USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 131/03, rješavajući apelaciju S. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grawe, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija S. Č. iz Sarajeva, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1343/02 od 29. novembra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.S. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa M. K., advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. juna 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1343/02 od 29. novembra 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i N. Č., učesnika u postupku, zatraženo je 23. oktobra 2003. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud u Sarajevu dostavio je odgovor Ustavnom sudu 19. novembra 2003. godine, a N. Č. 4. novembra 2003. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 26. novembra 2003. godine odgovori su dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelantica je vlasnica stana koji se nalazi u Sarajevu u ulici Ive Andrića br. 5/VII, stan broj 29, ukupne površine 57 m2, upisanog prema rješenju Općinskog suda I u Sarajevu - ZK Ured Osijek KPU broj DN-664/2001 od 19. januara 2001. godine, a na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 13. jula 2000. godine.
- 7.Predmetni stan na korištenje je dobio A. Č., koji je zasnovao bračnu zajednicu sa apelanticom S. Č., a od 1977. godine kao član porodičnog domaćinstva sa njima je živio sin umrlog A. Č., N. Č.
- 8.Nakon smrti A. Č., 1985. godine, njegov sin N. Č. je nastavio živjeti sa maćehom S. Č. i polubratom N., rođenim u braku njegovog oca i apelantice S. Č..
- 9.Apelantica je 12. juna 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu II Sarajevo, protiv N. Č., tražeći njegovo iseljenje iz stana.
- 10.Općinski sud II u Sarajevu, odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu, donio je presudu broj P-1316/01 od 29. januara 2002. godine kojom je odlučio da se tuženi N. Č. iseli iz predmetnog stana, apelantičinog vlasništva, te da ga oslobodi od svojih stvari i preda u posjed i slobodno raspolaganje tužiteljici, kao i da nadoknadi parnične troškove u iznosu od 300 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 11.Protiv prvostepene presude N. Č. je uložio žalbu Kantonalnom sudu, zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o troškovima.
- 12.Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, donio je presudu broj Gž-1343/02 od 29. novembra 2002. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio, a apelantičin tužbeni zahtjev odbio. Iz obrazloženja citirane presude proizlazi da je drugostepeni sud svoju tvrdnju zasnovao na činjenicama, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, da odluka suda nije pravno utemeljena i da nije u skladu sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da je tuženi zajedno sa apelanticom dugi niz godina bio sunosilac stanarskog prava i predmetni stan je koristio kao svoj dom.
IV - Relevantni propisi
- 13.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list RBiH", broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)
Član 6. stav 1. zakona u relevantnom dijelu glasi:
"Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu."
Član 21. zakona glasi:
"Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili je na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98):
Član 43. Zakona u svom relevantnom dijelu glasi:
"Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1343//02 od 29. novembra 2002. godine, povrijeđeno Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčeno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 15.Apelantica tvrdi da kao vlasnica predmetnog stana uživa sva prava na osnovu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da je tuženi bespravni korisnik stana i da ima drugi dom u kojem povremeno živi sa majkom.
- 16.Apelantica ističe da je drugostepeni sud pogrešno primijenio član 8. Evropske konvencije.
- 17.Apelantica predlaže da Ustavni sud ocijeni ustavnost osporene presude i svojom odlukom zaštiti njezina Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčena prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Kantonalni sud smatra da su apelantičini navodi neosnovani, te da se tuženi ne može smatrati bespravnim korisnikom stana samo zato što je apelantica otkupila stan na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio njen umrli suprug, a otac tuženog. Tuženi je član porodičnog domaćinstva i u stanu živi neprekidno od 1977. godine, kada je sa ocem i tužiteljicom ušao u stan. Prema ocjeni ovog suda, tuženi ima isti status kao i njegov brat po ocu koji također živi u spornom stanu i koji je rođen u braku njegovog oca sa tužiteljicom. Povremeni odlasci kod majke ne mogu se tretirati kao da tuženi ima drugi stan. Apelantičini navodi da ostaje bez svoje imovine nisu osnovani i u osporenoj presudi je dato obrazloženje u tom pravcu. Sud je svoju odluku zasnovao na zakonu i na Evropskoj konvenciji, član 8. stav 1., koja svakom garantira pravo na poštivanje doma.
