USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 77/03, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 3. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, prof. dr., sudija
Usvaja se apelacija Z. B..
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 1257/01 od 7. marta 2002 godine i Općinskog suda II Sarajevo broj P- 585/00 od 26. juna 2001. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Z. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju E. J. i S. N., advokatice iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine i Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-585/00 od 26. juna 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku TP DC "Sarajevo" d.d., 1. i 28. augusta 2003. godine, zatraženi su odgovori na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. augusta 2003. godine, a TP DC "Sarajevo" d.d. 10. oktobra 2003. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i TP DC "Sarajevo" d.d. su, 28. novembra 2003. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelant je uselio u stan u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj 1/V, stan broj 23, površine 31 m2� (u daljnjem tekstu: sporni stan) na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog sa nosiocem stanarskog prava R. G. 25. februara 1992. godine i ovjerenog u Osnovnom sudu I u Sarajevu pod brojem R-160/92 od 26. februara 1992. godine. R. G. je, u kratkom roku nakon zaključenja navedenog ugovora, napustila Sarajevo i otišla u SR Njemačku. Od tada apelant nije više bio u kontaktu sa njom.
- 7.Sporni stan je, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, proglašen privremeno napuštenim Rješenjem broj 14/5-372-493/92 i dodijeljen na privremeno korištenje apelantu Rješenjem broj 14/5-372-382/96 od 25. aprila 1997. godine. Stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 11. aprila 1998. godine, Rješenje broj 14/5-372-382/96 od 25. aprila 1997. godine o dodjeli spornog stana apelantu na privremeno korištenje, proglašeno je ništavim.
- 8.Apelant je nastavio koristiti sporni stan i prema obavještenju Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 23-04-23-SI/04 od 18. oktobra 2004. godine, nisu preduzimane upravne radnje radi deložiranja apelanta iz spornog stana zbog toga što je apelant izvijestio taj organ da je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
- 9.Apelant je, 27. marta 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv vlasnika stana TP DC "Sarajevo" d.d.. Navedenom tužbom je predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom se ustanovljava da je apelant stekao pravo da trajno i nesmetano koristi stan u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj 1/V, stan broj 23 u površini od 31 m2�(garsonijera), te da je tuženi dužan apelantu priznati svojstvo nosioca stanarskog prava i izdati mu rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, a u protivnom, presuda će zamijeniti rješenje i ugovor o korištenju stana.
- 10.Presudom Općinskog suda broj P-585/00 od 26. juna 2001. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Sud je svoju odluku zasnovao na ocjeni da stan ima specijalni status, jer je proglašen privremeno napuštenim 1. augusta 1992. godine, u smislu tada važećeg Zakona o napuštenim stanovima, pa je dodijeljen na privremeno korištenje apelantu, 25. aprila 1997. godine. Sud navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao lex specialis, u odnosu na Zakon o stambenim odnosima, jer se ne može primijeniti Zakon o stambenim odnosima, koji u članu 30. predviđa "da lice koje je bespravno uselilo u stan u društvenom vlasništvu, stiče stanarsko pravo, ako nosilac prava raspolaganja ne podnese tužbu za iseljenje u roku od osam godina od bespravnog useljenja. Sud se pozvao na čl. 5. i 18.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema kojima nosiocu stanarskog prava koji u roku propisanom ovim zakonom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu, ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje stanarsko pravo, a ako privremeni korisnik nema pravo na novi ugovor o korištenju stana, stan se stavlja pod upravu organa nadležnog za stambene poslove. Sud je utvrdio da R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana, pa je, u smislu citiranih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, imenovanoj prestalo stanarsko pravo na spornom stranu i stan treba biti predat nadležnom organu za stambene poslove.
- 11.Kantonalni sud je presudu broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, ali ne iz razloga datih u prvostepenoj presudi, nego se pozvao na član 19. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem "na istom stanu nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice" smatrajući da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu R. G.
IV - Relevantni propisi
- 12.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 17/87 i 36/89; "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)
Član 2. u relevantnom dijelu glasi:
"Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo).
(...)
Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom.
(...).
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se (...) i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 11. u relevantnom dijelu glasi:
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja pravosnažan osnov za useljenje u stan.
Član 19. u relevantnom dijelu glasi:
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
(...)"
- 13.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03)
"Član 2. u relevantnom dijelu glasi:
(...) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana."
Član 5. u relevantnom dijelu glasi:
"Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (...), prestaje mu stanarsko pravo."
Član 13.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon isteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon isteka roka iz člana 18.d. ovog zakona, uredit će se uputstvom Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša. Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18.d. ovog zakona ništava je.
