Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. marta 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 141/03, rješavajući apelaciju I. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija I. P., F. P., S. P., S. P., O. P., G. P. i J. P., podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-119/03 od 31. januara 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    I. P., F. P., S. P., S. P., O. P., G. P. i J. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa J. M., advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-119/03 od 31. januara 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 21. oktobra 2003. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor je dostavljen 5. novembra 2003. godine.

Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantima 27. januara 2004. godine.

III - Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

  • 4.
    Općinski sud u Sarajevu, presudom broj P-1115/01 od 12. jula 2002. godine, u pravnoj stvari tužitelja I. P., F. P., S. P., S. P., O. P., G. P. i J. P., protiv tužene N. M., iz Sarajeva, radi predaje u posjed stana, v.s.p. 2.000,00 KM, odbio je u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kao i prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 5.
    Kantonalni sud, presudom broj Gž-119/03 od 31. januara 2003. godine, rješavajući žalbu apelanata - protiv presude Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1115/01 od 12. jula 2002. godine, žalbu je odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio razloge prvostepenog suda date u obrazloženju presude. Pored toga, drugostepeni sud je u vezi sa navodima žalbe ocijenio da nije sporna činjenica da je otac tužene, S. M., bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je on, kao nosilac stanarskog prava, umro 10. aprila 2001. godine. Okolnost da je majka tužene imala stan u Herceg Novom od 1984. godine i da je ona tada bila član porodičnog domaćinstva, po ocjeni drugostepenog suda, ne utiče na valjanost ove odluke s obzirom na to da je tužena napustila to porodično domaćinstvo i opredijelila se da živi u porodičnom domaćinstvu svog oca, odnosno u spornom stanu. Do podnošenja tužbe apelanti nisu osporili činjenicu da je tužena sustanar u predmetnim prostorijama i da je od početka rata bila u spornom stanu, što je utvrđeno u dokaznom postupku na temelju potvrde Mjesne zajednice "Skenderija" Općine Centar Sarajevo, broj 92/02 od 6. juna 2002. godine. Drugostepeni sud je ocijenio, također, da nije uticalo na valjanost prvostepene odluke to što otac tužene nije mogao za života prenositi stanarsko pravo i što je u međuvremenu ukinuta kategorija nosioca stanarskog prava (6. decembra 2000. godine). Mišljenje je drugostepenog suda da to ne znači da prava koja proizlaze iz statusa ranijeg nosioca stanarskog prava, dakle, obim tih prava, ne prelazi na lice predviđeno članom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, a to je upravo tužena kao jedini član porodičnog domaćinstva svog oca.

IV - Relevantni propisi

  • 6.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 19/99)

"Član 6.

Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona".

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 364.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Revizija nije dopuštena u imovinskopravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM.

Revizija nije dopuštena u imovinskopravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM.

Revizija nije dopuštena u sporovima iz obiteljskih odnosa i sporovima zakonskog izdržavanja."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Podnosioci apelacije navode da su suvlasnici kuće sagrađene na k.č., broj 20 upisane u ZK uložak CXXXVIII/23 K.O. Sarajevo i da tužena N. M. nezakonito koristi dio stambene porodične zgrade jer je stalno nastanjena u Herceg Novom, Topla, broj 2, S-III Republika Crna Gora, sada državna zajednica Srbija i Crna Gora. Smatraju također da je tužena N. M. nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini bez pravnog osnova uselila u dvije prostorije njihove kuće, koja se nalazi u Sarajevu, u ulici Tabašnica na broju 3. Osporavajući prvostepenu presudu, ističu da je tužena N. M. stekla stanarsko pravo suprotno odredbama Zakona o stambenim odnosima jer se stanarsko pravo stiče zakonitim useljenjem u skladu sa članom 11. navedenog zakona, a tužena je, u skladu sa članom 22. istog zakona, bila dužna da poslije smrti roditelja podnese zahtjev za prijenos stanarskog prava, a ona to nije ni mogla učiniti jer nije bila član porodičnog domaćinstva umrlih roditelja, s obzirom na to da posjeduje stan i da je stanovala u drugoj državi. Apelanti zasnivaju navode u apelaciji i na dokazima sadržanim u parničnim spisima Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1115/01, i Kantonalnog suda, broj Gž-119/03.
  • 8.
    Navodeći da je tužena prije rata u Bosni i Hercegovini prestala biti član domaćinstva svog oca - nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da su prvostepeni i drugostepeni sud u konkretnom sporu postupili suprotno čl. 11. i 21. Zakona o stambenim odnosima, apelanti smatraju da im je na taj način povrijeđeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine i traže da Ustavni sud odluči o zaštiti njihovih prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    U odgovoru Kantonalni sud navodi da su apelanti ponovili navode koje su iznijeli tokom prvostepenog postupka i u žalbi protiv prvostepene presude. Također, Kantonalni sud smatra da su o svim relevantnim činjenicama dati valjani razlozi u prvostepenoj i drugostepenoj odluci i da je uzrok predmetnog spora činjenica da se u konkretnom slučaju radi o nosiocima stanarskog prava na privatnom vlasništvu - stana. Kantonalni sud smatra, stoga, apelaciju neutemeljenom.

