Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 218/02, rješavajući apelaciju "Astra ITB" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Astra ITB" d.o.o., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Rev-8/02 od 30. septembra 2002. godine, presude Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Pž-22/01 od 24. oktobra 2001. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj Ps-20/96 od 22. juna 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I - Uvod

  • 1.
    "Astra ITB" d.o.o. (u daljem tekstu: apelant), iz Beograda, koju zastupa punomoćnik N. K., advokat iz Teslića, podnio je 17. decembra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljem tekstu: Apelacioni sud), broj Rev-8/02 od 30. septembra 2002. godine, presude Apelacionog suda, broj Pž-22/01 od 24. oktobra 2001. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj Ps-20/96 od 22. juna 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i advokata S. Z., kao zastupnika učesnika u postupku DD "Palis" Brčko, zatraženo je 1. juna 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju. Zastupnik DD "Palis" Brčko nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 21. juna 2004. godine.
  • 3.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 25. juna 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Preduzeće "Astra ITT" iz Teslića je, 3. aprila 1992. godine, prema profakturi DP Industrija pića, alkohola i sokova "Palis" Brčko, broj 100/3, navodno uplatila novčani iznos od 5.600.000 tadašnjih dinara na ime kupovine 20.000 litara rafiniranog špirita. Svoje potraživanje "Astra ITT" iz Teslića je ustupila apelantu. Međutim, DP Industrija pića, alkohola i sokova "Palis" Brčko nije apelantu isporučio kupljenu količinu robe. Zbog toga apelant je, 28. septembra 1996. godine, predao tužbu Osnovnom sudu Brčko Distrikta i tražio ispunjenje ugovora, odnosno isporuku predmetne robe. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj Ps-20/96 od 22. juna 2001. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Kao razlog za ovakvu odluku, Osnovni sud Brčko Distrikta, između ostalog, navodi da je potraživanje apelanta zastarjelo, na što se pozvao punomoćnik tužene na ročištu za glavnu raspravu.
  • 6.
    Apelant je, preko svoga zastupnika, protiv navedene prvostepene presude uložio žalbu Apelacionom sudu. U žalbi apelant, između ostalog, iznosi da je bio spriječen, uslijed ratnih dešavanja na području Brčkog, da pristupi sudu i tako ostvari svoja prava. Apelacioni sud je presudom, broj Pž-22/01 od 24. oktobra 2001. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju predmetne presude Apelacioni sud navodi, u suštini, da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sporne činjenice i da nije povrijedio zakon na štetu apelanta, osim u dijelu presude koji se odnosi na troškove postupka.
  • 7.
    Nakon toga, apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu protiv drugostepene presude. Taj sud je presudom, broj Rev-8/02 od 30. septembra 2002. godine, izjavljenu reviziju odbio kao neosnovanu. Iznoseći razloge za ovakvu odluku Apelacioni sud navodi, u suštini, da su apelantovi revizijski navodi već izneseni u žalbi na prvostepenu presudu i da ne postoje povrede procesnog zakona i materijalnog prava.
  • 8.
    Potom, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 17. decembra 2002. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 17/93)

Član 374. glasi:

"(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu."

Član 382. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Zastarijevanje ne teče:

  • 1)
    za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti;
  • 2)
    Š...Ć."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      Apelant u apelaciji ističe da je osporenim nižestepenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovoga prava apelant vidi isključivo u činjenici da nižestepeni sudovi nisu prihvatili da apelant, odnosno njegov zakonski zastupnik i osnivač, kao jedini zaposleni, nije imao pristup sudu uslijed ratnih dešavanja na području Brčkog u periodu od 1992. godine do potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, apelant smatra da se od njega, odnosno od njegovog zakonskog zastupnika, nije moglo tražiti da radi ostvarenja ovog obligacionog prava riskira dobro veće vrijednosti, svoj život, dolaskom u Brčko. Ujedno, apelant navodi da je od tadašnjih vlasti njegovom zakonskom zastupniku, ako dođe u Brčko, prijetilo hapšenje i mobilizacija kao dezerteru. Zbog toga, apelant smatra da je tužbu podnio u optimalnom roku, koji mu je faktičko stanje omogućilo.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 11.
      U odgovoru na apelaciju, Apelacioni sud ističe da je apelant navode iz apelacije isticao i u žalbi i u reviziji, o čemu je taj sud dao razloge koje nema potrebe ponavljati. Nadalje, iako je odlazak apelanta iz Bosne i Hercegovine i izbjegavanje ličnog pristupa sudu u toku rata sasvim razumljivo, to po ocjeni tog suda nije predstavljalo nesavladivu prepreku za preduzimanje radnji u cilju ostvarivanja potraživanja zbog čega bi došlo do zastoja zastarijevanja. Taj sud smatra da je apelant mogao da podnese tužbu ne samo preko punomoćnika, nego i poštom ili na drugi način, pa makar i nenadležnom sudu. Ovakav stav u vezi sa zastojem zastarijevanja zbog ratnog stanja i nesavladivih prepreka, navodi taj sud, zauzet je i u mnogim drugim predmetima, a baziran je na stanovištu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izraženom u presudi broj Pž-97/01 od 15. augusta 2001. godine. S obzirom na sve navedeno, kao i razloga istaknutih u obrazloženju osporene presude, taj sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava i prava zaštićenih Evropskom konvencijom.

VI - Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta, broj Rev-8/02 od 30. septembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 21. oktobra 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 17. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 17.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da se apelant žali da mu je osporenim odlukama, zbog nemogućnosti da u periodu od aprila 1992. do potpisivanja Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini podnese tužbu nadležnom sudu u Brčkom, uskraćeno pravo na pristup sudu zbog čega je nastupila zastara ostvarenja njegovog obligacionog prava. Ustavni sud podsjeća da je, prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupio na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavni akt koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana, zbog čega je sporni događaj ratione temporis inkompatibilan sa njegovim odredbama.
  • 18.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da u predmetnom slučaju nije sporno pitanje da li je apelant imao pravo na pristup sudu radi ostvarenja svojih građanskih prava ili ne. Ovo zbog toga što je apelant, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudom, odnosno ostvario je pravo na pristup sudu, kao jedno od principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sama činjenica da je apelant izdejstvovao da nižestepeni sudovi donesu osporene odluke, nepobitno potvrđuje da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Ovo zato što su nižestepeni sudovi o tužbenom zahtjevu apelanta raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Jer, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj.
  • 19.
    Kao sporno pitanje u ovom predmetu pojavljuje se pitanje osnovanosti stava nižestepenih sudova u pogledu nemogućnosti apelanta da u zastarnom roku traži ostvarenje prava pred sudom. Rješavajući to pitanje, nižestepeni sudovi su na osnovu rezultata provedenih postupaka utvrdili da je apelant, bez obzira na postojanje raznih ograničenja, bio u mogućnosti pristupiti sudu u cilju preduzimanja aktivnosti radi ostvarenja prava.
  • 20.
    Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). Zbog toga, Ustavni sud neće, preispitivanjem činjenica predmeta, ulaziti u pitanje opravdanosti stavova nižestepenih sudova, da li je apelant mogao ili nije mogao, u spornom periodu, preduzeti aktivnosti pred nadležnim sudom u cilju ostvarenja svoga prava.
  • 21.
    S obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da se apelant žali samo na nemogućnost pristupa sudu, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 22.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 23.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.