Član 18.d. u relevantnom dijelu glasi:
Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do izvršenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 13. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašeni napuštenim ili ne."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant se žali da sudovi Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi sa Zakonom o stambenim odnosima, nisu tumačili na način koji je u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je vlasnik stana, TP DC "Sarajevo" d.d., propustio da u zakonskom roku pokrene postupak deložacije, zbog čega je izgubio pravo na stan jer se pasivno odnosio prema svojoj imovini duže od osam godina. Apelant tvrdi da su pobijanim presudama povrijeđena njegova prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Kantonalni sud u Sarajevu u odgovoru na apelaciju navodi da ostaje u cijelosti kod razloga datih u osporenoj presudi i smatra da nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.TP DC "Sarajevo" d.d. u odgovoru na apelaciju navodi da apelant od 1992. godine koristi tuđu imovinu bez pravne osnove što predstavlja uzurpaciju tuđeg vlasništva. Apelant je stanovao u stanu koji je proglašen napuštenim na osnovu privremenog rješenja kojeg mu je izdao nadležni organ. Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je apelant zaključio sa nosiocem stanarskog prava R. G., nije validan jer zajedničkog života između ugovornih strana nije ni bilo. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI - Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 9. aprila 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 4. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 21.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom garantirano članom 8. Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
- 22.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 23.Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 23.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 24.Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Odluku Evropskog suda za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31).
- 25.Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti u "skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01 i Odluku Evropskog suda za ljudska prava Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine serija A broj 30, str. 31., stav 49).
- 26.U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 27.Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava Pentidis protiv Grčke odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
- 28.Apelant živi u spornom stanu od useljenja na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je sklopio sa nosiocem stanarskog prava R. G. Apelant je od momenta useljenja plaćao stanarinu na ime R. G., a nakon dobivanja rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje na svoje ime, nastavio plaćati u svoje ime. Apelant je tu činjenicu naveo u svojoj apelaciji, a nijedna od strana u postupku je nije osporila. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant u spornom stanu stanuje duže od deset godina, a prema obavještenju Uprave za stambena pitanja ministarstva Kantona Sarajevo i dalje se nalazi u tom stanu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se sporni stan može smatrati apelantovim domom u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 29.Dalje, Ustavni sud treba razmotriti da li je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, te da li je "neophodna mjera u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 30.Prema pravnom shvatanju iz osporenih sudskih odluka, apelant nije obezbijedio pravnu poziciju za stjecanje stanarskog prava na spornom stanu, prema pozitivnim pravnim propisima, zbog čega nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je on tražio prijenos stanarskog prava. Ustavni sud primjećuje da sudovi, koji su odlučivali u ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio cilj osporavanja prava apelantu da nastavi koristiti sporni stan. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je data samo pravna ocjena relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, i da nisu razmatrani standardi i kriteriji iz člana 8. Evropske konvencije u odnosu na položaj apelanta i njegov status u vezi sa spornim stanom.
- 31.Dakle, iako je miješanje u apelantovo pravo na dom imalo osnovu u zakonu, Ustavni sud mora razmotriti da li je lišavanje apelanta prava da nastavi koristiti sporni stan mjera neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je postignuta neophodna ravnoteža između apelantovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i predaje spornog stana, prvo nadležnom organu uprave na raspolaganje, a potom vlasniku. Ustavni sud podsjeća da raniji nosilac stanarskog prava R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana. Također, Ustavni sud podsjeća da bi sporni stan prvo trebalo da se stavi na raspolaganje Upravi za stambena pitanja za potrebe alternativnog smještaja, jer je vraćanje stanova vlasnicima zakonom odloženo do donošenja odgovarajućeg uputstva Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša. Slijedi da bi apelant, koji nema nikakav drugi smještaj i koji je uz to ratni vojni invalid III grupe sa 90% invaliditeta, trebalo da napusti sporni stan koji mu predstavlja "dom", a koji bi se onda samo privremeno dodijelio nekom drugom licu kao alternativni smještaj.
- 32.Ustavni sud smatra ovu činjenicu osobito važnom, jer interes vlasnika stana, u konkretnom slučaju, ne bi trebalo da prevagne nad interesom apelanta. U ovakvim slučajevima gdje dvije strane brane svoje ustavno pravo, njihova prava dolaze u sukob, te oba mogu biti predmet miješanja, neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost takvog miješanja. Prava i interes jedne strane se ne mogu razmatrati a da se ne obrati pažnja na posljedice koje može imati donesena odluka na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti intenzitet veze obje strane sa spornim stanom, te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana.
- 33.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ne ispunjava kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu, s obzirom da vlasnik stana ne može doći u posjed stana dok se ne donese odgovarajući propis. Dakle, ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju interes vlasnika stana prioritetniji od interesa apelanta, odnosno da je lišavanje prava apelanta da koristi sporni stan kao svoj dom "neophodna mjera u demokratskom društvu", u skladu sa nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 34.Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 35.U svjetlu zaključaka u pogledu povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII - Zaključak
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.