USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. decembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 476/04, rješavajući apelaciju R. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija R. V. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj K-216/01 od 15. maja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.R. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa R. M. D., advokat iz Banje Luke, podnio je 19. maja 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine i Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-216/01 od 15. maja 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine, u pogledu naplate troškova krivičnog postupka u iznosu od 4.710,61 KM. Zahtjev za donošenje privremene mjere odbijen je Odlukom Ustavnog suda broj AP 476/04 od 30. juna 2004. godine. Ustavni sud je dopisom od 31. maja 2004. godine tražio od apelanta dopunu apelacije, zahtijevajući da se dostave fotokopije presuda koje se pobijaju apelacijom. Apelant je postupio po nalogu Ustavnog suda, te dostavio tražene presude.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od G. Š. (u daljnjem tekstu: oštećena kao tužiteljica) i Okružnog suda zatraženo je 2. novembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Oštećena kao tužiteljica dostavila je 15. novembra 2004. godine odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor oštećene kao tužiteljice dostavljen je apelantu uz dopis Ustavnog suda od 29. novembra 2004. godine.
- 5.Osim toga, u cilju utvrđivanja blagovremenosti apelacije od Osnovnog suda zatražena je, 24. juna 2004. godine, fotokopija dostavnice o uručenju presude Okružnog suda koju apelant pobija ovom apelacijom. Osnovni sud je, 22. jula 2004. godine, dostavio fotokopiju tražene dostavnice.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Presudom broj K-216/01 od 15. maja 2003. godine Osnovni sud proglasio je apelanta krivim zbog izvršenog krivičnog djela - ugrožavanje javnog saobraćaja - iz člana 400. stav 3. Krivičnog zakonika ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01). Posljedica izvršenja navedenog krivičnog djela bila je smrt D. Š. - učesnika u saobraćaju. Spomenutom presudom apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, s tim da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelantu je naloženo da oštećenoj - G. Š. - naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 4.710,61 KM. Apelant se žalio na navedenu presudu. Rješavajući žalbu, Okružni sud donio je presudu broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu te potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda.
IV - Relevantni propisi
- 8.Krivični zakonik ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01)
"Član 400.
Ugrožavanje javnog saobraćaja
(1) Ko kršenjem propisa o bezbjednosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina".
- 9.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01)
Član 17. st. 1. i 3.
(1) Krivični postupak pokreće se po zahtjevu ovlaštenog tužitelja.
(3) Ako javni tužilac nađe da nema osnova za pokretanje ili produženje krivičnog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećeni kao tužitelj pod uvjetima određenim ovim zakonom.
Član 160.
(1) Istražni sudija se može saglasiti s prijedlogom javnog tužitelja da se ne sprovodi istraga ako prikupljeni podaci koji se odnose na krivično djelo i učinioca pružaju dovoljno osnova za podizanje optužnice.
(2) Saglasnost iz stava 1. ovog člana istražni sudija može dati samo ako je prethodno ispitao lice protiv kojeg treba da se podigne optužnica. U pogledu pozivanja i ispitivanja tog lica primjenjuju se odredbe o pozivanju i ispitivanju okrivljenog. Obavještenje o saglasnosti istražni sudija će dostaviti javnom tužiocu i licu protiv kojeg treba da se podigne optužnica.
(3) Rok za podizanje optužnice iznosi osam dana, ali vijeće (član 23. stav 6.) može na zahtjev javnog tužiteljice produžiti taj rok.
(4) Prijedlog iz stava 1. ovog člana javni tužilac može staviti i poslije podnošenja zahtjeva za provođenje istrage.
(5) Ako istražni sudija smatra da nisu ispunjeni uvjeti za podizanje optužnice bez provođenja istrage, postupit će kao da je stavljen zahtjev za provođenje istrage.
(6) Ako je za krivično djelo predviđena kazna zatvora do pet godina, javni tužilac može, van uvjeta predviđenih u st. 1. do 5. ovog člana, podići optužnicu i bez provođenja istrage ako prikupljeni podaci koji se odnose na krivično djelo i učinioca pružaju dovoljno osnova za optuženje.
(7) Odredbe stava od 1. do 6. ovog člana primjenjuju se i kad se krivično gonjenje preduzima po zahtjevu ovlaštenog tužitelja, ali se u tom slučaju rok iz stava 3. ovog člana ne može produžavati.