- 19.N. Č., učesnik u postupku, u odgovoru na apelaciju ističe da je presuda Kantonalnog suda pravična i na zakonu zasnovana, te da je sporni stan njegov jedini dom u kojem živi od svoje šeste godine života. Nadalje ističe da je poslije smrti njegovog oca 1985. godine, u vrijeme kada je bio maloljetan, stanarsko pravo na stan stekla apelantica, koja na sve moguće načine pokušava da ga izbaci iz njihovog zajedničkog stana. Poziva se na član 8. stav 1. Evropske konvencije, koji garantira svakom pravo na dom i od Ustavnog suda traži zaštitu svojih ustavnih prava.
VI - Dopustivost
- 20.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 29. novembra 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 10. januara 2003. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 24.Apelantica se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njezino ustavno pravo na dom, koje je svakom licu zagarantirano članom 8. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na mirno uživanje imovine zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Ustavni sud u ovom predmetnom slučaju treba utvrditi da li je došlo do povrede apelantičinih prava zaštićenih članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
Član 8. Evropske konvencije:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 26.Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Ustavni sud mora ocijeniti da li, u pogledu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na koji se apelant kao vlasnik stana poziva, odluka Kantonalnog suda broj Gž-1343/02 od 29. novembra 2002. godine predstavlja neopravdano miješanje u njezino pravo na poštivanje doma koje je zagarantirano članom 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se član 43. mora tumačiti ekstenzivno kako bi se osigurao povrat stana kao i pokretne imovine u njemu.
- 27.Ustavni sud primjećuje da već dugo vremena u predmetnom stanu žive apelantica, tuženi, njen pastorak, N. Č., te apelantičin sin, N. Č. Može se smatrati da taj stan predstavlja dom za sve tri osobe i da oni svi imaju pravo na poštivanje doma zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Ako imaju to pravo, ni Kantonalni, a ni Ustavni sud se ne smiju miješati u to njihovo pravo, a naročito pravo apelantice i tuženog, osim ako je miješanje opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 28.Ustavni sud prvo smatra da nema sumnje da je stan predstavljao dom za strane u postupku. Praksa Evropskog suda za ljudska prava pojašnjava da je "dom" pojedinca u smislu člana 8. Evropske konvencije mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava Pentidis protiv Grčke odluka od 9. juna 1997., RJD 1997-III, broj 39). Tuženi je živio u stanu neprekidno od momenta kada je njegov otac, A. Č., stekao stanarsko pravo na stanu 1977. godine, a čini se da nema drugog doma. Apelantica je također živjela tu od 1977. godine, kao supruga A. Č. Iako je apelantica napustila stan prije dvije i po godine, ona ga je i dalje smatrala svojim glavnim domom, te je pokrenula postupak za deložaciju tuženog kako bi ona počela živjeti u stanu bez njega. U ovim okolnostima Ustavni sud smatra da se stan, s pravom, može smatrati apelantičinim domom u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je pokrenuto pitanje prava i apelantice i tuženog u skladu sa članom 8. Evropske konvencije, te da odluka donesena u korist bilo koje strane predstavlja miješanje u pravo bilo koje od strana na poštivanje njezinog ili njegovog doma.
- 29.U pogledu opravdanosti miješanja u prava strana, Ustavni sud smatra da je jasno da je odluka Kantonalnog suda "bila u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ovaj uvjet zakonitosti pretpostavlja da je: a) miješanje utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) da zakon o kojemu je riječ bude primjereno pristupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet, i c) da zakon bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Odluka Kantonalnog suda je očigledno bila pravno zasnovana na odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a oba zakona su dovoljno dostupna i jasna da bi ispunili uvjet "u skladu sa zakonom".
