Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 21. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 128/03, rješavajući apelaciju Kućnog savjeta zgrade u ulici Srpskoj broj 77/79, u Banjoj Luci, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 3. do 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Kućnog savjeta zgrade u ulici Srpskoj broj 77/79, u Banjoj Luci, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine i broj U-1066/00 od 16. oktobra 2002. godine

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine i broj U-1066/00 od 16. oktobra 2002. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Kućni savjet zgrade u ulici Srpskoj broj 77/79, Banja Luka, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa D. R., predsjednik Kućnog savjeta, podnio je 25. i 28. novembra 2002. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine i broj U-1066/00 od 16. oktobra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, u smislu člana 30. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj U 128/03. Spojene su apelacije broj U 128/03 i broj AP 215/02.
  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, zatraženo je 29. oktobra 2003. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2003. godine.
  • 5.
    Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske je, 9. decembra 2003. godine, obavijestilo Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti odgovor, jer je cio spis dostavljen Osnovnom sudu u Banjoj Luci.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 27. novembra 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Rješenjima Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 01-364-1945/99 od 15. maja 2000. godine i broj 01-364-753/00 od 15. maja 2000. godine, data je urbanistička saglasnost investitorima OŠ "Sveti Sava" Banja Luka i JZU "Dom zdravlja" Banja Luka, za adaptaciju dijela tavanskog prostora u zgradi u ulici Srpskoj broj 77/79 u samostalne stambene jedinice.
  • 9.
    Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske je rješenjima, broj 01-364-427/00 od 22. septembra 2000. godine i broj 01-364-753/00 od 22. septembra 2004. godine, odbacilo kao neblagovremene žalbe apelanta podnesene protiv navedenih prvostepenih rješenja.
  • 10.
    Vrhovni sud je presudama, broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine i broj U-1066/00 od 16. oktobra 2002. godine, odbio kao neosnovane tužbe apelanta izjavljene protiv navedenih drugostepenih rješenja.
  • 11.
    Apelant je protiv presude Vrhovnog suda, broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine, podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje, o kojem još nije odlučeno, a što proizlazi iz dopisa Vrhovnog suda broj SU-VIII-58/03 od 11. februara 2003. godine, broj Uvl-53/02 od 23. aprila 2004. godine i broj SU-VIII-551/04 od 4. augusta 2004. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenom vlasništvu ("Službeni list SRBiH", broj 32/87), koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92)
  • 13.
    Član 14. stav 2. u relevantnom dijelu glasi:

"Općinski organ uprave nadležan za poslove urbanizma dužan je obavijestiti nosioca prava raspolaganja odnosno nosioca prava svojine na posebnom dijelu zgrade i kućni savjet zgrade o stavu koji je Skupština općine zauzela povodom njihovog mišljenja".

  • 14.
    Član 14. stav 3. u relevantnom dijelu glasi:

