Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 101/03, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A. H., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-66/01 od 6. decembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kz-92/01 od 25. juna 2001. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj K-129/00 od 28. februara 2001.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    A. H. (u daljnjem tekst: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 30. januara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj K-129/00 od 28. februara 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kz-92/01 od 25. juna 2001. godine, i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl-z-66/01 od 6. decembra 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću zatraženo je, 9. oktobra 2003. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud u Bihaću je, 20. oktobra 2003. godine, dostavio odgovor.
  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Bihaću je, 2. aprila 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant je u aprilu 2000. godine otvorio ugostiteljski objekt i registrirao ga kao noćni klub pod imenom "Šeherzada 1001 noć" (u daljnjem tekstu: Klub). Klub se formalno vodio na ime J. Š., a kasnije na J. brata, I. Š. koji je i apelantov zet. Sudovi su utvrdili da je posao de facto vodio apelant.
  • 6.
    Apelant je u aprilu 2000. godine zaposlio četiri djevojke da rade kao plesačice u Klubu - dvije iz Moldavije i dvije iz Rumunije. Djevojke su stanovale na gornjem katu kuće u kojoj se nalazio Klub. Apelant je nekoliko puta sedmično navraćao u Klub da nadgleda posao.
  • 7.
    Općinski javni tužilac iz Sanskog Mosta je, 8. novembra 2000. godine, podigao optužnicu protiv apelanta zbog posredovanja u vršenju prostitucije - krivično djelo propisano članom 229. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 8.
    Presudom prvostepenog suda, broj K-129/00 od 28. februara 2001. godine, apelant je proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana i šest mjeseci. Osim toga, izrečena je zabrana vršenja samostalne ugostiteljske djelatnosti u trajanju od jedne godine. Prvostepeni sud je ustanovio da je apelant samo formalno zaposlio četiri djevojke da rade kao plesačice u Klubu, jer su se uz njegovo znanje i dogovor o podjeli dobiti počele u prostorijama Kluba baviti prostitucijom. Prvostepeni sud je, dalje, utvrdio da je apelant učestvovao u dijeljenju dobiti od prostitucije, te da je spomenute djevojke vrbovao i podsticao da se bave prostitucijom.
  • 9.
    Apelant je Kantonalnom sudu u Bihaću podnio žalbu protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu. Kantonalni sud je, presudom broj Kž-92/01 od 25. juna 2001. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 10.
    Na ovu presudu apelant je uložio Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je, svojom presudom broj Kvl-z-66/01 od 6. decembra 2001. godine, odbio apelantov zahtjev kao neosnovan i potvrdio presude nižestepenih sudova.
  • 11.
    Protiv ovih presuda apelant je, 30. januara 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu.

IV - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant je naveo da su i prvostepena i drugostepena presuda prekršile njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da sudovi nisu zasnovali svoje presude na dokazima. Nadalje, apelant smatra da sudovi nisu procijenili njegove žalbene navode, nego su se zadržali na obrazlaganju prvostepene presude, čime mu je uskraćeno pravo na efektivan pravni lijek u domaćem zakonodavstvu iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su sudovi prekršili i član 17. Evropske konvencije zbog činjenice da se apelant nije mogao suočiti sa svjedocima na glavnoj raspravi.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U svom odgovoru na apelaciju, od 20. oktobra 2003. godine, Kantonalni sud u Bihaću je naveo da je taj sud razmatrao sve žalbene navode apelanta, kao i one o kojima vodi računa po službenoj dužnosti. Taj sud je naveo da su apelant i njegov branilac uredno pozvani, ali da nisu prisustvovali sjednici vijeća. Konačno, Kantonalni sud navodi da je apelant imao pravičan postupak, te da je koristio sve pravne lijekove koji stoje na raspolaganju po zakonu. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kvl-z-66/01 od 6. decembra 2001. godine, koja je donesena na osnovu apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je zadnji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. Nadalje, apelacija Ustavnom sudu uložena je 30. januara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će, prije svega, utvrditi da li je došlo do povrede prava na pravičan postupak.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 22.
