Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 160/03, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija D. P. iz Banje Luke podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. P. (u daljem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je, 23. augusta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, 23. januara 2004. godine, od Vrhovnog suda Republike Srpske, i 5. marta 2004. godine od Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, zatražio da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Ustavni sud primio je odgovor od Vrhovnog suda Republike Srpske 25. marta 2004. godine. Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, primljeni odgovor na apelaciju je, 30. aprila 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelant je kao član porodičnog domaćinstva stanovao sa nosiocima stanarskog prava M. i G. T., svojim djedom i bakom, u dvosobnom stanu u Banjoj Luci u ul. Anđe Knežević broj 7 (ranije ul. Omladinska), koji je nastavio nesmetano da koristi i nakon njihove smrti, djeda 1994. godine i bake 1997. godine.
  • 7.
    Apelant se, 19. februara 1997. godine, obratio Općinskom sekretarijatu za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka sa zahtjevom za utvrđivanje prijenosa stanarskog prava sa njegovog djeda M. T., nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
  • 8.
    Rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 11-372 od 4. marta 1998. godine, utvrđeno je da je apelant kao član porodičnog domaćinstva iza smrti M. T., svoga djeda, stekao po zakonu položaj nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu u državnom vlasništvu u Banjoj Luci, u ul. Anđe Knežević br. 7/IV. Apelant se obratio Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
  • 9.
    Rješenjem Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 05-372-635/2000 od 19. jula 2001. godine, apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana je odbijen, zato što se unuk nije smatrao članom porodičnog domaćinstva prema tada važećim propisima.
  • 10.
    Apelant je na rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 05-372-635/2000 od 19. jula 2001. godine, izjavio žalbu Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, koje je rješenjem, broj 01-372-830/2001 od 17. oktobra 2001. godine, odbilo apelantovu žalbu.
  • 11.
    Apelant je protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-372-830/2001 od 17. oktobra 2001. godine, pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske presudom, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine, odbio je apelantovu tužbu kao neosnovanu.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89), korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu (član 6. stav 1); članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se, između ostalih, i unuci nosioca stanarskog prava (član 6. stav 2); korisnici stana, zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga prestane koristiti taj stan (član 21. st. 1. i 2); kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana (član 22. stav 1); ako članovi porodičnog domaćinstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni nadležni sud u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana ne odredi nosioca stanarskog prava, a davalac stana smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava ili je nosilac iz određenih razloga trajno prestao koristiti stan, može tražiti od stambenog organa iseljenje lica koja su ostala u stanu, a prilikom prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju ne osigurava se nužni smještaj (član 20. st. 2., 3. i 4).

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) - članom 2. kojim je izmijenjen član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, iz kruga osoba koje se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni su unuci nosioca stanarskog prava.

Odluka Visokog predstavnika ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/99) - Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu donesen je Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Prema članu 1. Odluke, čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima se brišu. Prema članu 2. Odluke novi Zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine, jer smatra da je tom presudom i ranijim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske i donese odluku o meritumu.
    • b)
      Odgovor na apelaciju
  • 15.
    Vrhovni sud Republike Srpske, u svom odgovoru na navode iz apelacije, ističe da apelant nikad nije imao konstituiran status nosioca stanarskog prava, niti je u vrijeme smrti svog djeda, 29. novembra 1994. i bake 1. februara 1997. godine, imao pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Nadalje, ističe da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude i smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena bilo koja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te njenih protokola kao sastavnog dijela Ustava.

VI - Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 23. augusta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizlaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona nadležnost Ustavnog suda je ograničena na ocjenu ustavnih pitanja i Sud, općenito, nije nadležan da ispituje da li su redovni sudovi pravilno primijenili zakone i utvrdili činjenice. To, u konkretnom predmetu, znači da Ustavni sud treba ocijeniti da li odluka koja se tiče stanarskog prava nad spornim stanom krši Ustav Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 20.
    Apelant navodi da je Vrhovni sud Republike Srpske, presudom broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine, odbio njegov tužbeni zahtjev u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (prenošenje stanarskog prava sa umrle bake na njega). Navodi da je sud zanemario činjenicu da je on bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u vrijeme kada je donesena zakonska odredba koja je isključivala unuke iz tog kruga, da je Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o stambenim odnosima, kojim su iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni unuci nosioca stanarskog prava iako su živjeli u zajedničkom domaćinstvu, donesen u ratu. Ovakvim tvrdnjama apelant ukazuje na povrede njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 21.
    Ustavni sud, prije svega, mora ispitati da li je, presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na poštivanje doma zagarantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije

Apelant se poziva na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

Član II/3.f) glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 22.
    Ustavni sud se poziva na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).

Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava termin "dom" obuhvata kako iznajmljen tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu postojećeg stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).

  • 23.
    Što se tiče utvrđivanja činjenica u cilju zaključivanja da li se ovdje radi o povredi prema članu 8. Evropske konvencije, mora se prvo utvrditi da li su prostorije o kojima je riječ predstavljale apelantov "dom" u skladu sa značenjem stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere, na koje se apelant poziva, odnose na "miješanje" u smislu poštivanja tog "doma".
  • 24.
    Da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet, i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

Čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije, ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

  • 25.
    Što se tiče pitanja da li se stan o kojemu je riječ može smatrati kao apelantov "dom", što je svrha člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant živio u porodičnom domaćinstvu sa djedom i bakom od rođenja, te da je poslije njihove smrti nastavio koristiti stan, što je nesporno utvrđeno i u postupcima pred upravnim organima (rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 11-372 od 4. marta 1998. godine, rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banja Luka broj 05-372-635/2000 od 19. jula 2001. godine i rješenje Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-830/2001 od 17. oktobra 2001. godine).
  • 26.
    Vrhovni sud Republike Srpske u upravnom sporu o apelantovoj tužbi protiv Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, je donio presudu broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine kojom je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
  • 27.
    Vrhovni sud Republike Srpske svoju odluku temelji na odredbama člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug lica mogućih članova porodičnog domaćinstva pa su eliminirani unuci iz tog kruga, a u obrazloženju osporene presude navodi da je, saslušanjem svjedoka i uvidom u uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Centar javne bezbjednosti Banja Luka, utvrdio da je postojala zajednica života između apelanta i njegovog djeda i bake, koji su bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 28.
    Vrhovni sud Republike Srpske ne osporava da je odredba člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o stambenim odnosima citiranog zakona, brisana odredbom člana 1. Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine, tj. poslije smrti nosioca stanarskog prava. Naime, ovaj sud svoj pravni stav temelji na činjenici da ovaj zakon nema odredbi o povratnom djelovanju, pa bi drukčija odluka bila suprotna odredbama člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske, zbog čega smatra da je navedeni zakon irelevantan u ovoj predmetnoj stvari.
  • 29.
    U pogledu činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantova baka bila nosilac stanarskog prava sve do smrti, 1. februara 1997. godine, i da je apelant sa svojom porodicom živio u tom stanu i nastavio koristiti predmetni stan sve dok nije donesen zaključak broj 05-372-267 od 26. marta 2002. godine, o dozvoli administrativnog izvršenja rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Gradske uprave Banja Luka, broj 05-372-267 od 26. marta 2002. godine, kojim je apelantu naloženo da najkasnije do 8. aprila 2002. godine preda mirnim putem stan tražiocu izvršenja, Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske Centar javne bezbjednosti Banja Luka.
  • 30.
    Ustavni sud nalazi da je postupak prijenosa stanarskog prava, koje je apelant tražio, pravosnažno okončan nakon što je došlo da izmjena i dopuna spornog člana Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske, prema kojem su unuci nosioca stanarskog prava ponovo uključeni u krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, i da je Visoki predstavnik svojom Odlukom stavio van snage odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz ratnog perioda kojim su iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni unuci nosioca stanarskog prava i odlučio o uspostavljanju pravne norme iz 1991. godine. Ustavni sud smatra da bi drukčije tumačenje i primjena izmijenjenog člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva, u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine, apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan, koji nesumnjivo predstavlja njegov dom i zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa zakonom u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije i da nije bilo opravdano.

Prema tome, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine prekršila je apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

  • 32.
    U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 33.
    Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.