"Ako nosioci prava raspolaganja odnosno nosioci prava svojine na posebnom dijelu zgrade i kućni savjet zgrade ne dostave mišljenje iz stava 1. ovog člana u roku od 30 dana, računajući od dana kada je od njih zatraženo mišljenje, smatra se da je dato pozitivno mišljenje".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant ističe da su pobijanim sudskim presudama i rješenjima organa uprave povrijeđene materijalne odredbe Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u društvenom vlasništvu, te odredbe Zakona o općem upravnom postupku, pa su mu tako prekršena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 16.
    Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude Vrhovnog suda i rješenja organa uprave, koji su odlučivali u predmetnom postupku i svojom odlukom zaštiti njegova ustavna prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, istakao da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Ukazuje da je apelant postupio po uputstvima Vrhovnog suda i protiv Rješenja Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banja Luka, broj 01-30-1945/99 od 15. maja 2000. godine, podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Također ističe da je apelant podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude o kojem još nije odlučeno. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda, broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine i broj U-1066/00 od 16. oktobra 2002. godine. Protiv presude Vrhovnog suda, broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine, apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje. Međutim, Ustavni sud smatra da zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Vrhovnog suda, donesene u upravnom sporu o kojem također treba da odlučuje Vrhovni sud, s obzirom na prirodu konkretnog spora, ne bi bio djelotvoran pravni lijek. Slijedi da se osporena presuda Vrhovnog suda, broj U-1014/00 od 16. oktobra 2002. godine, može smatrati konačnom.
  • 21.
    Nadalje, osporene presude Vrhovnog suda su donesene 16. oktobra 2002. godine, a apelacije su podnesene 22. i 25. novembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 23.
    Apelant pobija osporene presude Vrhovnog suda smatrajući da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine
  • 24.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. i članu 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 26.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stav Evropskog suda za ljudska prava da je prvi stav člana 6. Evropske konvencije primjenjiv, pored postupaka koji imaju karakter privatnog prava i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava i obaveze, postupke izdavanja građevinskih i drugih dozvola koje se tiču nekretnina, a imaju direktne posljedice na pravo vlasništva nad imovinom i općenito postupke čiji ishod utiče na korištenje ili uživanje prava na imovinu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Fredin od 18. februara 1991. godine, serija A, broj 192), Ustavni sud konstatira da upravni spor, koji je vođen po tužbi apelanta pred Vrhovnim sudom, predstavlja "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud zapaža da od apelanta, kao zainteresirane strane, prvostepeni upravni organ nije pribavio mišljenje u postupku izdavanja investitorima urbanističke saglasnosti za adaptaciju tavanskog prostora zgrade u ul. Srpskoj 77/79, u kojoj apelant kao asocijacija stanara zastupa njihove interese.
  • 29.
    Apelant je izjavio žalbe na rješenja prvostepenog organa, koje su rješenjima drugostepenog organa odbačene kao neblagovremene zato što je apelant, koji ima položaj zainteresirane stranke i koji ima pravo da učestvuje u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, mogao protiv prvostepenih rješenja o urbanističkoj saglasnosti uložiti žalbe samo dok je taj rok tekao za bilo koju stranu koja je stvarno učestvovala u postupku.
  • 30.
    Apelant je, nakon toga, pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je svojim presudama tužbe apelanta odbio kao neosnovane, ocjenjujući da je tuženi organ donio pravilne odluke kada je odbacio kao neblagovremene apelantove žalbe, izjavljene protiv prvostepenih rješenja.
  • 31.
    Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske apelantove žalbe na prvostepena rješenja odbacilo, a presudama Vrhovnog suda tužbe su odbijene, jer je utvrđeno da su podnesene nakon isteka zakonskog roka od 15 dana, koji se računa od dana kada su rješenja primile strane koje su u postupku stvarno sudjelovale. Vrhovni sud je smatrao da su apelantove žalbe podnesene nakon isteka roka od 15 dana od kada su stranke, koje su sudjelovale u postupku, primile rješenja. Međutim, Vrhovni sud je odbacio apelantove tužbe smatrajući ih neosnovanim.
  • 32.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, sa "pravom na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975., serija A, broj 18, stav 36). Ustavni sud primjećuje da prava, garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak, nego i saglasnost sa zakonom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Hornsby, od 19. marta 1997. godine, stav 40). Međutim, ako pravo na pristup sudu ograničava vlast, (eventualno) primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985. godine, stav 57).
  • 33.
    Ustavni sud primjećuje da osnovna ljudska prava koja štiti Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine moraju biti stvarna i djelotvorna, kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Konkretno, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odlaganjima ili nemarom vlasti, koje moraju biti u stanju štititi ljudska prava.
  • 34.
    Apelant je, u ovom predmetu, kao prvo tražio zaštitu zbog kršenja prava od nadležnog drugostepenog organa, koji je odlučivao o apelantovim žalbama na prvostepena rješenja. Drugostepeni organ je odbio njegove žalbe kao neblagovremene, upućujući apelanta na član 249. tačka 9. Zakona o upravnom postupku, prema kojem u konkretnom slučaju apelant ima mogućnost da traži obnovu postupka. Apelant je zatim pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je svojim presudama odbio apelantove tužbe.
  • 35.
    Prema članu 230. stav 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 3/92), koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta, stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku, jer joj to nije omogućeno, može izjaviti žalbu protiv rješenja donesenog u tom postupku u roku dok teče rok za stranku koja je sudjelovala u postupku.
  • 36.
    Ustavni sud primjećuje da je nesporno da apelant nije obaviješten o donošenju rješenja o davanju urbanističke saglasnosti investitoru za adaptaciju tavanskog prostora, što je u osnovi i bio opravdan razlog zbog kojeg je propustio rok u kojem je mogao uložiti žalbu. Nadalje, upravni organi i Vrhovni sud nisu mogli rok od 15 dana za podnošenje žalbe računati od dana uručenja odluke sudioniku u postupku, kao što je urađeno u konkretnom slučaju, jer apelant nije bio obaviješten o vođenju ovog postupka. Stoga, odbacivanje apelantove žalbe dovelo je do povrede njegovog prava na pristup sudu.
  • 37.
    Vrhovni sud je morao uzeti u obzir propust upravnog organa, koji je zanemario zakonsku obavezu da pribavi mišljenje apelanta i eventualne posljedice takve odluke. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu uskraćena mogućnost da da svoje mišljenje u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za adaptaciju tavanskog prostora zgrade u ul. Srpskoj 77/79, u kojoj zastupa interese stanara. Na ovaj način upravni organi, koji su odlučivali o izdavanju urbanističke saglasnosti, nisu postupili prema članu 14. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenom vlasništvu, jer su bili obavezni u ovoj pravnoj stvari pribaviti mišljenje apelanta i obavijestiti ga o zauzetom stavu.
  • 38.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantu nije omogućeno da sudjeluje u postupku i koristi efektivan pravni lijek, odnosno nije mu omogućen pristup sudu.

Ostali navodi

  • 39.
    U svjetlu zaključaka u pogledu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 40.
    Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.