USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 120/03, rješavajući apelaciju "Bobar osiguranje" a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Bobar osiguranje" a.d. Bijeljina, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-12/01 od 22. februara 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1."Bobar osiguranje" a.d. (u daljem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je, 8. jula 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-12/01 od 22. februara 2002. godine. Budući da uz apelaciju nije bila priložena presuda protiv koje je apelacija podnesena, od apelanta je 21. januara 2004. godine zatražena dopuna apelacije. Apelant je apelaciju dopunio 23. februara 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku Vrhovnog suda Republike Srpske i D. V. iz Brčkog zatraženo je, 21. januara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju u roku od 15 dana.
- 3.Vrhovni sud Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavio 6. aprila 2004. godine, dok D. V. odgovor nije dostavio.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda Republike Srpske je, 28. aprila 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-316/98 od 9. septembra 1999. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-683/99 od 15. marta 2000. godine, obavezan je apelant da tužitelju D. V. isplati, na ime naknade štete, iznos od 4.324,27 KM zajedno sa pripadajućom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 850 KM.
- 7.Vrhovni sud Republike Srpske je presudom, broj Rev-12/01 od 22. februara 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, izjavljenu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-683/99 od 15. marta 2000. godine. U obrazloženju ove presude se navodi da je, kao posljedica saobraćajne nezgode, koju je 28. oktobra 1997. godine prouzrokovao apelantov osiguranik, nastala šteta u iznosu od 6.577 KM, koju su pretrpjeli tužitelj D. V. i treći učesnik u nezgodi, Č. L. Nesporna je činjenica da je apelant vansudskom nagodbom isplatio tužitelju, 14. marta 1998. godine, iznos od 7.434 dinara, a Č. L., 25. maja 1998. godine, iznos od 2.566 dinara, odnosno ukupno obojici iznos od 10.000 dinara. Apelant smatra da je isplatom iznosa od 10.000 dinara u cijelosti iscrpljena tada važeća ugovorena suma osiguranja, koja se morala ugovoriti u skladu sa Odlukom Vlade Republike Srpske o određivanju najnižih osiguranih iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje auto-odgovornosti za štete pričinjene trećim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/94), koja je za autobuse i teretna vozila iznosila 20.000 dinara, a za ostala motorna vozila 10.000 dinara. Vlada Republike Srpske je kasnije donijela novu odluku o određivanju najnižih osiguranih suma na koje se mora ugovoriti osiguranje auto-odgovornosti za štete pričinjene trećim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 23/98), prema kojoj limit osiguranja iznosi za autobuse i teretna vozila 20.000 DM, a za ostala motorna vozila 10.000 DM. U vrijeme donošenja prve odluke Vlade Republike Srpske iz 1994. godine, paritet dinara i DM bio je 1:1, a u vrijeme štetnog događaja 1:3,3. Kako tumači Vrhovni sud Republike Srpske u obrazloženju osporene presude, ratio odluka je bio u tome da se održi stvarna vrijednost osiguranih suma na istom nivou za sav taj period. Ovo je nametalo obavezu organizacijama za osiguranje (ovdje apelanta) da održe vrijednost osigurane sume, tako što bi, do uvođenja KM kao sredstva plaćanja, tu sumu ugovarale u dinarskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000 DM za autobuse i teretna vozila, odnosno 10.000 DM za ostala motorna vozila. U konkretnom slučaju to znači da je osiguranik, koji je prouzrokovao štetni događaj, morao ugovoriti sa apelantom sumu osiguranja u iznosu od 10.000 DM. U vrijeme kada je apelant tužitelju vansudskim poravnanjem isplatio sumu od 7.434 dinara odnos između dinara i DM je bio 1:3,3, pa proizlazi da je tužitelju isplaćen iznos od 2.252 DM, odnosno sada KM, a u vrijeme kada je Č. L. isplaćen iznos od 2.566 dinara, odnos između dinara i DM je bio 1:6, pa proizlazi da mu je isplaćen iznos od 428 DM, odnosno sada KM, što ukupno obojici iznosi 2.680 KM. Kako je tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 6.577 KM, proizlazi da je ukupno isplaćeni iznos od 2.680 KM ispod propisanog limita. Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su ukupno utvrđeni iznos štete umanjili za već isplaćeni iznos tužitelju od 2.252 KM i apelanta obavezali da tužitelju naknadi preostali iznos od 4.324,27 KM sa pripadajućom kamatom i troškovima spora.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
"Član 15.
