USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 30. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 45/02, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav . tačka 2., člana 61. i člana 64. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Djelimično se usvaja apelacija A. P.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine.
Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije A. P., podnesen protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine i Kantonalnog suda Tuzla, broj U-29/00 od 24. maja 2000. godine, te rješenja Ministarstva urbanizma, prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlansko-podrinjskog kantona, broj 12-06/3-372-309/98 od 20. decembra 1999. godine i Sekretarijata za privredu i finansije, Odsjek za stambene poslove i privatizaciju Općine Lukavac, broj 04/5-372-101/98 od 30. novembra 1998. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.A. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa M. T., advokat iz Tuzle, podnio je 25. marta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine i Kantonalnog suda Tuzla, broj U-29/00 od 24. maja 2000. godine, te rješenja Ministarstva urbanizma, prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlansko-podrinjskog kantona, broj 12-06/3-372-309/98 od 20. decembra 1999. godine i Sekretarijata za privredu i finansije, Odsjek za stambene poslove i privatizaciju Općine Lukavac, broj 04-5-372-101/98 od 30. novembra 1998. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva urbanizma, prostornog uređenja i okolice Tuzlansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo urbanizma TPK), zatraženo je, 5. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 13. aprila 2004. godine, a Ministarstvo urbanizma TPK 16. aprila 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 28. aprila 2004. godine dostavljen apelantu.
- 5.Također, ustanovljeno je da je apelant o istoj pravnoj stvari podnio apelaciju i bivšem Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Apelacija je podnesena isti dan kada i Ustavnom sudu, tj. 25. marta 2002. godine. Zbog toga je od apelanta, 9. aprila 2004. godine, traženo da se izjasni pred kojim sudskim tijelom želi da vodi postupak o podnijetoj apelaciji. Apelant je, 15. aprila 2004. godine, obavijestio Ustavni sud da želi da se postupak o njegovoj apelaciji vodi pred Ustavnim sudom.
- 6.Ustavni sud je, 28. aprila 2004. godine, obavijestio Komisiju za ljudska prava, koja je formirana nakon što je Dom za ljudska prava prestao sa radom, da se apelant izjasnio da želi da nastavi postupak pred Ustavnim sudom, te da će Ustavni su donijeti odluku o njegovoj apelaciji.
- 7.Osim toga, 11. maja 2004. godine od prvostepenog organa, tj. Općine Lukavac-Odsjek za stambene poslove i privatizaciju, zatražena je dostava kompletnog spisa broj 04/5-372-101/98.
- 8.Spis je dostavljen Ustavnom sudu 2. juna 2004. godine.
III - Činjenično stanje
- 9.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 10.Apelant je 20. jula 1993. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojim djedom A. P. Ugovor je ovjeren pred Osnovnim sudom Lukavac, pod brojem Ov-24/93. Ugovorom je utvrđeno da će apelant brinuti o ishrani, zdravlju i troškovima stanovanja svog djeda, kao i da će ga nakon smrti sahraniti po lokalnim običajima. Zauzvrat, A. P. je ostavio apelantu na korištenje dvosoban stan u Lukavcu u ul. Borisa Kidriča b.b. na kojem je on bio nosilac stanarskog prava. Navedenim ugovorom nije ugovoreno da će apelant živjeti u zajedničkom domaćinstvu sa svojim djedom. Na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju apelant je 26. jula 1993. godine izvršio promjenu adrese, prijavivši se na adresu svoga djeda. Nakon toga, apelant je postavljen za staratelja svog djeda, rješenjem nadležnog organa općine Lukavac, broj 01/1-555-216/93 od 29. novembra 1993. godine. Također, apelant je oslobođen od mobilizacije zbog toga što je prethodno bio postavljen za staratelja svog djeda, što je vidljivo iz uvjerenja broj 44-15-03-98/261 od 8. juna 1998. godine, kojeg je izdao nadležni organ Federalnog ministarstva odbrane.
- 11.A. P. je preminuo 25. decembra 1993. godine, a apelant je nastavio sa korištenjem predmetnog stana.