VI - Dopustivost

  • 10.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 11.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 12.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-119/03 od 31. januara 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili preko svog punomoćnika 5. marta 2003. godine, a apelaciju Ustavnom sudu su podnijeli 30. aprila 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 13.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 14.
    Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 15.
    Apelant je naveo da su odluke Kantonalnog i Općinskog suda nezakonite jer su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno-pravne propise i time povrijedili njihovo pravo na mirno uživanje imovine.
  • 16.
    Ustavni sud podsjeća da, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima "apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

To znači da Ustavni sud u ovom slučaju mora preispitati krše li osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda ustavna prava apelanta, a naročito iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu;"
    • 17.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 18.
    Član 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 19.
    Riječ "imovina" podrazumijeva širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01).
  • 20.
    U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis imovinske interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
  • 21.
    Prema drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u društvenom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
  • 22.
    U konkretnom predmetu apelanti su naveli da su vlasnici kuće sagrađene u Sarajevu, na k.č. br. 20 upisan u Z.K, uložak CXXVIII/23 k.o. Sarajevo i da tužena N. M. nezakonito koristi dio stambeno-porodične zgrade jer je stalno nastanjena u drugoj državi. Također su naveli da se tužena po završetku rata u Bosni i Hercegovini bez ikakvog pravnog odnosa uselila u dvije prostorije predmetne kuće koja je vlasništvo apelanata i nalazi se u Sarajevu u ulici Tabašnica, broj 3.
  • 23.
    Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u više navrata, definirao stanarsko pravo kao imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer "stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na neometano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga i automatsko dobijanje zajedničkog stanarskog prava kćerke nosioca stanarskog prava, tj. tužene, koja je jedini član porodičnog domaćinstva iza svog oca (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 6/98, od 24. rujna 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
  • 24.
    U predmetnom slučaju sudovi su odlučivali o pravnoj situaciji apelanata, pri čemu se oni pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava sudova, tvrdeći da tužena nije bila član porodičnog domaćinstva te da u konkretnom sporu nema mjesta primjeni člana 6. Zakona o stambenim odnosima.

Ustavni sud primjećuje da su sudovi u okolnostima predmetnog slučaja, primjenom člana 6. Zakona o stambenim odnosima, zaključili da apelanti ne mogu tražiti predaju u posjed spornog stana dok postoji stanarsko pravo na ovom stanu jer prava koja proizlaze iz statusa ranijeg nosioca stanarskog prava, dakle, obim tih prava, prelazi na lice predviđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, a to je upravo tužena kao jedini član porodičnog domaćinstva svog oca.

Prema tome, sudovi su u konkretnom slučaju postupali u skladu sa važećim zakonima i Ustavni sud smatra da takvim postupanjem nisu prekršili prava apelanata.

  • 25.
    Na temelju navedenog, Ustavni sud je utvrdio da osporenim sudskim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda nije prekršeno pravo apelanata na mirno uživanje imovine na temelju člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 26.
    Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 27.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.