- 30.Slijedeće pitanje je da li je odluka Kantonalnog suda bila "neophodna u demokratskom društvu" za jedan od zakonitih ciljeva koji su navedeni u članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Kako obje strane imaju pravo da taj stan smatraju svojim "domom" (vidi tačku 28. odluke), Ustavni sud smatra jasnim da bi odluka donesena u korist apelantice ili tuženog imala zakoniti cilj "zaštite prava drugih", odnosno pravo druge strane u postupku na poštivanje njegovog ili njezinog doma. Glavno pitanje je, stoga, da li je miješanje u apelantičino pravo u skladu sa članom 8. Evropske konvencije neophodno u demokratskom društvu za zaštitu prava tuženog, a posebno da li je miješanje u apelantičino pravo razumno proporcionalno zakonitom cilju zaštite prava tuženog (vidi na primjer Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
- 31.U ovakvim predmetima gdje obje strane brane svoje ustavno pravo, ta prava dolaze u sukob te oba mogu biti predmet opravdanog miješanja, neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost bilo kojeg potencijalnog miješanja u pravo druge strane. Balansiranje je neophodno te se prava i interes jedne strane ne mogu razmatrati a da se ne obrati pažnja na posljedice koje može imati odluka donesena u korist bilo koje strane na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti relativni intenzitet jačine veze bilo koje strane sa stanom, te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana.
- 32.U konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra slijedeće faktore posebno relevantne:
- a)Iako je apelantica vlasnica stana od 2000. godine, ona i tuženi su zajedno koristili stan mnogo godina kao članovi porodice nosioca stanarskog prava, preminulog oca tuženog odnosno apelantičinog muža, A. Č. (vidi član 6. stav 1. i član 21. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima).
- b)Apelantica i tuženi su imali pravo da koriste stan kao svoj dom. Pravo na neometano i stalno korištenje stana dozvoljava članovima jednog domaćinstva da nastave koristiti stan nakon smrti ostavioca. Sudbinu stana dijele svi članovi tog jednog domaćinstava koji su živjeli sa ostaviocem u jednom zajedničkom domaćinstvu. Apelantica je stekla stanarsko pravo nakon smrti njezinog muža i s vremenom dobila pravo da otkupi stan. Međutim, od momenta useljenja u stan 1977. godine, ona i tuženi (koji je uvijek bio član domaćinstva svog oca A. Č.) su živjeli zajedno kao članovi jednog domaćinstva.
- c)Apelantica je dobrovoljno napustila stan u periodu od dvije i po godine zbog stalnih nesporazuma sa tuženim, te se može smatrati da ima drugi smještaj u kojem je živjela dok je i dalje pokušavala da tuženog iseli iz stana.
- d)Tuženi ne posjeduje niti jedan drugi dom od 1977. godine te bi, u slučaju da se mora iseliti, izgubio taj dom.
- e)Odluka Kantonalnog suda ne utiče na apelantičino pravo na vlasništvo nad stanom. Odluka Kantonalnog suda ne osporava apelantici mogućnost da koristi stan, te je ona slobodna da se vrati kada god to ona želi iako Ustavni sud priznaje da ovo može biti neprijatno za nju zbog toga što su odnosi apelantice i tuženog poremećeni.
- a)
- 33.Uzimajući u obzir ove faktore, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud pravilno odlučio da bi iseljenje tuženog iz stana u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njegovog doma mnogo ozbiljnijeg karaktera nego što je sama odluka Kantonalnog suda miješanje u apelantičina prava, te bi njegovo iseljenje prouzrokovalo više problema tuženom nego što je to učinjeno odlukom Kantonalnog suda prema apelantici. Odluka Kantonalnog suda je, stoga, bila ispravna u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 34.Slijedi da odluka Kantonalnog suda ne predstavlja proizvoljno ili neproporcionalno miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njezinog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te nije prekršila to pravo.
Pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine
- 35.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 36.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong and Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A, broj 52., stav 61).
- 37.Pojam "imovina" ne bi trebao biti tumačen na restriktivan način. On uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 8/99 od 5. novembra 1999., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 38.U pogledu navedene prakse Ustavnog suda kojom je stanarsko pravo imovina zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Sud ne sumnja da je pravo vlasnika stana da kontrolira ko u njemu živi, također jedno takvo pravo. Jednako je jasno da se odluka Kantonalnog suda miješa u to pravo. Pitanje je da li miješanje može biti opravdano u skladu sa članom 1.