- 12.Sekretarijat za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: Sekretarijat za urbanizam Općine Lukavac), je donio rješenje broj 06/4-372-101/94 od 20. aprila 1994. godine, kojim je utvrđeno da je R. P., apelantov otac, bespravno uselio u stan koji se nalazi u ulici Borisa Kidriča b.b. Lukavac, na kojem je nosilac stanarskog prava bio A. P. Navedenom rješenju prethodio je zahtjev vlasnika stana DD Fabrika sode Lukavac, u kojem je traženo da se bespravni korisnik iseli iz predmetnog stana, s obzirom da je nosilac stanarskog prava umro. Predmetnim rješenjem naloženo je da se stan isprazni u roku od tri dana i preda na korištenje DD Fabrici sode Lukavac. Također, navedeno je da žalba ne odlaže izvršenje. U navedenom postupku je kao stranka učestvovao Raif Pepeljak, koji je isticao da se u predmetni stan privremeno sklonio, zbog toga što je njegov stan izgorio u požaru, a da je u tom stanu stanovao njegov sin A. P., na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa svojim djedom A. P.
- 13.Apelant je 5. maja 1994. godine uložio žalbu na navedeno rješenje nadležnom organu za stambene poslove u Tuzli. Apelant je deložiran iz predmetnog stana 17. maja 1994. godine.
- 14.Ministarstvo za urbanizam TPK je donijelo rješenje, broj 12-06/3-372-21871/97 od 16. januara 1998. godine, kojim je poništeno prvostepeno rješenje Sekretarijata za urbanizam Općine Lukavac, te predmet vraćen na ponovni postupak.
- 15.Nakon toga, održane su dvije rasprave, 13. i 20. marta 1998. godine, pred tada nadležnim Sekretarijatom za privredu i finansije Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: Sekretarijat za privredu Općine Lukavac). Na raspravama su bili prisutni apelant i njegov zastupnik, kao i zastupnik Fabrike sode Lukavac koja je vlasnik predmetnog stana. Stranke u postupku su dale svoja izjašnjenja, nakon čega su saslušani svjedoci. Sekretarijat za privredu Općine Lukavac je donio rješenje, broj 04/5-372-101/98 od 24. marta 1998. godine, kojim je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac.
- 16.Apelant se žalio na navedeno rješenje 30. marta 1998. godine. Rješavajući žalbu Ministarstvo urbanizma TPK je donijelo rješenje, broj 12-06/3-372-309/98 od 22. aprila 1998. godine, kojim poništava prvostepeno rješenje Sekretarijata za privredu Općine Lukavac, te predmet vraća na ponovni postupak.
- 17.Nakon toga održana je, 12. maja 1998. godine, rasprava pred Sekretarijatom za privredu Općine Lukavac. Na raspravi su bili prisutni apelant i njegov zastupnik, kao i zastupnik Fabrike sode Lukavac. Na raspravi su stranke u postupku dale svoje izjave. Sekretarijat za privredu Općine Lukavac je donijelo rješenje, broj 04/5-372-101/98 od 27. maja 1998. godine, kojim ponovo utvrđuje da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac.
- 18.Apelant je uložio žalbu na navedeno rješenje 12. juna 1998. godine. Rješavajući žalbu Ministarstvo urbanizma TPK je donijelo rješenje, broj 12-06/3-372-309/98-1 od 15. septembra 1998. godine, kojim ponovo poništava prvostepeno rješenje Sekretarijata za privredu Općine Lukavac, te predmet vraća na ponovni postupak.
- 19.Nakon toga održana je, 29. oktobra 1998. godine, rasprava pred Sekretarijatom za privredu Općine Lukavac. Na raspravi su bili prisutni apelant i njegov zastupnik, kao i zastupnik Fabrike sode Lukavac. Na raspravi su stranke u postupku dale svoje izjave, a saslušani su i svjedoci. Sekretarijat za privredu Općine Lukavac je donio rješenje, broj 04/5-372-101/98 od 30. novembra 1998. godine, kojim ponovo utvrđuje da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac.
