Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 95/03, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. H., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-519/02 od 21. augusta 2002. godine i presude Općinskog suda u Gračanici, broj P-314/00 od 7. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Orahovice, sa boravištem u Njemačkoj, kojeg zastupa I. T., advokat iz Mostara, podnio je 24. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-519/02 od 21. augusta 2002. godine i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-314/00 od 7. januara 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda 26. septembra 2003. godine od Kantonalnog suda i "Bosna-osiguranja" d.d. Sarajevo - Filijala u Tuzli (u daljnjem tekstu: ZOIL), kao druge stranke u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, zatraženo je da odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 6. oktobra 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju, a ovaj odgovor je dostavljen apelantu, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. ZOIL nije dostavio traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant je, tužbom protiv tuženog ZOIL-a, pokrenuo spor kod Općinskog suda, radi naknade štete. U tužbi je naveo da je u saobraćajnoj nezgodi, koja se dogodila 29. aprila 2000. godine na putu Gračanica - Srebrenik, u mjestu Borik, oštećeno njegovo putničko vozilo. Smatrao je da je za nezgodu kriv osiguranik tuženog M. A., koji je svojim putničkim vozilom upravljao pod djelovanjem alkohola, pa je predložio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade materijalne štete plati 6.200 KM i to 6.000 KM za štetu na vozilu i 200 KM za izdatke koje je imao u vezi sa ovom saobraćajnom nezgodom, kao i zatezne kamate.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj P-314/00 od 7. januara 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-519/00 od 21. aprila 2002. godine, tuženi ZOIL obavezan je da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 1.703,52 KM, zajedno sa zateznom kamatom počevši od 7. januara 2002. godine, kao dana donošenja presude, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 339 KM. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 200 KM za izdatke povodom saobraćajne nezgode, je odbijen. U obrazloženju ove presude se navodi da je sud zaključio kako je djelimično osnovan tuženikov istaknuti prigovor podijeljene odgovornosti, jer je i apelant, krećući se također suprotno zakonskim propisima, doprinio nastanku štete sa 40%. Sud je, dalje, obrazložio da iz nalaza vještaka saobraćajne struke proizlazi da šteta na apelantovom vozilu iznosi 2.893,20 KM, a kako je apelant doprinio nastanku štete sa 40%, na ime materijalne štete dosuđeno mu je 1.703,52 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen, prema članu 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, navodi se da apelant do zaključenja glavne rasprave nije predložio sudu odgovarajuće dokaze da je imao trošak povodom saobraćajne nezgode i da je za 200 KM došlo do smanjenja njegove imovine.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03 - u daljnjem tekstu: ZOO), uređena su, između ostalog, i pitanja naknade štete. Tako je utvrđeno da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154); za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac (član 174); prema članu 155. šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog i psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta); krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom (član 158); za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi (član 174. stav 1). Prema članu 178. istog zakona, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice, a ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu, koju su oni pretrpjeli razmjerno stepenu svoje krivice (st. 1. i 2). Odredbama kojima se uređuje naknada materijalne štete propisano je, između ostalog, da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu, ali kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade, kao i da će sud dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja (član 185); obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete (član 186); oštećenik ima pravo kako na naknadu štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev u slučaju kad zakon naređuje što drugo, ali kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom s umišljajem, sud mora odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika (član 189. st. 1, 2. i 4); sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (član 190); oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (član 192. stav 1). Prema čl. 940. i 941. ZOO, u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu, a oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguračeve obaveze.
  • 8.
    Prema Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/98), koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku (član 2); sud će svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke (član 5); sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva (član 7. stav 1); dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja činjenica rješava sud (član 204), sud presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja (član 306. stav 1), protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu ... o kojoj odlučuje drugostepeni sud (član 330), u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi ... (član 334. stav 1), presuda se može pobijati: zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (član 335. stav 1), bitna povreda parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji, između ostalog, ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u kojoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika (član 336. st. 1. i 2. tačka 13), drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (član 347. stav 2), drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti (član 350), u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (član 357. stav 1).

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 9.
      Apelant se, u svojoj apelaciji, žali da su osporene presude povrijedile njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi da je sud (u obje instance) propustio da odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a to je, konkretno, zahtjev za naknadu totalne štete, a umjesto toga ograničio je obim tužbenog zahtjeva na taj način povređujući pravnu sigurnost građana; nije uzeo u obzir stavove tužioca (apelanta) te je propustio razmotriti i konsultirati nalaz vještaka kojeg je apelant predložio, što je bio dužan učiniti; apelant smatra da je neprihvatljivo shvatanje krivice i podijeljene odgovornosti, kakvu zastupa drugostepena odluka, s obzirom da protiv apelanta nije vođen ni prekršajni ni krivični postupak, niti je apelant vozio u alkoholiziranom stanju. Dalje, da nije uopće uzeta u obzir odredba člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 2/92), na šta je u žalbi ukazivao, prema kojoj je na vanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drukčije određeno, mjerodavno pravo gdje je radnja izvršena, ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Konačno navodi i da je osporena presuda protivna moralu.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 10.
