Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 55/03, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4., člana 59. stav 2. tač. 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija V. M. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-46/01 od 6. decembra 2001. godine, Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-30/01 od 3. maja 2001. godine, i Općinskog suda Sanski Most, broj K-113/00 od 11. decembra 2000. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj Kv-40/00 od 8. novembra 2000. godine, Općinskog suda Sanski Most broj K-113/00 od 11. decembra 2000. godine, i Kantonalnog suda Bihać broj Kž-174/00 od 23. novembra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I -Uvod

  • 1.
    V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa punomoćnik N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 15. februara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvl-z-46/01 od 6. decembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-30/01 od 3. maja 2001. godine, i presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-113/00 od 11. decembra 2000. godine.
  • 2.
    Nadalje, apelant se žali i protiv rješenja Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. novembra 2000. godine, rješenja Općinskog suda broj K-113/00 od 11. decembra 2000. godine, i rješenja Kantonalnog suda broj Kž-174/00 od 23. novembra 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je 23. septembra 2003. godine, na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, uputio zahtjev Vrhovnom sudu za davanje odgovora na apelaciju i zatražio dostavu spisa Ustavnom sudu. Vrhovni sud je dostavio odgovor i spis 29. septembra 2003. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je, 23. septembra 2003. godine, uputio zahtjev Federalnom tužilaštvu za davanje odgovora na apelaciju. Federalno tužilaštvo je dostavilo svoj odgovor na apelaciju 1. oktobra 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelant je 18. augusta 2000. godine uhapšen u trenutku dok je pokušavao da provali u automobil. Općinski sud je, presudom broj K-113/00 od 11. decembra 2000. godine, apelanta proglasio krivim za pokušaj teške krađe prema članu 274. stav 1. tačka 1., a u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U dužinu kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru u periodu od 18. augusta 2000. do 18. decembra 2000. godine.
  • 7.
    Apelant je, preko advokata, izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je, presudom broj Kž-30/01 od 3. maja 2001. godine, odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 11. decembra 2000. godine.
  • 8.
    Apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presuda Općinskog i Kantonalnog suda zbog povrede Krivičnog zakona i bitne povrede krivičnog postupka. Vrhovni sud je, presudom broj Kvl-z-46/01 od 6. decembra 2001. godine, odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.
  • 9.
    Istovremeno sa vođenjem krivičnog postupka, vođen je i postupak protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant je pobijao osnovanost rješenja o određivanju pritvora, ali je odbijen rješenjem Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. novembra 2000. godine. Općinski sud je naveo kao razlog za odbijanje - postojanje rizika da će apelant ponoviti djelo, kao i da će pobjeći u Republiku Srpsku gdje i živi. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda Kantonalnom sudu, koji je svojim rješenjem, broj Kž-174/00 od 23. novembra 2000. godine, djelimično uvažio žalbu i rješenje Općinskog suda preinačio tako što je odlučio da pritvor može trajati najduže do 8. januara 2000. godine.
  • 10.
    Općinski sud je, 11. decembra 2000. godine, kada je donesena i presuda broj K-113/00, donio i rješenje broj K-113/00 kojim je produžio pritvor apelantu dok presuda ne postane pravosnažna.
  • 11.
    Apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv rješenja Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. novembra 2000. godine i rješenja Kantonalnog suda broj Kž-174/00 od 23. novembra 2000. godine, navodeći da nižestepeni sudovi nisu iznijeli dokaze za postojanje rizika da će apelant pobjeći, te utvrdili da činjenica da apelant živi u drugom entitetu nije dovoljan osnov za donošenje takve odluke. Vrhovni sud je, svojom presudom broj Kvl-z-4/01 od 3. aprila 2001. godine, djelimično usvojio žalbu i poništio rješenje Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. novembra 2000. godine i rješenje Kantonalnog suda broj Kž-174/00 od 23. novembra 2000. godine, te predmet vratio Kantonalnom sudu radi donošenja nove odluke.
  • 12.
    Ustavni sud, do dana donošenja ove odluke, nije obaviješten da li je Kantonalni sud donio odluku.

IV - Relevantni propisi

(1) Krivični zakon ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98)

"Pokušaj

Član 20.

(1) Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Krađa

Član 273.

(1) Ko tuđu pokretnu stvar oduzme drugom u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kaznit će se zatvorom do tri godine.

(2) Za pokušaj će se kazniti.

Teška krađa

Član 274.

