USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. decembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 323/04, rješavajući apelaciju E. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
David Feldman, prof., sudija
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija E. F.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se
- -Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-266/02 od 15. januara 2004.
- -Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-840/01 od 27. februara 2002.
- -Rješenje Općinskog suda u Bihaću broj R1-12/01 od 11. jula 2001. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Općinskom sud u Bihaću se nalaže da, u roku od 90 dana od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.E. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Š. A., advokat iz Bihaća, podnio je 24. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-266/02 od 15. januara 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva odbrane, učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.Federalno ministarstvo je, 14. septembra 2004. godine, dostavilo odgovor na apelaciju.
- 6.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Federalnog ministarstva je, 18. novembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 8.Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Rješenjem broj R1-12/01 od 11. jula 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-840/01 od 27. februara 2002. godine, odbio apelantov prijedlog da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na stanu u Bihaću u Ulici 5. korpusa broj 23/2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant unuk umrle S. L. rođ. G. (u daljnjem tekstu: apelantova baka) koja je bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 3. novembra 1988. godine. Nadalje je utvrđeno, uvidom u uvjerenje o zajedničkom kućanstvu Službe opće uprave Općine Bihać od 1. jula 1991. godine, da je apelant živio sa svojom bakom u spornom stanu u zajedničkom kućanstvu na dan izdavanja tog uvjerenja, a uvidom u uvjerenje o prebivalištu Policijske uprave Bihać utvrđeno je da apelant ima prebivalište na adresi spornog stana od 31. maja 1991. godine. Uvidom u račune od 18. oktobra 2000. godine i 22. decembra 2000. godine za plaćenu stanarinu, utvrđeno je da je apelant platio stanarinu za sporni stan za šest mjeseci (juli-decembar) iz 2000. godine i stanarinu za decembar 2000. godine, na osnovu čega je Općinski sud zaključio da je apelant koristio sporni stan za stanovanje i življenje u drugoj polovici 2000. godine, ali da to nije od utjecaja za utvrđenje odlučne činjenice življenja u zajedničkom domaćinstvu sa bakom koja je umrla mnogo ranije, u augustu 1991. godine. U tom je postupku, također, utvrđeno, uvidom u testament apelantove bake od 1. jula 1991. godine, "da je bila namjera nositeljice stanarskog prava da sporni stan poslije njezine smrti koristi predlagatelj kao član porodičnog domaćinstva". Općinski sud je utvrdio da je apelant stanovao i živio sa svojom bakom i da je postojala ekonomska zajednica između njih u periodu od početka 1990. godine do njezine smrti, 14. augusta 1991. godine, dakle godinu i po dana, te da je apleant nastavio koristiti sporni stan do danas. Općinski sud je zaključio da apelant, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), nije korisnik predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, kao nositeljice stanarskog prava do njezine smrti, jer nije s njom trajno i neprekidno živio i stanovao, niti je između njih uspostavljena ekonomska zajednica življenja koja bi trajala deset ili više godina. Apelant je protiv drugostepenog rješenja uložio reviziju Vrhovnom sudu.
