USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 130/02, rješavajući apelaciju Z. D. i I. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 17. člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Z. D. i I. D.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-334/01 od 4. aprila 2002. godine;
- -rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1149/00 od 15. maja 2001. godine;
- -rješenje Općinskog suda II Sarajevo, broj P-2476/99 od 20. augusta 2000. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. D. i I. D., podnesena protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova - Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 25-31-921-D/99 od 27. juna 2000. godine i zaključka načelnika Općine Novo Sarajevo - Službe za stambenu oblast, broj 05-23-2224/99 od 25. oktobra 1999. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Z. D. i I. D. (u daljem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koje zastupa N. M., advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 8. jula 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-334/01 od 4. aprila 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1149/00 od 15. maja 2001. godine, rješenja Općinskog suda II Sarajevo (u daljem tekstu: Općinski sud), broj P-2476/99 od 20. augusta 2000. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova - Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja), broj 25-31-921-D/99 od 27. juna 2000. godine i zaključka načelnika Općine Novo Sarajevo - Službe za stambenu oblast (u daljem tekstu: načelnik Općine Novo Sarajevo), broj 05-23-2224/99 od 25. oktobra 1999. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 11. marta 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju nije dostavljen.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelanti su se kao suvlasnici stana u Sarajevu, u ulici Ložionička broj 13, obratili Općini Novo Sarajevo - općinskom načelniku, tražeći da iz stana iseli F. B. U zahtjevu je navedeno da su A. I. i I. I. bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, da su umrli u toku rata, i da je u stan uselio F. B., koji nema saglasnost za useljenje od vlasnika stana - apelanata. U zahtjevu je zatraženo da se postupi u skladu sa članom 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH, broj 27/99).
- 6.Načelnik Općine Novo Sarajevo, zaključkom broj 05-23-2224/99 od 25. oktobra 1999. godine, odbacio je navedeni zahtjev zbog nenadležnosti, smatrajući da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretnini koja je bila privremeno napuštena u toku rata, s obzirom da apelanti, kao vlasnici stana, nisu bili u njegovom posjedu ni ranije, jer je na predmetnoj nekretnini bilo stečeno stanarsko pravo i stan su koristili nosioci stanarskog prava, A. i I. I. U obrazloženju navedenog zaključka također je navedeno da je, nakon njihove smrti, stan koristio F. B., kojeg vlasnik stana može iseliti ulaganjem vlasničke tužbe redovnom sudu. Kako u ovom slučaju nije primjenjiv član 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, zaključkom je odlučeno prema članu 65. Zakona o upravnom postupku.
- 7.Protiv navedenog zaključka apelanti su blagovremeno uložili žalbu Ministarstvu prostornog uređenja, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
- 8.Rješenjem, broj 25-31-924-D/99 od 27. juna 2000. godine, Ministarstvo prostornog uređenja žalbu je odbilo kao neosnovanu i potvrdilo žalbom osporeni zaključak načelnika Općine Novo Sarajevo, broj 05-23-224/99 od 25. oktobra 1999. godine. Razmatrajući žalbu, osporeni zaključak i ostale spise predmeta, drugostepeni organ je utvrdio da je prvostepeni postupak pravilno proveden i da je osporeni zaključak pravilan i na zakonu utemeljen, budući da su predmetni stan, vlasništvo apelanata, koristili A. i I. I. u svojstvu nosilaca stanarskog prava, a nakon njih ga koristi F. B.. Stoga se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti član 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, prema kojem se odredbe ovog zakona odnose i na nekretnine u vlasništvu građana, koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine. Dakle, zaključak je drugostepenog organa uprave da predmetnu nekretninu apelanti-vlasnici nisu privremeno napustili u toku rata, s obzirom da nisu ni bili u posjedu stana, jer je na predmetnom stanu bilo stečeno stanarsko pravo, koje su koristili A. i I. I., kao nosioci stanarskog prava, a nakon njihove smrti bespravni korisnik F. B. Konačno, drugostepeni organ je, polazeći od navedenog, zaključio da je prvostepeni organ uprave odlučio pravilno i u skladu sa članom 65. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98). Ovo drugostepeno rješenje je konačno u upravnom postupku i apelanti nisu imali protiv njega pravo žalbe, ali su mogli pokrenuti u zakonskom roku upravni spor tužbom Kantonalnom sudu Sarajevo. Apelanti nisu postupili u skladu sa pravnim uputama datim u navedenom drugostepenom rješenju, tj. nisu protiv njega pokrenuli upravni spor.