(1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko počini krađu (član 273. stav 1):

  • 1)
    obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajna, ormara ili drugih zatvorenih prostorija;
  • 2)
    na naročito opasan ili drzak način;
  • 3)
    iskorištavanjem stanja nastalog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom; 4) iskorištavanjem bespomoćnosti ili drugog naročito teškog stanja druge osobe.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana, kaznite će se učinitelj djela krađe (član 273. stav 1):

  • 1)
    ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao sa ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti;
  • 2)
    ako ukradena stvar služi u vjerske svrhe ili je stvar ukradena iz vjerske ili druge zgrade ili prostorije koja služi za vjerske obrede;
  • 3)
    ako je ukradeno kulturno dobro ili stvar od osobitog naučnog, umjetničkog, povijesnog ili tehničkog značenja ili se nalazi u javnoj zbirci, zaštićenoj privatnoj zbirci ili je izložena za javnost.

(3) Kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit će se ko počini krađu (član 273. stav 1) u sastavu skupine, ili ako je pri sebi imao kakvo oružje ili opasno oruđe radi izvršenja djela."

(2) Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98)

"Branilac

Član 63.

(1) Osumnjičeni za kojeg postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo ima pravo na branioca. (član 4)

(2) Okrivljeni može imati branioca u toku cijelog krivičnog postupka. Okrivljeni se prije prvog ispitivanja mora poučiti da ima pravo uzeti branioca i da branilac može biti prisutan njegovu ispitivanju.

(3) Ukoliko osumnjičeni odnosno okrivljeni sam ne uzme branioca, osumnjičenom odnosno okrivljenom mogu branioca uzeti njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni partner, srodnik po krvi u prvoj liniji, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra i hranilac.

(4) Za branioca se može uzeti samo advokat, a njega može zamijeniti advokatski pripravnik. Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju preko pet godina ili teža kazna, advokata može zamijeniti advokatski pripravnik samo ako ima položen pravosudni ispit predviđen federalnim zakonom. Pred Vrhovnim sudom Federacije branilac može biti samo advokat.

(5) Ako u sjedištu suda nema dovoljno advokata, predsjednik suda će na zahtjev okrivljenog ili osobe iz stava 3. ovog člana, odobriti da se za branioca uzme diplomirani pravnik sposoban da okrivljenom pruži pomoć u odbrani.