- 9.Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-266/02 od 15. januara 2004. godine odbio apelantovu reviziju. Taj sud je ocijenio pravilnim tumačenje nižestepenih sudova prema kojem se apelant u skladu sa članom 6. ZOSO ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva. U presudi se dalje obrazlaže da "unuku koji nije član porodičnog domaćinstva svoje bake ne pripada pravo da nakon bakine smrti trajno koristi stan na kojem je baka bila nosilac stanarskog prava. Istovremeno, punoljetni predlagatelj ŠapelantĆ, koji je prema neupitnom činjeničnom stanju bio u domaćinstvu svoje bake malo više od godinu dana i nije bio izdržavano lice, a bio je van bakinog domaćinstva, ne može kasnijim useljenjem u stan na kojem je baka nosilac stanarskog prava postati članom njezinog porodičnog domaćinstva." U presudi je također navedeno da "revident ŠapelantĆ pogrešno tumači pravni smisao koji proizlazi iz Odluke Ustavnog suda Jugoslavije broj U-409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine, u vezi sa izmjenom člana 6. ZOSO, posebno objavljenom u "Službenom listu SFRJ", broj 36/89 u pogledu okolnosti da li samo unuk bez roditelja ulazi u pomenuti krug lica koja čine članove porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Razlog za ono je što unucima pripada pravo da, nakon smrti nosioca stanarskog prava sa kojim su živjeli u porodičnom domaćinstvu kao korisnici stana, nastave koristiti stan u smislu člana 21. stav 2. ZOSO, a to revident svakako nije jer je živio u porodičnom domaćinstvu svojih roditelja. Logična je pretpostavka da se, istovremeno, ne može biti član dva porodična domaćinstva, tako da je činjenično utvrđenje nižestepenih sudova u ovom pravcu, svakako, pravilno. To ne može izmijeniti ni okolnost da je revident uselio pred bakinu smrt u stan očito da bi stekao stanarsko pravo."
IV - Relevantni propisi
- 10.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87), kako je izmijenjen odlukama Ustavnog suda Jugoslavije br. U-409/87 i U-213/88 ("Službeni list SRBiH", broj 36/89) i Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-174/90 ("Službeni list RBiH", broj 2/93):
Član 6.
"Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad)Š...Ć unučad, Š...Ć a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava."
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć"
Član 22. st. 1. i 3.
"Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavjestiti davaoca stana na korištenje.
Š...Ć
Ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi sa korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.
Š...Ć"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant je u apelaciji naveo da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili materijalno pravo jer je članom 6. stav 2. ZOSO regulirano ko se smatra članom porodičnog domaćinstva, a zakon dodaje dodatni uvjet za ta lica da sa nosiocem stanarskog prava trajno žive i stanuju, pri čemu nije limitiran rok stanovanja i trajnog življenja. Za ova lica nije potreban uvjet da su živjela sa nosiocem stanarskog prava deset ili više godina, odnosno pet godina, jer se ona praktički, ako su živjela sa nosiocem stanarskog prava jedan dan, smatraju članom porodičnog domaćinstva i u slučaju smrti nosioca stanarskog prava postaju nosioci stanarskog prava. Apelant je, također, naveo da redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanja pogrešno primjenjuju, i to na drastično arbitraran i proizvoljan način, materijalno pravo, kada su zaključili da apelant nije stekao stanarsko pravo. Apelant je, također, naveo da je njegova baka još za života podnijela zahtjev za otkup spornog stana u kojem je apelant naveden kao član porodičnog domaćinstva, te je sačinila testament u kojem apelanta određuje svojim nasljednikom, a u pogledu stanarskog prava izričito se izjašnjava da poslije njezine smrti apelant ostaje nosilac stanarskog prava kao član porodičnog domaćinstva, iako takva izjava nije pravno relevantna, u smislu prenosa stanarskog prava, ali jeste indikativna da je postojala namjera trajne zajednice života i faktičko postojanje te zajednice. Apelant je na kraju naveo i da je Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije ("Službeni list SRBiH", broj 36/89) utvrđeno da je prestao da važi dio odredbe člana 6. stav 2. ZOSO koji glasi "bez roditelja". To znači da se članovima porodičnog domaćinstva djeda odnosno bake smatraju sva unučad koja sa njima trajno žive i stanuju, pa imaju prava iz člana 21. navedenog zakona. Takvim presudama redovnih sudova je, po apelantovom mišljenju, došlo do povrede njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Federalno ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da je neosnovan apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, što potvrđuju i sudske odluke kojima je prethodno odlučeno o apelantovom zahtjevu. Federalno ministarstvo je osporilo osnovanost apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obrazloživši da, s obzirom da sporni stan nije apelantova imovina niti je bio imovina njegove bake, nego je imovina iz vojnostambenog fonda Federalnog ministarstva i Vojske Federacije BiH, nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Federalno ministarstvo je navelo da apelant sa svojom bakom nije proveo najmanje deset godina u ekonomskoj zajednici, pa samim tim nije mogao steći status člana porodičnog domaćinstva.
