Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 386/04, rješavajući apelaciju Z. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. I., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2014/03 od 5. januara 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Z. I. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže podnio je, 20. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2014/03 od 5. januara 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je, 14. septembra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 4. oktobra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od M. A. i drugih, kao tužitelja u parničnom postupku protiv apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tužitelji su, 13. septembra 2004. godine, dostavili odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja su, 13. oktobra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Općinski sud je Rješenjem broj P-992/02 od 3. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-2014/03 od 5. januara 2004. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio da je apelant smetao tužitelje u posjedu služnosti stalnog kolsko-pješačkog puta, čime je onemogućio tužiteljima pristup njihovim parcelama koje su upisane u zk. ul. br. 324 KO Gornji Butmir. Apelantu je naloženo da u roku od 8 dana uspostavi prijašnje stanje tako što će ukloniti postavljene drvene ograde i omogućiti tužiteljima nesmetan prolaz kolima i pješice preko svoje parcele, te mu je zabranjeno da ubuduće na isti ili sličan način omete tužitelje u korištenju predmetnog puta pod prijetnjom novčane kazne.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98)

"Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja (smetanja posjeda).

Član 83. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika. Š...Ć"

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 220.

Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica rješava sud."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant je, u svojoj apelaciji, naveo da je u postupku koji se pobija apelacijom "sud ignorirao objektivne dokaze i donio odluku na osnovu izjava svjedoka, što je nonsens, i ta odluka ima za posljedicu povredu i uzurpaciju mog prava na imovinu i uzurpaciju moje imovine".

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je prvostepeno rješenje ispitao u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
  • 13.
    Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda kao zakonito i zasnovano na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, taj sud smatra da je apelacija neosnovana i da se temelji na neprihvatljivim tvrdnjama, te da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.
  • 14.
    Tužitelji su, u odgovoru na apelaciju, naveli da su neosnovani apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, s obzirom da je apelant taj koji je učinio povredu prava služnosti puta čitavom naselju od dvadesetak kuća, jer je samovoljno pregradio put koji su tužitelji koristili više od 30 godina. Oni su istakli da se njihovi navodi mogu provjeriti iz potpuno zakonitih odluka prvostepenog i drugostepenog suda. Tužitelji su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-2014/03 od 5. januara 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 26. februara 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 20. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 20.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 21.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 22.
    Apelant je naveo da je sud ignoriranjem objektivnih dokaza i donošenjem odluke na osnovu izjava svjedoka povrijedio njegovo pravo na imovinu. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud je, uvidom u osporena rješenja, utvrdio da je Općinski sud u parničnom postupku protiv apelanta postupio u skladu sa članom 220. Zakona o parničnom postupku i proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica. Taj je sud saslušao brojne svjedoke, te tužitelje i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, izvršio je uvid u relevantnu dokumentaciju u vezi sa predmetnom nekretninom, angažirao vještaka geometra koji je dao svoj nalaz i mišljenje i izvršio je uviđaj na licu mjesta. Također su primijenjene određene zakonske odredbe u predmetu, a rješenje navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovano. Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, zaključivši da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdanu osnovu za donošenje pobijanog rješenja, pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti kao valjane prihvata i taj sud. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan taj aspekt preispitivati, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
  • 23.
    Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.