Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 647/04, rješavajući apelaciju S. S. i S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. S. i S. K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-2179/03 od 24. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. S. i S. K. (u daljnjem tekstu: apelantice), obje iz Sarajeva, koje zastupa S. P., advokatica iz Sarajeva, podnijele su 23. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-2179/03 od 24. maja 2004. godine. Apelantice su podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio iseljenje H. H., tužene u parničnom postupku pokrenutom po tužbi apelantica (u daljnjem tekstu: tužena), jer je kuća u kojoj živi tužena, a koja je vlasništvo apelantica, u ruševnom stanju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je, 30. jula 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je, 12. augusta 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od tužene je zatraženo 30. jula 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tužena je, 6. augusta 2004. godine, dostavila odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužene su, 24. augusta 2004. godine, dostavljeni apelanticama.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda broj P-2460/02 od 24. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj GŽ-2179/03 od 24. maja 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica u kojem su tražile da tužena iseli iz kuće u Sarajevu, u ulici Mehmedagina broj 3 (u daljnjem tekstu: sporna kuća) i da je, slobodnu od ljudi i njenih stvari, preda u posjed apelanticama. Apelantice su u tužbi navele da su suvlasnice predmetne kuće, a da tužena u njoj živi bespravno, te da je kuća stara i ukoliko se ne obnovi postoji opasnost da se sruši, te da apelantice mogu popraviti kuću samo ukoliko je slobodna od ljudi i stvari. U tužbi je, također, navedeno da tužena nije plaćala odgovarajuću naknadu za korištenje stana u spornoj kući. Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza u tom parničnom postupku, utvrdio da su apelantice suvlasnice sporne kuće čiji je dio i stan u prizemlju u kojem živi tužena. Taj je sud, također, utvrdio da je tužena zakoniti korisnik stana u spornoj kući, koji koristi na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog 1960. godine između njezinog umrlog supruga i F. A., prednice apelantica. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužbeni zahtjev apelantica podnesen prema tuženoj kao bespravnoj korisnici stana u predmetnoj kući, a da je punomoćnica apelantica, i nakon što je u postupku upoznata sa činjenicom da je tužena nosilac stanarskog prava na stanu u spornoj kući, ostala kod tako postavljenog zahtjeva smatrajući da je taj ugovor o korištenju ništav, jer je zaključen za stan u kući koja je u ruševnom stanju. Općinski sud je zaključio da je tužena zakonita korisnica stana u predmetnoj kući "pa tako razlozi tužbe - ruševnost kuće, mogućnost njezine adaptacije, neplaćanje stanarine, ne mogu dovesti u pitanje opstojnost navedenog ugovora u ovom postupku, pa tako ni pravo tužene da koristi predmetni stan, zbog čega se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim".

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98)

"Član 19. stav 2.

Š...Ć

Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Š...Ć

Član 50.

Otkaz o korištenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu."

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku."

  • 11.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98)

"Član 2. stav 1.

Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, u skladu s njenom prirodom i namjenom."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 12.
      Apelantice su navele da su suvlasnice predmetne kuće i da im tužena nije omogućila ulazak u njen posjed, zbog čega su pred Općinskim sudom pokrenule postupak za njezino iseljenje. Apelantice su navele da imaju potrebu da prodaju predmetnu kuću kako bi kćerka jedne od apelantica riješila stambeno pitanje, a kuća se ne može prodati bez uvođenja kupca u posjed.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Općinski sud utvrdio da je Rješenjem Narodnog odbora Općine Stari Grad, Srez Sarajevo, broj VI.783/2004 od 24. decembra 1959. godine, suprugu tužene bio dodijeljen stan u spornoj kući kao nosiocu stanarskog prava, te da je zaključen ugovor o korištenju stana između supruga tužene i F. A., vlasnice kuće. Prema tome, tužena nije bespravni korisnik stana, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, a što je prihvatio i Kantonalni sud. U suprotnom, iseljenje tužene kao zakonite korisnice stana imalo bi za posljedicu kršenje zagarantiranog prava na dom kojeg tužena zakonito koristi od 1960. godine.
    • 14.
      Tužena je, u odgovoru na apelaciju, navela da su neistiniti navodi u apelaciji da apelantice ne mogu ući u posjed sporne kuće jer im tužena to ne dozvoljava, s obzirom da tužena koristi samo prizemni dio sporne kuće koji ima odvojeni ulaz, a gornji sprat u kojem je živjela F. A. je prazan. Tužena navodi i da joj je poznato da su apelantice spornu kuću prodale trećem licu zbog čega su one sada i zainteresirane za njezino iseljenje. Tužena je, na kraju, navela da nije povrijedila pravo na imovinu apelantica s obzirom da legalno i zakonito koristi stan u spornoj nekretnini već 50 godina i predložila je da se predmetna apelacija odbije.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacije je presuda Kantonalnog suda broj GŽ-2179/03 od 24. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu je Kantonalni sud, radi dostavljanja stranama u postupku, proslijedio Općinskom sudu, 3. juna 2004. godine, iz čega proizlazi da su apelantice osporenu presudu primile nakon tog datuma. S obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 23. jula 2004. godine, proizlazi da je podnijeta u roku od 60 dana od dana prijema odluke, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelantice pobijaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu".