VI - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-266/02 od 15. januara 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje je, radi dostave stranama u postupku, dostavljeno Kantonalnom sudu 28. januara 2004. godine, dok je apelacija podnesena Ustavnom sudu 24. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 17.Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- a)Pravo na poštivanje doma
- a)
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
(...)"
Član 8. Evropske konvencije, u relevanom dijelu, glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje Š...Ć, doma Š...Ć.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 18.Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Kroon protiv Holandije od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).
- 19.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
- 20.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi presudu, Evropskog suda za ljudska prava Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
- 21.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). U skladu sa navedenom praksom, proizlazi da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove.
- 22.Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", što je svrha člana 8. Evropske konvencije, nesporno je utvrđeno da je apelant u sporni stan uselio početkom 1990. godine, da je u njemu živio sa svojom bakom koja je umrla u augustu 1991. godine, te je nakon bakine smrti nastavio da živi u spornom stanu, zasnovao svoju porodicu i u tom stanu živi i danas. Apelant je na adresi spornog stana imao prijavljeno prebivalište od 31. maja 1991. godine. Tokom cijelog tog vremenskog perioda apelant u spornom stanu živi, obavlja svoje uobičajne aktivnosti, a to njegovo pravo niko ne osporava. Tačno je da je faktička zajednica života sa bakom, kao nosiocem stanarskog prava, prekinuta njezinom smrću, ali je apelant nastavio nesmetano živjeti u spornom stanu (period od 14 godina). U skladu sa navednim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 23.Ustavni sud, nadalje, smatra da osporavanje apelantovog prava da nastavi koristiti sporni stan kao član porodičnog domaćinstva, odnosno odbijanje njegovog prijedloga da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu, predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
- 24.U vezi sa pitanjem je li to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je apelantov prijedlog da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu odbijen uz obrazloženje da se on ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZOSO. Tim članom ZOSO je regulirano koja lica se smatraju članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz uvjet da ta lica sa nosiocem stanarskog prava "trajno žive i stanuju". Taj član ZOSO, dakle, ostavlja određenu diskreciju nadležnim organima da ocijene je li postojala trajna zajednica života sa nosiocem stanarskog prava. U konkretnom slučaju su sudovi zaključili da nije postojala trajna zajednica života i stanovanja, jer je apelant živio sa svojom bakom kratak vremenski period prije njezine smrti. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkrenom slučaju, s obzirom na zaključak suda, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud treba, nadalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu", u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43).
- 26.Strane u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelantovo pravo na poštivanje "doma", ali je jasno, iz činjenica predmeta, da bi apelantovim iseljenjem sporni stan bio vraćen u vojnostambeni fond vlasnika stana, odnosno Federalnog ministarstva. S obzirom da su potrebe tog fonda za slobodnim stanovima trenutno u Bosni i Hercegovini velike, kako bi se zadovoljile stambene potrebe pripadnika Vojske Fedracije BiH, može se zaključiti da je postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 27.U vezi sa pitanjem je li miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo neophodno u demokratskom društvu, odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa, Ustavni sud je utvrdio da je, kako je to već navedeno u ovoj odluci, apelantov prijedlog da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu odbijen uz obrazloženje da on nije trajno živio i stanovao sa svojom bakom, što je uvjet iz člana 6. stav 2. ZOSO da bi se