Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 544/03, rješavajući apelaciju S. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik.

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. L., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-3/03 od 15. jula 2003. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj K-13/02 od 14. novembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čečave, općina Teslić, podnio je 13. novembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-3/03 od 15. jula 2003. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj K-13/02 od 14. novembra 2002. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je, 16. marta 2004. godine, dopunio - precizirao podnesenu apelaciju.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju zatraženo je, 8. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. juna 2004. godine, a Okružno tužilaštvo u Doboju 21. juna 2004. godine.
  • 3.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju su, 31. augusta 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Okružni sud u Doboju je presudom broj K-13/02 od 14. novembra 2002. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela spolno nasilje nad djetetom iz člana 185. stav 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivičnog djela zadovoljavanja spolnih strasti pred drugim iz člana 187. stav 2. KZ RS i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
  • 6.
    Vrhovni sud je, na javnoj sjednici vijeća u prisustvu zamjenika republičkog tužioca i branioca optuženog, donio presudu broj Kž-630/02 od 15. jula 2003. godine kojom je odbio žalbe apelanta i tužioca i potvrdio prvostepenu presudu.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01)

"Član 15. st. 1. i 2. glasi:

Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant u podnesenoj apelaciji i dopuni apelacije navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ove povrede apelant vidi zbog toga što se u predmetnom slučaju radi o montiranom postupku protiv njega, gdje sudovi, navodno, nisu prihvatili dokaze koji idu u njegovu korist nego su svu vjeru poklonili iskazima oštećenih, svjedoka i vještaka medicinske struke. Nadalje, apelant smatra da u ovom postupku nisu u potpunosti i tačno utvrđene sporne činjenice u pogledu njegove krivične odgovornosti u odnosu na djelo. Apelant nije precizirao u čemu se očituje eventualna povreda relevantnih zakona i člana 6. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je u svojoj presudi brižljivo i savjesno procijenio sve navode apelanta iz žalbe protiv prvostepene presude, kao i da je pazio na povrede zakona na koje je to dužan po službenoj dužnosti. Osporena presuda je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u potpunosti i detaljno dala odgovore na žalbene navode i ničim nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo u Doboju navodi da je apelant bio prisutan na glavnim pretresima i da je slušao iskaze oštećenih, kao i da im je postavljao pitanja i prigovarao njihovim iskazima. Zbog toga, smatra Okružno tužilaštvo u Doboju, ne stoje apelantovi navodi izneseni u apelaciji.

VI - Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 3. oktobra 2003. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 15.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 16.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 18.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da u osporenim presudama postoji znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica, jer redovni sudovi nisu prihvatili dokaze koji idu u njegovu korist. Zbog toga apelant smatra da je u predmetnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
  • 20.
    Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
  • 21.
    Ustavni sud je i ranije zauzeo stav da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženog svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, ali isto tako slijedi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, "Službeni glasnik BiH", broj 24/02).
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981., OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili procesnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažiran je odgovarajući sudski vještak i izvršeno potrebno stručno vještačenje. Apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj vještaka i izjave svjedoka. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, a imajući u vidu iznesene konstatacije, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 25.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.