- 20.Apelant je uložio žalbu na navedeno rješenje 21. decembra 1998. godine. Rješavajući žalbu, Ministarstvo urbanizma TPK je donijelo rješenje, broj 12-06/3-372-309/98 od 9. marta 1999. godine, kojim poništava prvostepeno rješenje Sekretarijata za privredu Općine Lukavac. Osim toga, navedenim rješenjem odlučeno je u meritumu i utvrđeno da to rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana između DD Fabrika sode Lukavac i apelanta na stanu koji se nalazi u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac.
- 21.DD Fabrika sode Lukavac, kao vlasnik stana koji se nalazi u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac, uložila je tužbu Kantonalnom sudu Tuzla, protiv navedenog rješenja Ministarstva za urbanizam TPK. Kantonalni sud Tuzla je donio presudu, broj U-72/99 od 22. septembra 1999. godine, kojom je usvojio navedenu tužbu, poništio rješenje Ministarstva za urbanizam TPK i predmet vratio na ponovni postupak.
- 22.Nakon presude Kantonalnog suda Tuzla, Ministarstvo za urbanizam TPK je donijelo rješenje broj 12-06/3-372-309/98 od 20. decembra 1999. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Sekretarijata za privredu Općine Lukavac, broj 04/5-372-101/98 od 30. novembra 1998. godine, kojim je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac.
- 23.Apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu Tuzla 31. januara 2000. godine protiv navedenog rješenja Ministarstva za urbanizam TPK. Spomenutu tužbu Kantonalni sud u Tuzli je odbio presudom broj U-29/00 od 24. maja 2000. godine.
- 24.Apelant je uložio žalbu 30. juna 2000. godine Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda Tuzla. Vrhovni sud je donio presudu broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu.
IV - Relevantni propisi
- 25.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99).
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava".
Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine prestao je da važi dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja" (vidi "Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", broj 36/89).
"Član 22.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.
Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.
Ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastaviti s korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.
Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Član 30. stav 3.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 26.Apelant navodi da njegov predmet nije riješen u razumnom roku i na pravičan način, te da odluku nije donio nepristran organ. Osim toga, navodi se da upravni organi i redovni sudovi, u svojim odlukama, nisu dali iscrpna i detaljna obrazloženja, posebno u pogledu toga zašto neki dokaz prihvataju kao tačan, a drugi ne. Zbog toga apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na dom i imovinu.
- 27.Apelant se žali na povredu ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 28.Apelant traži da Ustavni sud ukine odluke koje se pobijaju apelacijom, da nadležnom organu naloži da mu preda na korištenje, slobodan od ljudi i stvari, stan koji se nalazi u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac, kao i da donese rješenje kojim se utvrđuje njegovo stanarsko pravo, a koje će zamijeniti ugovor o korištenju predmetnog stana.
- 26.
b) Odgovor na apelaciju
- 29.Vrhovni sud naglasio je da bi se na prvi pogled moglo reći da je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na odlučivanje u razumnom roku, jer je cijeli postupak trajao nešto manje od osam godina. Vrhovni sud ne smatra da je složenost predmeta ili ponašanje apelanta razlog ovako dugom trajanju postupka. Postupak je dugo trajao isključivo zbog preopterećenosti Vrhovnog suda ogromnim brojem predmeta, posebno predmeta iz upravne oblasti. U tom smislu, Vrhovni sud navodi da se trenutno pred tim sudom nalazi 11.000 predmeta iz upravne oblasti. Na Vrhovnom sudu radi 22 sudija. Od tog broja osam sudija i pet savjetnika rješavaju predmete iz upravne oblasti. Dalje se ističe da do ovog broja predmeta nije došlo neradom sudija, niti slabom organizacijom suda, već proširenjem nadležnosti Vrhovnog suda u upravnim sporovima. Vrhovni sud se, u pogledu napora koji se poduzimaju u obezbjeđivanju poštivanja ljudskih prava, posebno prava na suđenje u razumnom roku, pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Guincho od 10. jula 1984. godine.