    U pogledu člana 6. Evropske konvencije, apelant je naveo da sudovi nisu zasnovali svoje presude na dokazima. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, paragraf 68; odluku Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 19), pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora cijeniti na osnovu postupka u cjelini, s obzirom na to da se nedostatak, do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da obično nije moguće odrediti da li je postupak bio pravičan ili ne dok se postupak ne okonča i ne donese konačna sudska odluka.
  • 23.
    Ustavni sud, dalje, smatra da pravo na pravičan postupak daje, inter alia, mogućnost organu koji odlučuje da predoči razloge presude s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (odluka Ustavnog suda, broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 24.
    Konačno, van nadležnosti Ustavnog suda je da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. S tim u vezi, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 25.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant saslušan u istražnom postupku i na glavnom pretresu. Prvostepeni sud je saslušao više svjedoka. Pročitane su izjave svjedokinja, date u postupku provođenja istražnih radnji. Taj sud je, bez saglasnosti okrivljenog i njegovog branioca, a na osnovu člana 328. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku, pročitao izjave svjedoka, date izvan glavnog pretresa 9. decembra 2000. godine pred predsjednikom vijeća. Osim toga, prvostepeni sud je, između ostalog, pročitao izvještaj Međunarodne policije (IPTF-a) od 25. februara 2001. godine o boravku saslušanih svjedokinja i zapisnik o pretresu prostorija Kluba, potvrdu o pronađenim i oduzetim predmetima, te izvršio uvid u foto-dokumentaciju sačinjenu prilikom pretresa prostorija.
  • 26.
    Redovni sudovi su ukazali na problem trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini sa stranim državljankama, posebno iz zemalja kojima su pripadale zaposlene kod apelanta. Apelant je sam priznao da je bio faktički vlasnik Kluba, te da je imao ugovor sa četiri plesačice. Sudovi su, inter alia, na osnovu iskaza svjedokinja, utvrdili da su se radno angažirane kod apelanta bavile prostitucijom. U pogledu samog pitanja apelantove krivice, sudovi su ukazali na suprotne iskaze svjedokinja u istražnom postupku, na glavnom pretresu i van glavnog pretresa. Ipak, sudovi su, uzimajući u obzir sve dokaze, poklonili povjerenje iskazu svjedokinja u istražnom postupku i van glavnog pretresa u pogledu utvrđivanja činjenice da je apelant znao da se njegove zaposlenice bave prostitucijom i da su imali dogovor uz podjelu zarade. Iako su ove izjave, s jedne strane, date kako u istražnom postupku tako i van glavnog pretresa pred predsjednikom vijeća, one su pročitane na glavom pretresu. Prema tome, apelant je imao mogućnost da se izjasni povodom ovih izjava. Osim toga, ove svjedokinje su bile i lično prisutne na glavnom pretresu 24. novembra 2000. godine, tako da je apelant imao mogućnost ličnog suočenja sa svjedokinjama.
  • 27.
    Iz ovoga razloga, umanjuje sa značaj činjenice da je kod uzimanja iskaza jedne od svjedokinja van glavnog pretresa prisustvovao i tužilac, dok optuženi nije bio pozvan, čime je povrijeđen princip jednakosti oružja pred sudom (vidi odluku bivše Komisije za ljudska prava, Ronald Brown protiv Velike Britanije, od 7. marta 1985. godine, aplikacija broj 11129/84, Odluke i izvještaji (OI), broj 42 (1985).
  • 28.
    Konačno, prvostepeni sud je ukazao i na druge simptomatične okolnosti i dokaze ovoga slučaja, kao što je činjenica da Klub nije registriran na apelantovo ime, iako je apelant de facto svakodnevno vodio posao.
  • 29.
    Ustavni sud ponavlja da nema nadležnost, u principu, da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza i načina na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. To je, u principu, isključivo uloga redovnih sudova. Ova sudačka sloboda proizlazi iz principa demokracije iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u nju se, u principu, niko ne smije miješati. Ipak, uloga Ustavnog suda nije pasivna i beznačajna. Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u narednim instancama, nije bila očigledno proizvoljna i štetna po apelanta u smislu prava na pravičan postupak.
  • 30.
    U svjetlu zaključka u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelanta koji se odnose na čl. 13. i 17. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.