USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 65/03, rješavajući apelaciju "Fructa trade" d.o.o. i D. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Fructa trade" d.o.o. i D. J. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-35/01 od 4. februara 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1."Fructa trade" i D. J., iz Dervente, koje zastupa dr. M. M., advokat iz Banje Luke, podnijeli su 9. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl-35/01 od 4. februara 2002. godine. Apelanti traže od Ustavnog suda da ocijeni ustavnost navedene presude u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 3. oktobra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 3.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 4.Komisija za carinske prekršaje Carinarnice Doboj, Republika Srpska, je Rješenjem 03/2-483 broj P-51/01 od 25. maja 2001. godine proglasila apelanta "Fructa trade" krivim za izvršenje carinskog prekršaja iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 4/93, 29/94 i 16/95), dok je drugi apelant, D. J., proglašen krivim zbog carinskog prekršaja iz člana 7. stav 1. tačka 4. istog zakona. Preduzeću "Fructa trade" je izrečena novčana kazna od 60.000,00 KM, a D. J. novčana kazna od 10.000,00 KM za izvršeni prekršaj.
- 5.Prvostepenim rješenjem je utvrđeno da je roba ilegalno transportovana teretnim vozilom u vlasništvu preduzeća "Fructa trade". Carinski organi su, također, utvrdili da odgovorni predstavnici preduzeća "Fructa trade" nisu prijavili svu robu na teretnom vozilu prilikom prelaska carinskog graničnog prijelaza. D. J. je, kao zaposleni magacioner u preduzeću "Fructa trade", nasilno skinuo plombu na teretnom vozilu, koje je bilo parkirano u dvorištu preduzeća i istovario krijumčarenu robu u odsustvu službenika carinskih organa. Izdavanjem privremene mjere, prokrijumčarena roba je oduzeta.
- 6.Protiv prvostepenog upravnog rješenja apelanti su se žalili drugostepenom upravnom organu, Republičkoj upravi carina Banja Luka, koja je Rješenjem 02/11-2 broj P/II-171/01 od 18. jula 2001. godine odbila žalbe apelanata i potvrdila rješenje prvostepenog upravnog organa.
- 7.Apelanti su potom podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske je presudom broj Pvl-35/01 od 4. februara 2002. godine odbio njihov zahtjev kao neosnovan.
- 8.Apelanti su 9. maja 2002. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o carinskim prekršajima ("Službene novine Republike Srpske", broj 13/00)
Član 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima glasi:
"Novčanom kaznom od jednostrukog do osmostrukog iznosa uskraćene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj lice: Š...Ć
- 3.Ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske linije (član 33. Zakona o carinskoj politici)."
Član 7. stav 1. tačka 4. i st. 2. i. 3. Zakona o carinskim prekršajima glase:
"Novčanom kaznom od jednostrukog do peterostrukog iznosa uskraćene carine ili jednostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj lice: Š...Ć
- 4.Ako povrijedi carinska obilježja u namjeri da izbjegne mjere carinskog nadzora (član 91. Zakona o carinskoj politici)
Za radnje iz stava 1. ovog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od jednostrukog do trostrukog iznosa uskraćene carine Š...Ć.
Za radnje iz stava 1. ovog člana kaznit će se za prekršaj domaće i strano fizičko lice novčanom kaznom propisanom za pravno lice."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti se žale da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl-35/01 od 4. februara 2002. godine, narušeno njihovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da organi vlasti nisu imali pravnog osnova za izricanje novčanih kazni u ukupnom iznosu od 70.000 KM (60.000 + 10.000). Pored toga, oni ističu da takve presude ugrožavaju finansijsku egzistenciju preduzeća i D. J.