- 30.U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na povredu prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao činjenicu boravka i stanovanja u predmetnom stanu, te da je u tom pogledu odluka upravnih organa i sudova u cijelosti zasnovana na važećim zakonskim odredbama. Također, Vrhovni sud je naglasio da, u konkretnom slučaju, apelant nije imao imovinu, te se stoga ne može pozivati na povredu prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da smatra kako, u konkretnom slučaju, nije bilo povrede ustavnih prava, te je predložio da se apelacija odbije.
- 31.Ministarstvo za urbanizam TPK, u odgovoru na apelaciju, ističe da u postupku pred organima uprave nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da je to Ministarstvo postupalo u skladu sa važećim pozitivno-pravnim propisima.
VI - Dopustivost
- 32.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 33.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 34.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine je podnio 25. marta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 35.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
Pravo na pravično suđenje
- 36.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine :
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, utvrđuje da:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 37.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da njegov predmet, koji je vođen pred upravnim organima i redovnim sudovima, nije završen u razumnom roku. Stoga Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 38.Ustavni sud naglašava da se predmetni postupci tiču apelantovog prava na dom i imovinu. Dakle radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka, u razumnom roku. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
Period koji se uzima u obzir
- 39.Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka koji je dostignut tog datuma (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 40.U konkretnom slučaju postupak je započeo 20. aprila 1994. godine, kada je Sekretarijat za urbanizam Općine Lukavac donio rješenje broj 06/4-372-101/94 kojim je naloženo apelantovom ocu da napusti stan koji se nalazi u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je završen presudom Vrhovnog suda broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine. Dakle, konstatira se da je postupak ukupno trajao sedam godina i devet mjeseci, od kojih šest godina i jedan mjesec spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
- 41.Stadij postupka, u kojem se nalazio apelantov predmet 14. decembra 1995. godine, bio je na nivou rješavanja njegove žalbe, koju je podnio 5. maja 1994. godine, protiv rješenja broj 06/4-372-101/94 od 20. aprila 1994. godine. Drugostepeni organ je donio odluku o izjavljenoj žalbi tek 16. januara 1998. godine
- 42.Naglašava se da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da ispituje tok postupka pred upravnim organima, već samo pred sudovima, s obzirom da su jedino sudovi striktno obavezani pravilima Evropske konvencije. Međutim, kod donošenja odluke o tome da li je postupak završen u razumnom roku, mora se uzeti u obzir i dužina trajanja postupka pred organima uprave. U protivnom, Ustavni sud ne bi mogao donijeti pravičnu odluku u pogledu toga da li je postupak završen u razumnom roku.
- 43.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku s jedne strane i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
- 44.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti.
- 45.Ustavni sud primjećuje da je u ovom slučaju trebalo utvrditi da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac, na kojem je prije bio nosilac stanarskog prava njegov djed A. P. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku bile uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
- 46.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 47.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina trajanja postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka (npr. nije tražio prekid ili odgodu postupka), a bio je prisutan na svakoj, od ukupno četiri, rasprave koje su održane u ovom predmetu.
c) Ponašanje suda
- 48.Ustavni sud primjećuje da je na zahtjev apelanta Ombudsmen Federacije Bosne i Hercegovine intervenirao čak pet puta zbog dužine trajanja postupka. Navedeno je vidljivo iz dopisa Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine od 21. maja 1998. godine, 27. januara 1999. godine, 16. juna 1999. godine, 24. augusta 1999. godine i 4. decembra 2001. godine.
- 49.Također, Ustavni sud želi naglasiti tri činjenice, koje ukazuju na dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju, bez bilo kakve apelantove krivice.
