenom postupku je obezbijeđena sudska zaštita u smislu člana 6. Evropske konvencije. U tom postupku, apelant ima priliku da stavi sve prigovore u pogledu njegovog prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Ustavni sud ne može da prihvati navod apelanta da se više postupaka u sličnim predmetima već vodi pred sudovima, te da rješenja sudova u njegovom slučaju predstavljaju diskriminaciju u usporedbi sa tim slučajevima. Apelantov navod je paušalan i nepotkrijepljen konkretnim dokazima.
- 27.Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 28.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć
- k)Pravo na imovinu."
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 29.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 30.S obzirom na obrazloženje u pogledu člana 6. Evropske konvencije, a posebno tačke 27. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je bespredmetno raspravljati o pravu apelanta na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII - Zaključak
- 31.Polazeći od izloženog, a na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.