Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeći od pet sudija, u predmetu broju AP 60/03, rješavajući apelaciju I. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija I. H. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-117/02 od 25. oktobra 2002. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-911/01 od 25. septembra 2001. godine, i Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-I-310/00 od 30. novembra 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    I. H. (u daljem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 24. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-117/02 od 25. oktobra 2002. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud), broj Gž-911/01 od 25. septembra 2001. godine, i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Osnovni sud), broj P-I- 310/00 od 30. novembra 2000. godine. Od apelanta je, 7. augusta 2003. godine, zatraženo da u roku od 15 dana dopuni apelaciju, jer nije sadržavala odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje se smatra da su povrijeđene. Apelant je podnio dopunu apelacije 2. septembra 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i B. H. iz Banje Luke, zatraženo je, 16. aprila 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud, 6. maja 2004. godine, Osnovni sud, 11. juna 2004. godine, i B.H., 4. maja 2004. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljeni odgovori učesnika u postupku su, 21. juna 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je presudom, broj P-I-310/00 od 30. novembra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-911701 od 25. septembra 2001. godine, razveo brak između apelanta i B. H., zaključen 26. jula 1986. godine u Banjoj Luci, sve troje maloljetne djece bivših supružnika je povjereno na čuvanje i vaspitanje majci kao tužiteljici, a apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za svako dijete plaća mjesečno po 15% od plaće koju ostvaruje u Zavodu "Dr. Miroslav Zotović" u Banjoj Luci, sve dok za to postoje zakonski razlozi ili do druge odluke suda.
  • 7.
    Vrhovni sud je presudom, broj Rev-117/02 od 25. oktobra 2002. godine, odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj Gž-911/01 od 25. septembra 2001. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    U Porodičnom zakonu ("Službene novine SRBiH", br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase:

"Član 92.

Kad sud u bračnom sporu odbije tužbeni zahtjev za utvrđenje da brak postoji, ili kad presudom utvrdi da brak ne postoji, kao i kad odluči da se brak poništava ili da se brak razvodi, odlučit će u istoj presudi i o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.

Š...Ć

Član 93.

Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučit će, nakon što ispita sve odlučujuće činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.

Š...Ć

Član 95.

Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzet će u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.

Sud odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 9.
      Apelant navodi kako ne osporava odluku o razvodu braka, međutim smatra da je sud nepravično donio odluku o povjeravanju sve troje maloljetne djece majci na čuvanje i vaspitanje. Smatra da se odluka suda temelji na mišljenju Centra za socijalni rad Banja Luka, koje je dato pristrano jer je u njemu radio otac njegove bivše supruge, da on uopće nije saslušan prije davanja mišljenja, te da se od maloljetne djece ne može očekivati da donose zrele i pametne odluke. Kako dalje navodi apelant, sud je odbio njegov prijedlog da se mišljenje zatraži od nekog drugog centra za socijalni rad, nije usporedio njega i bivšu suprugu kao ličnosti i njihove mogućnosti da obavljaju roditeljsko pravo, zanemarujući činjenicu da će djeca, njihovim povjeravanjem majci, biti pod utjecajem njenih roditelja, koji su druge nacionalnosti i koji su stalno ispoljavali nacionalnu netrpeljivost. Pored toga, bivša supruga radi na više mjesta, pa joj takvo angažiranje ostavlja premalo vremena za boravak sa djecom. Zbog svega navedenog smatra da je pri odlučivanju o povjeravanju djece na čuvanje i vaspitanje majci on diskriminiran po osnovu nacionalne pripadnosti i spola. Na kraju apelant ističe kako je zbog materijalne situacije lišen pravne pomoći, pa nije u mogućnosti da precizno navede odredbe Ustava Bosne i Hercegovine koje su povrijeđene u konkretnom slučaju.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 10.
      Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnog stanovišta iz svoje osporene odluke. Osnovni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi kako u postupku nije prekršeno niti jedno od relevantnih apelantovih ljudskih prava, jer mu je omogućen pristup sudu, saslušan je i u postupku pred centrom za socijalni rad i pred sudom, a postupak je okončan u razumnom roku. B. H. u odgovoru na apelaciju naglašava da su u postupku pred centrom za socijalni rad saslušani i ona i apelant i njihova djeca, pa je sudska odluka donesena na osnovu svih bitnih činjenica.

VI - Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-117/02 od 25. oktobra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2002. godine, a apelacija je podnijeta 24. februara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 15.
    Iako apelant to eksplicitno ne navodi, Ustavni sud smatra da njegovo pobijanje navedenih presuda pokreće pitanja poštivanja prava iz člana II/3.e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 16.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju čl. 6., 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

Pravo na pravično suđenje

  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 18.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 20.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 21.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 22.
    U konkretnom slučaju u sudskom postupku su saslušani apelant i tužitelj u svojstvu parničnih stranaka, sud je procijenio prijedlog Centra za socijalni rad Banja Luka, gdje su saslušana maloljetna djeca i oba roditelja, te izvršio uvid u izvod iz matične knjige vjenčanih za supružnike i izvode iz matične knjige rođenih za djecu rođenu u braku. Odluku o povjeravanju i izdržavanju djece sud je temeljio na prijedlogu Centra za socijalni rad. U ovom prijedlogu apelant je također ocijenjen sposobnim da se stara o djeci, međutim na osnovu izjava djece da žele živjeti sa svojom majkom i na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica, procijenjeno je da je u najboljem interesu djece da se povjere na čuvanje i vaspitanje majci. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Sa druge strane, apelant nije pružio nikakve dokaze u prilog svoje tvrdnje da je sudska odluka donesena pristrano i njegovom diskriminacijom po osnovu spola i nacionalne pripadnosti.
  • 23.
    Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na porodični život

  • 24.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 25.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu primjene člana 8. Evropske konvencije koja uključuje slijedeće principe: a) garantiranjem prava na poštivanje porodičnog života, član 8. Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31. stav 31); b) član 8. Evropske konvencije je primjenjiv na "porodični život" "nelegalne" porodice kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" porodične zajednice; c) iako je suštinski objekt člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno "poštuju" porodični život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju koji koraci trebaju biti preduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stav 67).
  • 27.
    Član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ako se porodična zajednica raspadne razvodom, u principu to je ostavljeno nacionalnim organima vlasti na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8., dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
  • 28.
    Da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 29.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
  • 30.
    Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju i izdržavanju djece donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djece, uz uvažavanje želje djece i na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djeci koji ima apelant, niti okončava njegov porodični život sa djecom i ne prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. U interesu društvene zajednice je da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i vaspitanje. Slijedi da nema kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nediskriminacija

  • 31.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 32.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 33.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).
  • 34.
    Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999., tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000, tačka 53, odluke januar-juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001., tačka 154).
  • 35.
    Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede čl. 6. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII - Zaključak

  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.