- 50.Prvo, apelant je podnio žalbu 5. maja 1994. godine na rješenje Sekretarijata za urbanizam Općine Lukavac, broj 06/4-372-101/94 od 20. aprila 1994. godine. Rješavajući žalbu, drugostepeni organ, tj. Ministarstvo urbanizma TPK, donijelo je odluku tek 16. januara 1998. godine. Dakle, uzimajući u obzir period koji spada u nadležnost Ustavnog suda u kojem se može razmatrati dužina trajanja postupka, a koji počinje od 14. decembra 1995. godine, apelant je morao čekati dvije godine i 33 dana da drugostepeni organ donese odluku o njegovoj žalbi.
- 51.Drugo, Ministarstvo urbanizma TPK je čak tri puta poništavalo rješenja prvostepenog upravnog organa i vraćalo ga na ponovni postupak. Ministarstvo urbanizma TPK poništilo je rješenja prvostepenog organa od 20. aprila 1994. godine, 24. marta 1998. godine i 15. septembra 1998. godine. Tek nakon toga Ministarstvo urbanizma TPK je donijelo odluku u meritumu. Dakle, prvi put Ministarstvo urbanizma TPK poništilo je rješenje prvostepenog organa 16. januara 1998. godine, nakon čega je još dva puta poništilo prvostepena rješenja, a odluku u meritumu je donijelo tek 9. marta 1999. godine. Za to vrijeme proteklo je jedna godina, jedan mjesec i 21 dan, a bilo je očigledno, nakon prvog poništavanja odluke i vraćanja rješenja na ponovni postupak, da prvostepeni organ neće promijeniti svoj stav.
- 52.Treće, apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu 29. juna 2000. godine protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj U-29/00 od 24. maja 2000. godine. Rješavajući žalbu, Vrhovni sud je donio presudu broj Už-217/00 18. januara 2002. godine. Prema tome, apelant je morao čekati 18 mjeseci i 19 dana da Vrhovni sud odluči o njegovoj žalbi.
- 53.Ustavni sud je procijenio argumente Vrhovnog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu broja predmeta iz upravne oblasti. Također, Ustavni sud je svjestan i činjenice da demokratske reforme dovode i do proširenja nadležnosti redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke strane ugovorne jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I. ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da osigura svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizira svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnom roku.
- 54.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme efektivne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine, stav 29).
- 55.Međutim, u konkretnom slučaju očigledno je da nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine nisu preduzeli konkretne mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta pred Vrhovnim, ali i drugim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine.
- 56.Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu velikog broja predmeta, te uzimajući u obzir i činjenicu da organ uprave nije dao izjašnjenje u pogledu dužine trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da liše apelanta prava na sudsko odlučivanje u "razumnom roku". Prema tome, Ustavni sud utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu odlučivanja u razumnom roku.
- 57.Međutim, za dužinu trajanja postupka u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave Općine Lukavac i Ministarstva za urbanizam TPK, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo pred tim organima, a spomenuto Ministarstvo za urbanizam TPK, u odgovoru na apelaciju, nije navelo apsolutno ništa u pogledu dužine trajanja postupka.
- 58.S obzirom da apelant nije tražio kompenzaciju zbog toga što postupak nije završen u razumnom roku Ustavni sud o tome nije ni odlučivao, jer se mora kretati u skladu sa zahtjevom postavljenim u apelaciji, kako je to definirano članom 31. Poslovnika Ustavnog suda.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale navode apelanta
- a)Navodi apelanta koji se tiču nepristranosti suda
- 59.Apelant je naveo da se iz cjelokupnog toka postupka može zaključiti da odluku nije donio nepristran sud, te da su obrazloženja data nestručno i neprecizno. Također, navodi se da sudovi ne obrazlažu zbog čega neki dokaz prihvataju a drugi odbijaju, nego se pozivaju na obrazloženja organa uprave. Prema navedenom, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak.
- 60.Ustavni sud je već ranije u ovoj odluci obrazložio da se odredbe Evropske konvencije, u principu, primjenjuju na sudove, jer su jedino oni striktno obavezani njenim pravilima. Također, obrazloženo je i zašto se samo u slučaju odlučivanja u pogledu razumnog roka uzima u obzir postupak pred organima uprave. Prema tome, u konkretnom slučaju će se ispitivanje da li je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje se tiče apelantovih navoda u odnosu na nepristranost sudova, ograničiti na postupak pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom.