(8) Uz prijedlog iz stava 1. ovog člana, kao i uz optužnicu podignutu po stavu 6. ovog člana javni tužitelj će dostaviti krivičnu prijavu i sve spise i zapisnike o radnjama koje su preduzete, kao i predmete koji mogu poslužiti kao dokaz, ili će naznačiti gdje se oni nalaze.
Član 264. stav 2.
(1) Ako oštećeni kao tužitelj podigne optužnicu bez provođenja istrage (član 160. stav 6.) ili ako je podnesena privatna tužba za krivično djelo za koje nije vođena istraga, osim ako se privatna tužba podnosi za krivično djelo za koje se sprovodi skraćeni postupak, predsjednik prvostepenog vijeća će, ako smatra da nema mjesta gonjenju zbog postojanja okolnosti iz člana 270. tač. od 1. do 3. ovog zakona, zatražiti odluku vijeća (član 23. stav 6.).
(2) Ako oštećeni kao tužitelj, protivno odredbama člana 160. st. 1. i 2. ovog zakona, podigne optužnicu bez provođenja istrage za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, smatrat će se da je stavio zahtjev za provođenje istrage.
Član 267. st. 1. i 2.
(1) Okrivljeni ima pravo da podnese prigovor protiv optužnice u roku od osam dana od dana dostavljanja. Pri uručenju optužnice sud će okrivljenog poučiti o ovom njegovom pravu.
(2) Prigovor protiv optužnice može podnijeti i branilac bez naročitog ovlaštenja okrivljenog, ali ne i protiv njegove volje.
Član 278.
Optužnica stupa na pravnu snagu kada je prigovor odbijen, a ako prigovor nije podnesen ili je odbačen - danom kada se vijeće, razmatrajući zahtjev predsjednika vijeća (član 277), složilo sa optužnicom, a ako takvog zahtijeva nije bilo - danom kada je predsjednik vijeća odredio glavni pretres, odnosno protekom roka iz člana 277. stav 2. ovog zakona.
Član 364. stav 1. tačka 5.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
- 5)ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka po pitanju da li postoji optužba ovlaštenog tužitelja ili odobrenje nadležnog organa".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da su pobijanim presudama povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. kao i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 11.U obrazloženju apelacije apelant je pretežno dao navode koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u sljedećem: 1) apelant prigovara validnosti dokaza izvedenih na glavnom pretresu, s obzirom da ih je prikupio zastupnik oštećene kao tužiteljice, a ne istražni sudija; 2) drugostepeni sud nije razmatrao žalbene razloge; 3) redovni sudovi su odbili izvesti dokaze koje je predlagala odbrana i to: a) odbijeno je izvođenje dokaza rekonstrukcijom događaja na licu mjesta, b) nije pribavljena određena medicinska dokumentacija u odnosu na raniju bolest žrtve i c) nije dozvoljena ekshumacija i obdukcija leša žrtve; i 4) apelant smatra da su iskazi saslušanih svjedoka O. T, Ž. J. i R. T. u suprotnosti sa nalazom vještaka medicinske struke, te da redovni sudovi nisu ispravno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka, dok smatra da se nalaz vještaka saobraćajne struke ne može uzeti u obzir zato što vještak nije izlazio na lice mjesta saobraćajne nezgode.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Oštećena kao tužiteljica smatra da je apelacija neosnovana te predlaže da se ona odbije. Dokazi koje je prikupila oštećena kao tužiteljica prezentirani su na glavnom pretresu i njih su ocjenjivali redovni sudovi. Osim toga, oštećena kao tužiteljica smatra da su u predmetnom slučaju izvedeni svi dokazi koji su bili relevantni za donošenje presude, te da je apelant tokom cijelog postupka imao stručnu pomoć advokata, odnosno da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, kao i drugih ustavnih prava na koja se apelant poziva.
VI - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj Kž-423/03 od 2. decembra 2003. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2004. godine. Apelant je apelaciju podnio 19. maja 2004. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. kao i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije glasi:
"3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe".
Primjenjivost člana 6. Evropske konvencije
- 20.U konkretnom slučaju postupak vođen pred redovnim sudovima ticao se "utvrđivanja krivične optužbe protiv njega", stoga, Ustavni sud konstatira da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv, te će ispitati ispunjavaju li osporene presude standarde iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno jesu li povrijedile apelantovo pravo na pravično suđenje.