korisnik stana, koji je naveden u tom članu, smatrao članom porodičnog domaćinstva. Član 6. stav 2. ZOSO ne sadrži odrednicu koliko treba trajati zajednica života, nego je diskreciono pravo suda da, od slučaja do slučaja, ocijeni je li postojala trajna zajednica, pri čemu će nadležni sud uzeti u obzir sve relevantne činjenice koje ukazuju na postojanje takve zajednice. U rješenjima nižestepenih sudova nije obrazloženo zbog čega se period od godinu i po dana, u apelantovom slučaju, uzevši u obzir i ostale relevantne elemente (prijavljeno prebivalište, plaćanje računa itd.), ne smatra trajnom zajednicom života u smislu člana 6. stav 2. ZOSO. Ni Vrhovni sud nije dao detaljnije obrazloženje u tom smislu. Vrhovni sud je u svom diskrecionom tumačenju člana 6. stav 2. ZOSO i člana 21. stav 2. istog zakona otišao i dalje kada je zaključio da "unucima pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava sa kojim su živjeli u porodičnom domaćinstvu, kao korisnici stana, nastave koristiti stan u smislu člana 21. stav 2. ZOSO, a to revident ŠapelantĆ svakako nije jer je živio u porodičnom domaćinstvu svojih roditelja. Logična je pretpostavka da se istovremeno ne može biti član dva porodična domaćinstva, tako da je činjenično utvrđenje nižestepenih sudova u ovom pravu svakako pravilno". Kontradiktorno je obrazloženje Vrhovnog suda u vezi sa činjenicom da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje bake u dijelu u kojem taj sud navodi "punoljetni predlagatelj (apelant), koji je prema neupitnom činjeničnom stanju bio u domaćinstvu svoje bake malo više od godinu dana i nije bio izdržavano lice, a bio je van bakinog domaćinstva, pa ne može kasnijim useljenjem u stan na kojem je baka nosilac stanarskog prava postati članom njezinog porodičnog domaćinstva". Dakle, Vrhovni sud tumači da bi se apelant smatrao članom porodičnog domaćinstva svoje bake da je kod nje uselio prije svog punoljetstva, iako ZOSO takav uvjet ne postavlja, odnosno za sva lica iz člana 6. stav 2. postavlja isti uvjet, a to je da su sa nosiocem stanarskog prava "trajno živjeli i stanovali". Postoje određeni elementi proizvoljnosti u rješenju Vrhovnog suda u dijelu u kojem taj sud zaključuje da je "apelant uselio u sporni stan očigledno da bi stekao stanarsko pravo." Naime, s obzirom da se Vrhovni sud upustio u ocjenu i tih subjektivnih elemenata, trebao je uzeti u obzir i činjenicu da je apelantova baka, u zahtjevu za otkup stana koji je podnijela vojnostambenom fondu 1991. godine, navela apelanta kao člana porodičnog domaćinstva, koji je ostvario pravo na stambeni doprinos, koji se priznaje pri otkupu stana, kao i njezin testament od 1. jula 1991. godine, u kojem je izjavila svoju volju da sporni stan "ostavi" apelantu koji će ga nastaviti koristiti kao član porodičnog domaćinstva. Iz tih dokumenata nesporno proizlazi njezina volja i namjera da živi u zajednici s apelantom. Nisu od pravnog značaja takve izjave volje u smislu ZOSO, ali im je Vrhovni sud trebao dati isti značaj kao i navodnoj apelantovoj namjeri da "useli u stan očigledno kako bi stekao stanarsko pravo". Ne može se prihvatiti da je ovakvo tumačenje ZOSO, u konkretnom slučaju, opravdano, odnosno da je bilo "neophodno u demokratskom društvu" u smislu stav 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 28.U ocjeni je li miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu" Ustavni sud smatra značajnom činjenicu i to što apelant sporni stan koristi nesmetano već četrnaest godina, a da tuženi nije iskoristio svoje ovlaštenje iz člana 22. stav 3. ZOSO da traži apelantovo iseljenje iz spornog stana, niti je pokrenuo neki drugi postupak u vezi sa apelantovim iseljenjem iz spornog stana. Dakle, nije postojala nikakva hitna društvena potreba koja bi opravdala miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma. Ustavni sud zaključuje da odbijanje apelantovog prijedloga da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu predstavlja mjeru koja nije bila "neophodna u demokratskom društvu" i, stoga, nije srazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se težilo.
- 29.Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
- 30.Ustavni sud zaključuje da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII - Zaključak
- 31.Na osnovu člana 61. st 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.