- 9.Apelanti su, zatim, 8. novembra 1999. godine, podnijeli Općinskom sudu II Sarajevo tužbu protiv F. B. iz Sarajeva, radi predaje u posjed nekretnina (vrijednost spora 49.000,00 KM). Općinski sud se rješenjem, broj P-2476/99 od 20. augusta 2000. godine, proglasio nenadležnim za rješavanje tužbenog zahtjeva i tužbu je odbacio, smatrajući da je članom 17.a Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ustanovljena nadležnost organa uprave, a ne sudova, za rješavanje konkretnog tužbenog zahtjeva.
- 10.Kantonalni sud, rješenjem broj Gž-1149/00 od 15. maja 2001. godine, odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja Općinskog suda, broj P-2476/99 od 20. augusta 2000. godine, žalbu je odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.
- 11.Odlučujući o reviziji apelanata protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1149/00 od 15. maja 2001. godine, Vrhovni sud je, na osnovu člana 375. Zakona o parničnom postupku, reviziju odbio kao neosnovanu i, umjesto posebnog obrazloženja, primjenom člana 376. istog zakona, pozvao se na razloge navedenog drugostepenog rješenja Kantonalnog suda.
- 12.Federalno tužilaštvo Sarajevo je aktom, broj GT-258/02 od 27. juna 2002. godine, obavijestilo apelante da, nakon uvida u spis Općinskog suda broj P-2476/99, nije našlo osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u konkretnom predmetu.
IV - Relevantni propisi
- 13.Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98)
"Član 10.
Vlasnik nekretnine ima pravo u svako vrijeme nadležnom organu podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja je proglašena napuštenom ili koja je data na privremeno korištenje.
Član 11.
Zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine u smislu člana 10. ovog zakona podnosi vlasnik nadležnom općinskom, gradskom, odnosno kantonalnom/županijskom organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove.
Š...Ć"
- 14.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/99)
"Član 17.a
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u vlasništvu građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje nekretnine u posjed vlasnika izvršavaju se od strane suda.
Započeti sudski procesi za vraćanje nekretnina u posjed vlasniku nastavljaju se, dok se novi zahtjevi za vraćanje nekretnine podnose nadležnom organu iz člana 11. ovog zakona."
- 15.Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99)
"Član 65. stav 3. glasi:
(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci."
- 16.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)
"Član 375.
Revizijski će sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 376.
Kad odbije reviziju, Vrhovni sud Federacije može se umjesto posebnog obrazloženja pozvati u izreci presude na razloge iz prvostepene ili drugostepene presude.
Revizijski sud ne mora obrazložiti svoju odluku, ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredbi parničnog postupka koje revident ističe."
V - Apelacija
- 17.Apelanti se žale da im, kao vlasnicima predmetnog stana, osporenim odlukama sudskih i upravnih organa u periodu dužem od tri godine, nije uopće omogućen pristup rješavanju njihove vlasničke tužbe, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek. Prema sadržaju apelacije, očigledno je da apelanti pobijaju odluke sudova i organa uprave smatrajući da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i imovinska prava zajamčena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predložili su da Ustavni sud u što kraćem roku odredi nadležnost upravnog organa ili suda ili da sam meritorno riješi predmetni spor, zbog mogućnosti pogrešnog interpretiranja osporenih odluka.
VI - Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 21.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su i rješenje Ministarstva prostornog uređenja, broj 25-31-921-D/99 od 27. juna 2000. godine i rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-334/01 od 4. aprila 2002. godine.
- 22.U pogledu rješenja Ministarstva prostornog uređenja, broj 25-31-921-D/99 od 27. juna 2000. godine, apelanti su imali mogućnost da protiv ovog konačnog upravnog akta tužbom pokrenu upravni spor pred nadležnim sudom. Međutim, apelanti nisu koristili ovaj pravni lijek. Prema tome, za razmatranje apelacije, u pogledu navedenog rješenja, nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je u pogledu ovog rješenja nedopuštena.
- 23.Protiv rješenja Vrhovnog suda, broj Rev-334/01 od 4. aprila 2002. godine, nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporeno rješenje apelanti su primili preko svog punomoćnika 23. maja 2002. godine. S obzirom da je apelacija podnesena 8. jula 2002. godine, podnesena je blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 25.Apelanti pobijaju navedene odluke sudova tvrdeći da im tim odlukama u periodu dužem od tri godine, kao vlasnicima predmetnog stana, nije omogućen pristup sudu u rješavanju vlasničke tužbe, odnosno djelotvoran pravni lijek, te od Ustavnog suda traže da odredi upravni organ ili sud koji bi bio nadležan meritorno odlučiti o ovom predmetu ili da to sam učini u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema sadržaju apelacije očigledno je da apelanti traže zaštitu prava na pravično suđenje, odnosno zaštitu svojih imovinskih prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Katalog prava - Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
(...)
