Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 100/04, rješavajući o apelaciji Sindikalne organizacije preduzeća "Dobojputevi" Doboj i Udruženja malih akcionara "Dobojputevi" a.d. Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 5. i 17, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Sindikalne organizacije preduzeća "Dobojputevi" Doboj, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine i Rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske broj 01-553-4/99 od 23. februara 2001. godine, u odnosu na st. 2. i 3. navedene presude.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sindikalne organizacije preduzeća "Dobojputevi" Doboj, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine i Rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine, u odnosu na stav 1. navedene presude, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja malih akcionara "Dobojputevi" a.d. Doboj, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine, rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine i broj 01-553-4/99 od 23. februara 2001. godine, jer ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Sindikalna organizacija preduzeća "Dobojputevi" Doboj i Udruženje malih akcionara "Dobojputevi" a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa D. R., advokat iz Doboja, podnijeli su, 27. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine, rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju) broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine i broj 01-553-4/99 od 23. februara 2001. godine. Apelanti su dopunu apelacije dostavili 1. februara 2005. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Direkcije za privatizaciju zatraženo je, 7. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Direkcija za privatizaciju dostavili su odgovore na apelaciju 18. i 23. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Direkcije za privatizaciju dostavljeni su apelantima 24. i 29. marta 2005. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Direkcija za privatizaciju donijela je Rješenje broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine, kojim je utvrdila da, nakon uspješno provedenog postupka vlasničke transformacije dijela društvenog kapitala u Osnovnom državnom preduzeću za održavanje i zaštitu puteva "Dobojputevi", struktura kapitala u njemu, sa stanjem 31. decembra 1992. godine, glasi: 68,02% društvenog kapitala i 31,98% dioničkog kapitala. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv ovog rješenja dozvoljen prigovor Direkciji za privatizaciju, u roku od osam dana od prijema rješenja.
  • 7.
    Nakon toga, Direkcija za privatizaciju donosi Rješenje broj 01-553-4/99 od 23. februara 2001. godine, kojim se odobrava program privatizacije Osnovnog državnog preduzeća za održavanje i zaštitu puteva "Dobojputevi" Doboj, u preostalom dijelu državnog kapitala od 68% po sljedećim metodama: 55% kapitala privatizirat će se vaučer ponudom i 30% kapitala privatizirat će se metodom licitacije. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv ovog rješenja može pokrenuti upravni spor pred Vrhovnim sudom, u roku od 30 dana od prijema rješenja.
  • 8.
    Upravni spor pred Vrhovnim sudom pokrenula je Sindikalna organizacija preduzeća "Dobojputevi" Doboj, koju je zastupao predsjednik Lj. P., osporavajući rješenja Direkcije za privatizaciju broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o utvrđivanju strukture kapitala) i broj 01-553-4/99 od 23. februara 2001. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o programu - metodi privatizacije).
  • 9.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine u stavu 1. odbacio tužbu u dijelu u kojem se osporava zakonitost rješenja o utvrđivanju strukture kapitala. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je navedenim rješenjem, u skladu sa članom 22. stav 3. Uredbe o utvrđivanju i korigiranju strukture trajnog kapitala preduzeća, utvrđena struktura društvenog i dioničkog kapitala u preduzeću "Dobojputevi" 31. decembra 1992. godine. U pravnoj pouci koja je data, navedeno je da je protiv rješenja o utvrđivanju strukture kapitala dozvoljen prigovor Direkciji za privatizaciju u roku od osam dana, što je i propisano članom 29. citirane uredbe. Nesporno je da takav prigovor nije izjavljen, pa je sud odbacio tužbu u skladu sa članom 29. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom sporu.
  • 10.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine u stavu 2. odbio tužbu kao neosnovanu u dijelu u kojem se osporava zakonitost rješenja o programu - metodi privatizacije, dok je u stavu 3. navedene presude odbacio prijedlog za donošenje privremene mjere. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je navedenim rješenjem odobren program - metod privatizacije utvrđenog državnog kapitala u preduzeću "Dobojputevi", u skladu sa čl. 11, 26. i 33. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te da ne postoje razlozi predviđeni članom 10. Zakona o upravnim sporovima za pobijanje citiranog rješenja. Prijedlog za donošenje privremene mjere odbačen je kao nedozvoljen uz obrazloženje da izdavanje privremene mjere ne odgovara prirodi upravnog spora, kao i da ona nije predviđena Zakonom o upravnim sporovima.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94)

"Član 7.