(6) Branilac je dužan da podnese punomoćje organu unutarnjih poslova, odnosno sudu pred kojim se vodi postupak. Okrivljeni može dati braniocu i usmeno punomoćje na zapisnik kod organa unutrašnjih poslova odnosno suda pred kojim se vodi postupak."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali da su presude Vrhovnog suda od 6. decembra 2001. godine, Kantonalnog suda od 3. maja 2001. godine i Općinskog suda od 11. decembra 2000. godine povrijedile njegova ljudska prava iz čl. II/3. b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5., 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da je proglašen krivim prije nego što je i otpočeo postupak, te da je tretiran na ponižavajući način. Apelant tvrdi da je natjeran da pred kamerama prizna krivično djelo. Također tvrdi da mu tokom prvog ispitivanja nije dozvoljeno da kontaktira sa svojim advokatom, nego da je tek tokom daljnje istrage dobio pravo na advokata. Nadalje ističe da je nezakonito držan u pritvoru samo zato što je bio iz drugog entiteta. Slijedom toga, lišen je prava na slobodu kao i prava da se brani s obzirom na to da je dužina pritvora utjecala na visinu kazne na koju je osuđen. Nadalje, apelant tvrdi da sud nije djelovao pravovremeno, te da je time uticao na trajanje pritvora i određivanje kazne. Konačno, tvrdi da Kantonalni sud nije donio odluku o pritvoru, uprkos rješenju Vrhovnog suda broj Kvl-z-4/01 kojim je predmet vraćen Kantonalnom sudu na novu odluku. Uz to, apelant tvrdi da su nižestepeni sudovi povrijedili nekoliko odredbi Zakona o krivičnom postupku.
  • 14.
    Apelant zahtijeva da Ustavni sud poništi pobijane odluke, te da predmet vrati Kantonalnom sudu na donošenje odluke u meritumu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Vrhovni sud je naveo u svom dopisu od 29. septembra 2003. godine da je već dostavio svoje pravno mišljenje u svojoj presudi broj Kvl-z-46/01.
  • 16.
    Federalno tužilaštvo je dostavilo svoj odgovor Ustavnom sudu 1. oktobra 2003. godine, predlažući da Ustavni sud odbije apelaciju. Federalno tužilaštvo tvrdi da su apelantovi navodi da je došlo do povrede Zakona o krivičnom postupku neosnovani s obzirom na to da su nižestepeni sudovi uzeli u obzir vrijeme provedeno u pritvoru pri određivanju zatvorske kazne.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom predmetu, apelant je dostavio apelaciju u vezi sa tri različita pitanja: prvo, lišavanje slobode u toku postupka (član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine), drugo, pravo na pravično suđenje (član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) i treće, ponižavajući tretman (član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine). Pitanje apelantovog pritvora je odvojeno od suđenja, kao i od pitanja ponižavajućeg tretmana, o čemu je odlučeno u odvojenom postupku. Ustavni sud, stoga, mora razmotriti dopustivost apelacije u odnosu na postupak u vezi sa pritvorom odvojeno od samog krivičnog postupka.
  • 19.
    U skladu sa informacijom koja je dostavljena Ustavnom sudu, Vrhovni sud je 3. aprila 2001. godine donio presudu broj Kvl-z-4/01 koja se odnosi na rješenje o određivanju pritvora. Vrhovni sud je djelimično usvojio žalbu i vratio predmet Kantonalnom sudu na novu odluku. Ustavni sud nije obaviješten da li je Kantonalni sud usvojio novu odluku kao što je naložio Vrhovni sud. Apelant tvrdi da Kantonalni sud to nije učinio. Bez obzira na činjenicu da li je Kantonalni sud usvojio novu odluku, pritvor je istekao 18. decembra 2000. godine u skladu sa presudom Općinskog suda broj 133/00 od 11. decembra 2000. godine.
  • 20.
    U skladu sa precedentnim pravom Evropskog suda za ljudska prava, apelacija u odnosu na pritvor se mora podnijeti u roku od 6 mjeseci, počevši od dana kada je pritvor istekao ili od usvajanja konačne odluke o tom pitanju (vidi naprimjer Evropski sud za ljudska prava, Surriye Ali protiv Velike Britanije, aplikacija broj 25605/94, odluka od 28. februara 1996. godine). S obzirom na to da se apelant žalio na propust Kantonalnog suda da usvoji spomenuto rješenje, Ustavni sud smatra da je apelant obavezan da dostavi svoju apelaciju u roku od 60 dana nakon što je saznao da Kantonalni sud neće usvojiti odluku o ovom pitanju. Ustavni sud nije upoznat s tim kada je tačno apelant saznao ovu činjenicu. Međutim, s obzirom na to da je presuda Vrhovnog suda stupila na snagu 24. aprila 2001. godine kao i na ekspeditivnost s kojom su Općinski i Kantonalni sud usvojili prethodne odluke o ovom pitanju, apelantova apelacija od 15. februara 2002. godine o pitanju pritvora je podnesena nakon proteka roka od 60 dana propisanog članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa je apelacija u tom pogledu nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje.
  • 21.
    U odnosu na krivični postupak, Ustavni sud primjećuje da je presuda Vrhovnog suda, broj Kvl-z-46/01 od 6. decembra 2001. godine, konačna i da protiv nje nema drugih efektivnih pravnih lijekova i da je dostavljena Općinskom sudu radi dostave apelantu 28. januara 2002. godine. Apelacija Ustavnom sudu je podnesena 15. februara 2002. godine. Iz navedenog slijedi da je apelacija, u odnosu na presude donesene u krivičnom postupku, dopuštena i da su ispunjeni i drugi formalni uvjeti iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

VII - Meritum

a) Pravo na pravično suđenje u krivičnim pitanjima - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

  • 22.
    Apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u krivičnim pitanjima predviđenog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 23.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu".

  • 24.
    Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, naprimjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