- k)Pravo na imovinu".
Pravo na pravično suđenje
- 27.Predmetni slučaj se odnosi, prije svega, na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovina i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 29.Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, na primjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 30.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravičnost suđenja se ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68).
- 31.S obzirom da se apelanti žale na nepravičnost postupka (proizvoljna primjena zakona koja je vodila u lišavanje imovine), zadatak Ustavnog suda je da provjeri, u prvom redu, da li je sud ispitivao žalbu apelanata u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega će ispitivati postupke koji su vođeni prilikom ispitivanja predmetnog zahtjeva.
- 32.Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravično suđenje) zahtijeva da se obezbijedi pristup sudu. Zbog toga će se Ustavni sud fokusirati na ispitivanje apelacije prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije smatrajući, u isto vrijeme, nepotrebnim da ovaj predmet razmotri u vezi sa žalbom na onemogućavanje korištenja efektivnih pravnih lijekova, kako je to propisano članom 13. Evropske konvencije (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine).
- 33.Ustavni sud posebno ističe da pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pravično suđenje, može biti predmet ograničenja samo ukoliko ovakva ograničenja služe legitimnom cilju i gdje postoji razuman stepen proporcionalnosti između iskorištenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Eliazer protiv Holandije, odluke i izvještaji 2001. godine, X, strana 187. par. 27). U ovom predmetu se postavlja pitanje da li se uskraćivanje prava apelantima na meritornu odluku o njihovom vlasništvu, odnosno prava na pristup sudu i djelotvoran pravni lijek, može, ili ne, podvesti pod legitiman cilj koji predstavlja, ustvari, opći interes društva i koji može opravdati miješanje.
- 34.Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi odluku u predmetu Evropskog suda za ljudska prava Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja, imaju široki opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine, i Skärby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud, u stvari, ima zadatak da se bavi uskraćivanjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.
- 35.Ustavni sud podsjeća da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline i da država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud također naglašava da u predmetnom slučaju apelanti, kao vlasnici sporne nekretnine, nisu, osim procesnih odluka organa uprave i sudova, u periodu dužem od tri godine, dobili meritornu odluku o svom zahtjevu odnosno vlasničkoj tužbi.
- 36.Ustavni sud konstatira da su predmetni stan, vlasništvo apelanta, koristili A. i I. I. u svojstvu nosilaca stanarskog prava, a nakon njih bespravni korisnik F. B., i da se na konkretan slučaj ne može primijeniti član 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, jer predmetnu nekretninu nije privremeno napustio vlasnik niti u toku rata, niti prije 4. aprila 1998. godine, s obzirom da vlasnici nisu bili u posjedu stana, već je na predmetnom stanu bilo konstituirano stanarsko pravo trećih lica.
- 37.Nasuprot tome, sudovi su osporene odluke zasnovali na članu 17.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, koji je stupio na snagu 6. jula 1999. godine, kojim je propisano da se zahtjev za povrat tih nekretnina podnosi nadležnom organu uprave, kao i na činjenici da je u predmetnom slučaju tužba podnesena 8. novembra 1999. godine, tj. nakon stupanja na snagu ovog zakona. Zadatak Ustavnog suda je prvenstveno da se utvrdi da li je postupak u cjelini bio pravičan i, u tom okviru, da li je u konkretnom slučaju pristup sudskom organu bio suštinski, a ne samo formalan.
- 38.Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta i navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantima, u pogledu njihovog zahtjeva, koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bio osiguran samo formalan, ali ne i suštinski pristup sudovima. U tom pogledu, ograničenja prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje, nisu u konkretnom slučaju služila legitimnom cilju niti postoji razuman stepen proporcionalnosti između iskorištenih sredstava i cilja koji se želi postići. Uskraćivanje apelantima prava na meritornu odluku o njihovom vlasništvu, odnosno prava na pristup sudu, ne bi se, stoga, moglo podvesti pod legitiman cilj koji predstavlja, ustvari, opći interes i koji bi opravdavao miješanje u ustavna prava za koja apelanti tvrde da su im osporenim odlukama sudova povrijeđena. Proizlazi da je, u okolnostima predmetnog slučaja, lišavanje meritornog odlučivanja o vlasničkoj tužbi apelanata, odnosno njihovoj imovini, u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Polazeći od navedenog, a prije svega od činjenice da tokom cjeline postupka apelanti nisu ishodili meritornu odluku o svom tužbenom zahtjevu u periodu dužem od tri godine, proizlazi da apelanti, pored formalnog, nisu imali i suštinski pristup sudu i da je osporenim sudskim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 40.Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu prethodnog zaključka, nije neophodno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII - Zaključak
- 41.Imajući u vidu izneseno, a polazeći od člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.