VI - Dopustivost
- 11.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 12.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 13.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-35/01 od 4. februara 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema entitetskim zakonima. Apelanti su primili osporenu presudu prije 22. aprila 2002. godine, kada je presuda dostavljena prvostepenom upravnom carinskom organu s ciljem njenog uručenja apelantima. Apelacija Ustavnom sudu je podnesena 9. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 14.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 15.Apelanti se žale da je osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl-35/01 od 4. februara 2002. godine, povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da nije bilo pravne osnove za izricanje novčanih kazni. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 16.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glasi:
- 16.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 17.Prvo pitanje, na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se javlja u konkretnom predmetu je da li izrečene kazne apelantima predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 18.U skladu sa tekstom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da Š...Ć bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ovaj izraz predstavlja izuzetak od prvog stava tog člana, jer prvi stav "ni na koji način ne utiče na pravo države da primjenjuje takve zakone". Prilikom primjene takvih zakona, zakonodavstvo mora uživati široko polje procjene i odlučivanja. Iz toga razloga, Ustavni sud će poštivati procjenu zakonodavnog organa, osim ako ne postoji razumna osnova za to (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu sa drugim stavom, Ustavni sud će cijeniti da li izrečene kazne, u odnosu na imovinu, ispunjavaju uvjete principa zakonitosti i proporcionalnosti i da li je nadležni organ zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti. Prema tome, s jedne strane, Ustavni sud smatra da se izrečene kazne mogu smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, izricanje novčanih kazni se može definisati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana.
- 19.Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa općim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formulisan sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi odluku Doma za ljudska prava br. CH/02/8202 od 4. aprila 2003. godine, stav 144). U pogledu javnog interesa, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni organ mora utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sporrong i Lönnroth, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, Ustavni sud priznaje da država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona.
- 20.Novčana kazna u iznosu od 10.000 KM je izrečena apelantu D. J. na osnovu člana 7. stav 1. tačka 4. Zakona o carinskim prekršajima. Ova odredba je primjenjiva i na pravne i na fizičke osobe. Novčana kazna u iznosu od 60.000 KM je izrečena apelantu "Fructa trade" na osnovu člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Ova odredba se primjenjuje na pravna lica. Navedeni zakon je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske". Tekst odredbe na koju se poziva Vrhovni sud je jezički jasan. Prema tome, apelanti su mogli predvidjeti prirodu i iznos novčanih kazni u slučaju da "carinarnici ne prijave robu koju prenose preko carinske linije", odnosno "ako povrijede carinska obilježja u namjeri da izbjegnu mjere carinskog nadzora". S obzirom da apelanti nisu osporili činjenično stanje koje je utvrdio i potvrdio Vrhovni sud, Ustavni sud ne sumnja u regularnost primjene ovih odredbi u konkretnom predmetu.
- 21.S druge strane, Ustavni sud ponavlja da je termin "javni interes", kojeg slijedi zakon, ekstenzivan i države imaju određenu slobodu odlučivanja prilikom stvaranja okvira i organizacije carinske politike i osiguravanja - kao što je pravo na nametanje kazni - da bi se osiguralo naplaćivanje carinskih dažbina. Koncept "slobode odlučivanja" koji je izrazit proizvod javnog međunarodnog prava, a ne domaćeg zakona ili ustava i odražava priznanje da su državni organi ponekad u boljem položaju u odnosu na međunarodni sud da ocijeni da li je određeni cilj legitiman ili da li je potrebna određena mjera koja je proporcionalna potrebi u konkretnim okolnostima. Ipak, Ustavni sud smatra da nekad treba uzeti u obzir ocjene takvih pitanja koje su dali drugi nadležni državni organi u odnosu na takve odluke. U tom slučaju, Ustavni sud prihvata da je sprečavanje neplaćanja i utaje carinskih dažbina legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 37 i dalje).
- 22.Konačno, izricanje novčanih kazni za neplaćanje carinskih dažbina i krijumčarenje robe je prikladan način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da destimuliraju takve aktivnosti. U konkretnom predmetu, nadležni organi su koristili diskreciono pravo i pružili apelantima neophodne informacije o mjerama koje su preduzete protiv njih i oni su imali mogućnost da dostave svoj odgovor. Apelanti nisu imali nikakvih prigovora o tom pitanju. Izuzev navoda da je novčana kazna izrečena na nezakonit način, apelanti nisu naveli nikakav drugi razlog Ustavnom sudu koji bi govorio u prilog proizvoljnosti presude. Nadležni organi su uzeli u obzir visoku vrijednost prokrijumčarene robe (52.495 KM) i način na koji su je apelanti prokrijumčarili. Izrečena kazna od 60.000 KM je u zakonskim okvirima. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite imovine i zahtjeva općeg interesa. Slijedi da novčana kazna nije proizvoljna i da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 23.Ustavni sud zaključuje da iznos novčane kazne predstavlja imovinu apelanata. Kazna mora imati zakonsku osnovu i ne smije biti proizvoljno izrečena, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
- 24.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 59. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 25.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.