- 39.U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Međutim, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju ne radi o lišavanju imovine apelantice niti o kontroli korištenja imovine, s obzirom da (kao što je navedeno u tački 32) odluka Kantonalnog suda ne utiče na apelantičino vlasništvo nad stanom ili njezino pravo da u njemu živi. Prema mišljenju Ustavnog suda, radi se o apelantičinom pravu na mirno uživanje imovine. U vezi sa navedenim Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključka ovog suda u pogledu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i apelantica i N. Č. imaju zakonsko pravo da predmetni stan smatraju svojim domom.
- 40.U skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, miješanje u pravo na mirno uživanje imovine se može opravdati ako služi zakonskom javnom interesu te predstavlja proporcionalno sredstvo koje služi tom interesu. Prvo pitanje je da li osporeno rješenje predstavlja izraz javnog interesa.
- 41.Ustavni sud primjećuje da je otac tuženog stekao stanarsko pravo nad stanom i imao je status nosioca stanarskog prava sve do smrti 1985. godine. Nakon toga apelantica je prenijela stanarsko pravo na sebe, a N. Č., u to vrijeme maloljetan, je nastavio da živi u stanu kao član porodičnog domaćinstva. Jasno je da je zakon smatrao, kao i da dalje smatra, zaštitu doma članova porodice nosioca stanarskog prava važnim javnim interesom. Prema članu 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima "korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu". Nadalje, prema članu 21. istog zakona "korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili je na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."
- 42.Drugim riječima, status člana porodičnog domaćinstva je, prema Zakonu o stambenim odnosima, bio izjednačen sa nosiocem stanarskog prava. Kada su se stekli uvjeti, apelantica je predmetni stan, kao jedini nosilac stanarskog prava, otkupila u procesu privatizacije i postala njegovom vlasnicom. Međutim, i tada je N. Č. nastavio živjeti u stanu kao član apelantičinog porodičnog domaćinstva. Prema relevantnim propisima, samo jedna osoba je imala pravo da otkupi stan u procesu privatizacije, te da stekne pravo vlasništva na stanu. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da postoji zakonski javni interes u osiguravanju statusa člana porodičnog domaćinstva, stečenog prema Zakonu o stambenim odnosima, jer je zaštićeno nakon privatizacije te štiti pravo svih članova porodice da ostanu u domu nakon što je jedan o članova porodičnog domaćinstva stekao vlasništvo nad stanom u kojem oni zajedno žive. Interes države u takvim situacijama jeste da zaštiti porodične zajednice zasnovane u vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima, kao i pojedince koji su imali sva prava i status u vrijeme dok je stan predstavljao društveno, odnosno državno vlasništvo, pogotovo status i prava djece porodice, kao što je N. Č., koja nemaju sredstava za samostalno staranje. Nadalje, Ustavni sud smatra da postoji jak javni interes u obezbjeđivanju prava svih stanara na poštivanje doma u skladu sa članom 8. Evropske konvencije kao i njihovih ostalih ustavnih i zakonskih prava.
- 43.Ustavni sud, dakle, prihvata da je odluka Kantonalnog suda služila zakonske javne interese.
- 44.Konačno, pitanje je da li se odluka umiješala u apelantičino pravo na način koji je disproporcionalan ili, drugim riječima, koji nije uspostavio pravičnu ravnotežu između sukobljenih prava i interesa. Ustavni sud zauzima stav da ovo pitanje pokreće pitanja slična principu proporcionalnosti u odnosu na član 8. Evropske konvencije i podsjeća na svoje obrazloženje i zaključak u pogledu člana 8. (vidi tačke 31-34). Iz tih razloga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje nadležnog suda u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine u konkretnom predmetu, u svrhu zakonskih ciljeva zaštite postojećih prava članova porodičnog domaćinstva te ustavnog prava tuženog na poštivanje doma, bilo proporcionalno zakonskom cilju kojem se teži.
- 45.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantičino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 46.Polazeći od navedenog a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.