Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 769/04, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B., podnesena zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda Gradiška broj K 118/01.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa M. K., advokat iz Gradiške, podnio je 27. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumnog trajanja krivičnog postupka u predmetu Osnovnog suda Gradiška (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-118/01.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je, 1. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju, te kompletan spis K-118/01 na uvid.
  • 3.
    Osnovni sud je, 14. septembra 2004. godine, dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju i traženi spis.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je, 15. septembra 2004. godine, dostavljen apelantu. Nakon uvida u spis K-118/01, Ustavni sud ga je 16. septembra 2004. godine vratio Osnovnom sudu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Predmet apelacije je krivični postupak protiv apelanta pred Osnovnim sudom koji još nije pravosnažno okončan. Osnovno javno tužilaštvo Gradiška je, 13. septembra 1995. godine, podnijelo Osnovnom sudu optužnicu protiv apelanta i još trojice optuženih zbog krivičnih djela iz čl. 150., 172. st. 3. i člana 55. Krivičnog zakona Republike Srpske. Ovaj predmet je kod Osnovnog suda zaveden pod brojem K-94/95.
  • 7.
    U periodu od podnošenja optužnice do donošenja prvostepene presude 29. marta 2000. godine pred sudom su održana ukupno 32 pretresa. Apelant nije pristupio na 14 pretresa, zbog čega ih je sud odlagao. Od toga, na jedan pretres apelant nije došao jer je bio u pritvoru u vezi sa drugim krivičnim postupkom koji je protiv njega vođen u isto vrijeme, a na jedan zato što je bio na bolničkom liječenju, o čemu je dostavio medicinsku dokumentaciju. Na jedan pretres nije pristupio apelantov branilac niti je izostanak opravdao, zbog čega je taj pretres odložen.
  • 8.
    U istom periodu, sud je zbog apelantovog nedolaska na pretrese donio ukupno sedam naredbi o njegovom prinudnom dovođenju preko nadležne policijske stanice. Ostali pretresi su odlagani zbog nedolaska nekog od ostale trojice optuženih, zbog čega je sud naređivao njihovo privođenje, ali i zbog nedolaska ili neuspješnog privođenja svjedoka, od kojih je jednog predložio apelant.
  • 9.
    Prvostepena presuda broj K-94/95 donesena je 29. marta 2000. godine. Nakon žalbi apelanta i ostalih okrivljenih, Okružni sud u Banjoj Luci je, Rješenjem broj Kž-219/01 od 10. jula 2001. godine, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon ovoga, predmet je kod Osnovnog suda zaveden pod novim brojem K-118/01.
  • 10.
    U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom prvi pretres je održan 12. februara 2002. godine, a ukupno je zakazano 17 pretresa do dana podnošenja apelacije. Nakon što apelant nije došao na tri zakazana pretresa, od čega njegov branilac nije pristupio na jedan pretres, te nakon što je Osnovni sud izdao dvije naredbe za prinudno dovođenje apelanta, zamjenik javnog tužioca je predložio da se za apelantom raspiše potjernica, kako bi se moglo pripremiti suđenje u odsustvu. U obrazloženju je naveo da je i sudu poznato da protiv apelanta postoji više predmeta, te da on u svakom predmetu izbjegava prisustvo pretresima. Osnovni sud je, 29. augusta 2002. godine, izdao potjernicu za apelantom i naložio njegovo privođenje nakon pronalaska. Apelant je, na osnovu potjernice, 20. maja 2003. godine lišen slobode i priveden na suđenje.
  • 11.
    Nakon ovoga, održano je daljnjih 12 pretresa od kojih apelant nije pristupio na osam. Od toga je dostava bila neuredna u dva slučaja zato što je apelant navodno odselio, a dva puta nije otpremljena pošta sa suda zbog neplaćenih računa. U jednom slučaju, pretres je odložen iz procesnih razloga (nemogućnost formiranja vijeća). Osnovni sud je još dva puta donosio naredbe o prinudnom dovođenju apelanta. Osim toga, pretresi su odlagani i zbog nedolaska drugih optuženih u ovom predmetu, pa je sud i za njih naređivao prinudno dovođenje.
  • 12.
    U međuvremenu tužilaštvo je, na pretresu 27. novembra 2003. godine, zbog proteka roka od 10 godina i apsolutne zastare krivičnog gonjenja, izmijenilo optužnicu tako da je u odnosu na apelanta tužilaštvo odustalo od gonjenja za krivično djelo iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Također, s obzirom na izmjene u krivičnom zakonodavstvu, tužilaštvo je krivično djelo razbojništva iz člana 150. Krivičnog zakona Republike Srpske kvalificiralo po novom, blažem članu 233. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske.
  • 13.
    Na pretresu 14. juna 2004. godine apelantov branilac je obavijestio Osnovni sud da je apelant teško povrijeđen u pucnjavi, te da je upućen na bolničko liječenje u Beograd, zbog čega ne zna kada će apelant moći pristupiti sudu. Na posljednji održani pretres, 5. augusta 2004. godine, apelant je pristupio i molio da sud pretres odgodi zato što se njegov branilac nalazi na godišnjem odmoru. Udovoljivši ovom apelantovom zahtjevu, Osnovni sud je sljedeći pretres zakazao za 22. septembar 2004. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 14.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja Š...Ć"