- 21.Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno, između ostalih, njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zato što su "redovni sudovi odbili prijedlog odbrane da se izvrši rekonstrukcija saobraćajne nezgode na licu mjesta". U tom smislu Ustavni sud naglašava da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su neovisna jedno o drugom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Imajući u vidu navedeno, te s obzirom da apelant povredu člana 6. stav 3. tačka d. vidi u tome što su redovni sudovi odbili da na glavnom pretresu izvedu jedan od dokaza koje je predlagala odbrana (rekonstrukcija događaja na licu mjesta) Ustavni sud naglašava da se takvi navodi ne mogu razmatrati u sklopu člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, već da se oni mogu razmatrati samo pod općim pravilom člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Stoga, Ustavni sud će apelantove navode u pogledu kršenja ustavnih prava, pobliže opisanih u tački 11. ove odluke, ispitati u smislu općeg pravila koje sadrži član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno činjenicom da dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu nije prikupio istražni sudija, već da ih je prikupio zastupnik oštećene kao tužiteljice, te stoga apelant prigovara validnosti izvedenih dokaza na kojima se zasniva presuda. U vezi sa navedenim prigovorom, Ustavni sud primjećuje da je krivični postupak vođen na zahtjev oštećene kao tužiteljice, tj. G. Š. čije je sin - D. Š. - smrtno nastradao u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Oštećena kao tužiteljica je stupila na mjesto ovlaštenog tužitelja, nakon što je nadležni javni tužitelj našao da u ovom slučaju nema osnova za krivično gonjenje. Postupak je pokrenut na osnovu ovlaštenja iz člana 17. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku, koje se ničim ne dovodi u pitanje. Osim toga, optužnica oštećene kao tužiteljice stupila je na pravnu snagu (postala pravosnažna) iako istražni sudija nije proveo istragu. Takva mogućnost, u određenim slučajevima, predviđena je članom 160. Zakona o krivičnom postupku.
- 24.Apelant, naprotiv, smatra da je u ovom slučaju istražni sudija morao provesti istragu, tj. istražni sudija je trebao prikupiti dokaze koje bi onda oštećena kao tužiteljica koristila prilikom podizanja optužnice. Ispitujući navedeni prigovor u svjetlu odredbi Zakona o krivičnom postupku, Ustavni sud primjećuje da član 264. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku propisuje obavezu nadležnom sudu da vodi računa o tome je li oštećeni kao tužitelj podnio optužnicu bez provođenja istrage, mimo slučajeva koji su predviđeni članom 160. Zakona o krivičnom postupku. Propust nadležnog suda o tom pitanju mogao bi dovesti do bitne povrede odredaba postupka iz člana 364. stav 1. tačka 5. Zakona o krivičnom postupku. Međutim, Ustavni sud također primjećuje da član 267. Zakona o krivičnom postupku daje mogućnost okrivljenom da podnese prigovor protiv optužnice. Ukoliko prigovor protiv optužnice ne bude podnesen, optužnica stupa na pravnu snagu na osnovu člana 278. Zakona o krivičnom postupku.
- 25.U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije izjavio prigovor na optužnicu oštećene kao tužiteljice u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 267. Zakona o krivičnom postupku. Naime, apelant u apelaciji nije naveo da je podnosio prigovor na optužnicu oštećene kao tužiteljice, niti je priložio bilo kakav drugi dokaz u tom pogledu. Iz obrazloženja presude Okružnog suda može se zaključiti da pitanje stupanja na pravnu snagu predmetne optužnice apelant nije isticao ni u žalbi na presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude kojim rješava o apelantovoj žalbi Okružni sud je naglasio "da branilac optuženog ... ne navodi pojedinačno žalbene osnove osim da presudu pobija iz svih osnova predviđenih Zakonom o krivičnom postupku ..." Osim toga Okružni sud je naveo i da "žalba branioca konkretno ne navodi u čemu bi se ogledala bitna povreda tako da navodi žalbe ukazuju na utvrđeno činjenično stanje ...". Iz navedenog je vidljivo da apelant nije ulagao prigovor na optužnicu oštećene kao tužiteljice, da je optužnica stupila na pravnu snagu, da je otvoren glavni pretres i donesena prvostepena presuda na koju se apelant žalio pretežno u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, koje je ispitao Okružni sud, te odbio žalbu kao neosnovanu.