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu.

Upravni spor može se pokrenuti i protiv prvostepenog upravnog akta protiv kojeg nema mjesta žalbi u upravnom postupku.

Član 10.

Upravni akt se može pobijati:

  • 1.
    što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili drugi zakonito doneseni propis ili opći akt;
  • 2.
    što je akt donesen od nenadležnog organa;
  • 3.
    što se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo po pravilima postupka, a naročito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

Nema nepravilne primjene propisa kad je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni na osnovu i u granicama ovlaštenja koje mu je dato pravnim propisima, u skladu sa ciljem u kojem je ovlaštenje dato.

Član 29. stav 1. tačka 4.

Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:

  • 4.
    da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, pa nije uopće ili nije blagovremeno izjavljena (član 7)".
  • 12.
    Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 24/98)

"Član 11. stav 1.

Privatizaciju provodi Direkcija.

Član 26. stav 1.

U postupku privatizacije preduzeće prenosi deset procenata akcija državnog kapitala na Fond penzijsko-invalidskog osiguranja i pet procenata na Fond za restituciju.

Član 33. stav 1. tač. 1. i 3.

Metode privatizacije su:

  • 1.
    vaučer ponuda;
  • 2.
    licitacija".
  • 13.
    Uredba o utvrđivanju i korigiranju strukture trajnog kapitala preduzeća ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 28/98)

"Član 22. stav 3.

Na osnovu zapisnika o izvršenoj kontroli, Direkcija za privatizaciju u roku od 15 dana od dana prijema zapisnika, donosi rješenje o rezultatu prethodno izvršene vlasničke transformacije.

Član 29. st. 1. i 2.

Ako se više od jedne četvrtine dioničara u preduzeću ne slaže sa nalazom kontrole, u njihovo ime preduzeće ima pravo da podnese prigovor Direkciji za privatizaciju u roku od 8 dana od dana prijema rješenja.

Direkcija za privatizaciju je dužna u roku od 8 dana da donese konačno rješenje".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti smatraju da je donošenjem osporene presude Vrhovnog suda, kao i rješenja Direkcije za privatizaciju, usljed netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda iz apelacije sastoji se u tome da apelanti tvrde da je ovlaštena revizorska kuća Deloitte & Touche utvrdila strukturu kapitala u preduzeću "Dobojputevi" u omjeru 31,13% u korist društvenog kapitala i 68,87% u korist dioničkog kapitala, dok je Direkcija za privatizaciju u Rješenju broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine strukturu društvenog i dioničkog kapitala utvrdila u omjeru 68,02% društveni kapital i 31,98% dionički kapital. Usljed ovako netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo je do povrede prava na imovinu. Apelanti navode i da u postupku utvrđivanja strukture kapitala nisu primijenjeni zakoni koji su važili u vrijeme kada je izvršena vlasnička transformacija kapitala (od 1990. do 1992. godine).

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Vrhovni sud naglašava da apelanti protiv osporene presude nisu iskoristili zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke iz čl. 19. do 21. Zakona o upravnim sporovima. Osim toga, Vrhovni sud navodi da su za odbacivanje i odbijanje tužbe dati jasni argumenti, dok o ostalim apelacijskim razlozima nije odlučivano presudom koja se osporava apelacijom.
  • 16.
    Direkcija za privatizaciju osporava aktivnu legitimaciju drugog apelanta, tj. Udruženja malih akcionara preduzeća "Dobojputevi" a.d. Doboj, s obzirom da oni nisu bili učesnici u upravnom sporu u kojem je jedino učestvovala Sindikalna organizacija preduzeća "Dobojputevi" koju je zastupao predsjednik Lj. P. Osim toga, Direkcija za privatizaciju ističe da je u skladu sa svojim zakonskim nadležnostima odlučila o kontroli prethodno izvršene vlasničke transformacije u preduzeću "Dobojputevi", te da je donijela Rješenje o utvrđivanju strukture kapitala broj 01-SP-553-2/99 od 23. maja 2000. godine, na koje se apelanti nisu žalili, te stoga nisu postojale procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora o njemu, kao što ne postoje procesne pretpostavke ni da se sada navedeno rješenje osporava apelacijom. U ostalom dijelu odgovora na apelaciju Direkcija ostaje kod navoda iz osporene presude Vrhovnog suda.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