U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.
Član 940.
U slučaju osiguranja od odgovornosti osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu.
Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.
Član 941.
U slučaju osiguranja od odgovornosti oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.
Š...Ć"
- 9.U Zakonu o osnovama sistema osiguranja imovine i lica ("Službene novine SFRJ", br. 17/90, 82/90, 18/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92) relevantne odredbe glase:
"Član 93.
Najniže osigurane sume na koje se mora ugovoriti osiguranje od auto-odgovornosti određuje Savezno izvršno vijeće.
Obaveza organizacije za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja auto-odgovornosti ne može biti veća od iznosa koje utvrđuje Savezno izvršno vijeće, ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos.
Š...Ć"
- 10.U Odluci o određivanju najnižih osiguranih iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje auto-odgovornosti za štete pričinjene trećim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/94) relevantna odredba glasi:
"Član 1.
Najniži osigurani iznosi na koje je vlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila dužan, u skladu sa članom 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica da zaključi ugovor o osiguranju auto-odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, iznose, po jednom štetnom događaju:
1. 20.000 dinara za autobuse i teretna vozila,
2. 10.000 dinara za ostala motorna vozila."
- 11.U Odluci o određivanju najnižih osiguranih suma na koje se mora ugovoriti osiguranje auto-odgovornosti za štete pričinjene trećim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 23/98) relevantna odredba glasi:
"Član 1.
Najniže osigurane sume na koje je vlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila dužan, u skladu sa članom 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica da zaključi ugovor o osiguranju auto-odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, iznose, po jednom štetnom događaju:
1. 20.000 DM ako štetu pričine autobus i teretno vozilo,
2. 10.000 DM ako štetu pričine ostala motorna vozila."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 12.Prema navodima apelanta, sva osiguravajuća društva dužna su da, prema ugovoru o osiguranju za slučaj nastanka osiguranog slučaja, isplate stvarnu štetu, ali ne veću od osigurane sume. Prema tome, oštećeni pravo na naknadu štete od osiguravača može ostvariti samo do visine osigurane sume osiguranja, na koju se morao osigurati od odgovornosti za štete pričinjene motornim vozilom trećim licima. U konkretnom slučaju, visina osigurane sume osiguranja je iznosila 10.000 dinara i apelant ju je u cijelosti isplatio vansudskom nagodbom.
- 13.Apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda Republike Srpske nepravilna i nezakonita, jer je ovaj sud prekoračio svoja ovlaštenja u tumačenju zakona i, protivno važećoj odluci Vlade Republike Srpske, utvrdio veći obim odgovornosti nego što je određen ugovorom o osiguranju, te su mu time prekršena prava na pravično suđenje i na imovinu zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 12.
- b)Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Republike Srpske navodi kako u cijelosti ostaje kod pravnog shvatanja datog u osporenoj presudi, te da ovom presudom nisu prekršena apelantova ljudska prava i osnovne slobode.
- 14.
VI - Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-12/01 od 22. februara 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2002. godine, a apelaciju je podnio 8. jula 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 20.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 20.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 21.Ustavni sud zaključuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Apelantova žalba se, uglavnom, odnosi na nepravilno tumačenje zakona i pogrešnu primjenu materijalnog zakona suda u sudskom postupku.
- 23.Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 24.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 25.Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji je sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta. U odluci su navedeni svi potrebni razlozi i dato detaljno obrazloženje. Također ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 26.U svjetlu zaključka Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.