- 26.Dakle, proizlazi da je apelant pitanje validnosti dokaza koji su korišteni na glavnom pretresu, i koji su priloženi u sklopu optužnice koju je podnijela oštećena kao tužiteljica, prvi put pokrenuo pred Ustavnim sudom propuštajući pri tom priliku da koristi pravna sredstva predviđena Zakonom o krivičnom postupku. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da je apelant, prije podnošenja apelacije, bio dužan iskoristiti specifična pravna sredstva (prigovor na optužnicu) koja mu je pružao Zakon o krivičnom postupku, te osporiti validnost optužnice i dokaza koji su predloženi a da ih nije prikupio istražni sudija. Apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima, posebno u situaciji kada mu zakon pruža posebno procesno sredstvo, kao što je u ovom slučaju bio prigovor na optužnicu, za podnošenje takvih prigovora. Stoga, Ustavni sud smatra da je sada bespredmetno raspravljati o validnosti optužnice i dokaza koji su prikupljeni bez istražnog sudije, kada je optužnica već stupila na pravnu snagu, a apelant je propustio na nju uložiti prigovor, nakon čega bi eventualni propusti u pogledu zakonitosti podnijete optužnice mogli biti ispravljeni u postupku pred redovnim sudovima. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud odbija kao neosnovane apelantove prigovore u pogledu validnosti predmetne optužnice i dokaza koji su prikupljeni bez istražnog sudije, te smatra da u tom pogledu nije došlo do kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali apelantovi navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje
- 27.Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u pogledu toga da drugostepeni sud nije razmatrao njegove žalbene razloge. U vezi sa navedenim prigovorom Ustavni sud se poziva na svoj ranije iznijet stav da "član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Odluka Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02)". Dovodeći u vezu citirani stav Ustavnog suda sa konkretnim slučajem, zaključuje se da je navedeni apelantov prigovor neosnovan zato što redovni sudovi, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nisu bili dužni da ispituju sve razloge koje je apelant isticao u žalbi, s tim što se naglašava da je iz obrazloženja drugostepene presude Okružnog suda vidljivo da je taj sud detaljno ispitao navode koje je apelant pretežno isticao u žalbi, a koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja.
- 28.Daljnju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi odbili da izvedu dokaze koje je predlagala odbrana, te da redovni sudovi nisu ispravno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka, kao i da se nalaz vještaka saobraćajne struke ne može uzeti u obzir zato što on nije izlazio na mjesto saobraćajne nezgode. U pogledu navedenih prigovora naglašava se da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove prigovore koji se tiču povrede prava na pravično suđenje zato što su redovni sudovi odbili da izvedu dokaze koje je predlagala odbrana, te zbog toga što su usvojili određene dokaze koje su koristili prilikom donošenja presude.
- 29.Na kraju, posmatrajući kao cjelinu predmetni krivični postupak Ustavni sud nije našao razloge zbog kojih bi mogao smatrati da je postupak bio nepravedan, ili da je neko pravo bilo zloupotrijebljeno na apelantovu štetu, niti da su redovni sudovi primijenili pravo očigledno proizvoljno i štetno za apelanta u smislu prava na pravično suđenje. Navedeni zaključak Ustavni sud temelji na tome što je iz stanja u spisu očigledno da je apelant saslušan u toku krivičnog postupka, te da je iznio svoju odbranu. Apelanta je tokom cijelog postupka zastupao branilac, koji je imao na uvid sve dokaze koje je predložila suprotna strana. Apelant je mogao isticati prigovore i davati prijedloge za izvođenje dokaza, te ulagati pravne lijekove. Sve navedeno govori u prilog tome da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka.
- 30.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.U vezi sa apelantovim navodima da je došlo do povrede čl. 5. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud naglašava da apelant nije dao bilo kakve argumente i dokaze u pogledu povrede citiranih članova Evropske konvencije, i zato Ustavni sud odbija kao neosnovane apelantove navode o tom pitanju.
VIII - Zaključak
- 32.Imajući u vidu stavove iz obrazloženja ove odluke, Ustavni sud zaključuje da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom sa uspjehom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima, posebno u situaciji kada mu zakon pruža specifično procesno sredstvo, kao što je u ovom slučaju bio prigovor na optužnicu, za podnošenje takvih prigovora.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.