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u relevantnom dijelu, glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 20.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u osnovi, garantira pravo na imovinu. On se sastoji od tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije od 20. novembra 1995. godine, serija A 332, stav 3).
  • 21.
    Apelantice su suvlasnice sporne kuće što je i Općinski sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza u parničnom postupku protiv tužene. Dakle, apelacija se nesporno tiče prava na imovinu, pa je neophodno dalje utvrditi da li je bilo miješanja u to pravo apelantica. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja potrebno je utvrditi da li je miješanje bilo opravdano, odnosno da li je bilo u "javnom interesu" i da li su zadovoljeni uvjeti proporcionalnosti. Ti uvjeti podrazumijevaju da miješanje u mirno uživanje imovine mora biti u "pravičnom omjeru" između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije od 20. novembra 1995. godine, serija A 332).
  • 22.
    Ustavni sud primjećuje da se apelantice, osim što izražavaju nezadovoljstvo osporenom presudom Kantonalnog suda kojom je potvrđena presuda Općinskog suda, nisu konkretno pozvale na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmotriti u svjetlu presuda Općinskog i Kantonalnog suda.
  • 23.
    Ustavni sud primjećuje da je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtjev apelantica u kojem je traženo iseljenje tužene iz sporne kuće, kao nezakonite korisnice. Apelantice su navele u svojoj apelaciji da imaju potrebu da spornu kuću prodaju kako bi kćerka jedne od apelantica mogla riješiti svoje stambeno pitanje. One su od Ustavnog suda tražile privremenu mjeru kojom bi se naložilo iseljenje tužene iz sporne kuće, jer je kuća u ruševnom stanju i opasna za okolinu. Apelantice su i u svojoj tužbi Općinskom sudu navele da kuću treba popraviti, a da one to ne mogu učiniti jer se tužena nalazi u posjedu kuće. Ustavni sud podsjeća da pravo vlasništva, kako je to predviđeno članom 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, podrazumijeva da vlasnik ima pravo da svojom imovinom raspolaže u skladu sa njenom prirodom i namjenom, što podrazumijeva i pravo da se imovina zaštiti od mogućeg propadanja, kao i mogućnost da se proda trećim licima. U vezi sa mogućnošću popravke sporne kuće, tužena je u svom odgovoru na apelaciju navela, a apelantice ove navode nisu osporile, da one mogu slobodno ući u posjed kuće jer je dio kuće prazan. Prema tome apelantice se mogu nesmetano angažirati na popravci kuće bez obzira što tužena koristi stan u prizemlju. Što se tiče prodaje sporne kuće, Ustavni sud primjećuje da apelantice nisu osporenim presudama lišene svog prava na imovinu, odnosno nije tim odlukama povrijeđena suština njihovog prava s obzirom da one i dalje mogu raspolagati spornom kućom. One čak mogu spornu kuću prodati. Ustavni sud, međutim, primjećuje da je mogućnost apelantica da prodaju svoju kuću bitno ograničena činjenicom da je na dijelu kuće konstituirano stanarsko pravo, pa je mala vjerovatnoća da bi one mogle spornu kuću sa takvim "teretom" prodati. S tim u vezi se može zaključiti da je osporenim presudama došlo do miješanja u pravo apelantica da uživaju u svojoj imovini.
  • 24.
    Ustavni sud, kao slijedeći korak, treba ocijeniti da li je miješanje u pravo apelantica na uživanje imovine bilo opravdano, odnosno da li je postojao opći interes za takvo miješanje. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je tužena nosilac stanarskog prava na stanu u spornoj kući. Ugovor o korištenju stana koji je zaključio njen suprug nikada nije otkazan u zakonom predviđenom postupku kako je to regulirano članom 50. Zakona o stambenim odnosima. Apelantice nisu u svom tužbenom zahtjevu protiv tužene tražile otkaz ugovora o korištenju, iako su navele neke argumente koji bi mogli biti povod takvog postupka, kao što je npr. neplaćanje stanarine za korištenje stana u spornoj kući. Općinski sud je, u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku, odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i, nakon što je utvrdio da je tužena zakonita korisnica stana u spornoj kući, odbio je tužbeni zahtjev pri čemu nije ni uzeo u obzir argumente apelantica o neplaćanju stanarine, odnosno ruševnost kuće. Kantonalni sud je potvrdio presudu Općinskog suda, utvrdivši da je na osnovu pravilne ocjene dokaza prvostepeni sud donio zakonitu odluku da je tužena nosilac stanarskog prava na stanu u spornoj kući. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da bi iseljenje tužene, kao zakonite korisnice stana, imalo za posljedicu kršenje zagarantiranog prava na dom koji ona koristi od 1960. godine. Dakle, u konkretnom slučaju je postojao opći interes, koji je izražen kroz osporene presude, da se zaštiti pravo nosioca stanarskog prava da koristi sporni stan sve dok za to ima valjan pravni osnov.
  • 25.
    Ustavni sud, na kraju, treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u uživanje prava na imovinu apelantica bilo proporcionalno, odnosno da li je postojao "pravičan omjer" između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. U vezi sa tim pitanjem, Ustavni sud ponovo podsjeća da apelantice nisu lišene svoje imovine, odnosno one još uvijek mogu uživati i raspolagati svojom imovinom, iako su te mogućnosti ograničene s obzirom da na dijelu sporne kuće postoji ustanovljeno stanarsko pravo. Suština je da one nisu ograničene u mogućnosti da koriste svoju imovinu do te mjere da bi postojao nepravičan odnos između zahtjeva da se zaštiti to njihovo pravo i općeg interesa da se zaštiti zakoniti korisnik dijela te imovine, sve dok postoji valjan pravni osnov za to korištenje. Apelanticama uvijek ostaje mogućnost da pred nadležnim sudom pokrenu postupak otkaza ugovora o korištenju stana u spornoj kući, ukoliko smatraju da za to postoji pravni osnov.
  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ni član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nema osnova za posebno razmatranje prijedloga apelantica za donošenje privremene mjere.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.