- 61.Naglašava se da, ukoliko apelant tvrdi da odluku nije donio nepristran sud, apelacija mora da sadrži konkretne elemente koji ukazuju na nepravičnost suđenja (vidi odluku Ustavnog suda U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). U konkretnom slučaju, apelant nije naveo zašto smatra da je postupak pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom bio nepravičan, te zbog čega tvrdi da se oni ne mogu smatrati nepristranim sudovima, niti je priložio bilo kakve dokaze u vezi sa navedenim. Stoga, u odnosu na navode apelanta kojima se tvrdi da redovni sudovi nisu bili nepristrani, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta neutemeljeni i da moraju biti odbijeni.
- 59.
b) Ostali navodi apelanta u pogledu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
- 62.Apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na pravičan postupak zbog toga što redovni sudovi ne obrazlažu zbog čega neki dokaz prihvataju a drugi odbijaju, nego se pozivaju na obrazloženja organa uprave.
- 63.U pogledu svjedoka i drugih dokaza, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim za zakonsko odlučivanje. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi odluku Ustavnog suda U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Ova diskrecija, koju ima svaki sud, postoji radi efikasnosti vođenja postupka.
- 64.Također, Ustavni sud naglašava da je, u principu, u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije da redovni sudovi u upravnim sporovima odluke donose na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, jer su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da brani svoja prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/00 od 5. maja 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/00).
- 65.U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženja presuda Kantonalnog suda broj U-72/99 od 22. septembra 1999. godine i broj U-29/00 od 24. maja 2000. godine, i Vrhovnog suda broj Už-217/00 od 18. januara 2002. godine, vidljivo je da sve presude sadrže obrazloženja o činjenicama za koje sudovi smatraju da su bitne. Iz navoda koje su redovni sudovi dali u obrazloženju svojih presuda ne može se tvrditi da je apelant bio izložen diskriminaciji, niti da su utvrđenim činjenicama povrijeđena apelantova ustavna prava. Stoga, u odnosu na spomenute navode apelanta, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na privatan i porodičan život, dom i prepisku
- 66.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
Član 8. Evropske konvencije:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 67.Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava zajamčena članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A 297-C, stav 31).
- 68.U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 69.Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti u "skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
- 70.Dakle, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li se stan koji se nalazi u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac, može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Nosilac stanarskog prava na navedenom stanu bio je apelantov djed A. P. Apelant se prijavio na adresu djedovog stana na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenom 20. jula 1993. godine. Datum prijave apelanta na adresu djedovog stana je 26. juli 1993. godine. Nakon djedove smrti 25. decembra 1993. godine, apelant nastavlja sa korištenjem predmetnog stana, sve do deložacije koja se je desila 17. maja 1994. godine.
- 71.Činjenica da je apelant koristio predmetni stan nije bila sporna u postupku koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudovima. Sporna je bila činjenica da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac. Međutim, u konkretnom slučaju nije zadatak Ustavnog suda da ispita da li je apelant ispunjavao uvjete za stjecanje stanarskog prava na navedenom stanu, već da utvrdi da li se taj stan treba smatrati njegovim domom, te da li je miješanje bilo u "skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 72.Ustavni sud smatra da je apelant legalno koristio predmetni stan, s obzirom da je u njemu stanovao njegov djed, sa kojim je on imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju. Navedene činjenice su dovoljne da se stan u ulici Borisa Kidriča može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 73.Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom bilo u "skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 74.Iz navoda apelacije vidljivo je da je apelant nastavio sa korištenjem predmetnog stana, nakon djedove smrti, 25. decembra 1993. godine. Nakon djedove smrti, odnosno nakon smrti nosioca stanarskog prava, apelant je propustio da, u skladu sa članom 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, u zakonom ostavljenom roku od tri mjeseca, zatraži od vlasnika stana prijenos stanarskog prava. U takvoj situaciji vlasnik stana, tj. Fabrika sode Lukavac, je iskoristila svoje pravo iz člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima i zatražila da joj se predmetni stan preda u posjed, s obzirom da je raniji nosilac stanarskog prava umro. Na osnovu zahtjeva vlasnika predmetnog stana, Sekretarijat za urbanizam Općine Lukavac je donio rješenje broj 06/4-372-101/94 od 20 aprila 1994. godine, kojim se nalaže apelantovom ocu R. P. da, u roku od tri dana, iseli iz predmetnog stana. Apelant je uložio žalbu na navedeno rješenje 5. maja 1994. godine, međutim, članom 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano je da, u ovakvim slučajevima, žalba ne odlaže izvršenje. Tako se i desilo da je apelant deložiran iz predmetnog stana 17. maja 1994. godine.