  • 15.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 13.

Pravo na suđenje bez odlaganja

Š...Ć.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    U apelaciji apelant navodi da krivični postupak u kojem je optužnica podignuta 13. septembra 1995. godine nije okončan ni do dana podnošenja apelacije, te da je posljednji pretres održan 5. augusta 2004. godine. Kako dalje ističe, od navodnog izvršenja djela proteklo je 10 godina i 10 mjeseci, a od prvog zakazanog suđenja osam godina i dva mjeseca, te je još uvijek neizvjesno kada će postupak biti okončan. Apelant smatra da ga je ovakvim neopravdanim odugovlačenjem krivičnog postupka Osnovni sud izložio neprestanom šikaniranju, a posebno ako se ima u vidu da je on ratni vojni invalid sa 60% invaliditeta. Navodi da zbog toga trpi teške duševne patnje, a i da mu se stvaraju neopravdani materijalni troškovi.
  • 17.
    Apelant traži da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje krivičnog postupka, te da obaveže Republiku Srpsku da mu na ime naknade štete isplati iznos od 15.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o neopravdano dugom vođenju postupka, budući da je apelant svjesno izbjegavao da se pojavljuje na suđenju. Sud također smatra da su se apelant i ostali optuženi međusobno dogovarali da uvijek po jedan ili dvojica optuženih izostane sa glavnog pretresa, zbog čega su pretresi odlagani, a sud je morao izdavati naredbe o prinudnom dovođenju apelanta i ostalih optuženih. Također, sud je jedanput za apelantom raspisao i potjernicu.
  • 19.
    Dalje u odgovoru Osnovni sud pojedinačno nabraja sve rasprave na koje apelant nije pristupio iako je uredno obavještavan, te navodi da je apelant na taj način sam odugovlačio postupak. Stoga sud zaključuje da su apelantove tvrdnje da je izložen šikaniranju tendenciozne, te da apelant nije pretrpio teške duševne patnje zbog neizvjesnosti, jer je upravo on svojim postupcima tu neizvjesnost i prouzrokovao. Osnovni sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje apelacije, jer apelant nije iscrpio sve efektivne pravne lijekove moguće po zakonu, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao preuranjenu. U suprotnom, predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

VI - Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke, kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01).
  • 23.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja krivičnog postupka koji je još u toku. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do odluke u postupku. Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata v. Portugal broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 24.
    Imajući u vidu navedeno i konkretne okolnosti predmeta, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 25.
    Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 26.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da je postupak na koji se apelant žali krivične prirode, te da se radi o zahtjevu da se u razumnom roku dobije konačna odluka kojom se utvrđuje osnovanost krivičnih optužbi protiv apelanta. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

