Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 83/02, rješavajući apelaciju Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-261/01 od 11. marta 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupaju B. G. i Š. T., advokati iz Sarajeva, podnio je, 13. maja 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-261/01 od 11. marta 2002. godine. Ustavni sud je zatražio, 24. marta 2004. godine, da apelant dopuni apelaciju jer ona nije sadržavala elemente iz člana 18. stav 2. alineja 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je podnio dopunu apelacije u ostavljenom roku, 14. aprila 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda, R. M. i M. V. iz Sarajeva, zatraženo je, 22. aprila 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    R. M. i M. V. su odgovor na apelaciju dostavili 12. maja 2004. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor R. M. i M. V. je, 19. maja 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Općinski sud II u Sarajevu je presudom, broj P-1334/99 od 25. septembra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1386/00 od 21. marta 2001. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca R. M. i M. V. iz Sarajeva da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen i potpisan 26. novembra 1998. godine između S. V. kao kupca i apelanta kao prodavca, a dosljedno tome je odbijen kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Sudovi su utvrdili da je prednik tužilaca S. V., 26. novembra 1998. godine, zaključila sa apelantom ugovor o otkupu stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava, da je ugovor dostavljen nadležnom pravobranilaštvu na ovjeru, da je S. umrla 19. marta 1999. godine, prije nego što je pravobranilaštvo ovjerilo ugovor, nakon čega je apelant obustavio postupak otkupa, te da su tužioci kao njena djeca jedini zakonski nasljednici. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su tumačili da sporni ugovor, pošto ga nije ovjerilo nadležno pravobranilaštvo i pošto na njemu nisu ovjereni potpisi ugovarača, nije pravno valjan, jer samo zaključenjem ugovora 26. novembra 1998. godine prednik tužilaca nije izgubio stanarsko pravo, pa tužbeni zahtjev treba u cijelosti odbiti kao neosnovan.
  • 7.
    Vrhovni sud je presudom, broj Rev-261/01 od 11. marta 2002. godine, uvažio reviziju tužilaca R. M. i M. V. iz Sarajeva, izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1386/00 od 21. marta 2001. godine, te preinačio nižestepene presude tako da se utvrđuje da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen 26. novembra 1998. godine, između umrle S. V. kao kupca i apelanta kao prodavca, po kojem je S. V. stekla pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelant dužan prihvatiti da se tužioci R. M. i M. V., kao zakonski nasljednici umrle, upišu u knjigu položenih ugovora kao vlasnici sa po - dijela kupljenog stana. U obrazloženju ove presude je navedeno da je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, u smislu čl. 9., 29., 30. i 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97 i 11/98), postao pravno valjan onog dana kada je zaključen i kada su ga potpisali ugovarači, a to je 26. novembar 1998. godine, i da je tog dana kupac izgubio stanarsko pravo na kupljenom stanu. Dalje se navodi da takav ugovor ne može prestati postojati nakon kupčeve smrti u smislu člana 359. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list R BiH", br. 2/92, 13/93 i 29/03), pa zakonski nasljednici kupca mogu ostvariti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, nakon što ugovor bude ovjeren kod nadležnog pravobranilaštva, potpisi ugovarača budu ovjereni i uplaćena kupoprodajna cijena.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list R BiH", br. 2/92, 13/93 i 29/03), relevantne odredbe glase:

"Član 26.

Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 137.

Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

Š...Ć

Član 296.

Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

Š...Ć

Član 359.

Smrću dužnika ili povjerioca prestaje obaveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika."

  • 9.
    U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97 i 11/98), relevantne odredbe glase:

"Član 7.

Svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavac), a prodavac ga je dužan prodati.

Š...Ć

Ako prodavac na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti stan, ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.

Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Š...Ć

Član 27.

Pravo vlasništva na stan kupac stiče upisom u zemljišne knjige.