- 75.Apelant nije objasnio niti je priložio bilo kakve dokaze u pogledu toga zašto nije zatražio od vlasnika stana prijenos stanarskog prava, kako je to određeno članom 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, ili zašto eventualno u sudskom postupku nije tražio utvrđivanje nosioca stanarskog prava, u skladu sa članom 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
- 76.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je deložacija apelanta bila u skladu sa zakonom, odnosno da je bila utemeljena na članu 22. stav 3. i članu 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li je navedeni zakon bio pristupačan i da li je formuliran sa odgovarajućom preciznosti.
- 77.Zakonom o stambenim odnosima regulirano je stjecanje i gubljenje stanarskog prava. Navedeni zakon je više puta objavljivan i često je, zbog velikog broja stanarskih prava u Bosni i Hercegovini, korišten u upravnim i sudskim stvarima. Zakon o stambenim odnosima objavljen je u službenim glasilima koja su javnog karaktera i svako zainteresirano lice može se upoznati sa njegovim sadržajem.
- 78.U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi ni jedan razlog zbog kojeg bi Zakon o stambenim odnosima bio nepristupačan za apelanta. Apelant je bio oslobođen mobilizacije, a područje na kojem je živio nije bilo direktno zahvaćeno ratnim djelovanjima. Prema tome, apelant je mogao biti upoznat sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i vidjeti koje su njegove obaveze u pogledu stjecanja stanarskog prava. Ukoliko apelant nije znao za obavezu da nakon smrti nosioca stanarskog prava treba zatražiti prijenos stanarskog prava od vlasnika, ili tražiti da to pravo utvrdi sud, Ustavni sud naglašava da nepoznavanje prava škodi (ignorantia iuris cuique nocet), te u ovom slučaju ta činjenica za apelanta ne može biti opravdanje, posebno kad se uzme u obzir važnost i općepoznati karakter instituta stanarskog prava.
- 79.Što se tiče preciznosti odredbi Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud smatra da su napisane jasno i nedvosmisleno, sa dovoljnom preciznošću da svako može utvrditi što su njegova prava i obaveze.
- 80.Dalje, Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju miješanje u apelantov dom ispunjava kriterij opravdanosti i neophodnosti, s obzirom da je vlasnik predmetnog stana DD Fabrika sode Lukavac sa velikim brojem zaposlenih, te je postojala potreba za rješavanje stambenog pitanja zaposlenih radnika, što u krajnjem cilju vodi ka "ekonomskoj dobrobiti zemlje".
- 81.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 82.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 83.U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na "njegovu imovinu", te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia, preko naslijeđa ili dobrovoljnih raspolaganja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
- 84.Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju spor odnosio na pitanje da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ul. Borisa Kidriča b.b. Lukavac. Stanarsko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99). Međutim, u upravnim i sudskim postupcima apelant nije uspio dokazati da ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava, tako da se u ovom slučaju apelant ne pojavljuje kao titular stanarskog prava. Prema tome, apelant nije nosilac stanarskog prava, te stoga ne postoji ni imovina koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 85.Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. i člana 64. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 86.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.