Iscrpljivanje pravnih lijekova

  • 20.
    U stavu 1. osporene presude Vrhovni sud je odbacio predmetnu tužbu u dijelu u kojem se osporava zakonitost rješenja Direkcije za privatizaciju kojim se utvrđuje struktura kapitala. Razlog je bio što protiv navedenog rješenja nije izjavljen prigovor koji je propisan članom 29. Uredbe o utvrđivanju i korigiranju strukture trajnog kapitala preduzeća, zbog čega je Vrhovni sud, na osnovu člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima, u tom dijelu odbacio predmetnu tužbu.
  • 21.
    Imajući u vidu navedeno, te praksu Ustavnog suda u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud zaključuje da apelanti u konkretnom slučaju nisu iscrpili sve pravne lijekove protiv rješenja Direkcije za privatizaciju o utvrđivanju strukture kapitala, te da se Presuda Vrhovnog suda broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine u tom dijelu ne može smatrati konačnom, jer tom odlukom sud nije meritorno raspravljao o predmetnoj tužbi, već ju je odbacio iz formalnih razloga. Stoga se apelacija, u dijelu kojim se osporava stav 1. Presude Vrhovnog suda broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine, mora odbaciti zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Podnošenje apelacije od neovlaštenog lica

  • 22.
    U konkretnom slučaju, nesporno je da Udruženje malih akcionara preduzeća "Dobojputevi" a.d. Doboj nisu učestvovali u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine, s obzirom da je iz uvoda navedene odluke vidljivo da je u predmetnom upravnom sporu jedino učestvovala Sindikalna organizacija preduzeća "Dobojputevi", koju je zastupao predsjednik Lj. P. Nadležnost za odlučivanje u ovom predmetu Ustavni sud crpi iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima po ovom Ustavu koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Smisao navedene ustavne odredbe je da pruži zaštitu učesnicima u postupku koji je rezultirao odlukom za koju se smatra da krši ustavna prava. Na navedeni zaključak upućuje i član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u dijelu koji glasi: "u pitanjima po ovom Ustavu koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Kada se citirani navodi dovedu u vezu sa nespornom činjenicom da Udruženje malih akcionara preduzeća "Dobojputevi" a.d. Doboj nije učestvovalo u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, onda proizlazi da se predmetna apelacija mora odbaciti kao apelacija koju je podnijelo neovlašteno lice, u odnosu na Udruženje malih akcionara preduzeća "Dobojputevi" a.d. Doboj, u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 5. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odluku u pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na Udruženje malih akcionara preduzeća "Dobojputevi" a.d. Doboj, u daljnjem tekstu ove odluke Ustavni sud će kao apelanta označavati samo Sindikalnu organizaciju preduzeća "Dobojputevi".

Dopustivost u odnosu na st. 2. i 3. Presude Vrhovnog suda broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine

  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su st. 2. i 3. Presude Vrhovnog suda broj U-246/01 od 12. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Prigovor Vrhovnog suda da apelant protiv nje nije iscrpio sve pravne lijekove, s obzirom da je bilo moguće izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje presude u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom sporu, Ustavni sud ne može prihvatiti, s obzirom da prema svojoj ustaljenoj praksi ovaj pravni lijek ne smatra efektivnim pravnim lijekom koji je potrebno iscrpiti prije podnošenja apelacije. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2003. godine, te s obzirom da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 27. januara 2004. godine, proizlazi da je podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 26.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 28.
    Apelant se žali da je zbog netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje apelant vidi u procentualnoj razlici strukture društvenog i dioničkog kapitala, što je vidljivo iz nalaza revizorske kuće Deloitte & Touche i rješenja Direkcije za privatizaciju.
  • 29.
    Iako apelant u apelaciji to nije eksplicitno naznačio, očigledno je da se pretežno osporava dio presude Vrhovnog suda kojim je odlučeno o zakonitosti rješenja Direkcije za privatizaciju o utvrđivanju strukture kapitala.
  • 30.
    Ustavni sud mora prvo odlučiti o primjenljivosti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. mora odgovoriti na pitanje smatra li se dionica imovinom u smislu navedenog člana Evropske konvencije, s obzirom da apelant tvrdi da u strukturi utvrđenog kapitala u preduzeću "Dobojputevi" procentualni udio dioničkog kapitala nije tačno utvrđen.
  • 31.
    Odredbe pozitivnog prava nesumnjivo ukazuju da imalac dionice posjeduje vlasnička prava. Na primjer, član 216. stav 5. Zakona o preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03 i 97/04) propisuje da akcije (dionice) daju pravo na učešće u upravljanju akcionarskim (dioničkim) društvom, pravo na učešće u dobiti i pravo na dio iz likvidacione mase. Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava je u odluci Barmelid i Malmstrom protiv Švedske (vidi odluku o prihvatljivosti od 12. oktobra 1982. godine u predmetima br. 8588/79 i 8589/79 Odluke i izvještaji broj 29) zauzela stav da dionice imaju ekonomsku vrijednost i da uživaju zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeni stav u relevantnom dijelu glasi: "dionica preduzeća je kompleksna stvar: potvrđujući da imalac posjeduje dionicu u preduzeću, skupa sa odgovarajućim pravima (posebno prava glasanja), ta dionica, također, predstavlja, takoreći, posredno potraživanje prema imovini preduzeća. U ovom predmetu nema sumnje da su dionice imale ekonomsku vrijednost. Stoga, prema mišljenju Komisije, u pogledu člana 1. Protokola broj 1 dionice koje su podnosioci prijava imali jesu zaista predstavljale "posjed" iz kojeg proizlazi pravo vlasništva".
  • 32.
    Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.
  • 33.
    U obrazloženju osporene presude, u dijelu u kojem je odlučio o zakonitosti rješenja o odobravanju programa - metode privatizacije preduzeća "Dobojputevi", Vrhovni sud je naglasio da se navedeno rješenje zasniva na odredbama čl. 11, 26. i 33. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te da ne postoji ni jedan od razloga predviđenih u članu 10. Zakona o upravnim sporovima zbog kojeg bi se mogla pobijati zakonitost navedenog upravnog akta. Dakle, odobravanje metoda - programa privatizacije može se smatrati kao kontrola imovine koju predviđa treće pravilo člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, kontrola imovine u ovom slučaju je zasnovana na važećim odredbama Zakona o privatizaciji, koje svoj ratio nalaze u provođenju privatizacije i reguliranju vlasničko-pravnih odnosa u državnim preduzećima. Također, Ustavni sud ne vidi razloge zbog kojih bi mogao smatrati da citirane odredbe Zakona o privatizaciji, koje predviđaju da Direkcija za privatizaciju donese rješenje o utvrđivanju metoda privatizacije nakon prethodno utvrđene strukture kapitala, nameću pretjeran teret na apelanta te da dolazi do nerazmjera između općeg interesa i poštovanja individualnih prava.
  • 34.
    Osim toga, Ustavni sud naglašava da ne može prihvatiti paušalne navode apelanta da su u konkretnom slučaju primijenjeni zakoni koji nisu trebali biti primijenjeni, jer u tom pogledu apelant nije dao nikakve argumente, kao na primjer naziv zakona, broj službenog glasila i relevantne odredbe koje su trebale biti primijenjene. Apelant je samo naveo da su trebali biti primijenjeni zakoni koji su važili u vrijeme vlasničke transformacije kapitala u preduzeću "Dobojputevi", što nije dovoljno da se zaključi da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava koja je dovela do arbitrarne odluke i rezultirala kršenjem ustavnih prava. Ustavni sud napominje i da, u skladu sa svojom ustaljenom praksom, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 35.
    Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno ispituje osporenu presudu Vrhovnog suda u dijelu u kom je odlučeno o privremenoj mjeri, zbog toga što apelant nije naveo ni jedan razlog zašto smatra da je nedonošenjem odluke o privremenoj mjeri došlo do povrede njegovih ustavnih prava.
  • 36.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 37.
    Dionice preduzeća predstavljaju imovinu koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da su navodi apelanata osnovani.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.