Š...Ć

Ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, pravo vlasništva na stan stječe se polaganjem ugovora u zemljišno-knjižnoj službi suda na čijem području se stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud.

Š...Ć

Član 29.

Prodavac je dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora.

Š...Ć

Član 30.

Ugovorne strane su dužne ovjeriti svoje potpise.

Organ nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu nadležnom pravobranilaštvu, što se potvrđuje na poleđini ugovora.

Član 33.

Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi."

U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi:

"Prelazak zaostavštine na nasljednike

Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      Apelant navodi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, na pravilno utvrđeno činjenično stanje od prvostepenog suda, pogrešno tumačio i primijenio odredbe materijalnih propisa, te tako prekršio njegovo pravo na imovinu, zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju apelanta, činom potpisivanja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ne može se smatrati da je ovaj ugovor zaključen, jer mu nedostaju bitni elementi propisani specijalnim zakonom, i to: potvrda pravobranilaštva da je otkupna cijena tačno utvrđena, ovjereni potpisi ugovarača i plaćanje otkupne cijene. S obzirom da nije ispunjena propisana forma ugovora, takav stan na kojem nije prestalo stanarsko pravo, odnosno još nije stečeno pravo vlasništva, ne može biti predmet nasljeđivanja. Apelant je mišljenja da je, u odnosu na predmetni ugovor o otkupu stana, pogrešno protumačena odredba člana 359. Zakona o obligacionim odnosima, zanemarujući da se radi o ugovoru koji je vezan za ličnost jedne od ugovornih strana, te je trebalo primijeniti odredbu člana 137. istog zakona.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 11.
      U odgovoru na apelaciju R. M. i M. V. navode da su naslijedili imovinsko pravo njihove prednice, koje je ona za života stekla i u čijem je posjedu bila u trenutku svoje smrti, što im je omogućeno osporenom presudom. Ističu da je, prema članu 26. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, što je u konkretnom slučaju potvrđeno potpisivanjem ugovora obje ugovorne strane. Dalje ukazuju da, prema članu 296. Zakona o obligacionim odnosima, ugovornu obavezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, a povjerilac je dužan da trpi ovakvo ispunjenje. Zbog svega navedenog, smatraju da je apelacija pravno neosnovana i da ne postoji povreda prava na imovinu apelanta, pa predlažu da se iz tih razloga odbije.

VI - Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-261/01 od 11. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 15. aprila 2002. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu".
    • 17.
      Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
    • 18.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 20.
    Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo da li osporena presuda predstavlja "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovoga člana, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stava 2. ovoga člana ili miješanja sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovoga člana. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu prekršio sud pogrešnim tumačenjem materijalnih propisa, čija se odluka osporava.
  • 21.
    Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da pravilno tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 22.
    U konkretnom slučaju, navodi apelanta da se činom potpisivanja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ne može smatrati da je ovaj ugovor zaključen, jer mu nedostaju bitni elementi, propisani specijalnim zakonom, te da je, nakon smrti druge ugovorne strane, trebalo primijeniti odredbu člana 137. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj prestaje ugovorna obaveza apelanta, predstavljaju jedan vid tumačenja pozitivno-pravnih propisa. Međutim, sud je u osporenoj presudi, razmatrajući pravnu situaciju i utvrđeno činjenično stanje, zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu člana 359. Zakona o obligacionim odnosima, što znači da smrću jedne ugovorne strane nije prestao da postoji predmetni kupoprodajni ugovor. Nadalje, da prema članu 133. Zakona o nasljeđivanju zakonski nasljednici jedne ugovorne strane nasljeđuju njena prava i obaveze iz predmetnog ugovora, što znači da mogu ostvariti uknjižbu prava vlasništva nakon što ugovor ovjeri nadležni pravobranilac, potpise ovjere ugovarači i isplati se kupoprodajna cijena. Dakle, sud je tumačio i primijenio relevantne pozitivno-pravne odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sud nije zloupotrijebio odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
  • 23.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.