Period koji se uzima u obzir

  • 28.
    Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava Foti i drugi presuda od 10. decembra 1982. godine serija A broj 56., stav 53; Styranowski v. Poland broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).
  • 29.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je krivični postupak protiv apelanta, u smislu Evropske konvencije, započeo preduzimanjem istražnih radnji, odnosno 17. februara 1994. godine kada je Osnovno javno tužilaštvo Gradiška podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava Deweer presuda od 27. februara 1980. godine, serija A broj 35, stav 46). Na osnovu provedene istrage, tužilaštvo je 13. septembra 1995. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i još tri lica. Iz spisa K-118/01 je vidljivo da je optužnica dostavljena apelantu i drugim optuženim 29. novembra 1996. godine. Nakon ulaganja prigovora na optužnicu jednog od optuženih i donošenja odluke o tom prigovoru, prvi pretres pred Osnovnim sudom zakazan 28. januara 1997. godine.
  • 30.
    Prema tome, period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, Ustavni sud neće razmatrati, već će ispitati postupak koji se vodio nakon tog datuma, jer samo taj period ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda.
  • 31.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198., stav 30.; Zimmermann i Steiner presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 32.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog krivičnog predmeta, tj. broja optuženih, vrste krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 33.
    Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu osim apelanta još trojica optuženih. Svima su na teret bila stavljena krivična djela iz čl. 150. (razbojništvo), 172. stav 3. (izazivanje opće opasnosti) i 55. (ugrožavanje sigurnosti) Krivičnog zakona Republike Srpske. Dokazni postupak koji je Osnovni sud proveo do donošenja prvostepene presude broj K-94/95 od 29. marta 2000. godine, sastojao se od saslušanja optuženih i svjedoka.
  • 34.
    Ovu presudu je ukinuo Okružni sud u Banjoj Luci Rješenjem broj Kž-219/01 od 10. jula 2001. godine zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je, pored toga što je utvrdio postojanje bitnih povreda krivičnog postupka, zaključio da prvostepenom presudom nije dovoljno analizirao postojanje direktnog umišljaja za krivično djelo razbojništva, postojanje dogovora optuženih za izvršenje krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te s tim u vezi pitanja oblika saučesništva i vinosti. Na osnovu toga, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno obrazložio presudu zbog manjkavosti činjenične osnove presude, što je uticalo i na pravnu ocjenu radnji apelanta i drugih okrivljenih.
  • 35.
    Stoga, s obzirom na broj optuženih, vrstu krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te činjenična i pravna pitanja koja mora, u konkretnom predmetu, rasvijetliti prvostepeni sud, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.

b) Ponašanje podnosioca apelacije

  • 36.
    Ustavni sud ističe da se, prema praksi Evropskog suda, u krivičnim predmetima stav ili ponašanje apelanta uzimaju u obzir kod odlučivanja da li je poštovan zahtjev razumnog roka. Iako se od optuženog lica ne traži aktivna saradnja u postupku koji može dovesti do krivične presude, njegovo ponašanje predstavlja objektivnu činjenicu koja se uzima u obzir kada se odlučuje da li je postupak trajao duže nego što je razuman rok iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Eckle presuda od 15. jula 1982. godine, serija A broj 51, stav 82). U skladu sa ovim, Ustavni sud će ispitati ponašanje apelanta u konkretnom krivičnom postupku.

i) Postupak prije donošenja presude broj K-94/95 od 29. marta 2000. godine

  • 37.
    Ustavni sud zapaža da u periodu od započinjanja suđenja 28. januara 1997. godine, pa do donošenja prvostepene presude broj K-94/95 od 29. marta 2000. godine, apelant nije pristupio na 14 od ukupno zakazanih 32 pretresa. Samo jedan od tih izostanaka apelant je opravdao bolničkim liječenjem i odgovarajućom medicinskom dokumentacijom. Jednom je pretres odložen jer je Osnovni sud obaviješten da se apelant nalazi u pritvoru zbog izvršenja drugog krivičnog djela. Za jedan pretres apelantu nije dostavljen poziv. U istom periodu, apelantov branilac je također izostao sa jednog pretresa, a taj izostanak nije opravdao. Osnovni sud je zbog apelantovog izostajanja sa pretresa i nemogućnosti vođenja postupka upravo zbog toga, u istom periodu izdao sedam naredbi o prinudnom dovođenju apelanta. Iz spisa je vidljivo da su pretresi zakazivani, u pravilu, u redovnim mjesečnim intervalima.
  • 38.
    Analizirajući ove činjenice, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelanta u navedenom periodu u velikoj mjeri doprinijelo trajanju krivičnog postupka.

ii) Postupak nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje do podnošenja apelacije

  • 39.
    Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Okružni sud Banja Luka 10. jula 2001. godine, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje (novi broj K-118/01), Osnovni sud zakazao ukupno 17 pretresa do dana podnošenja apelacije. Budući da apelant nije pristupio na pretrese zakazane 21. marta 2002. godine i 20. juna 2002. godine (na ovaj pretres nije pristupio ni apelantov branilac, niti je opravdao izostanak), Osnovni sud je dva puta izdao naredbu za njegovo prinudno dovođenje. Apelant nije priveden na pretres 29. augusta 2002. godine, a Osnovni sud nije dobio razloge za neprivođenje od nadležne policijske stanice. Sud je, stoga, na tom pretresu, a na prijedlog zamjenika javnog tužioca, za apelantom raspisao potjernicu.
  • 40.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ni nakon ovoga nije redovno pristupao na zakazane pretrese. Štoviše, od narednih 12 zakazanih pretresa apelant je izostao sa osam. U dva slučaja je dostava poziva bila neuredna zato što je, prema zabilješci na dostavnici, apelant odselio, mada ne postoje dokazi u spisu da su o promjeni adrese apelant ili njegov branilac obavijestili sud. O ostalim pretresima apelant je bio uredno obaviješten. Ustavni sud smatra da je neobavještavanjem Osnovnog suda o eventualnoj promjeni adrese, te nedolaskom na pretrese o kojima je uredno bio obaviješten, apelant značajno doprinio trajanju krivičnog postupka u konkretnom slučaju.
  • 41.
    Ustavni sud naročito zapaža da je pretres, koji je održan 14. juna 2004. godine, odgođen na traženje apelantovog branioca. Kao razlog je navedeno to što je apelant povrijeđen u pucnjavi i što se nalazi na bolničkom liječenju u Beogradu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je na posljednjem pretresu, koji je održan 5. augusta 2004. godine, apelant sam tražio odlaganje zato što mu je branilac na godišnjem odmoru, da bi već 27. augusta 2004. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu žaleći se na dužinu postupka.
  • 42.
    Na osnovu svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je apelant svojim ponašanjem u ovom krivičnom postupku u značajnoj mjeri doprinio trajanju tog postupka.