      Kantonalni sud je odgovorio da je presuda ovog suda zakonita i pravilna i da ne stoje apelantove tvrdnje da sud nije odlučio u granicama postavljenog zahtjeva. Smatra da apelant ima pogrešno shvatanje da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, konkretno za naknadu totalne štete, samo ako zahtjev usvoji ili odbije, a ne i ako dosudi manji iznos od traženog. Navodi dalje da nije tačna ni apelantova tvrdnja da je i tužena ZOIL smatrala da se konkretno radi o totalnoj šteti, jer je tužena u obavijesti o oštetnom zahtjevu decidno navela da je mišljenja da je opravka apelantovog vozila rentabilna i izvodljiva, da bi po naknadnom zahtjevu punomoćnika apelanta samo sačinila i obračunala totalnu štetu. Ističe, također, da ne stoji ni apelantova tvrdnja da nema njegovog doprinosa nastanku štetnog događaja, jer je izvršenim vještačenjem vještaka saobraćajne struke utvrđeno da je osnovni uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode kretanje i apelantovog vozila i osiguranika tuženog ZOIL uz srednju liniju kolovoza, a ne što bliže uz ivicu kolovoza, kako je to propisano zakonom. Osiguranik tužene je zbog predmetne saobraćajne nezgode u krivičnom postupku kažnjen novčanom kaznom, ali je u tom postupku utvrđeno da je i tužitelj (apelant) neoprezno upravljao svojim vozilom iz suprotnog pravca. Kako je građanska odgovornost stroža nego krivična, postoji i utvrđeni doprinos apelanta nastanku štetnog događaja, bez obzira što protiv njega nije vođen krivični postupak i što nije upravljao svojim vozilom pod djelovanjem alkohola. Kantonalni sud dalje navodi da nije uzet u obzir nalaz vještaka kojeg je apelant privatno angažirao zato što vještačenje obavljaju vještaci koje određuje parnični sud sa utvrđene liste vještaka (član 233. stav 1. Zakon o parničnom postupku). Konačno navodi da se na konkretni slučaj ne može primijeniti član 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, pozivom da je posljedica nastupila u Njemačkoj gdje apelant radi i gdje je vozilo registrirano, jer je utvrđeno da se iznosom štete od 2.893,20 KM, može izvršiti kvalitetna popravka oštećenog vozila kojim apelant može ponovo raspolagati kao sa svojom imovinom, tako da nije nastupila nikakva posljedica u Njemačkoj. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 11.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 12.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
  • 13.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Kantonalnog suda broj Gž-519/02 od 21. augusta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, ova presuda Kantonalnog suda dostavljena je 17. septembra 2002. godine Općinskom sudu radi predaje strankama, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant u svojoj apelaciji ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to po više osnova: da je sud, u obje instance, propustio da odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu "totalne" štete, nego je "samovoljno" ograničio obim tužbenog zahtjeva; da sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka kojeg je apelant predložio; da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je neprihvatljivo pravno shvatanje krivice i podijeljene odgovornosti, kakvu zastupa drugostepena odluka, kao i stav da se na konkretni slučaj ne primjenjuje član 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim stvarima.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira svakome "pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". Ovo pravo se, prema stavu 1. istog člana, osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije, koja se, prema stavu 2. istog člana, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske konvencije odnosi i na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 18.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom".

  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Golder v. VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 20.
    Konkretni predmet se odnosi na spor po apelantovoj tužbi u vezi sa naknadom štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu. Ustavni sud smatra, prema dosadašnjoj sudskoj praksi, da novčana potraživanja nesumnjivo predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 11/01 objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se ovaj postupak odnosi na apelantovo građansko pravo i da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Ustavni sud će, stoga, preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 21.
    Iz apelantovih tvrdnji da je sud, umjesto da odluči u granicama njegovog tužbenog zahtjeva, samovoljno ograničio obim tužbenog zahtjeva, proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pristup sudu u odnosu na njegov, cjelovit tužbeni zahtjev za potpunu ("totalnu") naknadu štete.
  • 22.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu navedenom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo pristupa sudu nije nezavisno od toga da li domaći pravni sistem omogućava sudski postupak za dati slučaj, a ako nije tako u pitanju je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovako tumačen član 6. u znatnoj mjeri preuzima funkciju člana 13. Evropske konvencije koji garantira pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava navedenu u tački 19. ove odluke).
  • 23.
    Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, te uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanta, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. I, kako je to Kantonalni sud u svom odgovoru objasnio, član 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojem u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, treba shvatiti tako da sud ne može dosuditi tužitelju ono što nije tražio niti više nego što je tražio, ali može dosuditi manje od onoga što je traženo ako je zahtjev djelimično osnovan, jer je u većem zahtjevu sadržan i manji, što je konkretno slučaj. Dalje, da su sudovi postupali prema apelantovom shvatanju, onda bi trebali, s obzirom na okolnosti slučaja, odbiti postavljeni apelantov zahtjev, što bi bilo na njegovu štetu i pogrešno, jer bi povodom eventualno nove tužbe za naknadu izdataka za popravku vozila takvu tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu zbog presuđene stvari. Prema tome, da su sudovi postupili kako to pledira apelant, odnosno odlučili isključivo o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva za "totalnu" naknadu štete, upravo to bi predstavljalo povredu prava pristupa sudu. Ustavni sud zapaža da je apelant tražio potpunu naknadu materijalne štete, ali su sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka i činjeničnog utvrđenja, zaključili da nije nastupila "totalna" šteta i da je moguće izvršiti kvalitetnu popravku da bi se apelantovo vozilo dovelo u stanje prije nastanka štetnog događaja, te da je za to potreban određeni iznos, koji je umanjen za utvrđeni apelantov doprinos nastanku štetnog događaja, koji je i dosuđen, dok je apelant odbijen sa vrstom zahtjeva. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda u navedenom smislu, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 24.
    U pogledu navoda da Općinski sud nije uzeo u obzir apelantove stavove i nalaz i mišljenje vještaka kojeg je apelant predložio, Ustavni sud podsjeća, prije svega, na stav Evropskog suda za ljudska prava i vlastiti stav, izrečen u kontekstu građanskog postupka, da princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podredden položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27.oktobra 1993. godine, A 274 u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije; Ustavni sud, Odluka broj U 35/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine). Dalje, da pravo na pravično suddenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastašion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 233). Meddutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI 50, 98. i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67).
  • 25.
    Ustavni sud uočava da je Općinski sud u dokaznom postupku izvršio vještačenje sa dva vještaka saobraćajne struke, te izvršio uvid u spis tog suda broj K-8/01 u krivičnom predmetu protiv osiguranika tuženog ZOIL-a, s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, te da su sudovi uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći a nekim manji značaj, a svoje odluke su dovoljno jasno obrazložili. U vezi sa apelantovim navodima, Kantonalni sud, pored obrazloženja presude da postoji podijeljena odgovornost oba učesnika u nastanku štetnog događaja i da je prvostepeni sud, na osnovu usaglašavanja nalaza dva vještaka saobraćajne struke, pravilno utvrdio visinu štete i sredstva potrebna da se oštećenikova (apelantova) materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje (član 190. ZOO), u svom odgovoru je istakao da u sudskom postupku nisu povrijeđeni principi pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno ravnopravnost stranaka, time što nije uzet u obzir nalaz vještaka kojeg je apelant predložio, zato što vještačenje obavljaju vještaci koje određuje parnični sud sa utvrđene liste vještaka (član 233. stav 1. Zakona o parničnom postupku), što je konkretno slučaj.
  • 26.
    Ustavni sud ukazuje i na odredbe Zakona o parničnom postupku, navedene u tački 8. ove odluke, posebno na odredbe čl. 203. i 204., kojim je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev, ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, i da dokazivanje obuhvata sve činjenice, koje su važne za donošenje odluke, a koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud. Ustavni sud ocjenjuje da apelant u postupcima pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom nije bio stavljen u podređen položaj u odnosu na protivnika, te da u tom smislu nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 27.
    U vezi sa navodima apelacije koji se odnose općenito na utvrđivanje činjeničnog stanja, kao i na primjenu propisa, Ustavni sud podsjeća da se nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na "pitanja koja su podržana u ovom Ustavu" te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i drugim slučajevima).
  • 28.
    Ustavni sud uočava da su Kantonalni sud i prethodno Općinski sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odlučili da apelantu pripada naknada štete po osnovu podijeljene odgovornosti i u visini iznosa, koji je potreban da se oštećenikova (apelantova) materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, i umanjen razmjerno njegovom doprinosu nastanku štete, jer su na osnovu provedenih dokaza i činjeničnog utvrđenja zaključili da je osnovni uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode kretanje vozila tužitelja (apelanta) i osiguranika tužene ZOIL uz srednju liniju kolovoza, gdje je mjesto čeono-bočnog sudara, tako da su oba vozača imala podjednake uvjete za izbjegavanje sudara, uz uvjet da su se kretali što bliže uz desnu ivicu kolovoza, kako je propisano članom 41. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. Dalje, da okolnosti slučaja ne opravdavaju primjenu člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, pozivom apelanta da je posljedica nastupila u Njemačkoj gdje apelant radi i gdje je vozilo registrirano, jer, kako je to Kantonalni sud i u svom odgovoru objasnio, utvrđenim iznosom naknade štete, da nema i doprinosa tužitelja (apelanta), može se izvršiti kvalitetna opravka oštećenog vozila sa kojim apelant može ponovo raspolagati kao sa svojom imovinom, tako da nije nastupila nikakva posljedica u Njemačkoj. U konkretnom slučaju, u pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji njihova odluka te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje.
  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.