Član 6. stav 3.c) Evropske konvencije

  • 25.
    U konkretnom predmetu apelant se žali da su nižestepeni sudovi povrijedili njegovo pravo da se brani, njegovo pravo da se smatra nevinim, te da nižestepeni sudovi nisu postupali u razumnom roku. Apelant se, također, žali da u prethodnom postupku nije imao pravo na advokata.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da je pravo da se brani sam ili preko advokata sastavni dio prava na pravično suđenje i izričito navedeno u članu 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije.
  • 27.
    U odnosu na navode apelanta da mu prilikom davanja izjave istražnom sudiji nije bilo dozvoljeno da kontaktira sa advokatom nego da mu je tek kasnije bio dodijeljen advokat, Ustavni sud podsjeća na tačku 20. ove odluke u kojoj je zbog proteka roka za podnošenje odbačen kao nedopušten dio apelacije koji se odnosi na odluke sudova povodom određivanja pritvora. Shodno navedenome, i ovi navodi apelanta moraju biti odbačeni iz istog razloga.
  • 28.
    U skladu sa članom 63. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine koji se primjenjivao u to vrijeme, osumnjičeni, za kojeg postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo, ima pravo na branioca. Ustavni sud primjećuje, na osnovu predočene dokumentacije i osporenih presuda, da je apelant tokom cijelog krivičnog postupka imao pravo na advokata i da je advokat prisustvovao svim saslušanjima tokom tog postupka. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da ovaj dio navoda apelanta mora biti odbijen kao neosnovan.

Član 6. stav 2. Evropske konvencije

  • 29.
    Apelant se, također, žali da je došlo do povrede njegovog prava da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. U tom pogledu apelant ističe činjenicu da je bio primoran dati izjavu pred kamerama i tom prilikom priznati svoja djela. Evropski sud za ljudska prava navodi da do povrede prava da se osoba smatra nevinom može doći u slučaju kad je neko uhapšen prije nego što je krivična prijava podnesena protiv njega ili ako je policija ili neki drugi javni službenik javno istakao nečiju krivicu prije donošenja pravosnažne presude suda.
  • 30.
    U konkretnom predmetu, apelant nije iznio nikakve dokaze kako bi podržao svoje tvrdnje da je lišen prava da se smatra nevinim, te Ustavni sud ne može zaključiti na osnovu dokumentacije da je došlo do takve povrede. Ustavni sud je, stoga, zaključio da u odnosu na ove navode apelanta odbije apelaciju kao neosnovanu s obzirom na činjenicu da apelant nije iznio dokaze koji bi potvrdili njegove tvrdnje.

Pravo na pravično suđenje

  • 31.
    Apelant se, također, žali na činjenicu da nižestepeni sudovi nisu hitno postupili i da je dužina pritvora bila odlučujuća za sudsku presudu. Apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi dokazali da su nižestepeni sudovi odugovlačili postupak na bilo koji način. Od dana kada je apelant uhapšen do dana donošenja presude Općinskog suda broj 113/00 od 11. decembra 2000. godine proteklo je četiri mjeseca. Vrhovni sud je donio presudu broj Kvl-z-46/01 6. decembra 2000. godine. Na osnovu vremena koje je proteklo od hapšenja apelanta do dana donošenja presude Vrhovnog suda, Ustavni sud zaključuje da pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno.

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni (član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije)

  • 32.
    Apelant navodi da je pretučen, te da je bio podvrgnut ponižavajućem tretmanu u toku hapšenja.
  • 33.
    Član II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • b)
    Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."
    • 34.
      Član 3. Evropske konvencije glasi kako slijedi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."

  • 35.
    Apelant nije dostavio nikakve dokaze, npr. medicinski nalaz, koji bi potkrijepili tvrdnje da je pretučen tokom hapšenja. Apelant je naveo u svojoj apelaciji da će dostaviti video traku kako bi potvrdio navode da je bio podvrgnut ponižavajućem tretmanu, međutim, do dana donošenja ove odluke apelant nije dostavio takve niti bilo kakve druge dokaze koji bi potvrdili navode iz apelacije.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća da postoji opća obaveza odgovornih vlasti da vode istrage o navodima torture i ponižavajućeg tretmana. Međutim, to podrazumijeva da se prethodno takvi navodi moraju potkrijepiti odgovarajućim dokazima. Apelant, prema saznanjima Ustavnog suda, nije iznio svoje tvrdnje pred nižestepenim sudovima niti je dostavio bilo kakve dokaze Ustavnom sudu. Ustavni sud zaključuje da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili apelaciju, te stoga zaključuje da je apelacija neosnovana u tom pogledu i da se i ovi navodi apelanta moraju odbiti.

c) Pravo na efektivan pravni lijek (član 13. Evropske konvencije)

  • 37.
    Konačno, apelant tvrdi da je lišen prava na efektivan pravni lijek. Ustavni sud, u svjetlu svojih zaključaka u pogledu prava na pravično suđenje, smatra da nije neophodno razmatrati ove navode apelanta.

VIII - Zaključak

  • 38.
    Na osnovu navedenog i u skladu sa članom 15. stav 3., članom 16. stav 2. tačka 4. i članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.