c) Ponašanje suda

  • 43.
    Ustavni sud će prvo ispitati ponašanje Osnovnog suda u konkretnom krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nakon podizanja optužnice i njenog stupanja na pravnu snagu, Osnovni sud vrlo brzo započeo sa vođenjem postupka. Pretresi su, uglavnom, zakazivani u redovnim mjesečnim intervalima, a odlagani uglavnom zbog neprisustva apelanta ili nekog od ostala tri optužena ili nekog od svjedoka za koje su apelant ili drugi optuženi tražili da ih sud sasluša.
  • 44.
    U periodu do donošenja prvostepene presude pretres je samo jednom odložen na neodređeno vrijeme i to kada je sud bio obaviješten da je jedan od optuženih otišao na Kosovo. Ustavni sud, međutim, zapaža da je nakon toga postupak nastavljen u roku od mjesec dana, što pokazuje da Osnovni sud nije postupak nepotrebno odlagao.
  • 45.
    Također, Ustavni sud primjećuje da je u toku cijelog trajanja postupka samo jedan pretres odložen iz procesnih razloga i to zbog nemogućnosti formiranja vijeća, a dva radi neotpremanja pošte sa suda zbog neplaćenih poštanskih računa. Ovi se razlozi ne bi mogli, općenito, uzeti kao opravdavajući, budući da se funkcioniranje sudova i administriranje pravde mora organizirati na način koji ispunjava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber presuda od 26. oktobra 1984., serija A broj 86., stav 35). Ustavni sud smatra, međutim, da odlaganja pretresa iz navedenih razloga nisu, sama po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja, značajnije doprinijela dužini trajanja postupka.
  • 46.
    Ustavni sud također primjećuje da je Osnovni sud preduzimao korake koje je imao na raspolaganju kako bi osigurao apelantovo prisustvo, ali i prisustvo drugih optuženih u istom predmetu. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da su pretresi zakazivani, u pravilu, u mjesečnim intervalima, te da nije bilo perioda neaktivnosti suda na konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud pokazao revnost u vođenju konkretnog postupka.
  • 47.
    Ustavni sud će, također, ispitati i vrijeme u kojem je rješavana apelantova žalba na prvostepenu odluku. Prvostepena odluka je donesena 29. marta 2000. godine, te je nakon što su blagovremeno uložene žalbe apelanta i drugih optuženih, spis dostavljen Okružnom sudu u Banjoj Luci na odlučivanje. Spis je, 25. decembra 2000. godine, vraćen Osnovnom sudu radi ispravljanja procesnih grešaka (potpisivanje članova vijeća na zapisnik na kojem je donesena presuda i izdvajanje obavijesti na kojima se ne može temeljiti presuda). Osnovni sud je spis ponovo dostavio Okružnom sudu Banja Luka, ali ga je ovaj ponovo vratio 5. februara 2001. godine, sa preciznim uputama o tome kako otkloniti procesne greške. Nakon što je postupljeno u skladu sa uputama Okružnog suda, spis je ponovo dostavljen 27. aprila 2001. godine, a odluka o žalbi je donesena 10. jula 2001. godine, pa je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
  • 48.
    Ustavni sud zapaža da, iako se greške procesne naravi zbog kojih je spis u dva navrata bio vraćan sa Okružnog suda mogu pripisati Osnovnom sudu, samo trajanje žalbenog postupka nije bilo nerazumno dugo, niti je samo po sebi značajnije doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog krivičnog postupka.
  • 49.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 50.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 51.
    S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za posebno razmatranje apelantovog zahtjeva za dodjelu materijalne kompenzacije.
  • 52.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.